Bukovačka vrela
Tomislav Džida, Anđe na našem vrelu početkom 70-ih godina prošlog stoljeća.
Voda života
Boraveći već dulje vremena izvan rodnoga kraja, postaje mi taj dragi komadić zemlje sve bliže srcu i sve miliji. Velika fizička udaljenost zbližila je moje srce i moje misli sa duši voljenim kutkom. Svakako da je velika udaljenost uzrokom čežnji mojemu srcu i sve većoj nostalgiji. Tako je to u životu, čega nema dobiva na svojoj cijeni, kao po zakonima tržišta. Bukovica nam je kao demografska cjelina zauvijek nestala.
Još uvijek nama, sa djetinjstvom provedenim u njoj, žive drage uspomene i sjećanja, koja će sa nama nepovratno nestati. Naši potomci će znati odakle su im roditelji, ali neće znati više, ako se pojedinosti ne pribilježe. Ovo je jedan od mojih skromnih pokušaja. Evo nekoliko sličica, da se uspomene ožive.
Da bi život na jednom prostoru mogao opstati i zdravo se razvijati, potrebno mu je nekoliko temeljitih preduvjeta. Jedan od njih je i zdrava pitka voda. Bukovica je istovremeno bila bogata i siromašna vodom. Bogata što je u tom kraju bilo dosta izvora vode, koji ne bi presušili ni za najtvrdokornijih suša. Bukovicu presijeca istoimena rječica, sa nekoliko svojih pritoka - potoka. Siromašna je istovremeno zato što se raspoloživa voda nije na suvremen način rabila i distribuirala.
Bukovački vodovod, projekat koji nikada nije u krajnosti realiziran, ugasio je rat u Bosni, te etnički izgon njenih žitelja. Nemjerljiva količina pitke vode iz debelog cjevovoda onoga što je trebao biti bukovački vodovod, tekla je izravno u korito rijeke Bukovice. Tako je vodovod postao apsurd koji je vodom napajao vodu, kao u onoj narodnoj: "vodu vari, vodu hladi - voda ostaje voda".
Tako je vodovod sa Gajinog vrela, izdao ljeti žednu Bukovicu i njene pomalo nesložne i ne baš imućne žitelje. Izdala ih je i država koja ih je u godinama izmedu dva zadnja rata puno zanemarivala.
Bijaše tu i jedan dio manje ili više pouzdanih bunara, koje je vrijedna ljudska ruka kopala u namjeri da rješe svoje potrebe za pitkom vodom. Bunar su uvijek bili priručni izvor vode domaćinu, njegovu susjedu, te putniku namjerniku. Najpoznatiji bukovački bunar je bio "školski bunar", gotovo u središtu sela, ispred škole, u lijepo uređenoj, ograđenoj cvjetnoj bašči. U prvom redu služio je za potrebe škole i dva učiteljska stana pri školi. Obližnje kuće su ga također obilato koristile, kao i putnici, pješaci, vraćajući se iz grada ili sa nedjeljne mise iz galicijanske crkvice sv. Nikole u Jablanu. Krijepili su se hladnom osvježavajućom vodom sa njegove impresivne dubine od 21 m. Kad je iskopan, nije mi poznato, vjerojatno tijekom gradnje škole 1938-39. godine.
Bunar, sa svojom lijepom drvenom kućicom, prilaznom betoniranom stazom i posađenim ukrasnim grmljem i drvećem bio je jedna lijepa i skladno uređena cjelina. Ovaj funkcionalni sklad se prekida katastrofalnim zemljotresom od 26. listopada 1969. godine, kada škola nepovratno strada. Bunar je još vjerno služio svojoj namjeni 10-ak godina, kada je na kraju oronuo i bio napušten. Nazirala su se bolja vremena kao josipovića i već pomenuti bukovački vodovod.
