SLIKE IZGUBLJENOG ZAVIČAJA (4)

Autor: dr. Anto Orlovac, Banja Luka - Trn, 2008.

Poglavlja:
KRŠĆANSTVO U OVIM KRAJEVIMA PRIJE OSNUTKA ŽUPE TRN
OSNUTAK ŽUPE U TRNU
UNIŠTENJE MLADE ŽUPE
SELA TRNSKE ŽUPE
PRILOZI

Četvrto poglavlje

SELA TRNSKE ŽUPE

SADRŽAJ:
Selo Bukovica
- Prvi spomen sela Bukovica u povijesti
- Smještaj i granice
- Bukovački vodotoci i izvori
- Mlinovi - vodenice
- Zaseoci, lokaliteti i putovi
- Naseljavanje gornje Bukovice
- Bukovica u najstarijim crkvenim dokumentima
- Krizmanici u Bukovici u siječnju 1742. godine
- Popis obitelji u Bukovici 1742. godine
- Popis bukovačkih obitelji 1768. godine
- Zanimljivosti iz starih župnih matica
Škola
Dućani
Bukovačke obitelji i prezimena u prošlosti
Crkvene kuće u Bukovici u prošlosti
Gdje su se pokopavali stanovnici Bukovice?
Stanovništvo Bukovice u 20. stoljeću
Bukovački zavjet i kapelica
Vjera gradi - nevjera ruši
Stradanje Bukovčana nakon Drugoga svjetskog rata
Duhovna zvanja iz Bukovice
- Svećenici - pokojni
- Dvojica svećenika - franjevaca istog imena i prezimena
- Fra Antun Mačinković (1850.-1887.)
- Fra Anto Mačinković (1872.-1929.)
- Vlč. mr. Nikola Matošević (1932.-1997.)
- Vlč. Toma Matošević (1920.-1988.)
- Fra Stipo Orlovac (1836.-1882.)
- Svećenici - živi
- Mons. dr. Anto Orlovac, *1947br>
- Mr. fra Ivo Orlovac, * 1957
- Časne sestre
S. Anđela Golub, *1941
S. Benedikta Matošević, *1966
Selo Trn
- Položaj sela
- Najstariji spomen Trna
- Trnska katolička prezimena u starini
- Austrijska vojska na putu za Banju Luku zaustavila se u Trnu
- Stari putopisci o Trnu
- Škole u Trnu
- Gradnja zračne luke i kanala
Autocesta kroz Trn
Duhovna zvanja iz Trna
- Vlč. Marko Šalić (1934.-1993.), svećenik
- Fra Dragan Grizelj, *1978., franjevački časni brat
- S. Zora Lagundžić (1903.-1976.), redovnica
- S. Renata Relja, *1977., redovnica
Selo Jablan
- Položaj sela
- Područje današnjeg Jablana u starini
- Duhovna zvanja iz Jablana
- Grkokatolička (ukrajinska) crkva u Jablanu
- Grkokatoličko groblje
- Škola u Jablanu
Bilješke

Selo Bukovica

Toponim Bukovica veoma je čest i ima ga širom Bosne i Hercegovine, ali i u drugim hrvatskim krajevima: Bukovica kod Duvna, kod Dervente, u Podravini, u zadarskom zaleđu i drugdje. Nastalo je uz istoimenu rječicu koje izvire u Širnicima pod Bobijom u Kozari, protječe kroz sela: Cerici, Barlovci, Bukovica i Jablan, a utječe u Vrbas na granici Trna i Glamočana, kao njegova lijeva pritoka. Potoka i rijeka istog imena ima i drugdje po Bosni; jedna je u blizini Kraljeve Sutjeske. Zanimljivo je napomenuti da je prema jednom autoru upravo naša rječica Bukovica bila južna granica Zagrebačke biskupije u Vrbaskom crkvenom kotaru Dubičkog arhiđakonata 93

Prvi spomen sela Bukovica u povijesti

Jedno se selo Bukovica spominje u Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. 94 za koje autor veli da je "selo sjeverno od Banjaluke". Iako autor sugerira da je to naša Bukovica, ipak sam mišljenja da je to možda ona kod Vrbaške, odn. Podgradaca, budući da se Bukovica spominje uz još jedno selo Brezovo Polje, za koje autor misli da bi mogao biti Brestovac jugoistočno od Bosanske Gradiške. Nema nikakvih drugih oznaka, pa ne bih mogao tvrditi da bi to bila naša Bukovica, nego ona druga.
Isti popis spominje jedan "čifluk Idris-age u selu Bukovica, pripada Lefču, sa zeminom Mustafe i Oruča, sada ga uživa Husejn-čelebi, defterdar timara Bosne. To su jajlak i zemlja koju oni uživaju u spomenutom selu, na osnovu sudskog dudždžeta, pripada Lefču". 95 Riječ je o obiteljskom posjedu obradivog zemljišta (čifluk) u najmanjoj upravnoj oblasti Lijevče (nahiji Lefče), kojoj je pripadalo i područje o kojem ovdje govorimo. Zemin pak označava veći kompleks obradivog zemljišta, a jajlak pašnjak za ljetnu ispašu stoke. Čini se da je ovdje riječ upravo o našoj Bukovici. To tim više ako je Grčka Gradina koja se spominje neposredno prije toga ona Gradina na vrhu sela Barlovci na Osojama ("dio mezre Rudenice, Grčka Gradina, u blizini Duboke i dio mezre Obložka"). I redoslijed nabrajanja sugerirao bi ovdje da je to naša Bukovica, no ne bismo to smjeli tvrditi kao sigurno. Ako je ova pretpostavka točna, onda bi 1604. godina bila godina prvog spomena sela Bukovica kod Banje Luke, koje se danas nalazi u sastavu trnske župe (usput rečeno, to je i rodno selo autora ovoga rada).
U tom se popisu ne spominje Jablan, ali se spominju Trn i Dragočanje, a pretpostavljam da je ovo potonje današnji Dragočaj. No vjerojatno je ime sela kao i potoka ili rijeke, kako smo je mi zvali, puno starije. Ono je postojalo već prije pada ovih krajeva pod tursku vlast. Stjepan Pavičić u Hrvatskoj enciklopediji iz 1941. u natuknici o Banjoj Luci piše:
"Gušće naselje postojalo je prije Turaka i oko potoka Ivanjske, gdje se nalazi dovoljno ratarske i pastirske zemlje. Nema sumnje, da je ime Ivanjska kao naziv sela i potoka poteklo iz crkve posvećene sv. Ivanu, koja se nalazila na tom zemljištu. Središta povećih naselja u tom kraju bili su i Dragočaj i Motike, u kojima su i u 16. i 17. st. bile katoličke župe, a dalje uz potok Bukovicu nalazilo se veće selo toga imena." 96 U tim se krajevima sačuvalo i autohtono katoličko stanovništvo: "Katolici starinci održali su se uglavnom u ratarskom stanovništvu na boljim, nižim zemljama u Banjalučkom polju i uz potoke Ivanjsku, Bukovicu i Crkvinu. U Banjoj Luci oni su bili i obrtnici i mali trgovci, a oko Stratinske i Gomjenice rudari i Ijevarski i kovački majstori." 97 Riječ je, dakle, upravo o području današnjih sela Bukovica, Jablan i Trn uz rijeku Bukovicu, te širu okolicu. Što se tiče župne pripadnosti tih katolika, isti autor piše: "Stanovit broj katolika s desne strane Vrbasa i oko Bukovice spadao je u župe Kotor, Vrhovine i Livač." 98 Na naše se krajeve može odnositi samo to da su neki oko potoka Bukovice mogli spadati na župu Livač, koja je, kao i nekoć istoimeni franjevački samostan, mogla imati svoje sjedište negdje oko današnjih Mahovljana ili nešto istočnije uz Veliku ili Mahovljansku rijeku jer se ona nekoć zvala Lijevčanica, pa mislim da je i samostan i sjedište župe bilo negdje uz tu rijeku.
U 18. stoljeću imamo dva crkvena izvještaja koje su biskupi poslali u Rim s popisom vjernika u župama koje su pohodili. Prvi je poslao biskup fra Pavao Dragičević 1743., koji u župi Ivanjska navodi i selo Bukovicu (kao i Trn), ali ona tada obuhvaća i područje današnjih Barlovaca i Jablana (ne spominjući ni jedan od tih toponima), kako se vidi iz prezimena tamošnjih obitelji. Budući da je Dragičević nekoć bio župnik u Ivanjskoj, on je svakako morao dobro poznavati sve te toponime.
Međutim samo četvrt stoljeća kasnije, u izvještaju biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. ne spominje se uopće toponim Bukovica, nego Lagumčije ("Lagumcie") i Barlovci ("Barlovzi"). Sudeći po prezimenima obitelji očito je da je toponim Bukovica nestao, a njegovi stanovnici sada su postali stanovnici Lagumčija i Barlovaca. Nemamo nikakvih podataka zašto je to učinjeno i kamo je nestala Bukovica koja se kasnije opet pojavljuje. Valja naglasiti da se u kasnijim maticama ivaštanske župe umjesto Bukovice ili jednog njezina dijela susreće i toponim Balaginci ("Balaghinzi"). Nije mi poznat razlog tih promjena, niti od čega bi došli ti nazivi, jedino su Lagumčije očito nastale po prezimenu Lagumdžija, Lagumčić, Lagumdžić, Lagundžić i Lagundžija, u kojim verzijama susrećemo prezime te obitelji kroz povijest.

Smještaj i granice

Selo Bukovica smješteno je na jugoistočnim padinama gore Kozare. U dužinu se prostire 15-tak km u pravcu sjever-jug, a u širinu 1-2 km u pravcu istok-zapad. Okruženo je sa zapada Barlovcima, s juga Trnom, s istoka Jablanom, a sa sjevera Cericima. Smješteno je na blagim obroncima Kozare koji se spuštaju valovito u dolinu rijeke Vrbasa. Nadmorska visina sela je uglavnom od 150 do 300 metara.
Dio sela koji je graničio s Trnom, odnosno zračnom lukom na Zalužanima, zove se Podovi. Tu se Bukovica proteže do sadašnje vojarne, a odatle u pravcu Jablana iskopanim kanalom, i to je granica Bukovice i Trna. Tu je nekoć bila kuća Lovrena Anušića. Odatle je granica Bukovice i Barlovaca išla putem do Ive Lipovca (Katina), a odatle uz Krčeve putom do pod Žunića gaj, tj. gdje se sastaju putovi od barlovačke škole i iz bukovačkog Prnjavora, zatim potokom koji dijeli Prnjavor i Lukendine njive, sve do kuće pok. Ive Lukende, gdje izlazi na raskrižje putova: bukovačkog od Vidovića i barlovačkog iz Lukenda, a zatim putom 200-300 metara, do majdana Luke Lukende. Odatle se spušta gajem na Bajin palček (Blaža Orlovca), prelazi rijeku Bukovicu, pa između Perića gaja i brda Visibabe izlazi na put za Malu Kozaru. Zatim ide putom sve do kuće pok. Ilije Jakića zvanog Ilkan, a onda skreće lijevo s puta za Malu Kozaru na vrelo Žednovac pa izlazi ravno opet na put, zatim putom do iznad krčevine pok. Mile Vidovića. Lijevo prema Bajinskom Brodu su ostajale Rudane, a zvale su se tako, jer se tu vadila željezna ruda. Kasnije su te rudane napuštene. Na tromeđi Bukovica-Barlovci-Kozara bio je izvor zvan Pranjino vrelo. Na vrhu Bukovice prema Kozari zadnja je bukovačka kuća bila pok. Franje Tomića zvanog Franc.
Odatle je Bukovica graničila s Jablanom. Granica je išla prema Vrbasu tako, da je Šalica vis pripadao Bukovici. Tu su bila dva vrela: Markovo vrelo i Gajino vrelo, čija su imena nepoznatog porijekla. Veoma je zanimljiv lokalitet "Spasovišće", kako se zvala neka šuma što je kasnije iskrčena, ali je ime ostalo. Podsjeća na Spasovo, na koji je blagdan tu vjerojatno slavljena sv. misa. Granica je zatim presijecala brdo Vrletušu po sredini i išla u pravcu groblja Suvaje. Samo groblje je na granici: pola bukovačko, a pola jablansko. Od groblja se granica sela spuštala na Kamen mlin, pa na rijeku Bukovicu te rijekom do niže kuće Marka Josipovića zvanog Markan, a onda na ukrajinsko (Galicijansko) groblje, pa prema Trnu zatvorila krug.
Evo kako granicu Bukovice prema Trnu opisuje povjesničar Vladislav Skarić: "Na drumu Banja Luka - Bos. Gradiška, koji je gradila turska uprava ne mnogo prije austrijske okupacije, nova drumska trasa je na nekim mjestima ostavila trasu starog druma. To je bilo n. pr. i na komadu druma od željezničke stanice Dragočaja do iza ušća potoka Bukovice. Novi drum je okrenuo malo u desno, kroz selo Trn. Komad ostavljeno starog druma bio je do tada, a ostao je i poslije, granica između sela Trna s jedne strane i sela Bukovice, Jablana i Glamočana s druge strane. Na trnskoj strani, kraj starog druma, našao sam temelje jedne solidno građene rimske zgrade, a nešto dalje odatle, blizu novog druma, koji je ovdje išao starom trsom ostatke druge rimske zgrade. Kraj ovih zgrada je svakako išao rimski drum Servitium- Salona, koji je mogao i tada biti granica među selima." 99

Bukovački vodotoci i izvori

Glavna voda tekućica je rijeka Bukovica koja izvire ispod Bobije u Širnićima, a utječe u Vrbas u Trnu. Vjerojatno po njoj i selo nosi svoje ime, jer je i inače čest slučaj da naselje nosi ime po rijeci. Lijevi joj je pritok potok Trnovača koji izvire ispod Šalića visa i ulijeva se u Bukovicu na "Bukovačkom Brodu", gdje je bio most preko Bukovice, a dok nije napravljen veliki most za zaprežna kola i automobile, kola su tu rijeku prelazila vozeći preko rijeke na gazu. I Trnovača ima svoj desni pritok, potok koji nastaje od dva manja potočića: Kovačevca i Rajkovca i teče niz bare u Trnovaču. Moje je djetinjstvo povezano uz potočić zvan Antunovac, koji, iako je bilo posve malen, nije nikada presušivao, a nastajao je od nekoliko manjih izvora. Izvirao je oko pola kilometra iznad moje rodne kuće i protjecao je preko naše zemlje. Zanimljiv je po svom nazivu i potok Popove Vode. To je potok koji se kod Šalica kuća ulijevao u Trnovaču. Bio je ipak toliko jak da je na njemu bio mlin blizu kuće Ive Šalića zvanog Ivcan.
Poznatiji izvori (vrela) u donjem dijelu Bukovice su: Mitrovac blizu kuće pok Mile Lukende zvanog "Pobro", kojim su se koristili najviše Orlovci i Vidovići, a bio je veoma jak i opskrbljivao je čak dvadesetak kuća, zatim Točak u brdu Vučjak, Stublić niže škole, Djedovo vrelo kod Jose Adrovca, te Grabovac blizu kuće pok. Mate Matoševića. U gornjoj Bukovici pod Kozarom doslovno svaka je kuća imala svoje vrelo. Cijeli je kraj veoma bogat vrelima i kvalitetnom vodom. Mnogi su Bukovčani iz donjeg dijela sela, koji nisu imali u blizini izvora, kopali bunare kojima su se služili. Međutim, u vrijeme ljetnih suša znala je zavladati oskudica vode, jer bi neki bunari presušili, pa se za potrebe napajanja stoke i pranje voda dovozila u bačvama s rijeke Bukovice, što je bio veoma mukotrpan posao, jer je tu vodu valjalo dovesti do kuće po lošem seoskom putu, a da se putom ne prolije. Bačve su bile otvorene, pa ih je trebalo pokrivati ponjavama ili barem po vrhu ubaciti svježe naževene bujade, kako bi voda manje pljuskala i prolijevala se. U to se doba stoka napajala na toj rijeci, i to su činili svi kojima to nije bilo predaleko.

Mlinovi - vodenice

Posebnu važnost za život sela imali su mlinovi, vodenice, pogotovo u ono vrijeme kada u selu uopće nije bilo struje, pa nije moglo biti ni električnih mlinova. Dakako da ih je najviše bilo na najvećem vodotoku, rijeci Bukovici. Evo ih od vrha sela Bukovice nizvodno. Počinjemo od mlina Šupljaka koji je u Barlovcima, ali su ga gradili i koristili i neki Bukovčani, npr. Orlovci. Šupljak, kao i drugi barlovački mlinovi nalazio se ispod brda Osoja na zapadu i Visibabe na istoku. Tu je svojevremeno napravljena velika brana od kamena, kako bi se voda skupljala i mlin mogao raditi i ljeti kad je bio veoma nizak vodostaj. Osim njega na rijeci Bukovici u istoimenom selu su bili mlinovi: Dednovača niže Perića gaja i mlin Novak blizu kuće Marka(na) Josipovića, a na potoku Trnovači mlin Marka Lukende zvanog Markica, zatim Tičijak i Kamen-mlin. Bila su još dva mlina na Bukovici, ali pripadala su selu Jablanu: Pelčev mlin, a drugi se zvao jednostavno "jablanski". Od Ćorina mosta pa do Pelčeva mlina nizvodno bilo je ukupno 12 mlinova, skupa s onima na Trnovači, pričao mi je moj pokojni otac Ivo. Najbolji od njih bili su Šupljak i Kamen-mlin. Neki su mlinovi bili vlasništvo pojedinih obitelji, ali ih je više bilo zajedničkih. Zajednički mlin, koji su određenim redom koristili svi sudionici njegove izgradnje zvao se poredovnički mlin, a korisnici poredovnici.

Zaseoci, lokaliteti i putovi

U selu je bilo više zaselaka i lokaliteta s posebnim imenom. Južni dio sela zvao se Prnjavor. Iznad njega je Vidovića brdo ili Mugavca. Tuda je vodio put koji je spajao Zalužane i Barlovce, pa uz Prnjavor na Mugavcu i opet prelazio u Barlovce (Lukende). Jedan odvojak je povezivao taj put s putom koji je od Jablana, tj. ukrajinskog groblja preko Cerova i Klena vodio na Mugavcu i spajao se s gore spomenutim putom. Od Mugavce je jedan put vodio kraj Relja pa niz Lipu i spuštao se na put što vodi u Kozaru. Također je uz granicu Bukovice i Barlovaca išao put u Osoje, odnosno prema rijeci Bukovici i mlinu Šupljaku. Stotinjak metara više nekadašnje škole na raskrižju putova lokalitet je Cerovi. Dalje prema Kozari bila je Lipa (Lukendina njiva), pa Bukovački Brod, gdje se Trnovača ulijevala u rijeku Bukovicu i gdje je bio most preko Bukovice. Iznad toga Broda izdizala se dosta strma stijena, koja se baš tako i zvala - Stijena, i brdo Vučjak koje se na sjeverozapadu naslanjalo na Osoje. Zatim je put vodio uzbrdo uz Gajine i dalje prema Maloj Kozari, gdje se vezao s putom za Cerike, odn. preko Tomića poljane za Jablan, Bakince i Turjak, a drugi je odvojak išao od Bukovačkog Broda uz Trnovaču prema Šalićima. Bio je i nekoliko kraćih lošijih putova kojima su se služile pojedine obitelji. Od škole je put vodio u Polje, odnosno u Podove i dalje prema Zalužanima.
Za sve seljane osim putova koji su vodili prema gradu Banjoj Luci osobito je važan bio put koji je vodio u Malu Kozaru, jer su mnogi u tom dijelu sela imali svoje iskrčene njive i livade, tzv. krčevine, koje su neko vrijeme obrađivali, ali kako su one bile prilično daleko, i nije ih bilo moguće gnojiti, s vremenom je plodnost te zemlje bivala sve slabija i napuštana je njezina obrada, pogotovo kad su se ljudi stali masovnije zapošljavati u državnim poduzećima.
Asfalt je u selo došao tek puno kasnije, a vodio je od Trna preko Jablana uzbrdo prema školi, te je stigao samo malo dalje od škole: jedan krak prema Vidovića brdu, a drugi prema Bukovačkom Brodu. Tada je uvedena i autobusna linija iz Banje Luke za Bukovicu koja je selo nekoliko puta na dan povezivala s gradom, što je bilo važno prije svega za radnike i učenike, koji su svaki dan morali putovati.
Evo imena još nekih lokaliteta, njiva, šuma i sl.!
U gornjoj Bukovici pod Malom Kozarom to su:
Bajinski Brod - prijelaz preko potoka Bajinac, prema Jajčevićima,
Bašča - krčevina moga oca Ive Orlovca,
Brezova njivica - kod krčevine pok. Ive Vidovića,
Kalemi - od kuće pok. Ante Matoševića prema kući Mare Jakić, žene Ilije,
Kovačevac - mali potočić i šuma navrh bara prema kući Fetka Petrušinskog,
Mala Kozara - vrh iznad vrela Žednovac kod krčevina Barlovčana Ilije Anušića i Ante Lukende,
Miljanovo guvno - iznad kuće Ante Matoševića zvanog Palcov,
Osorine - brdo od krčevine Filipa Matoševića zvanog Pile prema Šalićima,
Pecara - kod Tomića poljane, gdje se pekla rakija od šljiva iz velikih šljivika,
Rajkovac - potok na vrh bara koji se tu sastajao s Kovačevcem,
Šalića Vis - brdo na sjeveroistoku Bukovice,
Šalića Vrsta - tamošnja niža brda i njive,
Ukce - kod Matoševića prema Maloj Kozari,
Visibaba - vrlo strmo brdo na granici Bukovice i Barlovaca na lijevoj obali rijeke Bukovice,
Vrletuša - brdo na granici Bukovice i Jablana, više groblja Suvaje.
U donjem pak dijelu sela to su:
Cerovi - odmah iznad škole,
Ciglana - niže škole kod ukrajinskog groblja, na granici s Jablanom,
Klen - niže Vidovića brda prema školi,
Klepalo - mjesto gdje je stajalo klepalo i sazivalo na sastanke, bilo na Klenu,
Krčevi - između Podova i Prnjavora,
Lipa - njiva kod Frane Lukende, zvanog Pranjo,
Marića Šib - šumica na granici Bukovice i Kuljana, kod vojske, nakon 1995. iskrčen i sada je tu cijelo naselje,
Muratovac - vrelo i potočić od Krčeva prema kanalu,
Podovi - tamo gdje se račvaju bukovački i barlovački put kod vojarne,
Polje Bukovica - oko kanala što vodi u rijeku Bukovicu,
Stupčevica - na granici prema Trnu u blizini zračne luke; tu je bio i istoimeni potok,
Prnjavor - na granici prema Lukendama i barlovačkoj školi,
Vidovića brdo ili Mugavca - iznad Prnjavora.

