Šta ima novoga?
O s v j e ž e n o:
[]
Naša nošnja
Nošnja Ivaštansko-Kozarska
Kantar
Kantar
Bukovački mlinovi
Bukovački mlinovi
Stare školske
Bukovačka škola
Hrvatska banica
50 banica 1942.
Kukuruza
kukuruza
Susreti u Bukovici.
Susreti u Bukovici.
Na starim kartama Bukovica i okolica na starim kartama. Banja Luka iz 1894.godine.

ETNOGRAFSKI KUTAK

Drvene tačke (Inačica: 20150211)
KAZALO:
Niko Lukenda
SVIJET STARINA
Pržanj za kavu
Mlin za kavu
- Dijelovi mlina za kavu
Stap za maslac
Škaf
Varćak
Kadanj
Parjenca
Pratljača i skemlija
Štokrla
Tronožac
Pegla ili glačalo na žar
Karbidna lampa
SAŽETAK
- 3D modeli
- Foto galerija

25. svibnja 2014, Bukovici s ljubavlju,
Marinko Orlovac

- Etnografija*: ethnographia (grčki: ἔθνος narod i γράφω pisati) je znanost o životu, vjerovanjima i običajima jednog naroda.
*Leksikon stranih riječi i izraza, autor Milan Vujaklija.

Vremenom se nakupilo mnogo ideja, uspomena, a i konkretnog materijala. Na ovoj stranici planiram prezentirti neke od njih, svakodnevne uporabne predmete koje su se još uvijek koristili u mome djetinjstvu. Za mnoge od njih me vežu maglovite uspomene zbog vremenskog raspona od zadnjeg dodira ili vizualnog kontakta. Moglo bi se s pravom kazati kako je ovo moj skromni pokušaj stvaranja jednog malog virtualnog muzeja naše, uglavnom iščezle stvarnosti. Ideja i uzor su mi bili "Moj mali muzej", pokojnog Nike Lukende.

NIKO LUKENDA

Niko Lukenda, Ruže i Pere.

Niko Lukenda, Ruže i Pere, rođen je 14.11.1935. u Barlovcima, a umro je 30.03.1999. godine u Plaškom. Niki je život bio na neki način vezan uz Bukovicu: roditeljsko imanje je graničilo sa Bukovicom, put do njegove kuće je uglavnom vodio kroz Bukovicu, a i mladalačka druženja su bila skupa sa vršnjacima, susjedima iz Bukovice. Bukovica ili Barlovci, sasvim je svejedno, jer granice ionako samo razdvajaju ljude, a Niko nije poznavao granice i bio je naš. Zadužio nas je svojom ostavštinom. Bio je jedna rođena umjetnička duša, obdareni rukotvorac koji je pokazivao svoj umjetnički izražaj kroz uglavnom drvodjeljstvo. U slobodno vrijeme (ako se može govoriti o slobodnom vremenu kod uvijek aktivnog Nike) bi rezao, tesao, djeljao, pleo minijaturne sepete, popletao minijaturne ili velike boce...

Niko Lukenda: Moj mali muzej.

Pomenuti Nikin "muzej" je bila jedna soba puna različitih uporabnih predmenta, alata i oruđa koje je on nastojao vjerno reproducirati u umanjenom omjeru. Prikazani predmeti su uglavnom djeljani u drvetu i bili su minijatura onih stvarnih. Niko je nešto i prodavao, ali još više poklanjao. Mnoge bukovačke kuće a i šire su imale ukrasne minijaturne korpe i prekrasne sepetiće (pletena posuda od traka djeljanog pruća, a služila je za nošenje: kukuruza, krumpira ili sl.). Žena pokojnog Nike, Micika (rođena Kristan, također iz Barlovaca), vjeruje kako su brojni turisti raznijeli njegove suvenire po gotovo svim kontinentima. U posjeti kod nje potvrdila mi je kako je kompletna Nikina zavičajna zbirka nepovratno izgubljena. Suveniri Nike Lukenda Ostale su samo ove fotografije kao uspomena. Na sreću, neumorni Niko je nastavio raditi istim žarom i u izbjeglištvu, pa su tako nastali brojni novi predmeti, od kojih su neki ovdje prikazani i ostaju meni na dar.
Nikin omiljeni materijal je drvo ili različiti drveni oblici u prirodi, koje samo on prvotno prepoznaje i onda vješto obrađuje u oblike i nama prepoznatljive forme. On voli eksperimentirati, pa obilno koristi i sekundarne sirovine, koje u njegovim djelima bivaju reciklirane i oplemenjene, kao npr. raznobojne plastične trake za strojno pakiranje industrijske robe. Time je Niko preteča, danas tako popularnog, održivog razvoja i brige za okoliš.

Niko Lukenda: Desant na Drvar.

Dio njegove pokazne sobe je zauzimao opipljiv prikaz desanta na Drvar koji su izveli nijemci u svibnju 1944. godine u nastojanju hvatanja Tita (kodni naziv ovog zračnog desanta je: Rösselsprung, u prevodu: "Konjićev skok"). Bio je ovo veoma ambiciozan prikaz: pod stropom su bile različit makete njemačkih zrakoplova iz kojih su iskakale desantne jedinice. U prostoru su visili brojni padobranci u padu, a na tlu su bili prikazani padobranci u prizemljivanju, te partizanske jedinice koje ih napadaju, otvarajući vatru iz različitih oružja. Doista impresivno! Koji trud i koncentracija?

Niku sam imao čast sresti mnogo puta u životu. Uvijek veselog duha, a u razgovoru je bio smiren i temeljit, kao i njegova djela. Niko je bio doživotni prijatelj sa mojim puncem Ivom Barišić, Petra. Nekada su radili u istom poduzeću i često se družili. Kada ih je zadesila ista tragična sudbina rata u Bosni, završili su u trajnom izbjeglištvu u Plaškom u Republici Hrvatskoj. Bili su i dalje nerazdvojni susjedi i drugovi. Moj punac Ivo umire 25.03.1999. godine i sahranjuje se na groblu Sv. Jakova u Ogulinu. Niko umire pet dana poslije i sahranjuje se na istom groblju pored svoga prijatelja Ive. Urbanizacijom groblja pokojni Ivo je danas premješten u novu grobnicu, a pokojni Niko bliže svojoj obitelji, na groblje u Zadar.

Neka ova stranica i moji dolje pokazani pokušaji (naravno u sasvim drugoj tehnici, ali na istu temu), budu na sjećanje i uspomenu na ova dva nerazdvojna prijatelja: Niku Lukenda i Ivu Barišić.

SVIJET STARINA

Različite moje ranije prikazane stranice kao: ivaštanska nošnja, kantar moga dida Tome, karakteristike govora, neki lokalizmi, crtice iz društvenog života, kratke priče, stare novčanice i dr... ostaju gdje jesu. Ovdje nastavljam sa dodavanjem novih sadržaja. Koristiti ću fotografije koje posjedujem ili one koje mi vi pošaljete. Kako je dosta toga pohranjeno u mome sjećanju, nastojati ću prezentirati dio toga uz pomoć trodimenzionalnog računalnog programa (3D CAD), kako mi slobodno vrijeme i raspoloženje dopuste.

Za početak, a negdje se treba početi, najboje je uz šalicu kave. Nekada to nije bilo baš jednostavno, niti jeftino. Svjetlozelena zrna sirove kave je trebalo prvo popržiti, jer se kupovala u malim količinama ili pakovanjima (5dkg, 10dkg...), jednostavno zato jer je kava bila skupa. Za prženje kave koristio se uređaj zvani pržanj.

^vrh

PRŽANJ ZA KAVU

Pržanj za kavu

Pržanj je jedna veoma jednostavna sprava napravljena od tankog željeznog lima oblikovanog u cilindar i sa osovinom od željezne šipke, na jednom kraju smotana u vitlo radi lakšeg rotiranja. To je jednostavno izgledalo tako kao da je konzerva osrednje veličine probodena po sredini željeznom šipkom. Pržanj smo naravno nekada posjedovali. Koliko me sjećanje služi, koristili smo ga zadnji puta u početku 70-ih godina prošloga stoljeća. Danas ne posjedujem pržanj. Ne posjedujem ni jednu fotografiju istog. Trenutno na internetu se mogu pronaći samo nekoliko nejasnih fotografija niske ralučivosti. Uz pomoć 3D CAD programa sam konstruirao jedan pržanj po mome osobnom sjećanju. Dimenzije nisu ionako važne, jer svaki pržan je bio unikatan i sa dimenzijama koje mu je dao njegov izrađivač.
Kako se pržila kava? Cilindrična posuda pržnja imala je klizna vratašca koja se otvore i u posudu se uspe određena količina sirove kave. Vratašca se naravno zatvore. Prženje se obavljano na otvorenom plamenu (ne na žaru). U stara zamagljena vremena svako domaćinstvo je posjedovalo šporet ili peć na drva. Peć je obično bila izrađena od lima sa gusenom platom i dva kompleta kružnih otvora na njoj zvanih kola (kolo = okruglo). Postojali su još i tzv. zidani šporeti, načinjeni zidanjem od obične opeke. Plata i pećnica (pekara) je ovdje bila naravno napravljena od metala.
Kliknite na fotografiju za otvaranje foto albuma.