Vrela
Vrelo je prirodni izvor vode, nastao tamo gdje se zemlja izdašno otvorila, puštajući svoju dragocjenu tečnost van na blagodat ljudima i ostalim živim bićima. Posjedovala je Bukovica, od najstarijih vremena i prvih naseljavanja, prirodne i ljudskom rukom njegovane izvore vode - bukovačka vrela. Ova vrela bila su kao živa bića: pomalo stidljiva i strancu skrivena. Imala su svoj živi krvotok, nepresušnu zdravu tekućinu. Svoj vanjski izgled i čistoću donekle su dugovala čovjeku. Stoljećima su krijepile generacije Bukovčana i žednih putnika u prolazu, ne mijenjanjući puno svoj izgled.
Ovi prirodni izvori vode, bili su najčešće tradicionalno uređeni, priručnim i lako dostupnim materijalom. Kako se jedno vrelo nije moglo prenijeti ili na neki drugi način premjestiti, uređivala su se tamo gdje ih je majka priroda stvorila. Vrela su najčešće bila u potocima, uvalama i strmim stranama, pa su bila skrivena neupućenom. Zdrava čista voda ima neprocjenjivu vrijednost, što se pokazalo naročito danas u vrijeme sveopće prenaseljenosti i zagađenosti. Jedan litar čiste vode u boci je skuplji od jedne litre benzina, koji je skuplji destilat nafte. Vrijednost izvorske vode poznata je i u vojne svrhe, tako da se većina naših vrela nalaze ucrtana u vojne karte.
Domaće autohtono stanovništvo i njihova vrela su jedna uzajamna i nedjeljiva cjelina. Oni se poznaju i njeguju, služe jedno drugom. Vrelo napaja čovjeka i drži ga u životu, a čovjek vrelo brižljivo čisti, čuva i njeguje. Nestanak ove simbioze tužno mi se dojmio prigodom moje prve posjete Bukovici nakon prognanstva u ljeto 2000. godine.
Bukovčani su prognani, u selu su živjeli neki drugi, meni i mome selu, nepoznati ljudi. Kako stranac ne poznaje selo, ne poznaje ni njegova vrela. Iako zemlju i ostatke imanja na kom sam se rodio i odrastao koristi netko drugi, našem obiteljskom vrelu (Tomino vrelo) nisam mogao prići. Vidio sam samo gustom travom obrasli prostor kojemu je pristup bio nemoguć. Biti će kako se vrelo sakrilo. Ljetna je vrućina bila nesnošljiva. Ja i moja pratnja: kći Marija, Josip i Viktor Orlovac, te Tomisav Džida, svi neumoljivo žedni, okušamo sreću na vrelu pokojnog Stipe Orlovac. Našli smo ga nakon dosta muke i hoda po trnju duboko skrivenog u šumi, potpuno napušteno i zaboravljeno. Šuma ga je ipak sačuvala netaknutog. Očigledno nije ni ono služilo svojim novim gospodarima.
Nestalo je čovjeka domorodca, nestlo je i njegovog vrela. žive skupa i nestaju skupa. Jedno bez drugog ne mogu. Razdvojiš ih i umiru obadva.
Uobičajeni izgled jednog vrela
U praksi su moguće brojne varijacije dolje opisanog tipičnog izgleda i konstrukcije vrela. Osnova svakog vrela je, naravno, nepresušna vodena žila koja neće iznevjeriti ni za njavećih suša. Kako bi se voda mogla praktično koristiti trebamo:
- udubljenje ili rupu u tlu, tj. rezervoar
- krov ili natkriće radi zaštite vode
- posudu za zahvaćanje vode
Dimenzije i zapremina vodenog rezervoara jako variraju od vrela do vrela. Geometrijski oblik te zemljane posude je bio kvadratičan, okrugal, a mogao se zadržati i geometrijski nepravilan prirodni oblik. Dubina je bila rijetko veća od 1 m. Veća dubina - marčnije dno, a time i otežana vizualna kontrola čistoće vrela. Veća dubina je bila neprikladna radi otežanog postupka čišćenja, jer je trebalo ručno izbaciti veliku količinu vode. čišćenje je u principu saniranje i dezinficiranje dna sa "živim vapnom", te odstranjivanje eventualno izraslih žila okolnog raslinja.