Naseljavanje gornje Bukovice

Bukovica se nekoć nije protezala na sjever preko rijeke Bukovice. Moj pokojni otac Ivo Orlovac (rođen 1912.) je pričao kako on pamti vrijeme kada preko rijeke Bukovice, sjevernije prema Maloj Kozari nije uopće bilo kuća; sve je bila gusta šuma. Bile su iskrčene samo neke barlovačke krčevine: Anušića i Mijata Lukende. Šuma je bila tako velika i gusta, da se u njoj lako moglo zalutati. U to su vrijeme bili naseljeni, oko potoka Trnovače: obitelji Golub, Marko Lukenda zvani Markica i Fetko Petrušinski. Prije Fetka živio je tu također neki Ukrajinac Rinko. Golubi su starinom iz Šargovca, odakle su doselili u Bukovicu.
Krčenje šuma bio je ustvari ilegalan rad, jer ih je država smatrala svojim, pa su žandari progonili i kažnjavali, pa i batinali one koji su krčili. Kasnije se to počelo donekle tolerirati. Očito je to bila borba za životni prostor, odnosno obradivo zemljište, jer su u to doba obitelji bile veoma brojne. S djedom Ilijom Orlovcem moj otac je krčio šumu između rijeke Bukovice i potoka Trnovače. Njih nitko nije u tome dirao. Bilo je ogromnih hrastova, a u tom kraju narod je više sjekao, jer mu je bilo bliže, pa su i stabla bila tanja. Kako bi tko iskrčio posjed, tu bi pravio kuću i započinjao novi život. Tu su nekoć živjele četiri obitelji Orlovaca.
No taj je dio Bukovice najprije i opustio. Bio je najdalje od grada, bez pravih putova i bez struje. Nakon samo tri desetljeća počeo je taj proces: početkom šezdesetih godina 20. st. odselilo je više obitelji iz toga kraja (tako i moja obitelj, 1963.), iako je pojedinačnih odlazaka "trbuhom za kruhom" bilo i ranije, kada su odlazili uglavnom mladići i poneka djevojka, koji su tražili posla u velikim tvrtkama ondašnje države, pa su se tamo naseljavali i nikada se više nisu vratili u svoj zavičaj. Nešto kasnije je rođak i susjed Šimo Orlovac napravio kuću u Jablanu, Jakići (Ilijini) su još i prije otišli u svijet (u Baranju i Bačku), zatim neki od Matoševića, i na kraju je taj dio sela ostao skoro posve pust; ostali su samo Lukende (Petrovi), Ruža Orlovac i neki od Matoševića. U kolovozu 1995. i oni su protjerani, te je cijeli taj dio sela posve opustio i zarastao u šikaru i trnje! Ono nešto šume što je još ostalo, ali i voćnjake, nemilosrdno su posjekli novi stanovnici koji su doselili u Bukovicu.

Bukovica u najstarijim crkvenim dokumentima

Moje rodno selo Bukovica spominje se prvi put u nekom crkvenom dokumentu u izvještaju fra Tome Ivkovića, skradinskog biskupa, i apostolskog administratora bosanskog kraljevstva, koji je prema izvještaju od 26. srpnja 1630. krizmao "u Bukovici 54" a "drugiput ondje 70" osoba. 100 Riječ je doista o ovoj Bukovici, a ne nekoj drugoj, jer Ivković dolazeći od (Bosanske) Gradiške uz Vrbas krizma prije dolaska u Bukovicu u Laktašima i to 63 krizmanika, a nakon dviju krizmi u Bukovici navodi Dragočaj, gdje je krizmao 58 krizmanika. To znači da je u Laktašima u to vrijeme bilo jako katoličko naselje, ali ipak nešto manje nego Bukovica.
Valja imati na umu da se taj Ivkovićev izvještaj odnosi na protekle četiri godine, tj. na razdoblje od 1626. do 26. srpnja 1630. U izvještaju koji je u Rim poslao iz Banje Luke spominje on 86 mjesta, uglavnom župa, u kojima je krizmao, ali je u nekima od njih krizmao čak u tri navrata. Budući da u svom popisu nabraja mjesta kronološki, u Bukovici je mogao krizmati već negdje 1626. ili vjerojatnije 1627. godine, jer je Bukovica na tom popisu na 29. mjestu. Zatim je otišao prema Prnjavoru i u Slavoniju obići tamošnje župe, a u Banju Luku je došao kasnije, jer je ona navedena tek na 46. mjestu. 101
Ako je Ivković u Bukovici krizmao, uzmimo 1627. godine, onda je selo svakako već odavno bilo formirano i živjelo intenzivnim životom, kad od toliko drugih sela biskup baš tu dijeli krizmu. A da je selo veliko, govori i podatak da je tu u dva navrata krizmao čak 124 osobe. To znači da je Bukovica postojala znatno prije tog izvještaja, već negdje u 16. stoljeću, svakako prije 1600., ali je vjerojatno da to katoličko selo postojalo još i prije pada ovih krajeva pod tursku vlast 1528. godine. Nemamo podatak je li tada u Bukovici postojala kakva mala kapelica ili crkvena kućica, kako je to i kasnije bilo. U 18. stoljeću biskupi su u ovim krajevima krizmali i slavili sv. misu uz privatne kuće, koje su bile malene da bi se to činilo unutra.
Fra Juro Šalić pak navodi kako Ivković izričito piše da se katoličko stanovništvo sačuvalo u Bukovici, ali nije u Laktašima, gdje je gotovo posve nestao. 102

Krizmanici u Bukovici u siječnju 1742. godine 103

Sačuvan nam je dragocjen poimenični popis krizmanika u Bukovici, kada je to selo pohodio biskup fra Pavao Dragičević i dijelio sakrament sv. krizme dva dana: 16. i 17. siječnja 1742. Donosim ga ovdje u cijelosti. Izvještaj je pisan latinski, a ovdje ga prevodim na hrvatski.
"U selu Bukovica, u kući Petra Bumbara, poslije svete mise krizmani su":

R. br. krizmanik dob god. kum(a)
1. Grgo Blažević 5 Nikola Bumbarević
2. Andrija Blažević 4 Nikola Bumbarević
3. Mijat Bumbarević 5 Šimun Miljanović
4. Petar Kovačević 4 Pavao Lagumdžić
5. Ruža Kovačević 5 Jela Vidović
6. Anto Matić 5 Nikola Bumbarević
7. Lucija Blažević 6 Kata Lipovac
8. Marta Blažević 8 Ivka Firić
9. Anđa Lagumdžić 5 Manda Marčinković
10. Franjo Blažević 6 Toma Orlovac
11. Marija Marčinković 5 Kata Lipovac
12. Uršula Marčinković 4 ista
13. Filip Andrović 5 Ivan Mačinković
14. Marta Kojić (Coich) 6 Kata Androvac
15. Marta Bartolović (!) 4 Manda Marčinković
16. Ivka Bartulović 36 ista
17. Anđa Vidović 5 Lucija Loparević
18. Petar Matošević 6 Nikola Bumbarević
19. Blaž Androvac 5 Blaž Anušić
20. Mijat Anušić 6 Blaž Loparević
21. Blaž Prnjavorac 6 Mijat Lovrinović
22. Marija Prnjavorac 4 Marija Loparević
23. Klara Žbanić (Sbanich)(Žunić) 5 Uršula Bumbarević
24. Prizbiana? (Pristpiana?)(Žbanić) 6 ista
25. Klara Botovanić 5 Manda Marčinković
26. Augustin Botovanjić 6 Ivan Marčinković
27. Bernardin Jurić 5 Šimun Miljanović
28. Nikola Bumbarević 4 Martin Vidović
29. Šimun Bumbarević 5 isti
30. Marija Bumbarević 4 Manda Marčinković
31. Nikola Makarević 4 Luka Matošević
32. Augustin Petrović iz Trna 6 Mato Bumbarević

Krizma je u Bukovici nastavljena i slijedećeg dana,17. siječnja 1742. godine, ali na drugom mjestu. Moralo je to biti osobito tegobno, jer je bila sredina zime, a krizma se odvijala vani pod vedrim (ili oblačnim?) nebom, ali svakako je moralo biti vrlo hladno. U izvještaju naime stoji: "U istom selu Bukovica, kod kuće Šimuna Miljanića krizmani su": 104

R. br. krizmanik dob god. kum(a)
1. Mato Kovačević 4 Šimun Miljanić
2. Uršula Kovaćević 7 Jela Vidović
3. Agata Lagumdžić 5 Lucija Miljanović
4. Anto Sarić 5 Marko Vidović
5. Mijat Matić 4 isti
6. Agata Matić 5 Marija Vidović
7. Orsula Marčinković 6 Kata Anušić
8. Josip Kuruzović 4 Marko Vidović
9. Petar Matić 5 Petar Orlovac
10. Apolonija Matić 6 Jela Lagumdžić
11. Ilija Orlovac 4 Nikola Bumbarević
12. Ilija Blažević 4 Toma Orlovac
13. Kata Blažević 5 Marija Orlovac
14. Ana Vidović 5 Lucija Bumbarević
15. Marko Pranjić 5 Mato Bumbarević
16. Marta Bočanin iz Ramića 4 Lucija Loparević
17. Ruža Vidović 5 ista
18. Lucija Kardunović 4 Lucija Marčinković
19. Toma Šokčević 7 Ivan Škrgić (Skarghich)
20. Toma Miljanović 5 Mato Bumbarević
21. Vid Miljanović 4 Mijat Ojdanić
22. Ruža Miljanović 4 Ana Loparević
23. Šimun Vidović 4 Martin Lagumdžić
24. Nikola Anušić 9 Luka Loparević
25. Anđa Anušić 6 Ana Loparević
26. Mijat Makarević 4 Anto Matošević
27. Andrija Matić 5 isti
28. Šimun Anušić 6 Petar Loparević
29. Anto Anušić 5 isti
30. Kata Marčinković 6 Kata Loparević
31. Frajo Čolaković 8 Stipo Tadić
32. Klara Čolaković 6 Draganić (ime ne stoji!)
33. Petronila Vukičić 6 Lucija Čolaković
34. Klara Loparević 6 Marija Miljanović
35. Kata Atlagić iz Banja Luke 40 Marija Marčinković
36. Nikola Kašljević 9 Nikola Andrijašević
37. Pavao Andrijević 10 Ivan Kašljević
38. Mato Loparević 6 Marko Vidović
39. Manda Mutapčić iz Banja Luke 8 Marta Čabraić iz Pričana
40. Tadija Botovanjić 6 Blaž Anušić
41. Pavao Botovanjić 5 Anto Matošević
42. Petar Botovanjić 4 isti
43. Juro Šunjić (Sugnich) 8 Juro Lipovac
44. Bartol Gagulić 4 Mijat Bumbarević
45. Anđa Rabadžić iz Šargovca 7 Kata Anušić
46. Luka Aleksić iz Zalužana 4 Andrija Ojdanić

Sudeći po prezimenima, tada su i današnji Barlovci stavljani pod toponim Bukovica, dok se toponim Barlovci tada još uopće ne spominje. Po kasnijem rasporedu prezimena i obitelji, obje su "bukovačke" krizme bile, čini se, u današnjim Barlovcima, tj. u Bumbarima i Miljanovićima (Miljanićima), a jedna i druga obitelj je živjela blizu današnjeg katoličkog groblja Bijeda.
Zanimljivo je da se u Bukovici krizmaju i neki iz Ramića, Šargovca, Zalužana i Banje Luke, kojima bi bilo bliže u Ojdanićima, gdje je biskup također krizmao dva dana, 14. i 15. siječnja, ili na Crkvenama, gdje je krizmao 25. siječnja. To znači da su se krizmali tamo gdje im je bilo najzgodnije i najskrivenije, što dalje od grada. Od 78 krizmanih u Bukovici samo se za jednoga navodi da je iz Trna. To je Augustin Petrović, dijete od šest godina.
S druge strane u Ojdanićima među krizmanima nalazimo imena sedam krizmanika iz Lišnje, od kojih su četvero odrasli između 26 i 38 godina života, a troje djeca, iako je biskup taj puta krizmao i u župi Kotor (Varoš), kamo je u to vrijeme pripadala Lišnja. Međutim, u popisu kotorskih krizmanika ne spominje se nitko iz Lišnje, iako biskup donosi popis katoličkih obitelji iz Lišnje, a bilo ih je ukupno 20 obitelji sa 118 odraslih i 72 (nepričešćene) djece, dakle ukupno je u to vrijeme 190 katolika živjelo u Lišnji. To bi značilo da je vjernicima iz Lišnje (iako malobrojnima) bilo lakše doći u Ojdaniće nego u Kotor. Međutim, moglo bi značiti i da su vjernici iz Lišnje bježali pred Turcima ne samo na sjever, nego i na zapad, preko Vrbasa. Tako je jednom krizmaniku Marku Ćosiču iz Lišnje (26 godina starosti) krizmani kum Anto Matošević iz Bukovice. Osim toga u popisu lišnjanskih katolika iz 1743. nalazimo prezimena kojih (kasnije) ima i u Bukovici, npr. Blažević i Novoseoc.
Krizmaju se uglavnom djeca mlađa od sedam godina (više-manje svi od 4-6 godina starosti, tj. prije nego su primili prvu pričest!), uz neke iznimke, npr. krizmana je jedna žena od 36 godina.
Neki se kumovi ponavljaju više puta, možda zato što nije moglo dolaziti puno svijeta i zbog Turaka i zbog hladnoće i siromaštva tj. zbog nedostatka odjeće, pa su neki bili "dežurni kumovi", tako npr. Nikola Bumbarević i Manda Marčinković kumuju po četiri puta!
Biskup je vjerojatno prenoćio u Bukovici, odnosno u današnjim Barlovcima. No, postavlja se pitanje, zašto je sutradan krizmao kod druge kuće. Budući da Bumbari i Miljanovići nisu daleko jedni od drugih, mislim da razlog nije bio samo udaljenost, kako bi krizmanicima bilo bliže doći, nego prije svega da se Turcima maknu s puta, kako im ne bi ušli u trag. Ne smijemo zaboraviti da se sve to događa niti pet godina od velike bitke turske i austrijske vojske pod Banjom Lukom 1737. godine, kada je ta župa gotovo posve uništena, a ostatci vjernika razbježali se po okolnim selima, svakako i u ova potkozarska sela.
Sudeći po prezimenima iz tog vremena br. 31 i 32, Franjo i Klara Čolaković vjerojatno su iz Debeljaka, a kum Stipo Tadić iz Rebrovca, iako to ne piše, jer jedino tamo u to doba ima tog prezimena. Isto vrijedi i za br. 33: Petronila Vukičić je vjerojatno iz Rebrovca, a njezina kuma Lucija Čolaković iz Debeljaka. Za Katu Atlagić (br.35) i Mandu Mutapčić (br. 39) vrijedi: u to doba u Dragičevićevu popisu nema ni jednog od tih prezimena u Banjoj Luci, niti u ijednom selu te župe. Vjerojatno su se iz Banje Luke sklonile pred Turcima, možda kakvoj rodbini, u nešto mirnije selo.

Popis obitelji u Bukovici 1742. godine

Osim poimeničnog popisa krizmanika i njihovih kumova, biskup Dragičević poslao je u Rim popis obitelji koji nam je danas dragocjen izvor podataka. Za svaku župu donio je po selima popis kućedomaćina s brojem čeljadi, pri čemu je posebno navodio odrasle, a posebno djecu koja još nisu primila prvu pričest, dakle one mlađe od 7 godina. Izvještaj je pisan latinski, a ja ovdje donosim u hrvatskom prijevodu i slažem abecednim redom radi bolje preglednosti.

R. br. Kućedomaćin odraslih djece
1. Filip Adrovac 6 6
2. Blaž Anušić 10 4
3. Ivan Anušić 4 6
4. Marko Bartulović 2 2
5. Andrija Blažević 6 7
6. Anto Baščovan 3 3 (Bosçoan)
7. Filip Blažević 6 2
8. Mijat Botovanja 6 6
9. Martin Bumbar 12 3
10. Petar Bumbar 8 2
11. Franjo Kardun 2 5 (Cordun)105
12. Marko Kovačević 9 10
13. Marko Lagumdžić 10 6
14. Mijat Lipovac 10 9
15. Petar Lipovac 3 4
16. Blaž Lopar 8 10
17. Filip Makar 2 3 (Macar)
18. Ilija Marčinko 16 4 (Marcincho)
19. Ilija Matić 4 4
20. Ivan Matić 9 8
21. Marko Matić 2 4
22. Anto Matošević 8 7
23. Šimun Miljanović 18 3
24. Toma Orlovac 8 2
25. Martin Šarac 2 2 (Saraz)
26. Ivan Vidović 3 7
27. Ivan Vidović 2 4
28. Nikola Vidović 8 6
29. Luka Žbano (?) 2 3 (Sbano)
30. Marko Žuna 8 1 (Suna)

(NADOPUNA):

Prezime br. 6 (u gornjoj tebeli) i br. 3 (u donjoj tabeli): prezime BAŠČOVAN ili BAŠČOVANOVIĆ (vidi tamo kako je pisano u izvorniku latinski!), prezime kojega u Bukovici ima 1742. i 1768. godine, a bilo ga je i 1790., kako sam našao u Mat. vjenč. banjolučke župe, zapravo 9. 11. 1790. ženi se sin pok. Stipe Margnića (?) s Petrićevca i njegove žene pok. KATE BAŠČANOVIĆ iz Bukovice, dakle ta se Kata udala iz Bukovice na Petrićevac. Prezimena Baščanović bilo je i u Pavlovcima, tada selu banjolučke župe, jer je 10. 3. 1789. umro NIKOLA, sin Marka BAŠČANOVIĆA iz Pavlovaca (Mat. umrlih župe B. Luka).
Istoga prezimena bilo je u to doba i u Livanjskoj župi Donje Polje, naime, 22. 7. 1771. krštena je Ivanica, kći Pavla Aleksića iz Čelebića (u Livanjskom polju) i ANICE BAŠČEVANOVE iz Cetine (vidi Tomislav Perković, Stanovništvo Livanjskog polja u 18. i 19. stoljeću, Livno, 2003., str. 176). U opasci br. 17 tu se veli da je riječ o prezimenu BAŠTOVAN, "koje stoljećima živi u Cetinskoj krajini". Vjerojatno su Baščovani ili Baštovani iz Cetinske krajine stigli i u Livanjsko polje, te u Pavlovce i Bukovicu kod B. Luke. - Kad smo već kod toga, možda su i Aleksići kojih je bilo u Zalužanima sve do naših dana također iz Čelebića, tj. Livanjskog polja.
Što se tiče prezimena MAKAR (Macar) kojega je bilo 1742. u Bukovici, u župi Livanjsko Donje Polje bilo je 1773. u selu te župe Lusnić prezime MAČČAR i MAČAREVA (žensko), što Perković (nav. dj. str. 195) čita kao Madžar (Mađar). Mislim da je to isto prezime s onim Macar u Bukovici 1742.

Ove spoznaje mogu biti poticaj zainteresiranima da se tim pitanjem dalje bave i istražuju.

Popis bukovačkih obitelji 1768. godine

Imamo i popis bukovačkih obitelji iz 1768. godine koji je uz krizmu napravio biskup fra Marijan Bogdanović i poslao u Rim. Međutim, znatne su razlike u odnosu na popis od četvrt stoljeća ranije, kako se može vidjeti ako ih usporedimo.

S.(elo) Lagumčije (Lagumcie)

R. br. Kućedomaćin odraslih djece
1. Božo Andravčević 106 8 4
2. Mijat Andravčević 7 2
3. Juro Baščovanović 5 4 (Basçuanovich)
4. Augustin Batvanjić 6 3 (Batvagnich)
5. Juro Kovačević 16 5
6. Filip Lalić 13 3
7. Abraham Lipovac 13 3
8. Juro Lipovac 7 -
9. Mato Lipovac 7 2
10. Šimun Lipovac 6 5
11. Pavao Lučić 15 4
12. Ivan Markezić 7 -
13. Ivan Matijević 11 6
14. Petar Matijević 8 4
15. Anto Matošević 32 13
16. Ivan Marčinković 10 3
17. Nikola Marčinković 14 4
18. Toma Orlovac 15 7
19. Gašpar Vidić 8 3
20. Petar Vidić 13 6
21. Josip Vidić 6 -
22. Anto žunić 13 12 (Kunich) 107
ukupno 240 93=333 vjernika

Ova bi dva popisa valjalo detaljno uspoređivati. Evo nekih primjedbi!
U oba popisa spominju se u Bukovici odn. Lagumčijama ove obitelji: Kovačević, Lipovac, Marčinković (Marčinko), Matošević, Orlovac. Mislim da je riječ o istim prezimenima i kod ovih obitelji:

Bogdanović 1768.