Pred očima mi je još uvijek živa slika moje pokojne bake Mande. Ona sjedi na štokrli (stolici) uz šporet. U desnoj ruci drži napunjeni pržanj u vertikalnom položaju. U lijevoj ruci ima mašice uz pomoć kojih skida dva od tri kola na plati šporeta, kako bi oslobodila dovoljan otvor za konzervu pržnja. Oslobeđeni plameni jezici podrajcane vatre živo blješte i igraju se svjetlom na mome malenom znatiželjnom licu. Baka stavlja pržanj u horizontalni pološaj na otvor u plati i počinje ga vrtiti, čas lijevo, čas desno. Zrna kave šušte u ovom kaotičnom premetanju. Nedugo zatim neumoljivo se širi intenzivan i ne baš ugodan miris zrna kave koja se počinju pržiti. Baka Mande, povremeno podigne pržanj sa vatre, snažno ga protrese u smijeru njegove osovine i nastavi prženje. Miris s vremenom postaje sve ugodniji, omamljiviji. Povremeno se pržanj ponovo podiže, uz pomoć pripremljenog čavla, baka otvara vruća klizna vratašca pržnja. Iznutra suklja dim intenzivnog mirisa. Ovo je i vrhunac moje znatiželje, želim i osobno pogledati to vrijedno čudo koje se stvara u utrobi tog čarobnog cilindra. Baka znalački odmjerava pržena zrna, iznenadno zatvori sa čavlom vratašca, snažno ponovo protrese pržanj u smijeru njegove osovine i nastavi monotono okretanje tamo-amo sa pržnjem preko plamena. Cijela prostorija je već ispunjena intenzivnim mirisom pržene, a možda i nagorene kave (u vrijeme oskudice, kava bi se namjerno malo prepržila kako bi bila dostatna za više obroka kuhanja). Jednom bi došao taj magični trenutak kada je kava popržena. Baka bi žurno otvarila pržanj i istresla vruća pušeća zrna u već pripremljenu posudu, kako bi se ohladila. Pržanj se stavljao ustranu radi hlađenja, a moja znatiželjna malenkost bi dobila upozorenje kako se treba čuvati vrelog pržnja i ne prilazi mu blizu.

Divka

Danas bi bila svaka mogućnost isključena za izvođenje ovog poduhvata u našim modernim domovima. Manji problem je što nema ložišta na drva, a veći je ovaj prodorni intenzivni miris koji bi se doslovno uvukao u sve dijelove nameštaja i naravno naše odjeće.
Prije dvadesetak godina bio je rat u Bosni i Hercegovini. Kava je ponovo postala jedan luksuzni proizvod do kojeg se nije uvijek moglo doći (ni hrane nije uvijek bilo dovoljno). Ovdje dolaze do izražaja ljudska snažljivost i iskustvo. Naši stariji susjedi se dobro sjećaju surogata koje su koristli kada ne bi bilo zrna prave kave. U tom slučaju su se pržila zrna ječma, žitarice koja se kod nas uzgajala. Proces prženja je otprilike isti i u istom uređaju, tj. pržnju. Nagrada za sačuvano iskustvo je divka kava, koja kad se navikne, je dosta ukusna, a od ovog se prozvoda pravila tzv. bijela kava za djecu. U kuhano mlijeko bi se dodala žlica samljevene divke i šećera i eto ukusnog i hranljivog napitka za djecu, kojim sam nebrojeno puta započinjao moj novi dan. (Industrijski proizvedena divka je imala i drugih sastojaka, kao npr. cikorije).
Izgled jednog originalnog pržnja kojeg sam dobio na poklon od obitelji Čavrag, može se vidjeti ovdje.

MLIN ZA KAVU

Mlin za kavu

Na svu sreću posjedujem jedan dragocjeni primjerak ovog starog kućnog uređaja. Dobio sam ga na poklon prošle (2013.) godine od moje punice. Njena pokojna sestra Jele Ojdanić bila je vlasnik ovog mlina. Dok sam mlin rastavljao radi čišćenja, iskoristio sam prigodu pa sam sve dijelove premjerio i nacrtao u 3D programu te detaljno fotografirao. Tako sada posjedujem i original i model originala. Uređaj se koristio do 70-ih godina prošlog stoljeća kada su ga potisnule električne inačice, koje su bile neusporedivo brže i efikasnije. Ovaj dosadni, dugotrajni i monotoni posao mljevenja bi obično dobila djeca za obavljanje. Operacija mljevenja za sitne ruke je bila dosta naporan fizički posao, a na kraju za nagradu ne bi mogli kušati kave. Eventualno malo kuhane kave bi se ulilo u čašu toplog mlijeka, pa onda sa doda malo šećera i eto bijele kave djeci. Napitak koji su pili odrasli, zvala se crna ili turska kava je isključivo bila privilegija odrasle populacije radi velikog sadržaja kofeina. Djeci se objašnjavalo kako je ne mogu piti jer će im izrasti rep!
Kao i gore pomenuti pržanj, mlin za kavu je nakratko došao u ponovnu uporabu tijekom rata u Bosni i Hercegovini, jer postojeći električni mlinovi za kavu su bili bezvrijedni u nedostatku električne energije.
Kliknite na fotografiju za otvaranje foto albuma.

DIJELOVI MLINA ZA KAVU

Pospremljen mlin je zatvoren, a meljac je u sklopljenom položaju i pospremljen u koš u koji su se sipala zrna kave za mljevenje. Tako je mlin poklopljen i spreman za pohranjivanje.
Vraćam se u sjećanjima mojoj baki Mandi koja je bila veliki kavoljubac. Ona otvara ladicu od stola uzima mlin, podiže poklopac, vadi meljac i u koš sipa ohlađena zrna nedavno popržene kave. Samo dva manja pregršta i mlin je do vrha pun. Slijedi vraćanje poklopca natrag i postavljanje meljca na osovinu mlina. Baka ovo radi mehanički bez da i malo razmišlja o svojim pokretima, jer ovu radnju je ionako bezbroj puta ranije obavljala. Svaki se posjetietlj nastojao dočekati kavom, pa tako i ovaj puta ona sva radosna zbog prispjele posjete ushićeno priča ili pažljivo sluša prispjele novosti. Meljac se već živo vrti u smjeru kazalje na satu, a tjelo mlina u suprotnom, balansirajući otpor koji zrna pružaju pri mljevenju. Meni se čini kako mljevenje ide samo od sebe, jer baka to obavlja sa takvom lakoćom. Ja to sve ushićeno promatram i javi mi se snažna želja dječje razigranosti osobno zavrtiti ovu igračku. Baka se prvo opire i izgovara kako je to ne znam raditi i da je to teško za moje slabašne ručice. Ja ne odustajem, izgleda kako vatra posustaje, pa baka mora intervenirati, nevoljko mi pruža mlin, ja oduševljeno prihvaćam, pokušavam zavrtiti meljac, ali on pruža neobično snažan otpor. Ništa od one lakoće kojom su to snažne i vješte ruke moje bake vrtile. Sad to više ne izgleda ni malo interesantno, više ne mogu ni pomjeriti meljac, a mlin samo što ne ispadne iz malenih ruku. Baka opet preuzima posao mljevenja i nastavlja razgovor sa svojim gostom. Ponovno je uspostavljen reski i harmonični zvuk drobljenja zrna kave. To potraje još neko vrijeme. Baka povremeno otvara posudu na donjem dijelu mlina u koji pada samljeveni kaveni prah i znalački kontrolira rezultat.

Iznenada se promijeni zvuk i čini se kao da je mlin popustio pod neumoljivim pritiskom, a u stavri se dovršio proces mljevenja. Sada je koš u gornjem dijelu prazan, a posuda u donjem puna dragocjenog samljevenog praha. Baka još nakratko zavitla solobođeni meljac i osovinu mlina kroz zrak brzim kružnim pokretima, skine ga sa osovine i pospremi u prazni mlinski koš.
Baka odvoji donju posudu sa prahom od mlina i stavi je na rub šporeta kako bi joj bila pri ruci dok zakuhava kavu u džezvi sa već kipućom vodom. Ovdje moje zanimanje u cijelosti prestaje, jer znam kako se ništa interesantno za mene dalje neće desiti. Ispečenu kavu ne smijem kušati, jer tko zna možda rep ipak može izrasti...