Zidovi su često bili uredno obzidani sa prirodnim kamenom krečnjakom. Kamen se prikladno slagao bez uporabe ikakvog vezivnog sredstva. Dno se posipalo samo sa šljunkom. To je u principu jedan bunar u minijaturi, kome je voda došla u susret na površini zemlje.
Vrelo je gotovo uvijek u strani ili kosini korita potoka ili drugog zemljišnog nagiba. Prednja strana je uvijek okrenuta prema nižem dijelu, tj. Prema smjeru oticanja vode. Na ovoj će se strani slaganjem kamena ostaviti vertikalni otvor kroz koji će istovremeno slobodno oticati voda i biti omogućen žednom zahvat vode. Voda bi veselo žuborila preko ruba prelivnog kamena, otkrivajući snagu izvora.
Dalje, slaganjem kamena vrelo je bilo pokriveno ili zasvođeno. Tako skladna mehanička konstrukcija bi se prekrila zemljom, formirajući pad sa lijeve i desne strane, što je omogućavalo slijevanje oborinske vode van vrela. Zemlja ovdje ima dvostruku ulogu: mehaničko povezivanje i stabiliziranje konstrukcije, te termičku zaštitu vode kako za najvećih ljetnih vrućina, tako i za najvećih zimskih hladnoća. Namjera je izlagati temperaturu akumulirane izvorske vode što manjim promjenama. Ovakva građevinska konstrukcija je štitila izvor od životinja, sprječavajući ih da vodu odatle piju i istu onečišćuju.
Dobro vrelo karakterizira "ukusna", pitka i do bola ledena voda i za najvećih ljetnih vrućina, koja onda izdašno okrepljuje tijelo i dušu. "E, baš je dobra ona vaša voda"... rekao bi napojeni ponosnom domaćinu.
Uz vrelo bi stajao zaboden drveni kolac o koji se vješala metalna posuda za zahvaćanje vode. Metalna posuda je gotovo uvijek jedan emajlirani ili aluminijski "prežaljeni" lonac, koji nije imao više svoju vrijednost u domu.
Vrelo je trebalo njegovati i paziti kao kakvo živo biće. Ta njega i pažnja je obostrana. čovjek vrelo njeguje i čisti, a vrelo čovjeku daje zdravu nepresušnu vodu, jedno od navjećih blagodati neba i zemlje. Prekrasni spoj čovjeka i prirode, a ni na čiiju štetu.
Žednog ili po vodu poslanog mogao je zateći ovakav prizor: iz tamnog vertikalnog otvora, a preko prelivnog kamena žuborio bi tiho, gotovo nečujno veseli mlaz hladne vode. S lijeve strane, na rastovom kolcu visio bi obijeni emajlirani lonac kao ogoljeni šešir bez vlasnika. S desne strane, na obližnjem drvetu visio bi kip Majke Božje, simbola ljubavi i čistoće u zaštiti čistoće vode. Ovdje se još naziru ostatci staroslavenskog vjerovanja u vile i vilenjake, pa sveta Marija ima ulogu zaštite i od njih.
Nazivi izvora vode
Tomino vrelo, na zemlji po gruntovnom imenu "Bašča". Smješteno je u udolici na granici zemlje Tome Orlovca, Ilije i Ante Orlovac, Marka. Po izgledu tipično bukovačko vrelo, ne velikog intenziteta. Ova voda me okrepljivala mojih prvih 20 godina života. Kako je u starije vrijeme išao glavni put za Kozaru iz Bukovice preko imanja Tome Orlovca, a pored ovog vrela, bilo je okrepa mnogima koji su kraj njega prolazili.