Dragičević 1743.

Baščovanović (Basçuanovich)

Basčoan (Bosçoan)

Batvanjić (Batvagnich)

Batovanja ili Batovanjić (Botovagna)

Žunić (Kunich)

Suna (=Žuna, Žunić), mislim da je kod Bogdanovića to krivo pročitano.

Nove su obitelji u ovom popisu u Bukovici u odnosu na raniji Dragičevićev: Lalić, Lučić, Markezić, Matijević i Vidić.
Nema više kod Bogdanovića, a bilo ih je kod Dragičevića ovih 7 prezimena: Blažević (bile 2 obitelji), Kordun (Cordun), Lagumdžić, Makar (Macar), Matić (bile čak 3 obit.), Šarac (Saraz) i Sbano. Što se dogodilo u tih četvrt stoljeća (1743.-1768.)? - Nema više u Bukovici, ali ih ima u Barlovcima (koje Dragičević uopće ne spominje) šest prezimena: Anušić, Bartulović, Bumbar(ević), Lopar(ović), Miljanović (kod Bogdanovića: Milanović) i Vidović. Možda su se Blaževići i Vidovići kasnije vratili, jer su poslije bili dobro zastupljeni u Bukovici, sve do izgona krajem 20. stoljeća. Također bi moglo biti da je od prezimena Vidović Bogdanovićev tajnik i pisar upisao kraće: Vidić, tim više što se Vidići u ovim krajevima, koliko znam, više uopće ne spominju.
U Barlovcima, koji su u Dragičevićevu izvještaju očito računati pod pojmom Bukovica, kod Bogdanovića je navedeno samo 9 obitelji i to s ovim prezimenima: Prnjavorević (Pargnavorevich), Vidović, Loparović, Milanović, Kukić, Anušić, Bumbarević i Bartulović. Jedino su Bumbarevića dvije obitelji, dok je od svih drugih po jedna.
Bogdanović je 1772. poslao u župu Ivanjska svoga izaslanika fra Pavla iz Duvna kao vizitatora. On je pohodio tu župu 9. siječnja 1772., dva dana nakon što je biskup bio već umro, ali očito vijest o tome još nije bila stigla do njega. 108 Čini se da on nije dijelio sv. krizme, niti obilazio župe, pa vjerojatno nije ni dolazio u Bukovicu, odnosno na područje današnje trnske župe.

Zanimljivosti iz starih župnih matica

Bogat izvor najraznovrsnijih podataka su stare župne matice. Uz ostalo one donose i uzroke smrti pojedinih vjernika, a bilo je tu svega: ubojstava od strane Turaka, nesretnih slučajeva svih vrsta, utapanja, i sl. Matice umrlih župe Ivanjska donose pod br. 85 za godinu 1810. podatak o stradanju jednog bukovačkog katolika kojega su - izgleda posve nevina - optužili "da je nosio Barjak protiva Turkom". Evo kako je to zabilježeno:
"Dolina - Oko dana 29. siječnja 1810. umro je NIKOLA sin Josipa Kovačevića iz Bukovice i Marije Delić iz Trna zbog zločina za koji su ga optužili govoreći (da je nosio barjak protiv Turaka) i kažu da taj zločin nikad nije počinio; bez obzira na to vezir ga je dao objesiti (drugo ne znam). Imao je oko 23 godine. Pokopan je u Banjoj Luci. I nije imao nikakve pomoći (vjerojatno misli na svete sakramente koje nije mogao primiti prije smrti) itd." 109
Bukovčanin Marko Lipovac je 1. listopada 1869. poginuo pavši s konja. Njegovo je stradanje dosta opširno opisano u maticama. Matice bilježe i smrt nekog mladog Matije Orlovca iz Bukovice koji se u dobi od 25 godina treći dan Božića 1874. utopio u rijeci Vrbasu, a zapisano je i to da je - ne znamo zašto - "pokopan na obali te rijeke", a nije prenesen u groblje.
A u maticama krštenih banjolučke župe u godini 1756. br. 13 nalazimo jednu Bukovčanku udanu na Petrićevac. Evo kako je to upisano, bosančicom i na hrvatskom jeziku: "Die 28. Genaro (dana 28. siječnja) karsti Matiu sina Stipana Elegovića s Petrićevca i njegove zak. Ivane iz Bukovice od Žune. Kum bi Petar Galić s Petrićevca."

Škola

Bukovica je imala osnovnu četverogodišnju školu, i to prije nego susjedna sela Barlovci i Jablan. Nalazila se na brijegu gdje je raskrižje putova koji odatle vode na četiri strane: prema Jablanu, prema Zalužanima, te uzbrdo prema Vidovića brdu i prema Bukovačkom Brodu i dalje prema Maloj Kozari. Tu je i autor ove knjige pohađao prva četiri razreda svoga školovanja, od 1953. do 1957. S gradnjom škole nije išlo baš lako. Pok. Franjo Orlovac (Tome) bilježi da je negdje oko 1926. osnovan odbor za gradnju škole u Bukovici. Na čelu odbora bili su: njegov otac Toma Orlovac kao predsjednik, te drugi ugledniji seljani: Pejo Vidović, Šimun Josipović, Marijan Relja, Franjo Tutić, Ferdinand Igel, Josyph Hymnjak i još neki. Oni su popisali kućanstva u Bukovici koja su bila za gradnju škole i koja su bila spremna dati svoj doprinos. I iz Jablana su se javile četiri obitelji, a iz Barlovaca nitko. Napravljen je temelj i ispečena cigla koja je u to vrijeme pravljena ručno, te je nekoliko godina sve mirovalo. Zatim je škola sazidana i pokrivena, te je opet stajalo tako nekoliko godina. Pomogao i odbor za prosvjetu grada Banje Luke, i škola je konačno ipak dovršena. Započela je s radom 1938. godine. Na otvorenju škole priređena je velika svečanost, na koju je došao iz kraljev izaslanik iz Beograda, a kum škole bio je Zvonimir Jović, ugledni Hrvat iz Banje Luke. Škola je imala učionicu za 40-tak učenika, ured, te stan za učitelja. Bila je lijepo uređena: imala je lijep cvijetnjak, povelik voćnjak, a iskopan je i bunar s krasnom vodom.

Otvaranje škole u Bukovici 1938.

Svečano otvaranje osnovne škole u Bukovici 1938.

Prvi učenici su bila su djeca od deset godina i mlađi, sve do sedam godina, dakle gornju granicu su činili oni koji su rođeni 1928. Oni stariji išli su na tečaj za opismenjivanje. Na tom je planu učinjeno veoma mnogo; isti Franjo Orlovac piše da se s vremenom u Bukovici i Jablanu opismenilo preko 70% stanovništva, što je u ono vrijeme bilo veliko dostignuće. Velike zasluge u tome je imala prva učiteljica Marija Lončarić, rodom iz Selca kod Crikvenice. Škola je radila do 1943., dakle samo pet godina, a onda je zbog rata morala prestati, jer su se u nju uselile izbjeglice iz Sanskog Mosta i okolice. Kad je škola prestala raditi, učiteljica Lončarić je otišla u Hrvatsku. Škola je u ratu oštećena bombardiranjem. Nakon Drugoga svjetskog rata popravljena je i opet je proradila.
Tako je ostalo sve do 1969., kada je teško oštećena potresom, te je napuštena. U njezinoj neposrednoj blizini napravljena je drvena baraka koja je otada služila kao škola. U baraci je škola djelovala samo godinu ili dvije. Tu su se školovala ne samo djeca iz Bukovice, nego i ona iz Jablana, a i dio njih iz zaseoka Lukende u Barlovcima. Za vrijeme komunističke vlasti, tu su gotovo uvijek postavljani učitelji srpske nacionalnosti, a ondašnjim vlastima smetalo je i to što je ta škola bila u čisto katoličkom i hrvatskom selu. Zato se i nisu ni trudili obnoviti je nakon potresa, nego su sagradili školu najprije u nacionalno mješovitom Jablanu, a kasnije u Trnu. Tada su se djeca iz Bukovice razišla u susjedne škole: dio njih u Jablan, a dio u Barlovce. Kasnijim školskim reformama je škola u Trnu postala središnja, dok su one u Bukovici, Jablanu, Glamočanima i Šušnjarima bile područne. Kad je zatvorena i škola u Jablanu, djecu su do škole u Trnu počeli prevoziti školski autobusi.
Osim u školske svrhe, škola u Bukovici je od svoga početka služila za različite skupove: sastanke, priredbe, zabave zvane igranke (ples) i dr. Prva bukovačka škola je posve srušena, a baraka izgorjela, te je danas tu pustoš.
Evo popisa učitelja i učiteljica koji su tu radili, koliko se sjećanjem mještana Bukovice može rekonstruirati! Prva je učiteljica bila Marija Lončarić od početka djelovanja škole 1938. do njezina prestanka s radom uslijed rata 1943. Nakon rata je tu djelovala učiteljica Vera Tatarkin, možda 1945.-1946., a onda je prešla u Glamočane. Ljubica Pavlović, iz Budžaka (Pavlovića put), upamćena je kao veoma dobra učiteljica koju su đaci jako voljeli. Tu je poučavala i Anđela Pavlovič zvana Đela. Neko vrijeme je tu bio samo jedan učitelj ili učiteljica za sva četiri razreda, a onda ih je bilo po dvoje. Osim njih još su u Bukovici službovali ovi učitelji(ce): Ankica Grbić, Marko Bezer, Marcela Čubranić, Bosa Koprenović, (bila mi je razrednica 1956/57), Jovo Ristić (bio je upravitelj škole u vrijeme kad sam i ja tu pohađao školu), Olga Berek, Momir Đukić, Mijo Samardžija, Ljubica Tatić i Ljilja Lagundžija.

Dućani

U Bukovici su u starije doba tri obitelji držale dućane: Vidovići na Vidovića brdu, te Josipovići i Blaževići na Cerovima. Kako su ljudi prije Drugog svjetskog rata bili dobrim dijelom nepismeni, veliku pomoć u knjigovodstvu pružala je vlasnicima dućana mjesna učiteljica Marija Lončarić. U dućanima se mogla nabaviti najpotrebnija roba za kućanstva: prehrambeni artikli, šećer, sol, kava, petrolej (gaz), šibice i druge potrepštine. Novac se uvijek dvaput okretao u ruci prije nego bi se potrošio, jer ga je uvijek kronično nedostajalo. Jedno vrijeme je funkcionirala i neka vrsta robne razmjene: otkupljivana su jaja ili drugi seoski proizvodi, pa bi se tako i poneko dijete dočepalo bombona, što je bila velika radost. U novije vrijeme dućan je imala i obitelj Matošević.

Bukovačke obitelji i prezimena u prošlosti

iskup Ivković, koji je dijelio sv. krizmu i u Bukovici i to u dva navrata 1626. ili 1627. godine, navodi samo broj krizmanih i mjesta gdje je krizmao, a nije nam nažalost ostavio popis obitelji niti krizmanika, kako je to nešto više od jednog stoljeća kasnije učinio biskup Dragičević. Međutim, već iz broja krizmanika možemo zaključiti da je Bukovica u to doba veliko katoličko selo, a pokrivalo je puno šire područje nego danas: u sklop Bukovice pripadali su i današnji Barlovci i Jablan. Obitelji i prezimena u tim krajevima možemo pratiti tek od 1730. godine, od kada imamo prve pisane tragove o tome. Tu su se događale velike promjene, jer su neke obitelji izumirale, osobito u vrijeme velikih pošasti kuge, druge su selile a nove se doseljavale, kako smo vidjeli u popisima župljana dvojice biskupa: Dragičevića 1742. i Bogdanovića 1768. Ovdje želimo pratiti ta zbivanja koliko je moguće, prema sačuvanim župnim maticama i izvještajima koje su biskupi slali u Rim.
U maticama krštenih župe Ivanjska koje se nalaze u Fojnici, a to su najstarije matice koje za naše područje postoje, pronašao sam ova prezimena; doduše ne piše da su sva iz Bukovice, ali većinu od njih kasnije nalazimo u Bukovici, pa to pretpostavljam.
U godini 1730. našao sam ova prezimena: Loparević (Loparevich), Miljanović (Miglianovich), Orlovac (Orlovaz),
u godini 1731: Adrovac (Adrovaz), Anušić (Anusich), Kašljević (Casglevich), Josipović (Josipovich), Lagundžić (Lagumgich), Lipovac (Lipovaz), Loparević (Loparevich), Marčinković (Marcincovich), Matijević (Mattievich), za koju izričito stoji da je iz Bukovice ("ex Bukovizza"), Vidović (Vidovich),
a u godini 1734. još: Botovanjić (Botovagnich), Lipovac (Lipovaz), Žunić ili Šunić (Šunich).
Nije nam, nažalost, moguće pratiti kontinuirano ta kretanja, budući da je se arhiv fojničkog samostana obnavlja, a bilo bi potrebno pratiti sve matice, dok su samo neke sačuvane. Ipak zgodno je usporediti ova prezimena s onima iz desetak godina mlađeg popisa biskupa Dragičevića.

Crkvene kuće u Bukovici u prošlosti

U Ljetopisu franjevačkog samostana Petrićevac našao sam jedan list na kojem ima podataka i o Bukovici i Barlovcima koji nije potpisan niti datiran, ali bi mogao biti od nekog dobrog poznavatelja ovih krajeva, gdje stoji:
"Do prija 80-100 godina nedaleko Čardaka begova Kapetanovića u Barlovcima, na granici sela Barlovci-Bukovica bila je fratarska oveća kuća sa njekoliko soba i namještaj u njoj što treba za prebivanje. Iz Ivanjske franjevci kad bi išli u župu Dragočaj, tu su konačili, sv. mise služili, odatle su išli po selima, služili vjernike krajeva prema Vrbasu, drugi iz Ivanjske prema Gradiški, treći prama Kozarcu." 110
U vrijeme dok je župa Ivanjska, koja je prije toga imala sjedište u Dragočaju, obuhvaćala veoma veliko područje, imala je ona još jednu skromnu kućicu u Bukovici u kojoj je svećenik mogao odsjesti, kada bi se po kakvom pastoralnom poslu našao u tom kraju. A da bismo vidjeli koliko je to područje bilo veliko, dosta je napomenuti da se na sjever pružalo sve do rijeke Save i obuhvaćalo današnju Bosansku Gradišku i cijelo Lijevče polje, na zapad se pružala do Kozarca, koji je pripadao ivaštanskoj župi sve dok nije osnovana župa u Prijedoru 1891. godine, dok je na istok ona išla i preko Vrbasa u današnjem Trnu. Tako je to bilo još 1871. godine. Na istom mjestu zabilježeno je o toj kući u Bukovici koja je postojala još početkom 19. stoljeća:
"Posebna kuća franjevaca u selu Bukovica-Barlovcima postojala je dok je bio župnik Ivanjske o. Lovro Tucić iz Širnića. Vodio se inventar kućni o imovini kuće Bukovica, baš ko i one u Ivanjskoj. Kašnje se napustilo. Kuća postala ruševina - nestalo je, ostale samo zidine." Fra Lovro Tucić je župnikovao u Ivanjskoj god. 1818-1822. Nažalost, nije navedeno ni približno gdje je ta župna kućica bila. Ipak, mislim da ne ćemo puno pogriješiti, ako pretpostavimo da je bila negdje u blizini današnje kapelice Vidovića brdu. To mislim zbog toga, jer je tu od starine bio zavjetni križ protiv nevremena sa "svetinjom", koji se sačuvao sve do naših dana, a to je nekako i zemljopisno središte sela Bukovice. Mislim da u tom smjeru pokazuju i zbivanja iz 1926. o čemu imamo dopis u Biskupijskom arhivu u Banjoj Luci.

Gdje su se pokopavali stanovnici Bukovice?

Bukovica ima katoličko groblje "Suvaje" zajedno s Jablanom, gdje su se kopali i neki Barlovčani iz gornjeg dijela sela i iz Lukenda. Na groblju je sve do najnovijih vremena bila divna hrastova šuma. Tu je i mala grobljanska kapelica, te još jedna koju su kao svoj zavjet napravila djeca pok. Ilije Lukende iz Barlovaca. Prije nego je otvoreno groblje Suvaje, Bukovčani su se kopali na Crkvenama, a neki su se tu kopali i kasnije. Vidjeli smo da su Bukovčani tamo u prošlosti često i krizmani. Kada je točno otvoreno groblje Suvaje nije nam poznato, ali ono svakako postoji već 1770. godine, kada se spominje u maticama umrlih ivaštanske župe kao "Suaje".
U već spominjanom izvještaju biskupa Dragičevića u Rim iz 1741. godine nalazimo i osnovne podatke o grobljima. Tu stoji da se župa Ivanjska dijeli na gornji i donji dio. U gornjem dijelu, koji je zove Ivanjska ima šest groblja, na kojima se pokopavaju katolici i na kojima se na pojedine svetkovine slave sv. mise (pobliže o tome ne govori). Nažalost, ne navodi gdje se groblja nalaze ni kako se zovu, jedino posebno spominje groblje na brdu Damjanovcu, za koje veli da se tako zove zbog crkve sv. Damjana koja je tu nekoć bila. U donjem dijelu župe, koji se zove Dragočaj, samo su dva groblja: u Motikama gdje se slavi blagdan sv. Marka, i na Crkvenama ("Zarquine"), gdje se sv. mise redovito slave svake nedjelje i blagdana, a osobito 15. lipnja na blagdan sv. Vida, kada se tu skupi puno svijeta, a postoji predaja da je tu nekoć bila crkva sv. Vida. 111 Iz toga je opisa očito da tada još ne postoji groblje Suvaje, na granici Jablana i Bukovice, nego je ono mlađega datuma. Dragičevićev izvještaj ne spominje ni groblje Bešlenica u Trnu, što također može značiti da tada još nije postojalo, ali i to da su katolici u to vrijeme bili izbjegli iz Trna, jer su tu bili više na udaru Turaka, pa se tu nitko u to vrijeme nije ni kopao. Međutim, vjerojatnija je prva pretpostavka, ako uzmemo u obzir da je Dragičević bio župnik u Ivanjskoj oko 1730. godine, dakle dvanaestak godina prije nego je pisao ovaj izvještaj, pa je sigurno dobro znao je li u Trnu bilo groblje ili nije.
Prema starim ivaštanskim maticama vjernici iz Bukovice su se pokopavali na Crkvenama još šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća. Tako je, prema podatcima iz tih matica, npr. 1. listopada 1860. u Bukovici umro neki Ilija Orlovac od 45 godina i pokopan na Crkvenama. Na tom su groblju pokopani i Bukovčani Mato Matošević, alias Grabovac, star 43 godine koji je umro 29. prosinca 1863. i Nikola Lipovac-Žunić, koji je umro u dobi od oko 50 godina 27. rujna 1867., pa i Marija, žena Ilije Lipovca, koja je umrla 25. studenoga 1874.
Međutim, istovremeno se neki Bukovčani pokopavaju i u barlovačkom groblju Bijeda, za koje ne znamo kada je točno otvoreno, vjerojatno sredinom 19. stoljeća. Tako su tu pokopani Bukovčani: Ruža Orlovac, žena Jose, koja je umrla u porodu 22. lipnja 1857., u dobi od 36 godina, u Bukovici, Anto Orlovac koji je umro 3. prosinca 1861. u dobi od 50 godina i Marko Čivitilo, star 60 godina, umro 5. veljače 1862.
Kao što smo vidjeli, u to je vrijeme već gotovo jedno stoljeće u upotrebi i groblje Suvaje, koje je još i danas aktivno. Pronašao sam u ivaštanskim maticama da je "u groblju Suvaje" ("in coem/eterio/. Suhava") pokopana 23-godišnja djevojka Ruža Orlovac, kći Mate, iz Jablana, koja je umrla 6. listopada 1863. O groblju Suvaje čuo sam tradiciju (od Zore Hamec rođ. Vidović) da je ono navodno otvoreno tako što su Turci tu ubili nekoga biskupa i on bi prvi bio pokopan u tom groblju. Neki su čak pokazivali jedan kamen koji da stoji na grobu toga biskupa. Međutim, iz povijesnih izvora ne znamo da bilo gdje "nedostaje" neki biskup koji bi bio ubijen i tu pokopan. Štoviše, ne znamo ni da je tu bio ubijen ili pokopan ni kakav svećenik, pa ta priča očito ne će imati svoga temelja. Fra Juro Šalić piše da je na groblju Suvaje još 1880. godine bila drvena kapelica, na istom mjestu gdje i danas stoji također drvena kapelica, koja je više puta građena i obnavljana. Posljednja je građena prije dvadesetak godina za župnika fra Duje Ljevara. Neobično je da kapelica nema svoga sveca-zaštitnika, što je inače drugdje uobičajeno. Osim te, na istom je groblju podignuta i jedna privatna zidana zavjetna kapelica 112 oko 1975. za župnika fra Franje Josipovića, a podigla ju je obitelj Ivice Lukende iz Barlovaca. Na njoj je bilo postavljeno i manje zvono koje je neko vrijeme služilo svojoj svrsi. Zavjetnu kapelicu su graditelji željeli posvetiti sv. Josipu. U najnovijem razdoblju kapelica je prilično zapuštena i devastirana. Bilo je predviđeno da kapelicu kasnije uzdržava župa, ali je središnje mjesto za bogoslužja i dalje zauzimala ona drvena kapelica u sredini groblja.

Izrada ograde na groblju Suvaje 2007.

Izrada ograde na groblju Suvaje 2007.