Podešavanje finoće mljevenja čini se veoma jednostavnim. Za to služi vijak i kontra matica na poprečnom nosivom metalnom detalju. Okretanjem vijka u smijeru kazaljke na satu (gledano odozdo) dobije se sitniji rezultat, ali time poraste otpor i vrijeme mljevenja. Okretanje u suprotnom smjeru, dobije se, naravno suprotan efekat. Kao uvijek u životu, tako i ovdje postoji negdje "zlatna sredina": nije dobro ni presitno niti prekrupno, nego negdje između, a to je veoma individualno i spoznaje se iskustvom. To je razlog zašto baka povremeno kontrolira rezultat mljevenja, otvarajući posudu s mljevenom kavom.

Ibrik za kavu

Kliknite na fotografiju za otvaranje foto albuma.
Vjerojatno se jedino u Bosni kava peče, a kruh kuha. Izvorno se kaže ispeći kavu, gdje se misli skuhati kavu u jednoj od dvije karakteristične posude: džezva (manja) i ibrik (veća). Kako pomenuh, kruh se kuha u Bosni gdje se misli na zamjesivanje tijesta i pečenje kruha u pekari ili pod sačem. Kava se nekad isključivo (a i danas) u Bosni pila iz minijaturnih šalica bez uši, zvanih fildžan. Džezva, ibrik i fildžan su dio turske tradicije. U mome djetinjstvu džezva je bila izrađena od mesinga ili dzezva za kavu emajliranog željeznog lima bez poklopca, sužena na vrhu i sa ravnom drškom zvanom rep. Ibrik je uglavnom emajlirana posuda sa poklopcem pričvršćenim trajno uz isti i okruglim u obliku omče zatvorenim rukohvatom. Neću ih ovdje dalje obrađivati. Pretraživanjem interneta naći ćete dodatne informacije kako se tradicionalno pekla kava i o načinu pijenja sa kockom šećera ili uz rahatlokum.

Prolazile su godine, brojni su raseljeni ili izbjegli sa svojih ognjišta. Mlinovi za kavu su zaboravljeni. Potreba za njima je prestala. Moderne trgovine nude sve bolju i sve jeftiniju mljevenu kavu. Tko bi danas mljeo zrna kave, ne znam koga bi takvom kavom razveselio? Poneki čudom sačuvani mlin kao ovaj ovdje prikazani korišten je za mljevenje zrnaca papra. Ovaj koji sam dobio bio je do pola napunjen nesamljevenim zrncima crnog papra. Sada je očišćen i ponovo miriše na kavu, ali se nadam kako je nikada više neće mljeti.

^vrh

STAP

Kliknite na fotografiju za otvaranje foto albuma.

Stap za putar

Stap je drveni uređaj za proizvodnju maslaca tučenjem kiselog vrhnja. Ovaj ovdje je napravljen po mome sjećanju koje mi je ostalo još iz ranog djetinjstva. Bilo je naravno mnogo različitih modela i veličina. Onaj koji smo mi imali još 60-ih godia prošlog stoljeća, razlikovao se uglavnom u jednom detalju, a to je drveni obruč. Ovaj ovdje pokazani sam modelirao sa metalnim obručima jer mi je bilo lakše i brže. Fascinantno je kako je staro zanatsvo otkrilo kako se duge kaca, kačica, stapova, škafova mogu povezati drvenom obručima koji su mislim bili izrađeni od vrbovog drveta.

Proces pravljenja putra je započinjao kiselenjem pomuženog mlijeka. Punomasno pomuženo mlijeko se lijevalo u zemljane lonce i ostavljalo na stojanje u prostoriji sa umjerenom temperaturom radi kiselenja. Za proces kiselenja nije dobra ni previsoka niti preniska temperatura. Previsoka temperatura je naravno ubrzavala ovaj proces, na površini vrhnja bi se stvarala plijesan koja je svojim gorkastim ukusom mijenjala karakter vrhnja. Mi smo imali u Bukovici podrum ukopan u zemlju, nad kojim je napravljena obiteljska kuća. Na zemljanom podu podruma su redani poklopljeni lonci sa mlijekom radi kiselenja.
Niska temperatura je znatno produljavala proces kiselenja što se opet negativno odražavalo na ukus kiselog vrhnja. Zemljani ili glineni lonci su bili posebno napravljeni za ovu namjenu. Izvana obično nije bilo nikakve površinske obrade, nego je lonac poprimao karakterističnu boju terakote nakon pečenja. Unutrašnjost lonca je bila premazana nekakvom sjajnom glazurom koja je štitila unutrašnje stjenke lonca i omogućavala lakše čišćenje. Ovdje je i model lonca koji sam nacrtao u alatu za trodimenzionalno modeliranje:

Kliknite na fotografiju za otvaranje foto albuma.

Glineni lonac

Karakterističan je i oblik lonca, naročito njegov gornji dio gdje se prirodno skupilo kiselo vrhnje. Ovaj dio je gotovo vertikalan, a opet pomalo nakošen prema gore radi lakšeg skupljanja vrhja sa žlicom. Kada su svi lonci pobrani, masno vrhnje je stavljano u stap za tučenje vrhnja u svrhu proizvodnje maslaca. Ostatak u loncima je bilo kiselo mlijeko koje se lijevalo u čiste, bijele, pamučne, orijetko tkane krpe zvane gaza. Krpa bi se stavila preko široke šerpe i u nju lijevalo ili točnije pregrabljivalo kutljačom mlijeko. Krpe bi se punilo toliko koliko bi moglo stati a da se mlijeko ne prelijeva preko rubova nakon dijagonalnog međusobnog vezivanja vrhova ove krpe. Uvezane krpe sa kiselim mlijekom su onda vješane na cijeđenje sirutke (surutke) i ostavljanje ovako, najčešće preko noći. Sirutka se hvatala u nekakvu podmetnu posudu. Rezultat ovog procesa je ukusni mladi sir i već pomenuta ocijeđena tekućina sirutka koja je bila veoma osvježavajuća za piti. Koristila se i prigodom mješenja kruha ili pravljenja kolača. Naročito je bio ukusan bezkvasni kruh zvan pogača, koji se mijesio između ostalog, sa sirutkom

Vraćamo se temi ovog napisa, tj. pravljenju maslaca. Po domaći se ovaj proces tučenja kiselog vrhnja zvao "mutenje putra" (mutenje sa dugim u). Tučenjem vrhnja se dobivao željeni putar, a ostatak tekućina zvana mućalne. Ista ova tekućina, u susjednom selu Cerici zvana je bubalne, sjeća se moja ujna Marica Orlovac, r. Šalić.
Proces tučenja vrhnja je bio fizički veoma naporan i neobično dugotrajan. Trebalo je lupati sa klipom stapa više od 30 minuta kako bi se dobilo maslo. Tekućina u stapu je prolazila više faza dok se ne bi dobio konačni rezultat. Ovom mehaničkom obradom se postizalo spajanje molekula masnoće u sve krupnije čestice, pa onda grudvice i na kraju u jedan masni komad zvani putar ili maslac. Završni proces je bio dramatičan u smislu kako bi se putar formirao - najednom, iznenada! Rezultat velikog truda je dragocjeno, mirišljavo i veoma ukusno maslo koje je uglavnom išlo za prodaju na tržnici.

Kako već pomenuh, ovaj proces je bio dugotrajan, pa smo mi djeca često bili počašćeni (mimo naše volje) pripomoći, jer bi majka morala u međuvremenu pogledati ručak ili nešto drugo nakratko uraditi, a i sama se odmoriti. Klip stapa je trebalo energično kretati u smjeru gore-dolje između poklopca i dna stapa. Slabe ruke bi se brzo umorile, ali na kraju bi se sve izgladilo šnitom kruha na koju je namazan svježi, netom proizvedeni maslac.

DIJELOVI STAPA

Stap je uska izdužena kačica, načinjena od drvenih duga jelovine, povezanih sa drvenim ili metalnim obručima. Kao i svaka kaca tako i stap ima svoje dno koje ga zatvara u donjem dijelu i poklopac (koji se lako mogao skinuti), zatvara ga u gornjem dijelu. Poklopac je štitio od prskanja prigodom tućenja vrhnja. Radni alat je bio klip koji se sastoja od jedne motke na kojoj je bila na donjem dijelu pričvršćena jedna drvena pločica sa manjim ili većim izbušenim rupicama. Ako su rupe bile veće onda ih je bilo od dvije pa do najviše četiri. Ako su rupe bile malog promjera, onda ih je bilo znatno više. Unutrašnjost stapa se može vidjeti ovdje i ovdje, a evo i raznešene skice sa svim sastavnim dijelovima. Odmah se lako uoči kako se dvije duge ralikuju po svojoj duljini. Jedna, najduža ima obično rupu na gornjem dijelu. Ova duga je služila kao rukohvat prilikom rada, a rupa na njoj je omogućavala vješanje stapa o klin radi pohranjivanja.
Kraća izdužena duga je služila samo za stabilizaciju poklopca.

