Bukovica, godine 2000., 2009...
Događaji u Bukovici, zabilježeni osobno ili od rugih žitelja prigodom prijateljskih susreta ili događanja. Najnovije događaje stavljam iz praktičnih razloga na vrh stranice.
SUSRET BUKOVčANA 2009. god.
Zahvaljujem Ivici Matošević, Anđe na poslanom materijalu sa ovog nezaboravnog događaja. Također se zahvaljujem i Anti (Ati) Vidović, Ive na poslanim fotografijama sa ostataka moga rodnog ognjišta.
22. kolovoza 2009. godine održan je susret bukovčana, na vrhu sela,
kod rodne kuće Ivice Mtošević. Za gledanje ovoga albuma, klikni na ovu
fotografiju:
Najavljeno je okupljanje i sljedeće godine: subota, 21. kolovoza 2010.
na istom mjestu, a koje bi trebalo postati tradicijonalno.
Iste fotografije sa gornjega albuma, ali svaka posebno:
Pogled na prelijepi rodni kraj iz zraka i novi napravljeni put koji prolazi kroz dvorište rodne
kuće. Ova fotografija je jako varljiva. Danas se više ne može prepoznati ni jedan ostatak
nekadašnjeg kućišta, jer je priroda gotovo sve sakrila, nakon progona njenih žitelja.
Tako se može činiti neupoćenom da tu nikada
ništa nije bilo, niti je itko obitavao.
Prelaženjem pokazivačem miša preko ove fotografije, označi se mjesto gdje je
nekada bila moja rodna kuća (Ruže Orlovac, Tome). Ako na istu fotografiju kliknete, otvoriti će se
u punoj razlučivosti.
S dopuštenjem i ljubaznošću uredništva
Fokusa donosim članak objavljen na
internet stranicama ovog časopisa, koji opisuje taj događaj.
Evo izvornog teksta:
Za čitanje tekstova te drugih dokumenata, trebate imati beaplatni program Acrobat Reader instaliran na vašem računalu.
Uživala duša
FOKUS, piše: V. Đurđević. 23.08.2009.
U laktaškom selu Bukovica, na proplancima Potkozarja, u subotu (22.08.2009.) je carovalo prijateljstvo, veselje i pjesma. Pjesma, koja se ovdje nije čula dugi niz godina, jer oni koji je trebalo da pjevaju nisu bili tu.
Naime, većina stanovnika ovoga sela više ne živi stalno u njemu, a nove domove pronašli su na nekim drugim mjestima.
Grupa prijatelja Ivice Matoševića iz ovoga sela spremila je njemu i njegovoj porodici doček hvale vrijedan.
Budimir Stanković iz Trna s nekolicinom prijatelja bio je domaćin na Ivičinom imanju, koji je stigao iz Zagreba, gdje je stalno nastanjen. Ivica je poslovan čovijek i vlasnik dva poduzeća, građevinskog poduzeća i poduzeća za proizvodnju i trgovinu dijetetskih proizvoda.
Uređeni voćnjaci na mjestu gdje je nekada bila kuća u kojoj se Ivica rodio bili su sastajalište za pedesetak onih koji su otišli i isto toliko onih koji su ostali i koji su ovim lijepom činom iskazali veliko čojstvo. Pripreme za ovaj skup trajale su već neko vrijeme, a Ivica je do rodnoga ognjišta napravio makadamski put u dižini od dva i pol kilometra, na što je utrošio oko 40.000 KM. Rekoše nam da će se na susret koji će se održati do godine na isti dan doći asfaltnim putem. Susretanje dugogodišnjih prijatelja iz mjesne zajednice Trn, predvođenih Budimirom Stankovićem, bilo je nabijeno pozitivnom energijom i dubokim emocijama koje su prisutnima izmamile suze.
Vrtjeli su se ražnjevi, a dimovi s roštilja gubili su se u čistom plavom nebu tog toplog augustovskog dana. Točilo se hladno pivo, a u tradicionalnim ćokanima žutjela se rakija rashlađena, zlatnožuta.
- Teško mi je da govorim, previše je ovo lijepo i dirljivo, morate me razumjeti. Ovakvo nešto više je za san nego za javu. Presretan sam i ja, a i moja mnogobrojna porodica od kojih su neki po prvi put na mjestu gdje sam rođen i prvi put pred njima prostire se vidik ovog prelijepog predjela. Ne znam kako da zahvalim i koje riječi hvale da uputim prijateljima koji su nam ovo priuštili i domaćinski s ljubavlju nas dočekali i omogućili nam da pune duše uživamo - vidno uzbuđen reče nam Matošević.
Nije nedostajalo ni pjesme, ni igre. Orkestar je pjesmom za dušu razgaljivao. I gle čuda, iznad Bukovice kruže dva mala aviona, kao lastavice i upijaju ljepotu ovog druženja. Šale se i kažu, nek se i s plavog neba vidi i zabilježi ovaj rijetko viđeni skup.
Jelka Ibisi-Matošević, koja ovdje nije bila 18 godina, ne može da sakrije suze radosnice i da se nadivi dobroti ljudi koji ovakav doček pripremiše.
- ja zaista nemam riječi kako da izrazim svoje osjećanje, ovo je ostvarenje godinama sanjanog sna - rekla je ona.
Na skupu je bilo i mnogo poslovnog svijeta i odavde i od tamo odakle gosti dolaze. Pitamo ih hoće li biti neke konkretne poslovne suradnje. Ne negiraju, ali i ne obećavaju, već se zagonetno smješkaju.
- Dogodine će mi biti lakše i meni i mojim prijateljima koji smo danas ovdje bili domaćini, Ivica reče da ćemo sljedeće godine zamijeniti uloge, on će biti domaćin, a mi gosti - šaleći se reče nam Stanković.
I tako je tekla pjesma, jelo se i pilo, proticao je augustovski dan u veselju i druženju, za koje rekoše da će postati tradicionalno.
Još ima materijala, a još više je na putu prema meni, stoga nastavak slijed...
BUKOVICA, GODINE GOSPODNJE 2000.
Na ostatcima moje rodne kuće nakon više od sedam godina. Posjeta je bila jednodnevna, ali
emocionalna. Nas petoro, na mjestu gdje je nekada bila kuhinja: moja Marija, Josip Orlovac,
Viktor Orlovac, Tomislav Džida i ja.
Ovdje nema što ni vidjeti, samo ostatke ostataka. Priroda je jedini pobjednik. Kako je kuća nekad
izgledla može se vidjeti ovdje.
Vrijeme pravo ljetno, žega neumoljiva, a nigdje izvora. Vode smo se napili na vrelu Šime Orlovac, jedino do kojeg smo mogli doći jer je bilo u šumi, pa stoga nije zaraslo.
Ostaci rodnoga doma: jedna greda i nešto kamenja.
Na groblju Suvaje, s lijeva na desno:
- Viktor Orlovac, Franje
- Josip Orlovac, Šime
- Tomislav Džida, Anđe
- Marinko Orlovac, Ruže
- Marija Orlovac, Marinka
Galerija fotografija posjete Bukovici godine 2000.
Klikni na fotografiju da bi se ista otvorila uvećana.