U Bukovici je postojalo i neko kužno groblje, gdje su se pokopavali umrli od kuge. Nalazilo se u šumarku na Cerovima. To su bila "neslužbena " groblja, obično u kakvom šumarku bliže kuće, kako bi se umrli što brže pokopali i ne bi se širila zaraza. Iz uspoređivanja dostupnih podataka proizlazi da je od groblja na kojima su se pokopavali stanovnici Bukovice najstarije ono na Crkvenama. To se nastavilo i onda kada su otvorena druga dva groblja, najprije Suvaje u Bukovici/Jablanu, a kasnije i Bijeda u Barlovcima. S vremenom su se Bukovčani prestali pokopavati na Crkvenama, jer im je bilo jako daleko, ali i na Bijedi, koja je bila bliža jednom dijelu Bukovice, dok konačno samo Suvaje nije korišteno kao bukovačko i jablansko groblje. Zanimljivo je da se dogodio i obratan proces: dio vjernika iz barlovačkog zaselka Lukende počeli su se pokopavati na Suvajama, pa čak i neki Lopari, i tako je ostalo sve do najnovijeg vremena. I nakon odvajanja trnske župe od barlovačke 1980. godine, tu su se nastavili pokapati pokojnici iz obitelji koje su tu već imale nekoga svoga pokopanoga. To je, uostalom, dugo vrijedilo i za ostala groblja nekoć ogromne barlovačke župe: Crkvene i Bijedu.

Stanovništvo Bukovice u 20. stoljeću

Prema biskupijskom shematizmu 1900. godine Bukovica je imala 209 katolika.
Prema službenom popisu iz 1910. godine Bukovica je imala: 52 kuće s 338 osoba (od toga 159 muških, 179 ženskih). Po vjerskoj pripadnosti bila su 333 rimokatolika i 5 grkokatolika. Pripadnika drugih vjera nije bilo.
Prema službenim popisima Bukovica je nakon Drugoga svjetskog rata imala:
1948. godine: 666 osoba, kućanstava 113,
(od toga 308 muških, 358 ženskih);
1953. godine: 717 osoba, kućanstava 128,
(od toga 335 muških, 381 ženskih);
1961. godine: 692 osoba, kućanstava 141,
(od toga 320 muških, 372 ženskih);
1971. godine: 660 osoba, kućanstava 153.
1981. godine: 623 osoba
(Hrvati 568, Srbi 4, Muslimani - Jugoslaveni 23, ostali i nepoznato 28) 1991. godine: 558 osoba
(Hrvati 491, Srbi 12; Muslimani - Jugoslaveni 7, ostali i nepoznato 48).
Za godinu 1991. imamo i podatak o stalnom stanovništvu Republike Hrvatske rodom iz BiH. Iz Bukovice u Hrvatskoj te godine živi 66 osoba ukupno, od toga 64 Hrvata, 1 Musliman i 1 Jugoslaven." 113

Bukovački zavjet i kapelica

Na Mugavci ili Vidovića brdu bilo je od starine molitveno mjesto.
Barlovački župnik fra Josip Loparević, kamo je u to vrijeme pripadalo i selo Bukovica, piše 10. svibnja 1926. Biskupskom ordinarijatu u Banju Luku: "Selo Bukovica imalo je zavjet protiv gradu na 2. jula, na taj dan podignuta je svetinja s trabalnim križem (od greda - op. A. O.) protiv ledu i imali su misu na taj dan još prije moga dolaska na ovu župu sve do prošle godine, kada im je sve zabranjeno" To znači da su oni tu imali sv. misu još prije 1918., jer je tada fra Josip po drugi put došao za župnika u Barlovce; prvi put je bio samo kratko 1906. godine i to je tako trajalo sve do 1925. Iz daljnjeg konteksta vidi se da im je to zabranjeno iz same biskupije, možda na pritužbu župnika banjolučke župe Pohoda Bl. Dj. Marije, koja je upravo tog datuma slavila svoj patron. Bukovački vjernici su se pravdali da nema nikakve smetnje da tog dana i dalje imaju sv. misu, budući da im je predaleko ići u Banju Luku, a te dvije župe i tako nisu susjedne, pa dva slavlja ne konkuriraju jedno drugomu. Kako bi osnažili svoj stav, Bukovčani su uskratili župniku godižbinu ili bir čim im je izrečena ta zabrana. Već je druga godina, piše župnik, a oni "su složni, i nikako ne popušćaju; kakvi su bili na dan saopćene im zabrane, takvi su još i danas". Župnik bilježi kako selo Bukovica ima 64 kuće. Jasno mu je da ne mogu ni župnik ni župljani uvoditi svetkovina bez dopuštenja Ordinarijata, "ali selo Bukovica tvrdi, da im je pokojni biskup to dozvolio kada im je i svetinju za križ proti vremenu dao". Župnik moli biskupa da dopusti opet tu slaviti sv. misu 2. srpnja. 114
Biskup je ostao kod svoga stava i odgovorio kako "Ordinarijat ne može dozvoliti uvađanje novih svetkovina izvan nedjelja i zapovjednih blagdana". Ipak, stoji u odgovoru, tamošnji vjernici "to mogu slaviti slijedeće nedjelje kao zaštitnika svoga sela, ali ne na radni dan". 115
Iako se u dopisu ne navodi gdje se taj križ nalazio, svakako je to bilo na Vidovića brdu u blizini mjesta gdje se sada nalazi Gospina kapelica. Taj je križ obnavljan kada bi dotrajao, i autor ga se dobro sjeća da je bio na veoma lijepom mjestu na zemlji obitelji Vidović, odakle je dominirao nad cijelim selom, pa i nad dijelom susjednog sela Barlovci (zaselak Lukende). Ne znamo kako se stvar dalje razvijala, ali je činjenica da je tu i kasnije slavljena sv. misa svake godine, sve do našeg vremena, i više puta je u novije vrijeme tu podizana kapelica u čast Gospi.

Vjera gradi - nevjera ruši

Na tom je mjestu bila veoma trošna kapelica. 116 Pok. Ivo Vidović odlučio je pokloniti župi zemlju da se tu napravi zidana Gospina kapelica. Za dva dana su složni mještani, među kojima je bilo dosta majstora, ozidali kapelicu i postavili krov, jedino još nisu imali crijepa. Moglo je to biti negdje 1952. ili 1953. godine. Na to su općinske vlasti iz Laktaša naredile da vlasnik zemljišta Ivo Vidović sam mora srušiti kapelicu. On to nije htio učiniti. Došla je milicija i trojica su to sve u kratkom vremenu razrušila, i krov i zidove, i otišli ostavivši materijal tako razbacan. 117 I potpisani autor se sjeća da je tih godina, prolazeći s majkom na misu u barlovačku župnu crkvu, vidio "štosove" složene cigle (očito nakon toga rušenja) na onom mjestu gdje se danas nalazi devastirana nova kapelica u ujakovu šljiviku.

Kapelicu na Vidovića brdu

Vjerni Bukovičani izgradili su Gospi kapelicu na Vidovića brdu - prastarom molitvenom mjestu.

Međutim, znaju se vjernici moliti i bez kapelice i bez crkve. Bar su u tome kraju vjernici tako od davnine naučili. Ne može kapelica, može Gospin kip, i molitva je tekla dalje. Od trapista su dobili mali Gospin kip, pa su ga izlagali u jednoj maloj niši, ili jednostavno na kakvom stoliću, te bi ga obilazili i molili, a onda ga opet sklonili i ostavljali u kući vlasnika zemljišta Ive Vidovića. Osobito je ženski svijet u svibnju i listopadu dolazio "obići kip", a to je značilo polako obilaziti oko Gospina kipa i tako izmoliti krunicu. Danas se kip nalazi u trnskoj župnoj kući.
I sam pamtim kip postavljen kraj raskrižja putova na tom mjestu; to je bila jedna zidana niša u kojoj je stajao malen Gospin kip koji bi, osobito u svibnju i listopadu, kao i na mlade nedjelje "obilazile" pobožne žene i djevojke. Na mjestu gdje je nekoć stajao kip je 1980. godine fra Dujo Ljevar napravio kapelicu, gdje se povremeno služila sv. misa o čemu smo već govorili. Također je malo dalje od puta, na istaknutu mjestu, uz arman Ive Vidovića stajao visoki križ. Bio je to jednostavan križ od otesane hrastovine, bez korpusa, a mogao je biti visok 6-8 metara. Takav je križ bio i u Jablanu kod Majkića kuća, više groblja Suvaje prema Kozari, a u Barlovcima u Miljanovu gaju (Miljanovićima), blizu groblja Bijeda i na raskrižju kod škole.

Stradanje Bukovčana nakon Drugoga svjetskog rata

U Drugom svjetskom ratu i poraću župa Barlovci, u koju su u to vrijeme pripadala i sela Bukovica, Trn i Jablan, strahovito je postradala. Do danas imamo imena točno 520 žrtava rata i poraća iz te župe. U prilogu ove knjige donosimo popis onih iz sela današnje trnske župe. Najveći dio žrtava su vojnici hrvatske vojske, u velikoj većini domobrana, ali nešto je bilo i ustaša, dok je među žrtvama i određeni broj civila. O tome se u vrijeme komunističke vlasti nije smjeli ni govoriti, a kamoli pisati.
Međutim, završetkom rata nisu završena i stradanja ovih krajeva. Još punu godinu dana ili možda i više trajali su progoni tzv. šumnjaka, tj. ostataka poražene vojske koja se krila po šumama, uglavnom domobrana i četnika (ovih posljednjih u Bukovici nije bilo). Oni su se skrivali po obroncima Kozare, ali bi hranu tražili po obližnjim kućama i to bez obzira bio im je netko voljan dati ili ne. Imali su oružje i uzimali su sami što su htjeli. Međutim, za partizansku vlast bila je to "kolaboracija" i pomaganje neprijatelja, za što su nemilosrdno sudili te nevine ljude. Neki su dobili i po 20 godina strogoga zatvora, među njima i neke žene. Stipo Orlovac, sin Ilije, iz Bukovice osuđen je na pet godina zatvora koje je izdržao u Zenici i Stocu zato što je "dao janje šumnjacima". A to se dogodilo ovako. Došla su dvojica vojnika obučena u partizansku odjeću, s petokrakama na kapama i naredila mu da im mora dati jednog debljeg ovnića. Kako su imali puške, nije bilo moguće protiviti im se. On je doduše rekao kako ima čak osmero djece i da im ne može dati. Ali, sila Boga ne moli: ušli su u njegov tor, izabrali sami i odnijeli što su htjeli. Štoviše, naredili su mu da pođe s njima do svoje nevjeste Mande Orlovac, supruge njegova brata Tome, koji je ubijen u ratu, da bude nazočan kao svjedok, budući da je ona žena, jer i ona im mora dati jedno janje, kako su rekli. Kasnije se ispostavilo da su to lažni partizani. Ali optužba i osuda, a onda i petogodišnja zatvorska kazna bili su autentični. U zatvor je morala i nevjesta Manda, kojoj je osim muža ubijen i jedan sin, a svu svoju djecu morala je ostaviti na milost i samilost susjeda.
Šumnjaci su se ponekad odvažili sastati u nekoj od kuća na sijelo i večeru. Tako su jednom bili u kući Mare Lukenda, žene Petra, gdje ih je opkolila vojska i otvorila vatru. Jedan je od šumnjaka poginuo, a žene iz te okolice, Bukovice i Barlovaca, su osuđene na dugogodišnji zatvor, najviše posve nedužne, ali lažno optužene da su im pomagale. Bilo je i optužaba da su imale ustaše za ljubavnike, budući da su to bile ratne udovice, a u lažnom optuživanju nečasnu su ulogu odigrali i neki njihovi suseljani. Vlasnica kuće Mara Lukenda osuđena je na 20 godina zatvora, Zorka Orlovac, na 15, Ruža Lukenda na 12, a na nepoznat broj godina još Mara Lopar i Anđa zvana Beba Lopar, žena Jakova, te djevojka Ljuba Lopar iz susjednih Barlovaca. 118

Duhovna zvanja iz Bukovice 119

Svećenici - pokojni

Selo Bukovica u današnjem opsegu dosada je dalo ukupno sedam svećenika. Zanimljivo je da su oni iz samo tri obitelji odnosno plemena: iz Orlovaca trojica, a iz Mačinkovića i Matoševića po dvojica. Petorica bukovačkih svećenika već su pokojna, a dvojica živa. Od te sedmorice četvorica su (bila) franjevci, a trojica biskupijski svećenici. Ako bismo Bukovicu gledali u većem opsegu, dok su u njezinu sastavu bili i današnji Barlovci, valjalo bi im pribrojiti još trojicu svećenika. To su: fra Andrija Anušić, fra Jakov i fra Marijan Bumbar(ević). Njih ipak ovdje nećemo uračunavati.

Dvojica svećenika-franjevaca istog imena i prezimena

Kad sam prije dvadesetak godina počeo prikupljati podatke o svećenicima iz rodne mi župe Barlovci, najviše su mi posla zadala dvojica svećenika Bukovčana, a razlog je bio taj što su obojica nosila isto ime i prezime i obojica bili franjevci, a na temelju oskudne dostupne građe nije bilo odmah lako zaključiti da je riječ o dvije različite osobe. Obojica su rođena u 19. stoljeću, u razmaku od samo 22 godine. Bilo je u izvorima i krivih podataka o njima. Nakon duljeg istraživanja, uspio sam prikupiti podatke o obojici. U međuvremenu je fra Jurica Šalić izdao svoju knjigu Franjevci sjeverozapadne Bosne. Međutim, i on je iz franjevačkog shematizma preuzeo krivu godinu rođenja starijega od dvojice Antuna - 1849. Provjerio sam matice krštenih župe Ivanjska, kamo je Bukovica u to vrijeme pripadala, i ustanovio da 1849. nije kršteno ni jedno dijete s prezimenom Ma(r)činković. Ovdje moram dodati još i tumačenje odakle ovo "r", dakle Marčinković a ne Mačinković. Naime, u maticama se oni zaista nekada pišu Marčinković, što će biti izvorno i točno, jer je ta obitelj, prema fra Jurici, doselila "poslije velike kuge", 120 dakle početkom 19. stoljeća, od Kotor Varoša, gdje doista ima Marčinkovića. Međutim, prema popisu vjernika iz 1742., u Bukovici je tada živjela obitelj Ilije Marčinka (Marcincho). Mislim da su naši svećenici Mačinkovići potomci tih Marčinka iz 18. stoljeća. Bilo je tada uobičajeno da su se u maticama prezimena različito pisala, nekada latinski i latinicom, nekada hrvatskom ikavicom i bosančicom, pa su nekada i svećenici latinizirali i pohrvaćivali ne samo imena nego i prezimena. Nerijetko su ta prezimena skraćivana ili produžavana, pa i mijenjana tako npr.: Lopar i Loparević, Bumbar i Bumbarević, Marčinko i Marčinković, Žuna i Žunić, itd. Prvoga ću od bukovačkih franjevaca Mačinkovića ovdje zvati fra Antun, kako ga zovu i neki izvori, a drugoga fra Anto. Najprije o fra Antunu Mačinkoviću!

Fra Antun Mačinković (1850.-1887.)

Teško je utvrditi kada je on točno rođen, ali čini se sigurnim da 1849. nije! Pretražujući ivaštanske matice, ispisao sam svu mušku djecu toga prezimena koja bi došla u obzir i ustanovio da ima jedan muški potomak te obitelji rođen 1848. i dvojica rođena 1850., ali nijedan 1849. Prvi je Anto Marčinkovič, 121 sin Mijata ili Mile (lat: Michaelis) Marčinkovića i Anđe rođ. Vidović, rođ. 19. prosinca 1848., znamenovan je od Marka Žunića iz Bukovice (očito je dijete bilo slabašno, pa su se bojali da ne umre bez krštenja), ali je obrede kasnije nadopunio fra Marko Baković, što znači da dijete nije umrlo neposredno nakon rođenja. No čini se da je nakon toga ipak umrlo u djetinjoj dobi, jer je 14. travnja 1850. kršteno još jedno dijete istih roditelja koje nosi i isto ime Anto i u maticama je upisan latinski "Antonius Marčinković". 122 Nije bio rijedak slučaj da su roditelji, kad bi im umrlo jedno dijete, drugomu dali isto ime; uostalom i sam sam drugi Anto u svojoj obitelji, jer je moj stariji brat i imenjak umro kad je imao nešto više od dvije godine. Očito, onaj prvi Anto iz 1848. nije naš fra Antun, a da li je onaj iz 1850., ostaje da vidimo.
Naime, poznato je da su u to vrijeme redovnici, pa tako i franjevci, stupajući u samostan, uzimali drugo ime. To je u to vrijeme bilo pravilo. Budući da se onaj prvi već krsnim imenom zvao Anto, on bi ga bio morao promijeniti i da je poživio i postao franjevac. Očito je to bio netko drugi, koji je imao drugo ime prije nego je u franjevačkom redu uzeo ime Antun ili Anto. U istim maticama nalazimo još jednog Mačinkovića, s krsnim imenom Mato, a koji bi došao u obzir za našega fra Antuna. Riječ je o Mati Mačinkoviću, sinu Jure Mačinkovića i Jele rođ. Blažević, rođenom u Bukovici 7. kolovoza 1850. Ako je on postao franjevac, onda je on svoje ime Mato zamijenio redovničkim fra Antun. Ne treba zanemariti ni pojedinost da se oba franjevca ovoga imena pišu prezimenom Mačinković, a ne Marčinkovič, a tako je upisan u maticama krštenih i ovaj Mato. U obzir dakle dolazi drugi Antun, sin Mijata i Anđe rođ. Vidović, ili ovaj Mato. Mislim ipak da je riječ o Mati Mačinkoviću, sinu Jure Mačinkovića i Jele rođ. Blažević, rođenom u Bukovici 7. kolovoza 1850., te da je on onaj stariji "fra Antun Mačinković".
Gdje je mali Mato Mačinković, koji će kasnije postati fra Antun naučio čitati i pisati? Mislim da to bilo kod franjevaca u Ivanjskoj, koji su tada tu imali svoju redovničku kuću, rezidenciju. Stupio u franjevački red i obukao redovničko odijelo 23. listopada 1868. u Fojnici. Bogoslovne nauke studirao je u Đakovu, a započeo ih je 1870. Svečane redovničke zavjete položio je 14. srpnja 1875. Po završetku studija zaređen je za svećenika 27. veljače 1876., a mladu misu proslavio je 25. ožujka te godine. Čini se da je bio boležljiv, i gotovo cijeli svoj kratki svećenički vijek proveo je kao kapelan, i to najprije u rodnoj župi Ivanjska od 1876. do 1882., što znači da je tu bio kapelan i dok je tu župnik bio također jedan Bukovčanin, fra Stipo Orlovac, zatim od 1882. do 1887. na Petrićevcu. Upravo te, 1887., godine imenovan je župnikom u Sokolinama kod Kotor Varoša, i preuzeo je župu, ali je već potkraj te godine preminuo. Bilo je to drugi dan Božića, 26. prosinca 1887. Imao je tek 37 godina. Unatoč - na više mjesta navedenim - krivim podatcima, čini se ipak, prema svemu, da je on rođen 1850. u Bukovici, u franjevački red stupio 1868. sa 18 godina života, za svećenika zaređen 1876., tj. u 26. godini života, a umro 1887. u 38. godini života i 11. godini svećeništva i to u svojoj prvoj i jedinoj župi Sokoline, samo nekoliko mjeseci nakon što ju je preuzeo. 123

Fra Anto Mačinković (1872.-1929.)

fra Anto Mačinković

Drugi franjevac istog imena i prezimena - fra Anto Mačinković - rođen je u Bukovici 18. veljače 1872. Sin je Jakova Mačinkovića i Marije rođ. Vidović, oboje iz Bukovice. Istoga ga je dana krstio župnik fra Ambroža Radmanović u Ivanjskoj. 124 Na krštenju je dobio ime Mijat ili Mile. Stupio je u franjevački red 1889., a svečane redovničke zavjete položio je 21. srpnja 1894. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1896. Već 1897. on je kapelan u Ivanjskoj, a 1898. te ponovno 1907. na Petrićevcu. Ni dva mjeseca nakon svećeničkog ređenja, tj. 23. kolovoza 1898., te još jednom kasnije, zatražio je sekularizaciju, 125 tj. prelazak iz franjevačkog reda u biskupijske svećenike, ali je nije dobio, pa je ostao među franjevcima do konca života. Kao razlog za taj zahtjev navodio je to što mora uzdržavati brata, a kao redovnik ne može imati privatnog vlasništva. U Šurkovcu je bio župnik u tri navrata: prvi put 1898.-1901., drugi put 1903.- 1905., a treći 1923.-1924. Bio je župnik i u rodnoj župi Barlovci 1901.- 1903. Osim toga župnikovao je u Sanskom Mostu 1905.-1907., u Dobretićima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji (tu ga nalazimo 1910., a kako je dugo tu bio, nemamo podataka), u Sasini 1914.-1917., u Stratinskoj 1917.-1922. Zadnje godine svoga svećeničkog djelovanja proveo je kao župnik i gvardijan na Petrićevcu 1924.-1928. Zaslužan je za gradnju drugoga samostana na Petrićevcu, budući da je stari već bio nedovoljan za potrebe braće. Taj ga je posao do kraja iscrpio, jer je i inače bio boležljiv (patio je od kostobolje i kardiovaskularnih smetnji), pa je brigu oko gradnje samostana preuzeo fra Petar Ćorković, a fra Anto se morao pobrinuti za svoje zdravlje. Liječio se u bolnici u Zagrebu više od godine dana, ali je tamo i preminuo 30. siječnja 1929. Ipak je umro smiren, jer je znao da je dva tjedna ranije, na blagdan sv. Ante Pustinjaka blagoslovljen novi samostan na Petrićevcu oko kojega se revno trudio. I on je umro razmjerno mlad: u 57. godini života, 40. redovništva i 32. godini svećeništva. 126

Vlč. mr. Nikola Matošević (1932.-1997.)