Kako danas doma napraviti maslac?

Nameće se sasvim logično pitanje. Viktor Orlovac, Franje mi je opisao način na koji on pravi male količine maslaca za jednotjednu uporabu uz pomoć štapnog mixera. Znajući još iz djetinjstva kako smo koristili kiselo vrhnje za pravljenje (i u članku tečaja u švedskoj za pravljenje maslaca, spominje se kiselo vrhnje) kupim pakiranje od pola litre punomasnog vrhnja. Veoma dugo ga tučem mikserom, ali maslac nikako da se formira. Ponovim ovu vježbu još jednom tijekom godišnjeg odmora u Hrvatskoj. Mutim sa mikserom preko sat vremena i onda odustanem. Nisam razumio u čemu je greška. Konsultiram se sa kolegama na poslu i na moje veliko iznenađenje saznam kako se treba koristiti slatko punomasno vrhnje (ne kiselo!). Naravno to potvrdi i Viktor. Sve ovo pominjem kako ne bi došlo do zabune i kako ne bi ste kupili pogrešnu sirovinu.
Recept za pravljenje maslaca se nalazi na stranici recepta.

^vrh

ŠKAF

Kliknite na fotografiju za otvaranje foto albuma.

Ȕkaf

Škaf je dosta sličan po načinu izrade stapu, ali ima sasvim drugu namjenu. Jedina namjena škafa je bila za soljenje sirovog mesa. Prije sušenja mesa u sušani ili pušnici, komade mesa je trebalo nasoliti i tako nasoljene ostaviti nekoliko dana. Škaf je baš konstruiran za ovu namjenu. Dolje je uži i prema vrhu sve se više otvara. Dvije duge su bile dulje i postavljene jedna naspram druge. Pri vrhu su imale veću rupu koja je služila za lakše hvatanje prilikom prenošenja. Škaf je bio napravljen od laganog drveta, ali napunjen je mogao vagati i par desetaka kg. Kroz ove rupe se mogao proturiti i nekakv štap pa je nošenje bilo još lakše. Dva do tri metalna obruča su čvrsto držala duge škafa na okupu, baš kao i kod stapa.
Meso se obilno solilo i slagalo u ovu posudu. Kada je sve nasoljeno meso složeno preko su se stavljale dvije drvene daščice i sve to pritiskivalo nekakvim teškim predmetom, npr. kamenom. Cilj je bio iscjediti što više tekućine iz mesa prije stavljanja na sušenje. Prekomjera vlaga je uticala na kvarenje mesa, a sol je bila konzervans i pojačavač ukusa.

VARĆAK

Varćak

Kliknite na fotografiju za otvaranje foto albuma.
Varćak je posuda napravljena od debelog furnira neke vrste laganog drveta. Furnir je bio debljine nekoliko mm. Ovaj moj model ima debljinu od oko 4mm. Kod ove posude je bilo važno da bude lagana, jer je služila za razvijanje žita ili graha. Kad se nije koristio, onda su u njemu pohranjivane sjemenke, npr. graha zaštićene drvenim poklopcem ili jednostavno komadom drvene daske.
Razvijanje je postupak čišćenja sjemenki od raznih nečistoća koje se nenamjerno skupe u procesu skupljanja sjemena. To mogu biti grumenčići zemlje i kamenčića, a najčešće su to komadići ostataka same biljke od koje je sjeme sakupljeno. Za razvijanje su bili neophodni povoljni vremenski uvjeti, a to je vjetar. Varćak sa sjemenom ili žitom bi se podizao iznad glave i sjemenke polagano istresale sa te visine na neku čistu podlogu, a to je bila neka veća prikladna tkanina. Sjemenke koje su teže padale bi izravno na podlogu, a nečistoće koje su u pravilu laganije bile bi nošene vjetrom van površine za skupljanje. Dakle, razvijanje je primitivan proces separacije radi čišćenja. Plastične kante nisu prije postojale, nego se koristila ova prikladna posuda u tu svrhu.

Ove posude nisu po pravilu pravljene u domaćinstvima, nego su po mome mišljenju ostatci nekakve rane industrijske ambalaže. U njima su se kupovali neki proizvodi za domaćinstvo, a još je vjerojatnije kako se u toj ambalaži isporučivala roba u dućane. Kako se ništa nije bacalo, onda bi se takva posuda mogla možda dobiti uz kuovinu druge robe ili se, što je vjerojatnije zasebno prodavala. Svakako su to ostatci tipičnih međuratnih pakiranja za robu u svrhu transporta ili pohranjivanja.

Za izradu ovog furnira trebali s industrijski strojevi, gdje se furnir proizvodi tokarenjem debla pogodnog drveta. Cijela posuda bi se izrađivala od debelog furnira. Kuhani furnir bi se namotavao na valjak željenih dimenzija i dobio bi se cilindrični oblik, koji bi se učvrstio spajanja žicom, čavlićima ili spojnicama. Gornji i donji vanjski rub je ojačavan obručima od istog materijala. Iznutra bi slijedio još jedan obruč u donjem dijelu koji je dodatno ojačavao konstrukciju i istovremeno nosio dno. Jednostavna tehnika izrade, ali veom robusna konstrukcija. Dno i poklopac su kružno ispiljeni detalji. Varćak kojeg smo posjedovali nije imao originalnog poklopca, pa stoga ovdje i ne prikazujem taj detalj.

^vrh

KADANJ

Drveni kadanj

Kadanj je bio velika teška drvena posuda, načinjena od debla šupljeg stabla, a služio je za pohranjivanje, uglavnom žita. Prikladno mjesto za smještaj kadnja je tavan, radi izbjegavanja vlage. Kao i kadanj, badanj se isto izrađivao od debla šupljeg drveta. Badanj je masivna drvena cijev koja usmjerava vodu iz brane na kolo mlina uz pomoć slavine. Pojma nemam o podrijetlu ovih riječi. Zvuče mi orijentalno, a simptomatično je to kako im je osnov riječi isti, samo se razlikuje prefiks.

Šuplja debla je bilo lako pronaći u šumi. Stare bukve su bile često šuplje iznutra, ali zdrave izvana. Birao bi se prikladan dio debla i rezao na željenu duljinu. Unutrašni dio bi se dodatno očistio i stijenke stanjile toliko da se ne bi ugrozila čvrstoća konstrukcije. Jedan otvor bi se potkovao sa daskama i tako bi se dobivalo dno. Poklopac od dasaka ili samo daske su zatvarale kadanj odozgo. Vrlo jednostavna konstrukcija, lako za pronaći, laka za izraditi, ali poteško za podignuti na tavan. Ovime dobijemo veliku posudu koja je slična drvenoj kaci, ali je puno jednostavnija za izradu i ne traži zanatlijske vještine i specijalne alate.

PARJENCA

Parijenca za pranje rublja

Ova posuda je bila sastav svakog domaćinstva, jer se koristila u procesu pranja rublja. Parijenca ili kako se izgovaralo: par'jenca, koristila se do vremena pojave deterdženata za pranje rublja. U drevna vremena pa sve do pojave industrijskih deterdženata, rublje se pralo uz pomoć luga, tj. pepela. Ako bi se kojim slučajem pepeo prokuhao u vodi, onda bi se dobila veoma bazična tekučina koja se zvala lukšija. Razrjeđenom lukšijom se prala kosa, jer šamponi također nisu postojali.

Parjenca je u cijelosti identična kadnju po izgledu i načinu izrade. Razlikuje se samo u jednom detalju, a to je kako je bila znatno manjih dimenzija. Tek toliko velika kako bi se sve prljavo rublje moglo unutra složiti prije jednotjednog pranja. U parjenci se natapao samo bijeli veš. Obojene tkanine su prane uz pomoć sapuna za rublje. Svakako, za parjencu je mogla poslužiti i manja kaca, koja je već bila potrošena i pomalo propuštala vodu. Na daskama potkovano dno parjence bi se prvo stavila nekakva stara krpa, koja bi istovremeno pomalo brtvila dno i štitila rublje od prljanja prljavim dasakama dna. Sada bi se redao red prljavog rublja, pa posipalo ohlađenim lugom iz ognjišta. Ponovo red rublja, pa posipanje lugom i sve tako naizmjenice do vrha, odnosno dok se sve rublje ne bi posložilo. Ovdje se pazilo kako se ne bi koristio lug koji je ostatak izgaranja hrastvog drveta, jer je hrastov lug mogao nepopravljivo oflekati bijeli veš. Rublje u ovako napunjenoj parjenci bi se prelijevalo sa obiljem prokuhane vode. Rublje bi upijalo vrelu vodu, koja bi se slijevala prema dnu posude, usput sjedinjavalo sa lugom čineći kemijski dosta snažan lužasti spoj. Dobivena tekućina je bila bazična, što će reći - suprotno od kisela. Ovaj proces je bio namjerno dugotrajan, pa se nakiseljavanje rublja ostavljao preko noći, kako bi se sve ohladilo i omogućilo pranje sljedećeg jutra. Proces nakiseljavanja rublja se zvao: parenje, pa otuda naziv za parjencu.
Lužasta vrela tekućina je djelovala na prljavo rublje po principu kemijske jonizacije, isto kao i današnji deterdženti. Ovaj proces je bio u cjelosti prirodan i bez štetnih sastojaka.