Vrelo Stipe Orlovac, Ilije. Smješteno na rubu šume u dubokoj udolini ispred stare kuće Stipe Orlovac. Izvor je jačeg intenziteta, veoma hladan i tipičnog izgleda. Jaruga ispod vrela služila je za napajanje stoke.
Antunovac, vrelo, Ive Orlovac, Jose. Vrelo praktički već odavno ne postoji. Zadnji put se moglo još pronaći 70-ih godina prošloga stoljeća. Bilo je smješteno ispod Ivine stare kuće, na istoj strani u udolici, pokraj potoka koji nastaje od Stipinog vrela. Rukama je trebalo razgrtati travu i tražiti ga. Ovaj primjer također potvrđuje pravilo da vrelo prestaje postojati, kad njegov vlasnik odseli. (Ivo je početkom 60-ih godina prošloga soljeća otselio u Ivanovac kod Osijeka).
Galićkino vrelo. U šumi između zemlje Tome Orlovac i galićkine šume, a iznad perića bara. Točnije u usjeku između šuma Franje Orlovac, Tome i Ilije Matošević. Vrelo je dosta jakog intenziteta i netipičnog izgleda. U početku je bilo neuređeno, samo obična rupa u zemlji. Sedamdesetih godina su braća Maošević ukopala manju betonsku cijev i napravili poklopac. Hladna voda je krijepila mnogobrojne kosce obližnjih bara.
Petrovčino vrelo. Sjeverno u udolici od kuće Franje Lukende, Petra. Vrelo tipičnog izgleda. Sjećam da je tu bio cijeli kompleks manjih izvora i živih lokvi za napajanje stoke.
Vrelo Kovačevac. U istoimenom potoku, desno od puta kada se ide u Kozaru, a nedaleko od završetka obližnjih bara, smješten je dosta jak izvor prekriven šumom. Izvor je ostao neuređen i u svome prirodnom obliku.
Andrijevo vrelo. Vrelo Andrija i Ante Matošević, Ive. Na jugoistočnoj padini brijega, ispod kuće Andrija, nedaleko od obližnjeg puta. čini mi se da je imalo uobičajeni izgled vrela, a moglo se njegove vode piti još sedamdesetih godina.
Ivin i Tomin bunar, koji sam osobno pomagao kopati 80-ih godina prošloga stoljeća. Na imanju Anđe Matošević Ante, a Ivo i Tomo su njeni sinovi.
Ilkanovčino vrelo, u udolini kod imanja Ilije Jakića.
Vrelo žednovac. Zapadno od krčevine Tome Orlovac, Ilije u početku udoline, a ispod kuće Ilije Jakić. S tog izvora sam se napio vode par puta u djetinjstvu dok sam skupljao gljive, pa se detalja više ne sjećam.
Joškovo vrelo. Ovdje su postojala najmanje dva obilna izvora vode, s lijeve strane puta koji je vodio u dvorište Ante Matošević zvanog Cojle. Glavni izvor je bio uređen kamenom i poklopljen drvenim poklopcem. Drugi je bio veoma specifičan. Voda je izlazila iz vertikalno postavljenog šupljog debla drveta. Ovaj sporedni izvor je s desne strane glavnog. Iznad glavnog izvora, na drvetu graba, visio je kip sv. Marije.
Čapljino vrelo. S lijeve strne puta idući od kuće Marka Matoševića prema zaseoku Šalići.
Fetkovo vrelo.
Vrelo u Projsinom potoku, u šumi, prema kućama Matoševića u vrhu Bukovice.
Milerovo vrelo. Ispred kuće Milera Bednarčuka, preko puta, zatim preko Trnovačkog potoka.
Agatića vrelo, gotovo u dvorištu Ante Agatić, a istovremeno i u koritu Trnovače koja protiče kroz njegovo dvorište.
Vrelo Trnovača je bilo odmah iznad brane mlina Tičijak, a na dnu Josipovića krčevine.
Tulino vrelo u Trnovači, između barake Ante (Tule) Vidovića, Jose i njegovog brata Vlade.