Vlč. mr. Nikola Matošević

Mlađi od dvojice Matoševića, svećenika iz Bukovice bio je Nikola, sin Jure Matoševića i Ruže rođ. Lipovac, rođen 15. srpnja 1932. u Bukovici. Osnovnu je školu pohađao kod časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u samostanu "Nazaret" u Budžaku, gimnaziju u Zagrebu, gdje je i maturirao 1952. Bogoslovne studije završio je u Đakovu. Tu je na Petrovo, 29. lipnja 1958. zaređen za svećenika. Mladu je misu svečano proslavio 11. kolovoza u barlovačkoj župi, a mladomisničko je slavlje nastavio u svojoj rodnoj Bukovici. Za vrijeme svečanog ručka došla je vijest da je u Zagrebu umro banjolučki biskup dr. Dragutin Čelik. Nakon ređenja još je jednu godinu dovršavao studij u Đakovu, a onda započinje svećeničku službu. U ljeto 1959. imenovan je kapelanom u Banjoj Luci, gdje ostaje veoma kratko, jer je župa u Prnjavoru ostala upražnjena, budući da je dotadašnji župnik Alfred Pichler postao banjolučkim biskupom. Zato je Nikola, gotovo bez ikakva pastoralnog iskustva, 12. rujna 1959. imenovan upraviteljem župe u Prnjavoru, gdje djeluje punih pet godina, do 1964. Tu je sa župljanima 1963. godine sagradio novi župni stan. 127 Tada je premješten za župnika u Staru Rijeku, i tu ostaje do konca 1965. godine.
Bio je veoma sposoban, pa ga je biskup poslao na specijalni studij u Rim. Na papinskom sveučilištu Gregorijana studirao je sociologiju tri godine, od 1966. do 1969. i studije završio akademskim stupnjem magisterija. Nakon toga je 1970. otišao za dušobrižnika naših radnika u Hrvatsku katoličku misiju u Feldkirchu u zapadnoj Austriji, gdje djeluje do rujna 1971. Zatim je postao župnikom u Sasini, od listopada 1971. do srpnja 1973. Tada je zbog nekih poteškoća na koje je nailazio, napustio svećeničku službu, pa je od Svete Stolice zamolio razrješenje od svećeničkih obveza, te je godine 1974. sveden na laički stalež ("reductus ad statum laicalem"), osnovao je obitelj i do konca života predavao vjeronauk u Njemačkoj. Iako je napuštanje svećeničke službe uvijek bolan korak za onoga koji to čini, ali i za vjernike među kojima je djelovao, Nikola je to napravio tiho, bez skandala, kako se to nerijetko u takvim slučajevima događa. Kad ga je biskup razrješivao službe župnika u Sasini 26. srpnja 1973., napisao mu je: "Ovim Vam ujedno iskazujem svoju zahvalnost za sav Vaš trud i rad u svim službama koje ste dosada obnašali u biskupiji" 128

Vlč. Toma Matošević (1920.-1988.)

Vlč. Toma Matošević

Stariji svećenik iz loze Matoševića, vlč. Toma, rođen je 20. srpnja 1920. u Bukovici. Roditelji su mu: Ivo Matošević i Kaja rođ. Blažević. Krstio ga je fra Jozo Loparević u Barlovcima. Budući da je bio iz siromašne obitelji, za njegovo se školovanje pobrinuo mons. Božo Ivaniš, generalni vikar Banjolučke biskupije i duhovnik časnih sestara Klanjate - ljica Krvi Kristove u Budžaku. Četverogodišnju osnovnu je školu završio u sestarskoj školi u samostanu "Nazaret" u Budžaku, osam godina gimnazije u Dječačkom sjemeništu u Travniku, gdje je maturirao u ljeto 1941. Iste godine započeo je teološke studije u Sarajevu, gdje uz ratne poteškoće studira do 1944, kada je bogoslovija morala biti zatvorena. Studij je nastavio u Zagrebu tek po završetku rata, od 1945. do 1947., a tu je godinu dana kasnije i diplomirao. Za svećenika je zaređen na Petrovo, 29. lipnja 1947. u Zagrebu. Mladu misu slavio je 2. kolovoza 1947. u Barlovcima. Kao svoje mladomisničko geslo izabrao je: "Moja radost, moja nada i moj život u Gospodinu je".
Svećeničko djelovanje započeo je u srpnju 1948. kao kapelan u župi Pohoda Bl. Dj. Marije u Banjoj Luci Radio je u uredu kod župnika, a svete mise služio u katedrali, gdje je i stanovao u biskupovoj kući, budući da su komunističke vlasti bile oduzele župni stan, osim najnužnijeg prostora za župnika. Nije se tu pravo ni zagrijao, kad su ga nakon tri i pol mjeseca, u listopadu te godine, pozvali na služenje obveznog vojnog roka.
Odsluživši godinu dana imenovan je krajem 1949. župnikom u Staroj Rijeci. Tu ga komunističke vlasti 28. travnja 1952. uhite i optuže pomoću lažnih svjedoka koji su bili njegovi župljani, te ga osude na sedam godina zatvora. Nakon njegove žalbe suđenje je ponovljeno, te je osuđen na četiri godine zatvora, koje je u cijelosti i izdržao od 1952. do 1956. Osuđen je zbog verbalnog delikta ili, kako su oni to lijepo znali etiketirati, "neprijateljske propagande" koja se sastojala od toga "što je: godine 1950 pa do mjeseca aprila 1952 g. kao sveštenik u selu Stara Rijeka, srez Sanski Most u više navrata sa oltara i pojedincima govorio, da su komunisti nemoralni ljudi, i da njihovo neće dugo biti, da treba nastojati da se što više ljudi odstrani iz partije da kasnije ne bude kasno, da će crkva pobijediti, da se crkva neće nikad uništiti, da se ne trebaju slušati oni ljudi koji ne vjeruju u Boga (...) da porez nije bio nikada veći, kao danas, da treba biti strpljiv, da je sve što je postalo i nestalo, i sl." 129 U zatvoru je u teškim uvjetima obolio od tuberkuloze pluća i znatno mu je narušeno zdravlje. 130
I danas se u Staroj Rijeci prepričava njegova prva propovijed, kada se iz zatvora vratio posve iscrpljen, a znao je da su ga neki od njegovih župljana lažno optužili. Svi su sa zebnjom očekivali njegovu reakciju i propovjedničke "gromove", jer je Toma bio vrstan propovjednik. A on je, ne optužujući nikoga, i bez ikakve gorčine, progovorio blago i smireno, aludirajući na riječi nevinog biblijskog Josipa, kojega su braća najprije htjela ubiti, a zatim ga prodala u Egipat, a on im se kasnije u Egiptu očitovao kao njihov brat, i rekao: "Ja sam vaš brat Tomo!" Na te je riječi cijela crkva zaplakala. Junaci duha nisu živjeli samo u nekim davnim vremenima i u dalekim zemljama, živjeli su i među nama!
Od 1956. do 1968. bio je župnik u Kulašima kod Prnjavora. Posljednjih dvadesetak godina, od 1968. do 1988., tj. do smrti bio je župnik u Novoj Topoli, te ispovjednik i duhovnik časnih sestara u tamošnjem samostanu. Osim župničkih službi obavljao je i niz drugih služba i dužnosti: bio je biskupijski savjetnik (konzultor), ispovjednik časnih sestara i omiljen pučki propovjednik. Umro je 19. siječnja 1988. u Novoj Topoli, i tu je sutradan pokopan.

Fra Stipo Orlovac (1836.-1882.)

Fra Stipo Orlovac

Najstariji bukovački svećenik, koji je doživio osnutak župe u Barlovcima 1879. godine, je fra Stipo Orlovac. Rođen je 12. rujna 1836. u Bukovici od roditelja Marijana Orlovca i Janje rođ. Eleg(ović). Istog je dana i kršten te je dobio ime Ilija. Početno znanje stekao je kod franjevaca, vjerojatno u Ivanjskoj, a zatim u Fojnici. Stupio je u franjevački red 1850. kao dječak od 13 i pol godina i uzeo ime fra Stipo. Prve redovničke zavjete položio je točno godinu dana kasnije, 9. ožujka 1851. Teologiju je studirao u Đakovu od 1855. godine. Kasnije je studij nastavio u Pešti, u Mađarskoj. Za svećenika je zaređen 2. kolovoza 1859. Kako je bio vrlo sposoban, poglavari su mu povjeravali različite odgovorne dužnosti.
Prvu svoju petogodišnju službu obavljao je u franjevačkoj rezidenciji čak u Carigradu! Zatim je 1864. postavljen za odgojitelja franjevačke mladeži te predavača filozofije i crkvene glazbe u samostanu na Gorici u Livnu. No, već četiri godine kasnije on je župnik u Bosanskoj Gradiški, gdje djeluje u dva navrata: 1868.-1869. i 1872.-1875. Nakon toga je jednu godinu, 1875.-1876. bio župnik u Šurkovcu (Volaru) kod Ljubije. Zatim dolazi za poglavara nove franjevačke rezidencije na Petrićevcu 1876.-1879., čijem je nastanku i sam znatno doprinio. Tu je doživio tragične dane, kada je prigodom ulaska austrijske vojske u Bosnu i Hercegovinu i njezine okupacije 14. kolovoza 1878. godine spaljen novi samostan na Petrićevcu. Franjevci su morali pobjeći k trapistima u samostan "Marija Zvijezda", gdje su bili bratski primljeni i proveli neko vrijeme, a onda su prešli u neki ljetnikovac u Kumsalama i tu ostali do proljeća slijedeće, 1879. godine. Posljednja mu je svećenička postaja bila služba župnika u Ivanjskoj, koju je započeo 1. lipnja 1879., gdje se nakon nepune tri godine iznenada razbolio od bolesti koju je narod zvao oganj i nakon nekoliko dana bolovanja, preminuo 26. ožujka 1882. Umro je mlad, u 46. godini života, u 29. godini redovništva i 23. svećeništva. Pokopan je sutradan na fratarskom groblju u Mamenicama, u ivaštanskoj župi. Evo što je u povodu njegove smrti napisano u Maticama umrlih župe Ivanjska:
"Ivanjska dana 26. ožujka 1882. P.(oštovan) O.(tac) Stipo Orlovac iz Bukovice, em.(eritirani) tajnik Provinc.(i)e) i njezin agregat te aktualni župnik ove župe pobožno je u Gosp.(odinu) prešao iz ovoga zemaljskog života u vječne radosti. - Ovaj P. Otac, nakon što je s pohvalom završio studije na sveučilištu u Pešti u Mađarskoj, poslan je od svojih poglavara u Carigrad, gdje je kroz pet godina svojom službom i obdržavanjem redovničkog života ne samo zaslužio priznanje i naklonost svojih poglavara, nego i svih drugih među kojima je boravio, zbog čega je uzdignut na službu lektora (predavača) filozofije, koju službu je - malo je reci - vršio s plodonosnim ishodom ovdje u samostanu Sv. Apostola Petra i Pavla u Livnu. Ne nakon mnogo godina od Časnog Definitorija (Franjevačkog starješinstva) primljen je za tajnika Provincije i bio je za podnesene napore urešen naslovom njegova em.(eritiranog) tajnika i agregata i postavljen u dušobrižništvo. Svojoj je službi uvijek mudro nastojao udovoljiti, ne štedeći se nimalo ni od najtežih poslova, kako bi pomogao spasenju bližnjih. Napokon je, završivši službu predsjednika koju je ne bez zasluga obavljao kroz tri godine u rezidenciji Presv. Trojstva na Petrićevcu, premješten na ovu župu, gdje je živio kao aktualni župnik i vanjski vikar (namjesnik). Prije nekoliko dana upao je u strašni Oganj (groznicu), a dok je to trajalo, opremljen je svim potrebnim za umiruće (sv. sakramentima) i rečenoga dana je u nazočnosti 0. Anđela Ćurića, učitelja mladeži određene za Red (novaka) u Rezidenciji, svoju dušu preporučio predobromu Bogu Ocu i dočekao posljednji dan; bio je u 46. godini fizičke dobi, 29. serafskog redovništva (franjevaštva), i 22. svećeništva. - Dana 27. tekućeg mjeseca i godine njegovo je tijelo pokopano u zajedništvu pet svećenika, i to: O. Marka Mariića, predsjednika Rezidencije, O. Jakova Blaževića, župnika u Barlovcima, O. Ambrozija Radmanovića, vikara Rezidencije, O. Anđela Curića, Učitelja Mlad.(eži) u Razidenciji i O. Ante Mačinkovića, njegovoga kapelana, i ovoga vjernog naroda, u groblju: Fratarsko greblje" 131 (tj. Damjanovac u Ivanjskoj).
Fra Stipo nam je uz svećenički rad ostavio u rukopisu dragocjen "Opis župe petrićevačke" iz 1878. godine koji se čuva u samostanu u Fojnici. Četiri ulomka toga opisa objavljena su u reviji Dobri Pastir 1956. U njemu donosi popis značajnijih obitelji iz pojedinih sela tadašnje župe Petrićevac, među kojima se nalaze i sela Trn, Bukovica i Jablan, budući da je taj opis nastao 1878. godine tj., između 1876. godine, kada su ta sela odvojena od župe Ivanjska i pripojena novoosnovanoj župi Petrićevac, i 1879., kada je osnovana župa Barlovci, u čiji sastav su ušla i spomenuta tri sela. Među "osobitim obiteljima", kako ih on naziva, u Bukovici su: Vidovići, Mačinkovići i Matoševići, u Jablanu: Matici i Orlovci, a u Trnu: Vidovići, Jurići i Lagumdžije. Zabilježio je i prelijepo svjedočanstvo o vjernom puku tadašnje petrićevačke župe (to su danas župe: Petrićevac, Barlovci, Motike, Trn i Budžak): "U svoj župi u krstjana duh je pravi katolički i izvanredno štovanje u srdcih žive njihovih prema svećenstvu, a osobito kod napomenutih obiteljih. Ovo se opaža u svakom dotičnom slučaju: opću ukućnu molitvu za stvar i svoju katoličku dužnost toliko cijene, da je i najumorniji ne propuštaju; djecu u strahu Božjem odgajaju; misnike kao anđele drže i štuju tako, da se ovom duhu katoličkih sinova ima čovjek diviti." 132
Veoma je zanimljiv opis narodne nošnje ovih krajeva, koja se nažalost već odavna posve izgubila. Opis je tako precizan, da bi se po njemu mogla iznova napraviti ta zaboravljena nošnja. Možda to kakav zaljubljenik u našu starinu i napravi. Donosim ga ovdje onako kako je objavljen u reviji Dobri Pastir 1956. godine. Ni tada nisu vršene nikakve intervencije u jezik i rječnik fra Stipe, pa ga i ja ostavljam netaknutim. Tako ćemo dobiti dvije vrijednosti: i opis nošnje i jezik kojim se tada u našim krajevima govorilo!
"Nošnja aljina
Nošnja se razlikuje od nošnje u Bosni ovog puka.
Muškarci dugu košulju do podkoljena, rukava išuplikanih i lijepo bijelim tankim koncem navezenih, koji se u bijelim kiticami od prepredenog pamuka nakiceni nose. Košulja je i oko prsi navezena bijelim vezom. Gaće uske do pete, koje su podnu navezane bijelim vezom. Zobun - haljetak - vunicom okolo navezen okolo i po srijedi opkićen kiticami crvenim i ilikami bijelim. Aljina bjela ili crna do niže koljena. Čarapi raznovrsnom bojom šareni i ukusno opleteni. Kapa duga od crvene čohe okolo podašivena i po srijedi crnim širitom, a oko širita navezena sitnim gajtanom. Ovu kapu narod kao baštinu najmiliju čuva i štuje, koju zove hrvatka. Obzirnu služi kožuh od ovčije kože načinjen koje obično iljkami sitnim od kalaja napulat mora biti. Podveza od kaiša, koje su pulami bijelimi napulati. Pas kožni obično napulat u mladih momaka iljkami bijelim, ispod ovog još pasom služe se bijelim suknenim ili crvenim.
Ženske također bijelu dugu košulju od lana vješto o rukavih vunicom crvenom ili čivilnom navezenu, kiticami vunenim crvenim ili čivitnim nakićenu nose, koja je spod prsili istim vezom izgrađena. Vez oko prsih zovu ženske: ošve. Duga pregača iza pred spušćena do niže košulje opkićena resorni crvenim ili druge boje, kakve je pregača. Pregače tkaju mlade neve, djeve, a tako i druge ženske, pa se natječu u koje će ljepša biti, a tako i vezom nadmeću se u košuljah. Pregača je svaka tkata iz raznovrsnih šarka, ali iveraca još ukusnija je, koju svaka i ne umije odkati, jer ne može što od različitih boja, nego šarkaste sad ko kolica, sad opet kukice utkate vide se. Pas crni i crveni od sukna vas navezen i parami napulat, sprijed s kukami - alkami - i s drugimi kitami, koje do pol pregače dohvataju. Čarapi šareni do podkoljeno, lijepo od pletiva bijelog, žutog, crnog ili crvenog upleteni. Opanci obično u mladih neva i djevah šarački napulati. Zubun vas navezen okolo vunicom obično čivitnom i kukicami čivitnim oli crvenim u lijepu redu našarat, koji je uz svaki red kukicah stavljen opet red iljika i kitica čivitnih ili crvenih. Djeve na glavah imadu kapu od crvene čohe malu, koja je obično sva pletami napulata, i ispodnu bijelimi đinđuvami podkičena. Mlade neve nose vindelj, koji jedva sprijed do pol glave dosiže. Ovi je sprijed pletami opkićen i iglami, koje su podkićene sitnim i malimi lancima, imajući sitne žute parice na dnu. Neve i djeve đerdane od samih načinjene pletah nose po prsih. Žene udate i stare bake riđu nose na glavi. Ova rida nalikuje dugu ručniku, smo što je po krajevih išarata i podkićena sitnim kitami, pamučnim crvenim. Ovu vješto oko glave i vrata smotaju, da im oba kraja na tragu dođu. Sprijed ne dostiže nego samo do pol glave stoji, pa je baš nespretna nošnja na glavi za ženske; nu narodna je. Aljina bijela, ili malo okolo navezena vunicom, duga kao i zubun - aljetak."
133

Svećenici - živi

Od danas živih svećenika još su dvojica iz Bukovice, obojica iz loze Orlovaca. To je - po starini - autor ove knjige te petrićevački župnik i gvardijan fra Ivo Orlovac.

Mons. dr. Anto Orlovac, *1947.

dr. Anto Orlovac

Autor ove knjige Anto Orlovac rođen je 30. siječnja 1947. od roditelja Ive i Marije rođ. Vidović u Bukovici, župa Barlovci. Pučku školu završio je u Bukovici, Barlovcima i Trnu, gimnaziju u sjemeništima na Šalati u Zagrebu i Đakovu, a teološki studij u Đakovu i Innsbrucku (Austrija). Godine 1963. cijela je obitelj odselila iz Bukovice u Ivanovac (tada Jovanovac) kod Osijeka, gdje otada živi. Za svećenika Banjolučke biskupije zaređen je 29. lipnja 1972. u crkvi trapista Marija Zvijezda, budući da je nova katedrala u Banjoj Luci bila upravo u gradnji nakon katastrofalnog potresa 1969. godine. Mladu je misu slavio u Ivanovcu 30. srpnja 1972., ali je tjedan dana kasnije imao zavičajnu mladu misu, tzv. sekundicije, u Barlovcima. Nakon svećeničkog ređenja nastavio je specijalni studij crkvenoga prava u Innsbrucku. Magistrirao je 1973. na Teološkom fakultetu Sveučilišta Leopolda Franje u Innsbrucku, a doktorirao 1977. na istom sveučilištu tezom "Osnutak biskupije Banja Luka u okviru ponovnog uvođenja redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini" (Die Errichtung der Diözese Banjaluka im Rahmen der Wiedereinführung der ordentlichen Hierarchie in Bosnien und der Herzegowina). Po završetku studija vratio se u matičnu biskupiju u kojoj obavlja različite svećeničke službe. Bio je vjeroučitelj mladeži u Banjoj Luci (1977.-1978. i 1981.-1987.), župnik u Ravskoj (1978.-1981.) i u župi Pohoda Bl. Dj. Marije u Banjoj Luci (1987.- 1995.), dušobrižnik prognanika i izbjeglica iz BiH u Tušiloviću i Krnjaku kod Karlovca (1995.-1996.), rektor Bogoslovije u Sarajevu i predavač crkvenoga prava na tamošnjoj Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi (1996.-1998.). Bio je predavač i na Teološkom institutu u Banjoj Luci (1990.-1995.). Od 1989. je i generalni vikar Banjolučke biskupije, koju službu i sada obnaša. Od 2005. pastorizira i župu Bosanski Aleksandrovac i tamošnju zajednicu mladeži koja se liječi od ovisnosti.
Osim toga bio je jedan od inicijatora obnove podružnice Hrvatskog kulturnog društva Napredak i njegov dugogodišnji dopredsjednik te Hrvatskog pjevačkog društva Nada u Banjoj Luci 1990. i 1991. godine. Bavi se i znanstvenim radom, a proučava posebno crkvenu povijest Banjolučke biskupije. Objavio je knjige: Banjolučki martirologij, Svećenici Banjolučke biskupije - žrtve ratova dvadesetog stoljeća (1999.), Procvat, propast, obnova, Kratka povijest katoličke župe Bosanski Petrovac- Drvar (2001., 2. izd. 2006.), Vjeran do smrti, Život i mučeništvo banjolučkog svećenika Ante Dujlovića (2004.; knjiga je 2005. objavljena i na poljskom jeziku), Učiteljica života, Prilozi iz povijesti Katoličke Crkve na području današnje Bosne i Hercegovine (2004.), Oko fra Vidova bunara, Mala monografija župe Barlovci (2005.), Prijedorski mučenički trolist, Župa Prijedor i njezina tri župnika mučenika za vjeru u 20. stoljeću (2005.), Rimokatolička župa sv. Ante Padovanskoga u Prnjavoru nekoć i danas (2006.) i dr. Priredio je Šematizam Banjalučke biskupije (2000.), te knjigu Nikole Bilogrivića, Katolička crkva na području današnje Banjalučke biskupije do invazije Turaka (1998.). Zajedno s Franjom Marićem objavio je opsežnu monografiju u povodu 125. obljetnice utemeljenja Banjolučke biskupije Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006. (2006). Suautor je još desetak drugih knjiga. Sudjelovao je u prijevodu Zakonika kanonskoga prava. Surađuje u časopisima: Vrhbosna, Vrhbosnensia, Hrvatska misao, Croatica Christiana Periodica, Glas koncila, Katolički tjednik, Hrvatsko slovo, i dr.