Sljedeće jutro, poparene tkanine su se vadile i nosile tamo gdje je bilo vode za ispiranje: potok, rijeka ili izvor. Sada je trebalo isprati ovo rublje od ostataka lukšije i kemijski razgrađene prljavštine. Ovaj posao koji je slijedio bio je veoma težak i mukotrpan. Sve se naravno obavljalo ručno, golom fizičkom snagom, kao u ostalom i sve drugo u to vrijeme.

^vrh

PRATLJAČA I SKEMLIJA

Skemlijat

Kliknite na fotografiju za otvaranje foto albuma.
Nalazimo se u procesu ispiranja gomile poparenog rublja, kojeg je trebalo odnijeti ovako namočeno do mjesta gje je bilo čiste vode radi ispiranja. Prije samog ispiranja trebalo je još mehanički tretirati naluženo rublje, a to se obavljalo alatkom zvanom pratljača. Pratljačom se lupalo po još neispranom rublju koje je položeno preko glatkog kamena ili skemlije. Obično podesnog kamenja nije bilo dovolno ako bi bilo više perača, pa se radi sigurnosti nosila skemlija. Na skemliju bi se položio dio višeslojno premotane tkanine i po njoj tuklo pratljačom, cijelo vrijeme pomjerajući tkaninu kako bi se i drugi dijelovi izložili udaranju.
Ovaj model skemlije kojeg smo mi imali nije imao karakterističnu rupu u sredini koja bi obično služila kao rukohvat, baš radi pranja rublja pratljačom na skemliji. Skemlija je turcizam (iskemle) i naziv je za stolicu.

Ova gore opisana skemlija je modelirana po mome sjećanju i pratila je vjerno moju pozadinu sve do rata u BiH. Na njoj su bili vidljivi tragovi pranja rublja: drvo je bilo izbijeljeno, a mekanija struktura isprana. Od dugotrajnog izbjeljivanja, nisam nikada bio siguran od koje je vrste drveta bila napravljena. Hrastovina je bila isključena kao i bukovina.
Evo ovdje modernije inačice ove globalno popularne sjedalice. Pronašao sam je odbačenu i jedinu manu koju je imala je bila oguljena ružna mrko-smeđa boja. Istu sam rastavio, staru boju ostrugao, drvo lakirao bezbojnim lakom i sve ponovo polijepio. Bila je to prekrasna bukova skemlija koja još ima svojih čari. Sada se vidi kako ponovo više nije svježa, ali treba imati na umu kako je od zadnjeg tretmana prošlo oko dvadeset godina i jedno je dijete uz nu odraslo, igrajući se na nojoj. Nekada je imala četiri kotačića na gornjem dijelu, pa se mogla okrenuti naopako, sjesti na nju i onda vozati po kući do mile volje. Bila je jako omiljena igračka.

Pratljača

Kliknite na fotografiju za otvaranje foto albuma.
Kada sve rublje prođe ovu fazu, ostaje ispiranje u čistoj vodi. Ako je bila tekućica, utom je bilo lakše. U slučaju kada voda nije bila tekuća onda se ispiralo i ustoj posudi u kojoj je rublje i donešeno na pranje, a u istoj se i čisto, oprano nosilo natrag kući i stavljalo na sušenje vješanjem. Ovaj proces vješanja rublja se zvao steranje veša.
Pokušajmo se prisjetiti kako je bilo ispirati rublje u zimskom periodu u do bola hladnoj vodi. Raskvašena koža na rukama, nagrižena lužinom sada je ispirana u vodi koja je imala samo par stupnjeva iznad ništice. Ponekada je trebalo prvo probiti led kako bi se došlo do vode za ispiranje. Možemo si misliti kako je to bilo za zglobove ruku koji su kontinuirano izloženi ovome naporu kroz cijeli niz godina života jednog ženskog bića. Ponekada nismo ni svjesni koliku nam uslugu i udobnost pružaju današnje perilice rublja, a neke su čak opremljene i sa uređajima za sušenje. Nevjerojatno je koliko se kvaliteta života poboljšala uporabom ovih uređaja: prljavo rublje ubacimo, a izvadimo čisto i suho.

Neka ovaj kratki tekst bude spomen na sve naše bake i majke koje su vrijednim i mukotrpnim radom održavale higijenu svojih obitelji.

ŠTOKRLA

Štorkla

Kliknite na fotografiju za otvaranje foto albuma.
Štorkla je obična stolica bez naslona. Ova riječ je germanizam i dolazi od das Stockerl, gdje se u njemačkom pojavljuje i skemlija pod ovim nazivom. Mi smo imali nekoliko komada u Bukovici. Bile su lijepo i precizno izrađene, te obojene prozirnom smeđe-crvenom bojom. Moguće je da ih je moj dida Toma izradio jer je bio stolar, a možda su bile i tvorničke izrade.
Bila je normalne visine stolice za sjedenje. Sjedeći na njoj, jela se hrana sa stola, igrale karte, učila i pisala zadaća. Služila je i kao podmetač za penjanje kako bi se dohvatio neki predmet sa visine u kući. Bila je vrlo lagana, ali čvrsta stolica.

Spojimo li štokrlu i skemliju sa djetetom onda je skemlija obična stolica, a štorkla postaje mali stol pogodan za igranje. Ako kažemo kako se za stolom objeduje, onda i jedno dijete može objedovati za štorklom. Urezale su mi se neizbrisive slika u pamćenje prigodom jednog uzbudljivog događaja. Godina je 1969. zemljotres u ponedjeljak 27. listopada iste godine je jako oštetio obiteljsku kuću. Zemlja neprekidno manje ili više podrhtava, pa boravimo vani, a spavamo skupa sa našim susjedima i rođacima. U muci smo pa smo skupa jer smo tako jači i uzajamno si pomažemo. Nedjelja je i kada sam se probudio osvanulo je lijepo sunčano jesenjsko jutro. Uvijek se probudim gladan. Mati pita šta bih za doručak, a ja spremno odgovorim: jaje na oko. Štorkla je na dvorištu, preko nje prebačena čista kuhinjska krpa. Na krpi drveni podmetač za tavu i dvije šnite kruha. Ja sjedim na skemliji i nestrpljivo čekam moj obrok. Mati stavlja malu tavu sa ispečenim jajetom i upozorava me kako trebam malo pričekati da se ohladi. Najednom se začu poznata podmukla tutnjava praćena snažnim ljuljanjem tla. Skočim sa skemlije u strahu i potražim utjehu u majčinom okrilju. Kad se tlo primirilo i osjećaji sabrali, vratim se do moga doručka. Suznim očima gledam ostatke hrane koji leže na prašnjavom tlu skupa sa prevrnutom tavom! Bilo je to još jedno opipljivo podsjećanje koliko je priroda moćna.

TRONOŽAC

Tronožac

Tronožac je vrsta jedne jednostavne stolice. Spada u istu kategoriju namještaja kao stolica i skemlija. Kao što sam naziv kaže, radi se o vrsti primitivne stolice sa samo tri noge. Ova minimalistička stolica, kao minimum može imati samo 4 sastavna dijela: površina za sjedenje ili sjedalo te tri noge u obiku tri deblja kratka štapa. Rezultat jednostavne konstrukcije je i veoma jednostavne izrade. Za izraditi tronožac dovoljna je samo sjekira i veće svrdlo za drvo. Sjekirom se moglo otesati sjedište i pripremiti tri nožice. Sa svrdlom se izbuše tri rupe za noge koje su u donjem dijelu usmjerene prema vani, kako bi se povećala stabilnost ove sjedalice. Svakako je tehnika izrade mogla biti i rafiniranije: noge su se mogle otokariti na tokarskom stroju za drvo, a sjedalo također istokariti ili hoblanjem lijepo poravnati. Na kraju bi se noge mogle učvrstiti kajlama sa gornje strane i spriječiti mogućnost nekontroliranog ispadanja nogu iz svog ležišta, što bi moglo imati komične, a i fatalne posljedice. Sjesti na ovu sjedaljku gdje bi izostala potpora jedne od tri noge je značilo siguran i neugodan pad na tlo i izvrtanje na leđa. Tronožac je stabilniji što su mu noge kraće, pa se u pravilu uvijek izrađivao do visine skemlije, što će reći oko 30-ak centimetara.