Vrelo Palček, pored rijeke Bukovice a pripadalo Anti Blažević.
Vrelo Vučijak.
Tomino vrelo. Između Tome Anušić i Mare Lopar (Perin'ce). Veliko i jako vrelo tradicionalnog izgleda. Nije u Bukovici, nego u Barlovcima, ali ga računam u svoj rodni zavičaj.
Jazavčevo vrelo, cijeli kompleks većih ili manjih izvora, a pripadalo je Ivi Lukenda zvanom Jazavac.
Cvitino vrelo, Cvijete Lukenda. S desne strane izravno kraj puta koji dolaz od mlina Tičijak i spaja se sa putem koji dolazi od mlina Dednovača. Vrelo je u početku bilo samo veći plitki prostor između kamenja. Kasnije je ugrađena betnska cijev i postavljen poklpac.
ZASELAK ŠALIĆI
Šalića vrela. Ovdje se radi o više izvora vode ispod masivne stijene u potoku kod kuće Franje Šalić, Ive. Ovi izvori su kasnije postali osnova velikog jablanskog vodovoda.
Brodić vrelo kod Ante Šalić, Anđe (Sudije). U potoku idući pored kuće Ante, a prema kući Freane Šalić. Zahvat vode je bio ozidan kamenjem.
Idući od Ante Šalić, Anđe (Sudije) u potoku s desne strane puta bio je jedan izvor vode.
Markovo vrelo. Ispod brda Vis, mjesto zvano Silna (kratki samoglasnik "i"). Dosta jak izvor koji je kasnije napajao šalića vodovod za 5 kuća.
Didin bunar (Jakova Šalića), kod kuće Andrije Šalića, Anđe, dubok 18m.
Bunar Ivana Šalića, Andrija. Iskopan prije II svj. rata, dubok oko 7m.
Vrelo Ivcana Matoševića, Jose
Vrelo Marka Goluba
Gajino vrelo. S lijeve strane puta idući iz Šalića prema Jablanu. Ovo vrelo je trebalo biti izvor bukovačkog vodovoda. Vrelo je izuzetnog intenziteta. Voda je doslovno ključala iz zemlje, pa je s ovim izvorom počinjao jedan pravi potok.
Vrelo Lucije Golub, s lijeve strane pored puta, idući iz Šalića prema Jablanu i Bukovici.
Ovdje se završava gornji dio Bukovice, preko mosta, kojeg karakteriziraju
brojni prirodni izvori vode i samo tri bunara, koliko je meni poznato.
Donji dio Bukovice je mnogo siromašniji prirodnim izvorima
vode. Ovdje očigledno dominiraju iskopani bunari kao izvori vode. Izbrojao sam ih 22 komada, no to nije konačan
broj, jer sve ne poznajem, a neke sam vjerojatno i zaboravio. U nizinskom dijelu Bukovice, bliže aerodromu,
rabljene su pretežito ručne pumpe za zahvat vode.
Evo ostatka vrela u donjem dijelu Bukovice (od mosta pa sve do Trna i Zalužana).
Zulino vrelo. Vrelo između Ive Blaževića, Peje i Mare Blažević zvane "Mare babina"
Vrelo Mile Jakića (Brkinog)
Vrelo Mitrovac. Franje i Tome Orlovac, Ive
Vrelo Točak, koje je bilo izvor josipovića vodovoda.
Vrelo Grebljice. Kod Josipovića Gaja, a ispod kuća Frane Josipovića, Stipe i Šime Josipovića, Marka.
Vrelo Stublić preko puta, kod Ivana Blaževića u udolici i na kraju Luke Matoševića njive.
Grabovčevo Vrelo
Čatrnja, vrelo između Ive i Franje Blažević
Djedovo ili Adrovčevo vrelo
15. prosinca 2006. Bukovici s ljubavlju, Marinko Orlovac.
27. rujna 2007. Nadopunjeno i korigirano uz pomoć Marije Orlovac, r. Šalić.
[^vrh]