Mr. fra Ivo Orlovac, * 1957.

fra Ivo Orlovac

Ivo Orlovac rođen je 21. kolovoza 1957. od roditelja Marka i Mande rođ. Vidović, u Bukovici, koja je tada još bila u sastavu župe Barlovci. Kasnije je obitelj preselila u Barlovce, u zaselak Lopari. Pučku školu završio je u Barlovcima, Kuljanima i Zalužanima, gimnaziju u franjevačkom sjemeništu u Visokom, a filozofsko-teološke studije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i na Teološkom fakultetu u Ljubljani. U franjevački novicijat stupio je 15. srpnja 1976., prve redovničke zavjete položio je 13. srpnja 1977., a svečane redovničke zavjete 3. listopada 1982. Za svećenika ga je 25. ožujka 1984. zaredio biskup Alfred Pichler na Petrićevcu. Magistrirao je u Ljubljani 1987. s temom Odredbe o životu svećenika i vjernika ljubljanske (nad)biskupije od 1917. do 1983. godine.
Kao svećenik bio je najprije župni vikar na Petrićevcu (1984.- 1988.), zatim župnik u Bihaću (1988.-1995.), Sanskom Mostu (1986.- 2003.) i Barlovcima (2003.-2006.) Od ljeta 2006. je župnik i gvardijan na Petrićevcu. Ujedno je i dekan banjolučkoga dekanata. Časne sestre Osim navedenih svećenika, Bukovica je dala i dvije časne sestre. To su: s. Anđela Golub i s. Benedikta Matošević.

Časne sestre

Osim navedenih svećenika, Bukovica je dala i dvije časne sestre. To su: s. Anđela Golub i s. Benedikta Matošević.

S. Anđela Golub, *1941.

S. Anđela Golub, krsnim imenom Anđa, kći Marka i Mande rođ. Blažević, rođena 21. rujna 1941. u Bukovici, također članica družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Prve je zavjete položila na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1962., a doživotne, također na veliku Gospu 1967. u Bosanskom Aleksandrovcu. Završila je srednju medicinsku školu u Sarajevu. Također je završila četverogodišnji studij teologije na Filozofsko- teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu; diplomirani je teolog. U svome radu spaja medicinsko i teološko znanje. Bavi se posebno pitanjem obitelji. Objavila je dvije knjige. Prva je Odgojimo čovjeka (1990.). To je "prvi bioetički priručnik za razvitak i zaštitu ljudskog života". Druga je Radost življenja (1996), zbirka pouka i razmišljanja, prije svega za obitelji. Suautor je i zbornika radova Zajednički protiv droge sa studijskog dana u Puli 21-23. ožujka 1995. Pisala je osobito u Radosnoj vijesti, te župnim listovima u Kutini i Hrvatskoj Kostajnici. Sada je na službi na otoku Olibu kod Zadra.

S. Benedikta Matošević, *1966.

S. Benedikta Matošević, krsnim imenom Ljilja, kći je Franje i Janje rođ. Golub, rođena 4. ožujka. 1966. u Bukovici, živjela kasnije u Jablanu, članica je družbe Red od Pohoda Marijina, gdje je prve zavjete položila 21. studenoga 1992., nakon što je neko vrijeme provela u družbi Klanjateljica Krvi Kristove, a doživotne 25. studenoga 1995. Živi i djeluje u Zagrebu.

SELO TRN

Položaj sela

Selo Trn nalazi se u dolini rijeke Vrbasa, s obje njegove strane. U starini, čini se, njegova je glavnina bila na desnoj strani Vrbasa, jer je lijeva strana bila dosta močvarna. U starim crkvenim shematizmima nalazimo dva toponima na području današnjeg Trna. To su: Trn i Jaruga. Kasnije se javlja kao Trn-Jaruga, da bi se konačno početkom 20. stoljeća toponim Jaruga posve izgubio. Sam naziv govori da je riječ o močvarnom terenu. Jaruga je vjerojatno bila negdje u sredini sela Trn, sjevernije od današnje zračne luke prema rječici Bukovici, jer na preciznim kartama tu nalazimo potočić Jaruga, a i teren je tu najniži. Tu nalazimo i toponim Pjeskulja, a između glavne ceste (stare) kroz naselje i Vrbasa su toponimi: Grabljani, Donjani (uza sam Vrbas), Cestari (blizu današnje škole), te sjevernije Mlinište (uz Vrbas) i Beglučište blizu Glamočana. Na desnoj strani Vrbasa Trn se proteže u brda prema Slatini, visine do 250 metara, između Priječana na jugu i Šušnjara na sjeveru. Šušnjari su također u sastavu trnske župe, iako danas tamo nema katolika, ali ih je u starini bilo. 134 Odmah uz Vrbas je zaselak Tomići u blizini groblja Bešlenica, a nešto južnije Trnska brda i Gajevine.

Najstariji spomen Trna

Najstariji spomen imena sela Trn potječe, koliko danas znamo, iz godine 1604., kada se spominje i susjedna Bukovica.
Turski popis poreznih obveznika iz godine 1604. spominje čitluk odnosno vakuf nekog Nesuh-age koji se sastoji od polovine "sela Radoševnica, koja je ostala napuštena od raje". 135 Ne znamo danas koje bi to selo bilo, ali je očito da su ga kršćani napustili i da ga uživa spomenuti Nesuh-aga. Mislim da je ono bilo negdje u Lijevču polju, budući da odmah nakon ovog čitluka navodi varoš tvrđave Lefče, tj. nekadašnje utvrde Livač u Lijevču polju, a i ostali posjedi koji se navode prije i poslije Radoševnice su u Lijevču polju. A spominjemo ga u svezi s Trnom, jer se na istom mjestu navodi da je spomenuti Nesuhaga u "kasabi Trn" izgradio džamiju i turbet. Oboje je izgrađeno već prije, jer se u vrijeme toga popisa navode kao postojeći. U tekstu doslovno stoji: "Izdata mu je carska naredba da ovo uvakufi u korist džamije i turbeta koje je podigao u kasabi Trn, pod uslovom da, nakon što za državnu kasu godišnje plati 1.400 akči odsjekom, ostatak prihoda troši za službenike časne džamije i turbeta.."
Popis spominje još jedan čifluk-vakuf istoga zaima (posjednik velikog timara) Nesuh-age. Posjedu se ne navodi ime, ali se navode vlasnici zemina i to: Husejn sin Ilijasov, Pašajigit, Velija sin Abdullahov, Radman, Jovan sin Herakov, Rajak, Vučerina, Rajina i Radonja Mačević. Sudeći po imenima, to su muslimani i pravoslavni. Izričito se kaže: "Zemljište koje su oni uživali ostalo je bez raje." Čini se da iz toga valja zaključiti da su tu najprije živjeli katolici (jer su oni bili raja, skupa s pravoslavnima), a kad su se katolici iselili, zemljište su dobili muslimanski i pravoslavni podanici turskoga cara. Zemljište je moglo promijeniti vlasnike prije 70 ili 80 godina, budući da je to područje tek 1527. konačno palo pod tursku vlast, kada je pala i Banja Luka, Livač, Bočac i cijeli niz drugih kršćanskih (katoličkih) utvrda. To je zemljište Nesuh-aga "kupio pod tapiju". Posjed je upisan na Nesuh-agu skupa sa šumom koja se nalazila u granicama toga čifluka. Ono što nas ovdje osobito zanima jest odredba, da se prihodi koji preostanu nakon što se iz vakufa plati određena pristojba vlasniku zemlje, a ona je iznosila 300 akči, daje "službenicima časne džamije i turbeta koje je on izgradio u kasabi Trn", isto kao i obzirom na gornji posjed u napuštenom selu Radoševnica. 136
Naselje Trn ne spominje se ni kao čifluk ni kao jajlak ni kao mezra ni kako zemin ni kao selo, nego se jednostavno kaže "sami Trn" i da on "pripada Lefču". 137 To znači da je Trn veće i uglednije naselje (kasaba). U njemu se navode porezni obveznici, koji su prema imenima svi muslimani, a ima ih 90 oženjenih i 7 neoženjenih. Tu su dva mujezina: Omer-halifa i Mustafa i jedan imam i hatib (propovjednik) kojemu se također navodi i ime: Lutfullah-halifa. (Halifa je vrhovni vjerski poglavar svih muslimana ili jednog velikog dijela - kalif. Ovdje se moglo raditi samo o jednom dijelu, ali to govori da je taj Lutfullah bio ugledna osoba među muslimanima.)
U Trnu taj popis navodi i sajmište ili vašar (badži pazar; badž znači carinu ili maltarinu) na kojemu se ubire porez odnosno tržna carina za sve što se prodaje i kupuje prema određenoj tarifi. Sajmeni dan bio je pet puta godišnje, i to na kršćanske blagdane. Prijevod te blagdane navodi prema pravoslavnom nazivlju: "Pet puta godišnje, na dane: Durđevdan, potom na Cvijetni Dan, Petrovdan, Veliku i Malu Gospojinu okuplja se vašar. Tih dana u godini uzima se na ovim vašarima badži pazar od onih koji prodaju i kupuju." 138 Međutim u popisu poreznih obveznika nigdje se ne navode ni katolici ni pravoslavni nego samo muslimani. Možda iz toga možemo zaključiti da su katolici u to vrijeme odatle bili već iselili, u kojem smislu bi govorilo i napušteno selo Radoševnica koje je moglo biti negdje u blizini, a sajmeni su dani služili (i) kršćanima (i pravoslavnima i katolicima) iz okolnih sela i zaselaka.
Džamija u Trnu i njezin graditelj Nesuh-aga navode se još na jednom mjestu toga popisa. Taj aga uživa u to vrijeme mezru Milošli u blizini sela Maržići (možda selo Miloševci, a drugo Mašići?), vlasništvo nekog Miloša kojemu plača 300 akči godišnje u novcu, a "ostatak prihoda je upisan kao vakufu korist službenika časne džamije koju je ovaj podigao u kasabi Trn". 139

Trnska katolička prezimena u starini

Prvi popis trnskih obitelji donosi, kao i za Bukovicu, biskup fra Pavao Dragičević u svome izvještaju koji je 29. veljače 1744. poslao u Rim. Popis je izrađen prema tzv. Stanju duša (Status animarum) koji su župnici, po biskupovu nalogu, napravili za svoje župe, a sve je prepisao za izvještaj u Rim biskupov tajnik fra Mato Marčinkušić iz Lašve, a biskup svojim potpisom potvrdio. 140
Selo Trn, koje u to vrijeme s još 17 sela pripada župi Ivanjska, ima 12 katoličkih obitelji. U popisu se navodi ime i prezime kućedomaćina, te broj odraslih članova obitelji i djece koja još nisu primila prvu sv. pričest, dakle mlađa od 7 godina. Ukupno su te godine u Trnu živjela 84 vjernika u 12 obitelji, od toga 50 odraslih i 34 djece. Najzastupljeniji su Petrovići kojih ima tri obitelji, a svi ostali samo po jednu. Izvještaj je pisan latinski, ovdje ga prevodimo na hrvatski i redamo ga abecednim redom prezimena.

Red. br. Kućedomaćin odraslih djece
1. Jakov Antunović 3 -
2. Marko Ćosić 3 2
3. Martin Čečura 3 6
4. Ivan Joziopvič 4 1
5. Mijat Jurić 6 1
6. Ivan Kašljević (Casglevich) 2 3
7. Marko Kovačević 4 3
8. Ivan Petrović 5 3
9. Juro Petrović 7 5
10. Mato Petrović 7 3
11. Martin Topalović 3 2
12. Luka Trnjanin (Targnanin) 4 5
ukupno 50 34

Donosimo ovdje i popis iz izvještaja biskupa fra Marijana Bogdanovića. Ovaj put Trn je jedno od 21 sela ivaštanske župe. Broj obitelji u Trnu je narastao za 5, s 12 na 17, a broj vjernika za 54, s 84 na 138, što je prirast od 61%, od kojih su 96 odrasli, a 42 djeca. Pojavljuje se niz novih prezimena, što znači da je riječ o doseljavanju. Evo popisa, opet ih redam abecednim redom!

Red. br. Kućedomaćin odraslih djece
1. Toma Alerić 1
2. Jakov Barunčić 7 1
3. Stipo Čečurović 7 3
4. Jakov Čengalovič 3 4
5. Ivan Delić 7 4
6. Mato Delić 4 3
7. Mijat Jurić 4 1
8. Petar Jurić 6 4
9. Blaž Lukendić 5 1
10. Petar Matić 17 6
11. Juraj Matošević 5 2
12. Ivan Nulić 6 2
13. Marko Rebrović 4 5
14. Mijat Topalović 5 2
15. Filip Vulinović 3 1
16. Nikola Žitniković 4 2
17. Petar Žitniković 4 -
ukupno 96 42

Samo se tri prezimena ponavljaju u oba popisa, i to: Čečura (odn. Čečurović, što je očito isto prezime), Jurić i Topalović.
Iz prvog popisa od deset prezimena nestalo ih je čak sedam. To su: Antunović, Ćosić, Jozipović, Kašljević, Kovačević, Petrović (u Dragičevićevu popisu su bile čak tri obitelji s tim prezimenom) i Trnjanin.
S druge strane u Bogdanovićevu popisu pojavljuje se čak 11 novih prezimena, kojih kod Dragičevića nema, što opet svjedoči o stalnim seobama i premještanjima katoličkog stanovništva. Nova su prezimena kod Bogdanovića ova: Alerić, Barunčić, Čengalović, Delić, Lukendić, Matić, Matošević, Nulić (nije li to možda Vulić?), Rebrović, Vulinović i Žitniković.

Kapelica sv. Ivana Krstitelja

Kapelica sv. Ivana Krstitelja na groblju Bešlenica u Trnu

Dok je kod pojave novih prezimena očito da se radi o doseljenicima, pri čemu ne bi trebalo posve isključiti da je netko promijenio prezime, što se inače u župnim maticama toga vremena nerijetko susreće, nije nam jasno što se dogodilo s onima koji su tu nekoć bili. Jesu li pomrli kao žrtve kuge, kolere ili koje druge bolesti koje su u to vrijeme harale? Jesu li odselili dalje? Ako jesu, zašto su oni kao katolici morali seliti, ako su drugi katolici dolazili na njihova mjesta? Da je to bilo samo zbog turskih progona, onda ni ti novi katolici tu ne bi mogli opstati. Sve su to pitanja na koja danas ne možemo sa sigurnošću odgovoriti. Svakako, između 1742. i 1768. nije tu bilo nekih većih ratnih sukoba, da bi seobe bile njihova posljedica. Nakon velikog ili tzv. Bečkog rata (1683.-1699.) najpogubnija je po katolike ovoga područja bila bitka pod Banjom Lukom 1737., dakle prije Dragičevića popisa. Ovdje će odgovor moći dati samo još detaljnija istraživanja, a ovdje neka bude zabilježeno ono što pouzdano znamo.

Austrijska vojska na putu za Banju Luku zaustavila se u Trnu

Istaknuti bosanski povjesničar Hamdija Kreševljaković opisao je austrijsko-tursku bitku pod Banjom Lukom 4. kolovoza 1737. godine. Zapovjednik austrijske ekspedicije koja je željela osloboditi Banju Luku, a brojala je oko 20.000 vojnika, bio je general-feldmaršal princ von Hildburghausen. Vojska je krenula 11. srpnja te godine iz Pakraca. Savu su prešli kod Gradiške 15. srpnja. Dok su kod Gradiške nekoliko dana čekali da se poprave putovi za prijevoz topova i vozila, "stigoše izbjeglice iz 300 turskih sela i izraziše pokornost bečkom ćesaru". 141 Sigurno je među tim izbjeglicama bilo i onih iz sela koja ovdje obrađujemo, tim više što je njima bilo razmjerno veoma blizu, budući da je granica Beogradskim mirom iz 1739. godine bila pomaknuta na jug, paralelno sa Savom, kojih 6-10 km na bosanskoj strani. To onda znači da su naši krajevi, ali i dobar dio Bosne, opustio već prije bitke pod Banjom Lukom 1737. Naime, rat je trajao od 1736. do 1739., a najveće bitke su bile upravo 1737. U napredovanju austrijske vojske dogodio se jedan veći okršaj kod Jurkovice, 142 a onda je carska vojska nastavila napredovati prema Banjoj Luci. Put ju je vodio preko Trna, gdje su se zadržali skoro dva dana prije nego su udarili na Banju Luku. Evo kako to Kreševljaković prikazuje:
"U brzom i neprekidnom maršu stiže princ 22. /srpnja/ u Trn (Trnje polje), što leži podrug sata od Banje Luke. Odavle se s uzvisine vidjelo kako gori predgrađe Banje Luke, koje su upalili učesnici okršaja kod Jurkovića pri uzmaku.
Iz Trna krene vojska u dvije kolone 24. srpnja i isti dan oko 10 sati stiže pred Banju Luku." 143
Poraz kršćanske vojske u toj bitci značio je teška stradanja i za banjolučku župu, koja je gotovo posve uništena, te je morala svoje sjedište prenijeti izvan grada, štoviše, nekoliko je godina ostala i bez vlastitoga župnika, ali i za sva kršćanska sela u okolici, osobito ona koja su bila izravno na udaru kao što je bio Trn i donji dijelovi sela Bukovice koji su bliži Trnu. To se moralo još tragičnije odraziti upravo tu, jer je turska vojska progonila austrijsku istim putom kojim je ona i došla, naime prema Gradiški i Savi, i to još tri dana nakon same glavne bitke, tj. od 5-7 kolovoza 1737. Rutu povlačenja kršćanske vojske saznajemo od Kreševljakovića, koji piše da su progonjeni stigli 8. kolovoza u Mašiće, 144 a to je upravo na putu kojim su, barem jedan dio, došli iz Gradiške, a tu u blizini odigrala se i ona manja bitka kod Jurkovice 21. srpnja. Posljedica izgubljene bitke pod Banjom Lukom bio je i gubitak područja odnosno pojasa u Bosni uz Savu, koji je pripao Turskom Carstvu, što je utanačeno Beogradskim mirom 1739. godine, a što je nakon Požarevačkog mira 1718. bilo pripalo Austriji. Katolici iz brojnih mjesta koji su tom prigodom izbjegli, a spominje se čak 300 sela, više se nisu vratili u svoj zavičaj, nego su život nastavili preko Save u kršćanskim zemljama, ponajviše u tada već oslobođenoj Slavoniji.
Da stvar bude gora, te je godine harala i kuga, pa je sve to doprinijelo da je katolika tada u tim krajevima gotovo posve nestalo. Ono nešto preostalih povuklo se u zabačenije dijelove, pod Kozaru.

Stari putopisci o Trnu

Hrvatski povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski putujući po Bosni prošao je ovuda, i to zaprežnim kolima iz Bosanske Gradiške, te je 27. travnja 1857. godine stigao u Banju Luku. U svome putopisu "Putovanje po Bosni" iz godine 1857. opisuje to svoje putovanje. Nakon što su odmarali u hanu nekog Turčina Šože u Klašnicama nastavili su put preko Trna, očito još onim starim drumom što je vodio otprilike tamo gdje je danas kanal što dijeli Trn od Bukovice i Jablana. Put je bio blatan i loš, pa je on veoma kritički raspoložen. Evo njegova opisa ovih krajeva:
"Poslie odmora pođosmo sve uz rieku Verbas. Okolica je sva zapuštena, izdaleka vide se berda, pa na njima po gdiekoja samotna džamija, što se u toj mertvoj pustinji bieli kao kakav duh na samotnome groblju. Kod sela Bukovice pregazismo mali potok istoga imena, u kojega bistroj vodi nagomilano leži prudje bez miere i konca. Malim trudom mogo bi se dakle ovim prudjem nasipati drum sve do Banje Luke, ali lienost i nehajstvo voli da se ljudi i marva vuku po blatu i močvari, nego da lete po dobrome drumu napred i da vode po njemu bogatstvo u svoju kuću i zemlju. Malo podalje teče opet prieko puta drugi potok Dragoein (Dragočaj), od kojega nosi okolica ime Dragočin-polje. Sliedi neznatno selo Derviši i opet zapuštene livade s množinom stadah od ovacah, i tada se dođe do hana liepe Vide." 145
Iz opisa se vidi da na rječici Bukovici nije bilo mosta, a da je u njoj bilo dosta šljunka (pruđa tj. prudova pijeska) kojim bi se mogao nasuti drum, ali nitko to nije činio, što putopisac pripisuje lijenosti stanovnika. I u Kukuljevića imamo potvrdu da je toponim Dragočaj obuhvaćao i današnje Zalužane, jer je upravo tuda prošao prema Dervišima i Banjoj Luci.
I svećenik Mihovil Pavlinović, hrvatski političar i književnik, prolazio je ovim krajem 17 godina kasnije, 1874. godine. On u svom zapisu spominje samo rijeku Bukovicu, koju je prešao preko mosta kod ušća u Vrbas, dakle u Trnu. Za razliku od prije 17 godina tada je tu postojao most.