Iako je tronožac jednostavan, imao je i druge prednosti od same jednostavnosti izrade. U nekadašnjim domovima koji su bili u pravilu sa neravnom površinom poda, tri noge su uvijek nalazile uporište i balans na podlozi. Tronožac se nije mogao klatiti neravnotežom u nedostatnom uporištu na podlozi kao npr. štokrla ili skemlija. Stari podovi nekadašnjih domova su bili ništa drugo nego neravna i promjenjljiva površina nabijene i ugažene zemlje. Bio je idealno pomagalo kod loženja vatre u ognjištu na tlu, kod tesanja ili djeljanja detalja od drveta, pletenja košarica ili sepeta. Nezamjenjljiv je bio za žensku čeljad kod muženja krava, predenja vune itd.

Nedostataka zapravo nije ni bilo. Po svojoj konstrukciji koristio se samo za niska sjedala, pa stoga nije bio praktičan kod sjedenja za stolom. Ovdje su stolice, štokrle i klupe preuzele ovu ulogu jer se tražila veća visina sjedenja (70 - 100 cm).
Pitanje: kako se zove vepar sa tri noge? Odgovor je ovdje .

^vrh

PEGLA NA ŽAR

Glačalo na žar

Kliknite na fotografiju za otvaranje foto albuma.=>
Osušeno bijelo rublje je trebalo u pravilu popeglati. Za ovo je služila sprava zvani glačalo ili pegla na žar. U Dalmaciji se isti predmet zove sumpreš.
Ovo glačalo sam dobio od moje punice prošlog ljeta (2013.) Bilo je prašnjavo i naravno obilno zahrđalo. Rastavio sam ga onoliko koliko se moglo. Hrđu sam skidao kemijski i mehanički. Oštećenu drvenu dršku sam polijepio i komadiće koji su nedostajali popunijo mješavinom piljevine i ljepila za drvo u nekoliko navrata. Vijci za drvo kojima je bila pričvršćena drvena ručka bili su nepopravljivo oštećeni pa sam ih trebao zamijenuti. Nedostajali su jedan metalni vijak i matica koji su držali nosač ručke. Ovo se činilo banalnim u prvi mah, ali se pokazalo puno težim nego sam očekivao: današnji vijci za drvo nemaju ravni utor nego križasti; jedini metalni vijak koji je držao nosač drvene ručke imao je zaobljenu glavu. Današnji vijci imaju u pravilu uvijek nekakvu površinsku zaštitu u obliku neke vrste kroma ili su pocinčani, a najčešći su rostfrajni. Koristiti ovakve komponente, svakako nije dolazilo u obzir jer ne bi bilo u skladu sa vremenom izrade glačala. Nakon nekog vremena traženja našao sam dva vijka za drvo sa ravnim utorom...
Da skratim cijelu priču, očišćeno glačalo je trebalo zaštititi na neki način. Želio sam sačuvati u cijelosti izvorni oblik i ljepotu gusa od kojeg je ovaj predmet napravljen. Lakiranje ili bojenje, koji mnogi pogrešno čine, nije dolazilo u obzir. Sjetio sam se kako je pokojna majka ponekada premazivala površinu komadićem slanine i ona bi izgledala zagasito i puno svježije. Uporabom glačala ovaj masni sloj bi se joše bolje učvršćivao na površini metala čineći ga neobično otpornim na koroziju. Ovaj metod je dobro poznat kod formiranja površine gusenih tava (na egleskom se ovaj metod formiranja zove: cast iron seasoning).
Na kraju sam ipak premazao površinu kompletnog objekta sa uljem za mazanje dječije kože. Razlog je jednostavan: uzimanjem objekta u ruke, nisam želio kontaminirati ruke sa različitim otrovnim strojnim uljima. Ovakvo ulje nije otrovno, nema mirisa i kasnije ne dolazi do oksidacije. Ovim metodom sam dobio lijepu i originalno sačuvanu površinu.

KAKO SE KORISTILO GLAČALO NA ŽAR?
Glačalo ili pegla na žar Povlačenjem glave ovog detalja prema naprijed oslobađao se zatvarač poklopca glačala. U unutrašnjost glačala su se stavljali komadi žara. Jednostavnim spuštanjem poklopca on bi se zaključao na glačalo. Žar bi dobivao kisik kroz otvore sa strane u donjem dijelu te otvore otraga. Toplina bi izlazila kroz zubaste otvore poklopca. Kada bi temperatura počela padati, onda bi se glačalo uzelo u ruku, ruka ispružila i sa njom ritmički mahalo napred - natrag, kako bi se pojačao dotok zraka i raspirio još zaostali žar. Kada je sav žar potrošen trebalo je dodati novi. Na kraju je trebalo unutrašnjost očistiti od ostataka pepela. Sama regulacija temperature je minimalna i u principu je teško postići nekakvu kontroliranu regulaciju. Stoga ovakvo glačalo ne bi bilo prikladno koristiti danas s obzirom na obilje umjetnih i platičnih vlakana u tkaninama. Na sreću, naše bake su imale samo prirodne materijale, koji su bilo manje osjetljivi na previsoku temperaturu kod glačanja.
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, ova sprava se ponovo tražila i imala svoju primjenu, jer nije osjetljiva na nestanak struje.

I na kraju poznati vic o glačalu:
Liječnik pita pacijenta:
- Kako ste opekli vaš desni obraz?
- Kada sam glačala rublje zazvonio je telefon, ja se javim i ...
- Dobro shvatio sam, ali kako ste uspjeli opeći i vaš lijevi obraz? pita liječnik.
- Onda kada sam pokušala nazvati hitnu pomoć!

^vrh

KARBIDNA LAMPA

Kalcijev karbid

Karbidna lampa ili u našem lokalnom govoru karabitna lampa ili još jednostavnije: karabitnjača, je vrsta lampe koja za pogon koristi kalcijev karbid, zvani karabit i običnu vodu.
Proces proizvodnje kalcijevog karbida izumljen je u drugoj polovini 19-og stoljeća, a pronalaskom elektrolučne peći, krajem istog stoljeća, omogućena je jeftina proizvodnja ovoga materijala pri temperaturi od oko 2000°C, a koji se sastoji od živog kreča i koksa:

CaO + 3C -> CaC2 + CO
živi kreč + koks => kalcij karbid + ugljen monoksid.

Acetilen ili etin (acetylene ili ethyne), kemijske formule C2H2 je plin koji nastaje reakcijom kalcijevog karbida i vode:

CaC2 + 2H2 -> Ca(OH)2 + C2H2 + toplina
Kalcijev karbid + voda => gašeni kreč + acetilen + toplina.

Proces nastajanja acetilena u karbidnoj lampi

Temperatura kod gorenja acetilena je oko 3300°C, pa se stoga koristio i kod varenja željeza. Kada je sav kalcijev karbid potrošen, tj. kada prestane nastajanje acetilena onda je proces u cijelosti završen. U posudi lampe imamo u principu gašeni kreč u obliku paste koji se treba odstraniti uvijek nakon završenog procesa ili najkasnije prije ponovnog punjenja lampe. Kada se proces jednom starta, nije ga više moguće prekinuti, čak i ako prekinemo dotok vode, plin će se i dalje proizvoditi u malim količinama, uz pomoć vlage iz zraka, sve dok sav karbid ne bude potrošen. Ako bi se lampa ostavila dulje vrijeme neočišćena, postojao bi rizik od pretvaranja gašenog kreča nakon sušenja u čvrsto stanje, tj. u krečnjak, a onda je lampa "zapečena" i gotovo je nemoguće otvoriti ju. Takve su brojne kod aukcijskih kuća na internetu. Otvorena lampa sa stvrdnutim sadržajem treba čistiti natapanjem u voćno sirće.

Kalcijev karbid mi je bio dobro poznat još iz djetinjstvu. Koristili smo ga tijekom božićnih i novogodišnjih praznika za proizvodnju ekspolozivnog praska, za što se danas koriste petarde. Postupak je sljedeći: metalna konzerva od začina, a najpoznatija je bila metalna kutija začina "Vegete". Dno kutije je trebalo jednu rupicu probušenu čavlom. Ovako pripremljena metalna kutija i grumenčić karabita bilo je sve što je trebalo ponijeti sa sobom, osim naravno upaljača ili šibica. Voda? Bili smo praktični, koristili bi smo pljuvačku.
Konzerva se otklopi unutra stavi grumen kalcijevog karbida te na njega dozira određena količina pljuvačke. Sada poklopimo konzervu pritiskanjem poklopca na njegovo mjesto, a prstom začepimo rupicu na dnu i čekamo. Koliko? Iz iskustva smo znali koliko. Dulje čekanje i dobije se jači prasak. Predugo čekanje i možete ostati bez prstiju ili u najboljem slučaju dobiti samo bolan udarac po prstima. Upalimo plamen, sklonimo prst sa rupice na dnu, prinesemo plamen i eksplozija!!! Poklopac bi u tren netragom nestao! Veliki problem je bio naći poklopac kutije koji bi odletio tko zna kamo. Kada je bila noć, praktički je bilo nemoguće naći taj poklopčić. Poklpac smo stoga vezivali uz pomoć duljeg užeta za naše hlače i time je problem bio rješen. Isti grumen se mogao koristiti više puta, sve dok bi proizvodio gas uz dodavanje tekućine.

U Jajcu je bila fabrika kalcijevog karbida (Karbidfabrik), koja je napravljena za vrijeme Austro-Ugarske, tvrtka "Bosnische-Elektrizitäts AG" 1899. godine, izgrađuje hidroelektranu i fabriku za proizvodnju kalcijum-karbida. Taj detalj se lijepo vidi na ovoj karti iz 1911. godine.

Klasična karbidna lampa

Karbidna lampa

Ova vrsta lampe je bila, tako reći, prije moga vremena. Prestale su se koristiti tijekom 50-ih godina prošloga stoljeća. Često su spominjane u mome djetinjstvu, jer je naše domaćinstvo posjedovalo jednu takvu. Moja dječja znatiželja je saznala gdje je naša karabitna lampa bačena na kraju kao beskoristan predmet. Radoznalost je nadvladala strah pa sam se spustio u rupu vododerinu i pronašao ovaj, kako se meni kao djetetu činilo, mistični predmet. Sjećam se kako je razočaranje bilo veliko, jer sam našao nekakvu zatvorenu, posve zahrđalu posudu sa nekakvim rukohvatom za nošenje, a sa strane je izlazila jedna cijev u obliku lule. Naravno predmet je odmah završio tamo gdje sam ga i našao, jer nisam imao pojma kako je zapravo funkcionirao, a i nije mi više bio interesantan.

Danas sam lako prepoznao model naše karbidne lampe među brojnim ponuđenim na Ebay. Proučio sam konstrukciju i napravio ovaj trodimenzionalni model.

DIJELOVI KARBIDNE LAMPE:

  1. Posuda za karbid i gasna komora sa gorionikom
  2. Gornja posuda za vodu
  3. Gumeni prsten, brtva izmeđ gornjeg i donjeg dijela lampe
  4. Keramički gorionik. Veličina je izražena u zapremini protoka plina na sat [l/h]
  5. Filter za gas, zaštita gorionika od začepljenja
  6. Stalak za karbid, kako bi voda dolazila odozdo
  7. "U" profil za spajanje gornje i donje posude
  8. Vijak za zatezanje
  9. Vijak ventila za kontrolirano doziranje vode
  10. Čep rezervoara za vodu
  11. Spojnica između vijka za zatezanje i kuke za vješanje
  12. Kuka za vješanje
  13. Reflektor

PRINCIP RADA:
Donja posuda [1] se napuni komadićima karbida, količina prema želji i trenutnoj potrebi. Gornja posuda [2] se postavi preko donje posude skupa sa brtvom [3], koja je integrirana u dno gornje posude. Dijelovi lampe "U" profil [7] se postavi vertikalno i ove dvije posude se tijesno spoje uz pomoć zateznog vijka [8]. Na gornjoj posudi [2] se ukloni čep [10] i natoči vode, pa isti zavrne natrag. Vijkom ventila za reguliranje vode [9] se podesi brzina kapanja vode u donju posudu radi pokretanja kemijske reakcije i proizvodnje gasa. Kada bi gas počeo izlaziti vani kroz keramičku diznu gorionika [4] zapali se plamen i prinese gorioniku. Lampa bi zasjala veoma jakom bijelom svjetlošću, koja po intenzitetu nije imala premca. Temperatura plamena je oko 3300°C. Tijekom rada, trebalo je fino podešavati ventil za vodu: otvoriti više, ako bi svjetlost slabila ili smanjiti kapanje vode, ako bi lampa počela "ključati" usljed prevelike količine proizvedenog acetilena, koji bi onda usljed povećanog tlaka izlazio preko ventila za regulaciju vode u rezervoar vode i izazivao karakteristično "ključanje". Plamen gorionika je bio u žiži reflektora, koji se mogao po želji skinuti, pa omogućiti svjetlosti, prema potrebi, širi kut osvjetljenja. Kuka [12] je bila posebno dizajnirana kako bi se lampa lako mogla objsiti u svim prigodama: doma, u prirodi, rudniku itd.

Već sam pomenuo kako se ovaj proces nije mogao ustaviti, jednostavno morao se privesti svome kraju na prirodan način. Na kraju je trebalo sadržaj posude očistiti od kremaste, posve bezopasne mase gašenog kreča, prije sljedećeg punjeja.

Moja ujna Marija Orlovac, r. Šalić mi je pričala kako je vjerojatno inspiracija za nabavku ove lampe došla od onih koji su radili u malome rudniku željeza u Bainskom Brodu, na granici sela Bukovice i Cerika. Uvidjela se očigledna prednost ovog izvora svjetlosti naspram drugih raspoloživih iz onog vremena, a to su bili uljanica i svijeća.

Prednosti karbidne lampe:
bijela svjetlost velikog intenziteta, kalcij-karbid je relativno jeftin pogonski medij, laka tehnologija izrade lampe (u postojećim presama za proizvodnju posuđa).
Nedostatci karbidne lampe:
unapred ograničeno (količinom punjenjenja) vrijeme rada. Vrlo nepraktično ako bi gas bio potrošen prije potrebnog vremena, što je bilo jako nepraktično iz razloga, prvo potrebe čišćenja prije naknadnog punjenja, a sve u odsustvu svjetlosti. Rizik od eksplozije, kod startanja lampe, je bio dosta veliki, ako bi bilo kisika u gasnoj komori. Mana je i dosta komplicirano rukovanje: neprecizno doziranje goriva i nepouzdano doziranje kapanja vode.
Područje uporabe:
ovaj izvor svjetlosti se i danas koristi, ali samo marginalno. Naročito je omiljen kod speleologa: jaka intenzivna svjetlost koja se širi u u svim smjerovima olakšava pregled i kretanje kod istraživanja špilja, a toplina koju ove lampe šire je dobrodošla i poželjna u hladnoći podzemlja. Toplina može ovdje biti granica između života i smrti.
Prvotno su se ove lampe koristile za osvjetljavanje rudnika, a onda i u domaćinstvu. Minijaturne lampe su korištene kao prednje (a i zadnje) svjetlo na prvim automobilima, motociklima i biciklima.

Primjena ovih lampi nestaje tijekom 50-ih godina prošloga stoljeća, jer ih potiskuju jednostavniji izvori svjetlosti, a to su petrolejke i masovna elektrifikacija domaćinstava. Danas su omiljeni objekti kolekcionara, a najskuplji primjerci su kromirani ili u cijelosti izrađeni od mesinga.
Pakiranje kalcijevog karbida se može također naći na Ebay. Do prije nekoliko godina mogao se kupiti u trgovinama boja i lakova, a koristio se za tjeranje voluharica, tj. krtica sa travnatih površina svojim jakim i karakterističnim mirisom.

Jednostavna karbidna lampa

Karbidna lampa od lima

Vrsta jedne jednostavne, jeftine, a time i primitivne karbidne lampe, napravljene od pocinčanog željeznog lima i samo tri sastavna dijela. Pripremajući ove tekstove, naišao sam sasvim slučajno na rješenje jedne osobne zagonetke koja je trajala nepunih četrdeset godina. Već u osnovnoj školi je došla do izražaja moja sklonost prema starim predmetima, pa sam skupljao sve do čega sam moga doći i što bih dobio na poklon. Među mojom skromnom zbirkom iz onog vremena nalazio se i jedan meni veoma čudan predmet. Mnogo puta sam ga prevrtao po rukama i pitao se što li je to, čemu je služio? Pokazivao sam ga rodbini i prijateljima, ali nitko nije imao pojma o čemu se radi. Jednostavno nisam mogao zaboraviti ovaj detalj, jer ga nikada nisam uspio odgonetnuti!?