Škole u Trnu

Trn je prvi od sva tri sela koja danas sačinjavaju trnsku župu imao osnovnu školu. Današnja škola je već treća u tome mjestu. Prva je bila blizu kuće obitelji Radman (danas u blizini "Gavrilovića"). U tu su školu išla i neka djeca iz Bukovice i Jablana, prije nego je i u Bukovici napravljena škola 1938. godine. Druga je, i to osmogodišnja, škola bila podignuta nešto sjevernije od prve, nedaleko od današnje, na zapadnoj strani ceste Banja Luka-Bosanska Gradiška, kod kuće obitelji Miljanović, a građena je krajem 1950.-tih godina. Autor ove knjige u njoj je pohađao sedmi i osmi razred kao prva generacija od 1959. do 1961. godine. Iako je to bila suvremena i lijepa škola, nije joj bilo suđeno dugo opstati, samo jedno desetljeće. Srušio ju je katastrofalni potres 26. i 27. listopada 1969. godine. Ruševine su uklonjene, a upravo tuda je prošla nova autocesta koja je uskoro nakon toga sagrađena. Neko su vrijeme umjesto škole služili vagoni, postavljeni u školskom dvorištu, a zatim su napravljene barake na negdašnjem nogometnom igralištu, gdje je zatim napravljena današnja škola, suvremeni školski centar. Tamo su autobusima prevožena i djeca iz Bukovice i Jablana, budući da su dokinute škole u tim mjestima. Ta se škola nalazi na drugoj strani te prometnice, kod nogometnog igrališta mjesnog kluba "Sloga".

Gradnja zračne luke i kanala

Na područja sela Trn napravljena je pred početak Drugoga svjetskog rata, negdje 1939. ili 1940. godine, zračna luka za vojne potrebe. Smještena je upravo na granici Trna sa selima: Bukovica, Jablan, Barlovci i Kuljani, ali je zauzela najveće područje sela Trn i donje Bukovice. To je uzrokovalo preseljenje jednog dijela stanovništva koje je tu živjelo. Prema izvještaju Ureda za kolonizaciju u Banjoj Luci iz 1942., obitelji koje su stanovale na području gdje je izgrađena zračna luka preseljene su u Trn, Jablan i Budžak. Oni su "uslijed gradnje aerodroma u selu Zalužanima morali napustiti svoja kućišta i zemlju". 146
Ustvari bile su dvije zračne luke: jedna zapadnije prema selima Kuljani, Bukovica i Jablan, na lijevoj strani tadašnje glavne ceste Banja Luka-Bosanska Gradiška, a druga istočno od te ceste prema Vrbasu, koji su podigli Nijemci u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nakon rata nove su vlasti proširivale zračnu luku, a potrebno zemljište je vlasnicima isplaćivano ili u zamjenu dano drugo. Tu su bili podignuti i hangari za zrakoplove. I nakon Drugog svjetskog rata zračna je luka ostala u rukama vojske, s time da je kasnije služila u druge vojne svrhe. Tako je ostalo sve do dana današnjega.
Budući da je to područje bilo dosta močvarno, 1938. ili 1939. iskopan je kanal koji je te vode odvodio prema sjeveru u rijeku Bukovicu, u koju se ulijeva se u blizini sjedišta današnje trnske župe. Kanal je ujedno i granica sela Trna prema Bukovici i Jablanu. Tu se nekoć potok Barlovac ulijevao u drugi koji se zvao Stupčevica, a koji se ulijevao u Vrbas. Tu se (blizu kuće obitelji Radman) nalazilo i malo jezero i šuma zvana "Bajin gaj". Bile su tu i neke njive koje su se zvale Stupčevica, uz istoimeni potok. Tu se negdje u starini moralo nalaziti i naselje Jaruga koje susrećemo u nekim crkvenim shematizmima, a kasnije kao toponim Trn-Jaruga, dok ta "Jaruga" konačno nije posve nestala i iz imena i iz sjećanja. Kanal je kopan ručno, sjeća se Ivan Hamec iz Jablana, a kad je on iskopan, nestalo je i potoka Stupčevice.

Autocesta kroz Trn

Trn je još pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća bio selo kroz koje je vodila cesta Banja Luka-Bosanska Gradiška, a kuće su bile rijetke i to samo uzduž te ceste, te nešto prema Vrbasu u pravcu mosta preko Vrbasa. Na desnoj obali Vrbasa bio je dio naselja oko groblja Bešlenica. Ubrzano se naseljavao i izgrađivao, jer je mjesto bilo atraktivno i blizu grada. Nicale su sve nove kuće, a promet je intenzivno rastao. Naročito je promet ograničavao uski most na rijeci Dragočaj i pružni prijelaz u Zalužanima. Stvarale bi se kilometarske kolone. Zato je sedamdesetih godina donesena odluka da se zapadnije od tadašnje glavne prometnice izgradi autocesta od Banje Luke preko Trna do Klašnica. To je i učinjeno negdje 1979. ili 1980. godine.
U zadnjih dvadesetak godina Trn se toliko izmijenio i izgradio, s mnoštvom privatnih tvrtki, da ga više nije moguće prepoznati. Postao je urbano naselje, a naraslo je do veličine manjega grada. Autocesta je pretvorena u običnu brzu cestu s po dva traka u svakome smjeru, dok je ograda koja mora biti uz autocestu uklonjena. Nerijetko se na njoj nađu i oni koji tamo ne pripadaju: biciklisti i pješaci, a nisu rijetke ni prometne nesreće s pogubnim posljedicama.

Duhovna zvanja iz Trna

Selo Trn dalo je do sada, koliko znamo, samo jednog svećenika, još jednog časnog brata, redovnika, te dvije časne sestre, od kojih je jedna već pokojna. Svi su oni rođeni prije nego je u Trnu osnovana župa. I svećenik je - nažalost - već pokojni vlč. Marko Šalić, koji je preminuo prije 14 godina od posljedica teškog zlostavljanja koja je posve nedužan pretrpio od velikosrpskih snaga kao dragalovački župnik u dobojskom zatvoru, točnije u logoru.

Vlč. Marko Šalić (1934.-1993.), svećenik

fra Ivo Orlovac

Rođen je 29. svibnja 1934. kao šesto dijete Ilije Šalića i Janje rođ. Vidović. Nakon što je u rodnom selu završio četverogodišnju osnovnu školu, odlučio se za svećenički poziv. Kao kandidat Banjolučke biskupije gimnaziju je završio u međubiskupijskom dječačkom sjemeništu na Salati u Zagrebu i Đakovu. Bio je slaba zdravlja, jer je u 4. razredu gimnazije teško obolio na bubrezima. Morao je prekinuti školovanje i vratiti se kući na oporavak. Rektor zagrebačkog sjemeništa o. Josip Badalić morao je tom prigodom 1. srpnja 1951. napisati biskupu da je Marko "veoma dobar i vrijedan učenik", ali da zbog "teške bolesti bubrega nije za školu i naporan rad, a pogotovo ne za svećenika. To je liječnik apodiktički izjavio." 147 No, Marko nije odustajao; kad se oporavio, vratio se u sjemenište i nastavio započeti put. Maturirao je u Đakovu 1955. godine. U Đakovu je završio i teološke studije 1955.-1961. koje je morao prekinuti zbog obveznog služenja vojnog roka. Po završetku studija tu je i zaređen za svećenika na Petrovo, 29. lipnja 1961. po rukama tadašnjeg đakovačkog biskupa Stjepana Baüerleina. Mladu je misu proslavio u rodnoj župi Barlovci 27. kolovoza 1961., a nakon slavlja sv. mise, nastavilo se obiteljsko slavlje u Trnu u kojemu je sudjelovalo gotovo cijelo selo. Nakon mlade mise još je jednu godinu završavao svoje studije, kako je tada bilo uobičajeno u Đakovu, a nedjeljama i blagdanima ispomagao je po župama, prema rasporedu svojih poglavara.
Unatoč zdravstvenim poteškoćama nije bio pošteđen ni od vojne službe, a preko tri desetljeća je plodonosno djelovao u svojoj biskupiji. Kao svećenik najprije je pomagao u Biskupskom ordinarijatu i u katedrali u Banjoj Luci 1962.-1963. Zatim je bio župnik u cijelom nizu župa: najprije u Dolini kod Bosanske Gradiške 1963.-1967., odakle je upravljao i susjednom prekosavskom župom Mačkovac u Zagrebačkoj nadbiskupiji, zatim u Liskovici kod Mrkonjić Grada 1967.-1983., odakle pet zadnjih godina upravlja i župom Ključ, onda u Mahovljanima 1983.-1988., a otada pa sve do smrti u Dragalovcima kod Prnjavora. I tu je neko vrijeme upravljao i susjednom župom Kulaši. U Liskovici, gdje je najduže župnikovao, sagradio je lijep župni stan, koji su 1992. spalili srpski ekstremisti.
A kakav je čovjek bio vlč. Marko? "Marko je bio vedre naravi, veoma društven, duhovit i omiljen u svećeničkom društvu. Ekumenski i dijaloški otvoren, družio se s pravoslavnim svećenicima, te muslimanskim vjerskim službenicima u svim mjestima gdje je službovao, njegovao bratske kontakte, te je uživao i simpatije pravoslavnih i muslimanskih kolega. Upravo zbog njegove široke svećeničke duše, njegov biskup mons. Franjo Komarica ga je 1991. godine imenovao biskupijskim delegatom za dijalog s nekršćanima." 148 Unatoč takvim njegovim svećeničkim stavovima, uhitile su ga srpske paravojne snage 31. svibnja 1992. i odvele u dobojski zatvor, točnije u neki logor. U puna dva mjeseca koliko je tu proveo, pretrpio je veoma okrutna zlostavljanja, iako je bio teški srčani bolesnik, te je 31. srpnja, nakon brojnih intervencija biskupa mons. Franje Komarice, teško narušena zdravlja, ipak oslobođen.
Dirljivu zgodu opisuje prnjavorski župnik mons. Vlado Lukenda koju je doživio pri susretu s oslobođenim Markom: "Otac biskup je iz Doboja izvukao tamošnjeg župnika (pok. Josipa Kudića, op. A. O.), pet časnih sestara i dragalovačkog župnika, vlč. Marka Šalića koji je preko dva mjeseca proveo u logoru. Navratili su ovdje. Pratila ih je vojna policija. Vlč. Marko mi je pri pozdravu samo rekao: 'Vlado, hvala Bogu, živ sam . Suze mu vire iz očiju. Tražio je pivo, ako imam. Srećom bilo je, (Vlado inače uopće ne pije alkohol, op. A. O.) istina mlako, jer nije bilo struje. Ipak mu je prijalo. Teško mi je kazati koliko mi je bilo drago da se to pivo našlo u taj čas." 149
Nakon oporavka, neko je vrijeme pastoralno pomagao u Blaškovcu kod Dugog Sela u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Umro je naglo, od posljedica pretrpljenih zlostavljanja, 12. siječnja 1993., dok se nalazio kod rodbine u Frankfurtu na Majni (Njemačka). Kako zbog ratnog stanja nije mogao biti prevezen u Banju Luku, pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Bilo je to 19. siječnja 1993., a pokopan je u grobnicu sestara Klanjateljica Krvi Kristove, koju su one velikodušno stavile na raspolaganje. Sprovod je vodio biskup Komarica.
Iako Marko nije izravno ubijen, svakako ga smijemo pribrojiti broju svećenika, vjernih pastira koji su Radosnu vijest ne samo riječju naviještali, nego za nju podnijeli i najveće patnje. Tadašnji dobojski župnik pok. Josip Kudić, Markov prijatelj još iz bogoslovije, kod kojega je Marko proveo nekoliko dana nakon što je pušten iz logora, rekao je autoru ovoga rada 1998. u Sarajevu u jednom razgovoru: "Marka su strašno tukli u dobojskom zatvoru. Udarali su ga najviše po glavi. Jednom prigodom, pričao je, nabrojio je 148 udaraca. Kad bi se onesvijestio, slijedila je kanta ledene vode, a kad bi došao sebi, opet udarci. Dotuklo ga je kad je na povratku u Banju Luku naišao kroz Dragalovce i vidio sve opustošeno i opljačkano; njegov vjerni pas ležao je ubijen pred vratima kuće, a bilo je ljeto. Inače, Marko je bio dobre duše, znam ga još sa studija u Đakovu; ne bi mogao nikome zla nanijeti. Ne znam, što vi u Banjoj Luci mislite, ali za mene je on pravi mučenik." 150

Fra Dragan Grizelj, *1978., franjevački časni brat

Dragan Grizelj

Rodom iz Trna je i jedan franjevački časni brat. To je fra Dragan Grizelj koji je kao dječak s obitelji 1992. godine preselio u Hrvatsku. Sin je Ivice Grizelja i Ankice rođ. Pristaš, a rođen je 5. veljače 1978. u Banjoj Luci. Kršten je u župi Barlovci, kamo je Trn u to doba pripadao. Član je Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. U franjevački red stupio je 4. rujna 1999., prve redovničke zavjete položio je 26. kolovoza 2000., a svečane doživotne u Virovitici 2. listopada 2004. godine. Obavljao je različite službe u Zagrebu, Varaždinu i Našicama, a od 2007. je na službi sakristana u samostanu na Kaptolu u Zagrebu.

S. Zora Lagundžić (1903.-1976.), redovnica

Iz sela Trn su dvije časne sestre. Jedna je već pokojna a druga živa. Pokojna je sestra, iz družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Kćerka je Stipe Lagundžić i Ruže rođ. Orlovac, rođena 13. listopada 1903. u Trnu, prve zavjete je položila 15. kolovoza 1925., a umrla 12. veljače 1976. u Bosanskom Aleksandrovcu.

S. Renata Relja, *1977., redovnica

Druga je mlada sestra. Kći je Nike i Marice rođ. Barać, rođena 19. lipnja 1977. u Banjoj Luci, krštena u župi Barlovci, živjela s roditeljima u Trnu do 1993., kada su prognani iz zavičaja i otada cijela obitelj živi u Hrvatskoj. Od 2001. godine članica je međunarodne družbe Franjevke Marijine misionarke, bečke provincije. U Bosni i Hercegovini imaju redovničku kuću u Odžaku kod Modriče. Prve je zavjete položila 11. rujna 2005. u mjestu Provins kod Pariza u Francuskoj. Sada živi u Ljubljani, gdje upravo studira teologiju.

fra Ivo Orlovac

Fra Ivo Brezović, aktualni župnik i graditelj nove župne crkve

SELO JABLAN

Položaj sela

Toponim Jablan razmjerno je mlad. Ne spominje se u popisu biskupa Dragičevića iz 1742. godine, a dakako ni u ranijim zapisima. Prvi spomen Jablana našao sam u maticama krštenih župe Ivanjska u godini 1762. Potkraj te godine kršteno je u Ivanjskoj, kamo je u to doba pripadalo ovo područje, dijete iz obitelji Jakova Matijevića iz Jablana. 151
Selo Jablan nalazi se istočno od Bukovice, a sjeverno od Trna. Od sela Bukovice na zapadu ga jednim dijelom svoga toka dijeli rijeka Bukovica, a u gornjem dijelu potok Trnovača. Na jugu graniči on s Trnom, na jugoistoku s Glamočanima, na istoku s Jakupovcima, a na sjeveru s Riječanima, Bakincima i Miljevićima. U donjem dijelu sela su toponimi: Jablan Polje, između Glamočana i Trna, Oštrike, oko ukrajinske crkve, Staro Selo, sjeverno od nekadašnje škole (to je središnji dio sela Jablan), Lagundžije, Matići, Zelenike, Vinogradi (istočno od groblja Suvaje), te Granice; od brda to su: Jankovića brdo i Vrletuša, te najviši vrh Mali vis s 420 metara, sve do Jablan Kozare na sjeveru. Osim rječice Bukovice spomenimo i potoke: Grabovac u donjem dijelu, te prema sjeveru Matića potok, Savin potok, Blatni potok, Lipov potok (pritok Trnovače) i drugi.

Područje današnjeg Jablana u starini

Nema dvojbe da je u današnjem Jablanu i njegovoj okolici života bila još u davno doba. Mađarski povjesničar Lajos Thalloczy donosi popis gradina u našim krajevima, koje su znak nekadašnjeg života, pa u katastarskoj opčini Jablan spominje tri gradine:

Ime gradine Katarska općina Ime najbližeg mjesta
Gradina Jablan Bakinci
Makovska Jablan Bakinci
Hambarine Jablan Jablan 152

Godine 1230. dubički arhiđakon (ne navodi koji!) spominje crkvu "sv. Martina u polju". Fra Juro Šalić kaže da se drži kako je ta crkva sv. Martina mogla biti u Jablanu. 153 On se tu poziva na Ljetopis petrićevačkog samostana. Godine 1344. gorički arhiđakon Ivan nabraja crkve u vrbaskom kotaru Dubičkog arhiđakonata, pa pod br. 34 navodi: "crkva sv. Martina pod gradom". 154 Iako naši crkveni povjesničari Krunoslav Draganović i Nikola Bilogrivić misle da je ta crkva bila pod Vrbaskim gradom, koji je prema njihovu mišljenju bio negdje na području današnje Banje Luke, valja imati na umu da neki noviji povjesničari (Pejo Ćošković), ne dijele njihovo mišljenje. Šalić misli da bi se to odnosilo na onu crkvu koja je bila u Jablanu. Pritom se poziva na franjevački shematizam iz 1856. gdje stoji: "ruševine utvrda postoje u Gradinama i Užarima, a crkava u Jablanu sv. Martina". 155 Gradina je arheološki lokalitet u današnjoj župi Širnići kao i selo Užari. Ta je crkva, po Šalićevu mišljenju, postojala u predtursko doba, a jer je bila na otvorenu polju, morala je stradati do konačnog pada Banje Luke pod tursku vlast, dakle do 1528. godine.
Vjerojatno na temelju te franjevačke predaje piše i shematizam Banjolučke biskupije iz 1892. godine govoreći o barlovačkoj župi: "A u starini je postojala crkva sv. Vida mučenika blizu Orlovca (u današnjoj barlovačkoj župi - op. A. O.); u Jablanu sv. Martina biskupa i u Trnu sv. Ivana Krst, čije se ruševine i danas vide". 156 Istu formulaciju preuzeo je i shematizam Banjolučke biskupije iz 1900. godine. Prema latinskoj formulaciji je vidljivije nego u hrvatskom prijevodu da se u to vrijeme, tj. 1892. još vide ostatci ili ruševine tih crkava, dakle svih triju spomenutih, a ne samo one posljednje u Trnu. Franjevački shematizam iz 1906. godine, govoreći o župi Barlovci, navodi kako ona ima drvenu crkvu sagrađenu 1867. godine, a onda tvrdi: "Ostatci starih crkava vide se u 'Orlovcu , 'Jablanu i 'Trnu'". 157 Međutim biskupijski shematizam iz 1935. godine niti oni kasniji više ne spominju tih crkava niti njihovih ruševina.
Još jedan izvor iz 1935. godine spominje u Jablanu crkvu sv. Martina biskupa, a u Trnu sv. Ivana Krstitelja. 158 Ovo je vjerojatno sve iz jednog izvora, ali valja svratiti pozornost na gradinu Hambarine u Jablanu koju spominje Thalloczy; možda je to mjesto gdje je bila crkva. Nije mi poznato gdje je taj lokalitet Hambarine. Pitao sam svojedobno neke starije ljude i oni o toj crkvi u Jablanu ništa ne znaju, niti o kakvoj crkvini. Fra Dujo Ljevar, dugogodišnji župnik u Trnu i Barlovcima pričao mi je da je ta jablanska crkva vjerojatno bila blizu današnjeg jablanskog mosta preko rijeke Bukovice na lijevoj strani. Tu je jedan brežuljak, a zemljište pripada ili je pripadalo nekoj obitelji Lagundžija.
Valja imati na umu da su crkve u čast sv. Martinu redovite veoma stare crkve, a one su u starini često posvećivane tome svecu. Mogla je tu biti kakva crkva sv. Martina, bez obzira na to je li to ona što je gorički arhiđakon Ivan iz 1334. navodi "pod gradom". One su mogle obje i usporedno postojati, premda uopće nije sigurno da je taj grad i ta crkva pod gradom vezana uz današnju Banju Luku. Ako i jest tako, onda je ova jablanska crkva mogla pripadati nekoj drugoj župi, a ne današnjoj banjolučkoj odnosno župi Vrbaskog grada, bez obzira bila ona župna ili područna. Uostalom, cijelo Lijevče polje, pa i ovi krajevi u dolini Vrbasa ostali su katolički razmjerno dugo, do konačnog pada pod tursku vlast 1528. godine. U to području nalazio se cijeli niz župa vrbaskog kotara Dubičkog arhiđakonata, od kojih se veći broj spominje i u popisu svećenika Zagrebačke biskupije iz 1501. godine. 159

Drvena kapelica na groblju Suvaje

Drvena kapelica na groblju Suvaje

Slažem se s razmišljanjem fra Jure Šalića, da ta crkva sv. Martina svakako nije više postojala 1680. godine kada je oštećen most preko Vrbasa, pa vjernici iz potkozarskih sela nisu mogli prelaziti u Trn k crkvi sv. Ive. Da je tada postojala ta crkva sv. Martina, ne bi oni u Trn ni trebali ići, jer im je ova bila znatno bliža i pristupačnija, bez velikih zapreka kakva je rijeka Vrbas.