Kako rekoh, pripremajući ove tekstove, sasvim slučajno pronađen na nekoj aukcijskoj stranici na internetu pod karbidne lampe i ovaj model kojeg ovdje opisujem, a koji je imao točno onaj detalj kojeg sam nekada osobno posjedovao. Tako je, sasvim slučajno, taj tajansvteni predmet dobio svoje rješenje - bio je to gornji dio i gorionik ove lampe! Doista nevjerojatno. Ovaj model je izuzetno rijedak i uspio sam ga do sada vidjeti samo jedan put na internetu. Odmah sam se sa užitkom dao na modeliranje, uz pomoć raspoložive fotografije.

Prednost ove izvedbe je veoma jednostavna izrada, što je mogao izraditi svaki limar. Ova lampa je radila na automatskom principu dodavanja vode u gasnu komoru: dok je tlak plina u komori bio visok, spriječen je pristup vodi. Kada bi se plin trošio, padao bi tlak u gasnoj komori i voda bi mogla ponovo prodrijeti do grumenčića karbida, što bi izazivalo pojavu veće kolićine acetilena...
Nažalost, jednostvnost znači i veliku manu, nepouzdanost tijekom rada: nekontroliranu produkciju i velike gubitke plina! Zato je i bila veoma rijetka jer je bila nepraktična i nepouzdana.

Nastaviti će se...


^vrh

SAŽetak

Svi ponuđeni prilozi su sažeti ovdje dolje u obliku foto abluma za brže pregledavanje. Jedan od razloga je i taj što je jedan dio priloga tematski raspršen po različitim stranicama. Ovdje je skupljeno sve u jednu cjelinu i poredano abecednim redom.

Drvene tačke.

3D modeli etnografskih detalja

Trodimenzionalno modelirani predmeti, najčešće po mome osobnom sjećanju, a onda sam od tih modela generirao prikladne fotografije koje su skupljene u detaljne foto albume.

Brema
Drvena brema
Brnača
Brnača
Budak
Budak
Bure
Drveno bure
Čanak
Drveni Čanak
Čiviluk
Čiviluk
Cuk
Cuk
Ćup
Glineni ćup
Ćuskija
Željezna ćuskija.
Čakija
Čakija ili džepni nožić
Glačalo
Glačalo na žar
Grablje
Drvene grablje
Grebeni
Grebena
Greblo
Greblo
Grn
Grn za snijeg
Ibrik
Ibrik za kavu
Jaram
Jaram za volove.
Kaca
Drvena kaca za kom.
Karabitnjača 1.
Karabitnjača jednostavna
Karabitnjača 2.
Karabitnjača klasična
Kaveni mlin
Kaveni mlin
Klepac, babca
Klepac i babica
Lonac
Glineni lonac
Ograda
Kanat ograde
Prangija 1
Prangija model veći
Prangija 2
Prangija sa šupljim ključem i čavlom
Pratljača
Pratljača
Presa
Presa za mošt
Pržanj
Pržanj
Pucalo
Pucalo za vunu i kudelju.
Rašak
Rašak za pređu.
Rukaljka
Vrbova truba ili rukaljka.
Škaf
Drveni škaf
Skemlija
Drvena skemlija
Stap
Stap za putar
Stupa
Stupa za lan i konoplju
Štokrla
Drvena štokrla
Tačke
Drvene tačke
Tačke otvorene
Otvorene tačke.
Tikva
Tikva za vodu
Tocilo
Tocilo za oštrenje
Trlca
Trlica za lan i konoplju
Tronožac
Tronožac za sjedenje
Varćak
Varćak
Vile
Drvene vile
Vodjer
Vodijer

Isti sadržaj kao i albumi gore, ali sa izravnim linkovima prema pojedinačnim fotografijama u foto albumu:
brema: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14].
brnača: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15].
budak: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7].
bure: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12].
čanak: [1], [2], [3], [4], [5].
čiviluk: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9].
cuk: [1], [2], [3], [4], [5].
ćup: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7].
ćuskija: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12].
čakija: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12].
glačalo na žar: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15].
grablje: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7].
grebena: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8].
greblo: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7].
grn: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7] [8], [9], [10], [11], [12].
ibrik: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8].
jaram: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17].
kaca: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17].
karabitnjača lampa I: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9].
karabitnjača lampa II: [1], [2], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18], [19], [20], [21], [23], [24], [25], [26], [27], [28], [29], [30], [31], [32], [33], [34], [35], [36], [37], [38], [39], [40], [41], [42], [43], [44], [45], [48], [49], [50], [51], [52].
kaveni mlin: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14].
klepac i babca: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7].
lonac zemljani: [1], [2], [3], [4], [5], [6].
ograda: [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14].
prangija model 1: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [09], [10],
prangija model 2: [1], [2], [3], [4],
pratljača: [1], [2], [3], [4], [5], [6].
presa: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18], [19], [20].
pržanj: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7].
pucalo: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11].
rašak: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7].
rukaljka: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15].
škaf: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11].
skemlija: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7].
stap: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13].
stupa: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17].
štokrla: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10],
tačke: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18], [19], [20], [21], [22].
tačke otvorene: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17].
tikva: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7].
tocilo: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17].
trlca: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16].
tronožac: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7].
varćak: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10].
vile drvene: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7].
vodijer drveni: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9].

Foto galerija etnografskih detalja

Fotografije različitih predmeta iz prošlosti, bilo da ih posjedujem osobno ili sam na različite načine došao u kontakt sa njima. Fotografije sam nastojao napraviti izolirajući predmete od okoline, koliko je to bilo moguće. Katkada izoliranje nije bilo moguće ili nije bilo poželjno radi prikazivanja: ozračja, simbioze ili boljeg razumijevanja. Sve fotografiranje nisam osobno odradio, stoga se ovom prigodom još jednom zahvaljujem od srca svima koji su poslali svoje priloge.

Bisage
Platnene bisage
Čakmak
Čakmak, trud, kremen..
Grabljice
Metalne grablje
Grad
Grad za rakiju
Ibrik EMO
Ibrik EMO Celje
IMCO IFA
Imco IFA upaljač
IMCO 6600
Imco Junior upaljač
IMCO 6700
Imco Triplex Super upaljač
Kantar
Kantar dida Tome
Kaveni mlin
Mlin za kavu
Klamfa
Klamfa
Koto
Kotao za pečenje rakije
Kufer
Putni kofer
Kopreno
Kopreno
Pegla
Pegla na žar
Plankač
Plankač
Ploska
Ploska za rakiju
Preslica
Preslica i vreteno
Priglavci
Stari priglavci
Pržanj stari
Stari pržanj
Sepet
Drveni sepet
Skemlija
Drvena skemlija
Stog
Stog, stožina i prljevi
Stupa
Stupa za lan
Trklja
Drvena trklja
Vodjer
Stari vodjer
Vršalica
Vršalica za žito.
Wehr. upaljač
Wehrmacht benzinski upaljač
Zvižđa
Pištaljka ili zvižđa

Isti sadržaj kao i albumi gore, ali sa izravnim linkovima prema pojedinačnim fotografijama u foto albumu:
bisage: [1], [2].
čakmak: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14].
grabljice metalne: [1], [2], [3], [4], [5].
grad: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11].
ibrik EMO: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18].
IMCO model IFA, benzinski upaljač: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18], [19], [20], [21], [22], [23].
IMCO Triplex Junior model 6600, benzinski upaljač: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18], [19], [20], [21], [22], [23], [24], [25], [26], [27], [28], [29], [30], [31], [32], [33], [34], [35], [36], [37].
IMCO Triplex Super model 6700, benzinski upaljač: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18], [19], [20], [21], [22], [23], [24], [25], [26], [27], [28], [29], [30], [31], [32], [33], [34].
kantar: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12].
kaveni mlin: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18], [19], [20], [21], [22], [23], [24], [25], [26], [27], [28], [29], [30], [31], [32], [33], [34].
klamfa: [1], [2], [3], [4], [5], [6].
koto: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18], [19].
kufer: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18].
kopreno: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9].
pegla: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18], [19].
plankač: [1], [2], [3], [4].
ploska: [1], [2], [3].
preslica i vreteno: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16].
priglavci: [1], [2], [3], [4], [5], [6].
pržanj stari: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8].
sepet: [1], [2], [3], [4].
skemlija, model noviji: [1], [2], [3].
stog: [1], [2], [3], [4], [5].
stupa: [1], [2], [3], [4],
trklja: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16].
vodijer drveni: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12],
vršalca: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14], [15], [16], [17], [18], [19], [20], [21], [22], [23], [24], [25], [26], [27], [28], [29], [30], [31], [32], [33], [34], [35], [36], [37], [38], [39], [40], [41].
Wehrmacht benzinski upaljač njemačke vojske iz II sv. rata: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14],
zvižđa: [1], [2], [3], [4], [5], [6], [7], [8], [9], [10], [11], [12], [13], [14],


Karakteristike govora
Neki lokalizmi

^vrh