Duhovna zvanja iz Jablana

Koliko nam je poznato, selo Jablan u svojoj povijesti nije još dalo ni jednog svećenika. Nekoliko je dječaka polazilo u sjemenište, ali do danas ni jedan nije stigao do oltara. Ipak selo je Crkvi dalo jedno duhovno zvanje, jednu časnu sestru. To je sestra Beata Lagundžič, članica družbe Klanjateljica Krvi Kristove, krsnim imenom Ana, kći Nikole i Mande rođ. Golub, rođena 18. prosinca 1936. u Jablanu, prve zavjete položila je 15. kolovoza 1962. u Bosanskom Aleksandrovcu, a doživotne na istom mjestu i istoga dana 1967. godine. Živi u samostanu "Novi Nazaret" u Budžaku. 160

Grkokatolička (ukrajinska) crkva u Jablanu

Iako se ova knjiga bavi poviješću rimokatoličke župe Trn, treba ovdje barem usput spomenuti da na ovom području još negdje od početka 20. stoljeća ili koju godinu ranije žive doseljeni Ukrajinci, pripadnici Katoličke crkve istočnog obreda, u narodu zvani grkokatolici.

Crkva sv. Nikole u Jablanu

Grkokatolička crkva sv. Nikole u Jablanu dugo je služila i rimokatolicima za sv. misu

Većina ih je živjela Jablanu, ali je nekoliko obitelji živjelo i u Bukovici. U Jablanu su bile obitelji: Bačinski, Hamec, Kurnjicki, i drugi, a u Bukovici: Petrušinski i Matvij. Prema dostupnim podatcima bilo je 1910. na ovom području samo 36 grkokatolika i to u Jablanu. 161 Prvi poratni popis stanovništva iz 1948. spominje samo 96 Ukrajinaca u Trnu (dok se Bukovica i Jablan ne navode). 162 Prema popisu stanovništva iz 1971. godine bilo je u selima današnje trnske župe ukupno 63 Ukrajinca: u Jablanu 29, u Bukovici 27 i u Trnu 7. 163 Oni pripadaju Križevačkoj eparhiji (biskupiji) u Republici Hrvatskoj i ne podliježu jurisdikciji rimokatoličkog banjolučkog biskupa. Za grkokatolike Križevačke eparhije na području Bosne i Hercegovine postoji poseban vikarijat. Grkokatolici na području današnje župe Trn pripadaju parohiji Hrista Carja (župi Krista Kralja) u Banjoj Luci koja je osnovana 1917. godine. Sada im je paroh (župnik) o. Miroslav Krnješin.
Naseljeni ukrajinski grkokatolici sagradili su sebi usred svoga naselja u Jablanu skromnu kapelicu. Nalazila se u blizini sadašnje crkvice. Dok je prva drvena kapelica bila posvećena sv. Nikoli, nova je zidana crkvica, koja je sagrađena kasnije, posvećena maloj Gospi. Svečano ju je 28. kolovoza 1958. posvetio križevački biskup (vladika) Gabrijel Bukatko, uz sudjelovanje također rimokatoličkih svećenika, te brojnog naroda. 164 Bukovački, jablanski i trnski rimokatolici su duže vrijeme koristili tu grkokatoličku crkvu u Jablanu za nedjeljne mise. Također je i najveći dio barlovačkih Lukenda išao tu na misu, jer im je bliže nego u Ramiće. To je počelo već početkom 60-tih godina prošloga stoljeća. U to vrijeme dolazio bi kapelan iz Barlovaca i tu slavio sv. mise svake nedjelje, a imao je tu i vjeronauk za rimokatoličku djecu. Tako je ostalo neko vrijeme i nakon osnutka župe u Trnu 1980. godine, samo što je otada trnski župnik dolazio slaviti sv. misu i obavljati druge bogoslužne čine. Nakon što je u Trnu 1982. sagrađena župna kuća, rimokatolička je zajednica slavila sv. misu u podrumu župne kuće, sve dok nije izgrađena crkva, a grkokatolicima je zahvalila na dobroti i gostoprimstvu. Prva sv. misa u novoj župnoj kući slavljena je pred Božić 1982. godine, točnije na drugu nedjelju došašća, kako čitamo u župnoj Spomenici.

Grkokatoličko groblje

Osim Suvaja za rimokatolike još je jedno groblje bilo na granici Bukovice i Jablana, ali niže prema Trnu. To je grkokatoličko ili ukrajinsko groblje, koje nije imalo posebnog imena, pa ga je narod jednostavno zvao galicijanskim, a tamošnje grkokatolike Galicijanima, jer su se oni doselili iz Galicije. Na groblju nema nikakve kapelice. Prije nego je tu otvoreno groblje, ukrajinski su pokojnici pokopavani na rimokatoličkim grobljima na Crkvenama i na Bijedi, grobljima u današnjoj župi Barlovci, kojoj je nekoć pripadao i ovaj kraj.

Škola u Jablanu

Jablan dugo nije imao vlastite škole. Kada je 1930-tih godina sagrađena škola u Bukovici, u čijoj su izgradnji sudjelovali i neki Jablančani, tu su se školovala i njihova djeca. Međutim, bukovačku je školu srušio katastrofalni potres 1969. godine. Nakon što je neko vrijeme tu kao škola služila montažna baraka, odlučeno je da se škola više ne gradi u Bukovici nego sagradi nova u Jablanu. Čini se da su to važnu ulogu igrali i politički motivi. Nalazila se blizu kuće obitelji Matić, uz glavni seoski put, nekako na pola puta između mosta na rječici Bukovici i groblja Suvaje. Škola nije dugo djelovala, jer je negdje 1977. ili 1978. zatvorena, a sva su djeca autobusima otada putovala u središnju školu u Trnu. Jedna od posljednjih učiteljica u Jablanu bila je Milka Lazić. Tako danas ni Jablan ni Bukovica nemaju svoje škole, nego sva djeca idu u Trn.

Bilješke

93 Stjepan PAVIČIĆ u Hrvatskoj enciklopediji, sv. II, Zagreb 1941., str. 207, lijevi stupac.
94 xOpširni popis, sv. III., str. 527.
95 Opširni popis sv. III, str. 538.
96 Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 1941., sv. II, str. 207, desni stupac.
97 Nav. mj., str. 209 lijevi stupac.
98 Nav. mj. - Usput rečeno, to bi bilo dosta južnije nego što je samostan Livač ucrtan na karti u toj enciklopediji, na str. 207.
99 V. SKARIĆ, "Župa Zemaljnik i stara nahija Zmijanje", u: Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1937, str. 37 sl.; navod str. 37-38.
100 "a Bucouiza 54" ... "un altra volta ibidem, 70", K. DRAGANOVIĆ, "Izvješće biskupa T. Ivkovića o krizmi 1626-1630.", u: Croatia Sacra, 7 (1934), str. 65-78, navod str. 75.
101 A. ATLIJA u članku: "Franjevci i njihova prisutnost u Bos. Krajini", Nova et Vetera, br. 1-2 (1981), str. 286 tvrdi da je Ivković pohodio župe Banja Luka, Motike i Dragočaj 1626., a prve dvije opet slijedeće godine 1627.
102 J. ŠALIĆ, "Katolici na prostoru župe Trn u prošlosti", u: Nova et Vetera, 1985, sv. 1-2, str. 121.
103 L. Đ AKOVIĆ, Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine (na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine), Sarajevo, 1979., str. 436-437; A. ORLOVAC, Oko fra Vidova bunara, str. 80-81.
104 L. ĐAKOVIĆ, nav. dj., str. 437-438; A. ORLOVAC, Oko fra Vidova bunara, str. 81-82. Pisar je očito malo skratio ime domaćina, jer se on svakako morao zvati Miljanović, a ne Miljanić.
105 U ovom je popisu navedeno Cordun, ali takvo prezime više ne susrećemo. Međutim, u popisu krizmanika kako ih navodi biskup Dragičević nalazimo krizmanicu s prezimenom Kardunović. Inače kasnije susrećemo prezime Kardum u Bosanskom Grahovu, a bilo ih je i u Banjoj Luci, ali porijeklom iz Grahova. - Inače, ne treba nas zbunjivati to što susrećemo dva oblika istog prezimena: Marčinko-Marčinković, Lopar-Loparević, Miljan-Miljanović, Bumbar-Bumbarević, ali i oblik Lukenda-Lukendić, jer je takvo dvostruko pisanje u to vrijeme, a i dugo poslije toga bilo sasvim uobičajeno, kako se vidi iz tadašnjih župnih matica.
106 Mislim da je to samo drugi oblik prezimena Adrovac.
107 Mandič u objavljenom popisu piše: Kunich. Mislim da je to krivo pročitano Žunić. Evo zašto! Ponajprije zbog načina pisanja sa K a ne C. Izvještaj je pisan latinski koji izvorno ne poznaje slovo k i da je prezime stvarno Kunić moralo bi se pisati Cunich, jer se c ispred u čita k. Pretpostavljam da je u izvorniku popisa: Xunich, jer se naše Ž nekoć pisalo kao X, a to je lako bilo zamijeniti pa pročitati kao K. Drugi razlog je što u Bukovici i u to doba, a i kasnije susrećemo prezime Žuna ili Žunić, koje se na latinskom pisalo na više načina. Treći razlog: prezime Kunić inače uopće ne susrećemo u Bukovici.
108 A. ORLOVAC, Oko fra Vidova bunara, str. 27-28.
109 "DOLINA - Die 29. Ianuarii circa 1810. M./ortuus/ est NICOLAUS F./ilius/ Josephi Kovačević a Bukovica et Mariae Delich a Tarn, propter causam criminis, quod illi imposuerunt dicendo (da je nosio Barjak protiva Turkom) et dicunt quod crimen istum non commisit umquam, nihilominus Vizir illum facit suspendere (nescio aliud) habuit Annos 23 circa. Sepl. /sepultus/ est Bagne Lukae. Et non habuit ullum iuvamen etc."
110 Ljetopis u arhivu samostana Petrićevac. Autor toga teksta nije naveden; možda je to fra Alojzije Mišić ili fra Velimir Ilovača.
111 L. ĐAKOVIĆ, nav. mj., str. 440.
112 J. ŠALIĆ, Sjeverozapadno od Banja Luke, str. 104.
113 Državni zavod za statistiku, Stanovništvo BiH, Narodnosni sastav po naseljima, Zagreb, travanj 1995., str. 166-167.
114 Dopis župnika Loparevića br. 50 od 10. svibnja 1926. u BABL-u, br. 714/26.
115 Koncept odgovora Biskupskog ordinarijata u Banjoj Luci br. 715/1926 od 17. svibnja 1926. na nav. mj.
116 Prema pričanju Zore Hamec rođ. Vidović, čijem je ocu Ivi pripadala ta zemlja.
117 Zora i sestra joj Dragica u blizini su kopale kukuruz i kad su vidjele da oni to ruše, galamile su na njih, da oni to ne smiju rušiti. Na to je šef patrole upozorio njihovu majku Jelku da opomene svoje djevojke, neka ne galame na "narodnu vlast".
118 Za ove podatke, osobito o njezinu ocu Stipi zahvaljujem Kaji Orlovac iz Bukovice koja danas živi u Ratkovcu kod Okučana u Hrvatskoj.
119 Ovaj odsjek urađen je uglavnom prema knjizi A. ORLOVAC, Oko fra Vidova bunara, Mala monografija župe Barlovci, Banja Luka-Barlovci, 2005., str. 91-98 i 104, 106.
120 J. ŠALIĆC, Franjevci sjeverozapadne Bosne, Bihać, 2002., str. 79.
121 Matice su pisane latinski: Antonius Marcinkovich, Mat. kršt. župe Ivanjska, svez V, god. 1848., br. 1681.
122 Baš tako pisano! Mat. kršt., svez. V, god. 1850., br. 2095.
123 Vidi i J. ŠALIĆ, Franjevci sjeverozapadne Bosne, str. 79-80.
124 Mat. kršt. župe Ivanjska svez. VI, str. 165, br. 387
125 V. BLAŽEVIĆ, "Sekularizacija franjevaca provincije Bosne Srebrene u vrijeme vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera", u: Bosna franciscana, god. VII, br. 11 (1999), str. 180; isti: Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Josip Stadler, Sarajevo, 2000, str. 137.
126 O fra Anti su pisali J. ŠALIĆ, Franjevci sjeverozapadne Bosne, str. 78-79 i B. GAVRANOVIĆ, Petrićevac, str. 164-165.
127 O Nikolinu djelovanju u Prnjavoru vidi A. ORLOVAC, Rimokatolička župa sv. Ante Padovanskoga u Prnjavoru nekoć i danas, Prnjavor, 2006., str. 40-41.
128 Biskupov dekret od spomenutog datuma u Svećeničkom arhivu u BABL-u. te mu je poželio svako dobro u budućem životu. Kao svećenik Banjolučke biskupije djelovao je savjesno punih 15 godina. Umro je 2. kolovoza 1997. u Pettingu kod Rosenheima u Njemačkoj, a tu je i pokopan 5. kolovoza te godine.
129 Kopija presude u Svećeničkom arhivu u BABL-u. Vidi i u prilozima ove knjige.
130 Prema jednoj bilješki župnika iz Mrkonjić Grada vlč. Nikole Kaića, Tomo je pušten je iz zatvora oko 30. studenoga 1955., što bi značilo da je u zatvoru proveo nešto manje od četiri godine. Kaić, Spomenica župe Mrkonjić Grad (rukopis), str. 318.
131 Mat. umrlih župe Ivanjska, svezak od 1857-1883, god. 1882, br. 71; tekst je pisan latinskim jezikom.
132 Prilog etnografiji Bosanske Krajine, Fra Stjepo Orlovac "Ulomci iz Opisa župe Petrićevac i nekih običaja iz godine 1878", u: Dobri Pastir, (revija), Sarajevo, god. VI, svez. I-IV (1956), str. 249.
133 Dobri Pastir, 1956, str. 249-250. - O fra Stipi vidi J. ŠALIĆ, Franjevci sjeverozapadne Bosne, str. 87-89; B. GAVRANOVIĆ, Petrićevac, str. 152-158. Neke manje poznate riječi, uglavnom turcizmi: čivitan = modar; čoha = sukno bolje vrste, mekše i ljepše; đerdan = ogrlica; đinđuva = naušnica, minđuša; gajtan = vrpca, pamučna ili svilena; ilika = rupica ili petlja na odjeći za koju se zakopčava dugme; pula = dugme, puce; napulat = posut dugmetima; rida = pokrivalo za glavu udatih i starijih žena, slično ručniku; zubun = gornja haljina od sukna s kratkim rukavima ili bez rukava.
134 U drugoj polovici 18. stoljeća zabilježena su u maticama krštenih župe Ivanjska tri krštenja šušnjarskih katolika: 15. travnja 1769. kršten je Štipan, sin Miata Matoševića iz Šušnjara i žene mu Matijane r. Vukadinović iz Vujnovića. Kum je bio Marko Ćurčiić (!) iz Šušnjara (MK, svez. II, br. 102); 28. listopada 1770. krštena je Kata, kći istih roditelja, a kuma je bila Kate Ćurčića iz Šušnjara, vjerojatno supruga Marka (MK, svez. II, br. 431), a 26. veljače 1774. krštena je Birđita, kći Filipa Lončarevića iz Šušnjara i Marije r. Kašljević. Kuma je bila Anđelija Žitniković iz Trna (MK, svez. II, br. 151).
135 Opširni popis, svez. III, str. 526, br. 35.
136 Opširni popis, sv. III, br. 40 na str. 528. Polovica sela Radoševnica, očito ona druga polovica, navodi se u spomenutom Opširnom popisu pod br. 82 na str. 542. Odmah nakon njega navodi se čifluk u selu Dragočajna. Ako je ta Dragočajna - Dragočaj (današnji Zalužani), onda mislim da je i to selo Radoševnica mogla biti negdje u blizini.
137 Opširni popis, sv. III, str. 543-544, br. 89.
138 Opširni popis, sv. III, str. 544, br. 90.
139 Opširni popis, sv. III, str. 544, br. 91.
140 D. MANDIĆ, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae, Chicago-Roma, 1962., str. 105-106.
141 H. KREŠEVLJAKOVIĆ, "Bitka pod Banjom Lukom", u: Izabrana djela, IV, Veselin Masleša, (bez god. izdanja), str. 10. Tu se autor poziva na neki onovremeni izvještaj.
142 Kreševlj aković piše "Jurkovići" i veli da ne postoji naseljeno mjesto u BiH koje bi se tako zvalo. No, očito se radi o selu Jurkovici u Lijevče polju, na istočnim obroncima Kozare.
143 H. KREŠEVLJAKOVIĆ, nav. dj., str. 11.
144 H. KREŠEVLJAKOVIĆ, nav. dj., str. 15.
145 Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, Izabrana djela, Matica Hrvatska, Zagreb 1997.,str. 333-334.
146 Samija ŠARIĆ, "Prilog proučavanju kolonizacije u Bosanskoj Krajini", u: Istorijski zbornik, Banja Luka, god. III, 1982., br. 3, str.188. - Iako spomenuti autor kaže da je zračna luka u Zalužanima, ona je ustvari na području sela Trn, upravo ondje gdje on graniči s Kuljanima, Bukovicom i Jablanom, a Zalužani su južno od rječice Dragočaj i ne dotiču se izravno zračne luke.
147 A. ORLOVAC, "Svećeniku široke duše, mučeniku Marku Šalicu u spomen - uz 12. obljetnicu smrti", u: Katolički tjednik, Sarajevo, br. 4 (2005), str. 38.
148 Nav. mj., str. 39.
149 Nav. mj., str. 39.
150 Nav. mj., str. 39. - Osim ovoga o Marku vidi: A. ORLOVAC, Banjolučki martirologij, str. 148-158; isti: Učiteljica života, str. 245-247 i 284-285; isti: Oko fra Vidova bunara, str. 99, S. ŠOŠIĆ, Banjolučkom Timoteju, Zagreb, 1997., str. 78-84, te nekrologe u časopisima: Vrhbosna, br. 1-4 (1993), str. 146, i: Službeni vjesnik nadbiskupije zagrebačke, br. 1 (1993), str. 34. O svojim danima stradanja u dobojskom zatvoru odnosno logoru ostavio je Marko pisano svjedočanstvo, koje donosimo u cijelosti u prilozima ove knjige. Naslovio ih je kao "Ratne zabilješke". Do autora ove knjige dospjele su dobrotom pok. dobojskog župnika Josipa Kudića, Markova prijatelja još iz školskih dana. Te je zabilješke već objavio 1999. godine u knjizi Banjolučki martirologij, str. 149-158.
151 Navedimo ovdje taj zapis iz matica krštenih, pisan hrvatskim jezikom i bosančicom: "1762. 20. 11. kršten (je) Stipan, sin Jakova Matievića iz Jablana i Marije Lipovčevića (Lipovac) iz Bukovice. Kum bi Pavo Lagumčić". Mat. kršt. župe Ivanjska, svez. I, br. 179a. - Te se godine u istim maticama spominju i sela Trn i Zalužani.
152 L.THALLOCZY, Povijest Jajca 1450.-1527., Zagreb, 1916., str. 249-250.
153 J. ŠALIĆ, "Katolici na području župe Trn u prošlosti", u: Nova et Vetera, br. 1-2 (1985), str. 119.
154 "ecclesia sancti Martini sub castro".
155 "Rudera Castrorum extant in Gradine et Užari; Ecclesiarum vero in Jablan S. Martini...", Schematismus almaeprovinciae Bosnae et Hercegovinae pro anno 1856, Budae, 1855, str. 47-48.; navod prema J. Šalicu, "Katolici na prostoru župe Trn u prošlosti", u: Nova et Vetera, 1-2 (1985), str. 119.
156 "Antiquitus vero exstitit ecclesia S. Viti M. prope Orlovac; in Jablan s. Martini ep. et in Trn S. Joan. Bapt. QUARUM ET HODIE RUDERA VISUNTUR" (istaknuo A. O.)., Schematismus deri dioecesis Banjalucensis in Bosna pro anno Domini 1892., str. 16; doslovno istu formulaciju preuzima i shematizam iz 1900, str. 19.
157 Schematismus almae misionariae provincaiae Bosnae Argentinae ordinis fratrum minorum S. P. Francisci dispositus anno MCMVI, Sarajevii, 1906., str. 59 158 Conspectus historicus, 1935., str. 115.
158 Conspectus historicus, 1935., str. 115.
159 O tome više vidi A. ORLOVAC, Učiteljica života, str. 31-49.
160 Ovdje moram ispraviti krive podatke koji su o s. Beati omaškom doneseni u mojoj knjizi Oko fra Vidova bunara, str. 106. uz ispriku s. Beati, kojoj zahvaljujem na ovim ispravljenim podatcima, i čitateljima.
161 Nav. prema A. BUSULADŽIĆ, "Pojava grkokatoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini (od 1879. do najnovijeg doba)" u: o. Roman Miz (sabrao): Materiali do istorii Ukraincev u Bosni, sv. III, Novi Sad, 2007., str. 90.
162 Nav. dj., str. 96
163 V. STREHALJUK, "Ukrajinci u Bosni" u: o. Roman Miz (sabrao): na nav. mj.., str. 48.
164 av. dj., str. 174, potpis ispod fotografije. - Za dio podataka o ukrajinskoj crkvi te o groblju zahvaljujem g. Ivanu Hamecu iz Jablana.

< Prethodno poglavlje Sljedeće poglavlje >

[1] [2] [3] 4 [5]

Za ispisivanje i pohranjivanje sugeriram pdf inačicu kompletne knjige, koja se može preuzeti ovdje.


Autor ovom prigodom ljubazno zamoljava sve čitatelje da obrate posebnu pozornost na spisak žrtava, te da sve ispravke i nadopune pošalju meni (Marinku Orlovac) preko linka "Kontakt" na ovoj stranici, a ja ću to sve proslijediti dr. Anti Orlovac. To nam je, dakako svima u zajedničkom interesu.


Prikladne stranice:


[^vrh]