Bukovačka vrela

SADRŽAJ
Voda života
Vrela
Uobičajeni izgled jednog vrela
Nazivi izvora vode
BUKOVAČKI VODOVOD

Tomislav Dzida na vrelu dida Tome

Tomislav Džida, Anđe na našem vrelu početkom 70-ih godina prošlog stoljeća.

Voda života

Boraveći već dulje vremena izvan rodnoga kraja, postaje mi taj dragi komadić zemlje sve bliže srcu i sve miliji. Velika fizička udaljenost zbližila je moje srce i moje misli sa duši voljenim kutkom. Svakako da je velika udaljenost uzrokom čežnji mojemu srcu i sve većoj nostalgiji. Tako je to u životu, čega nema dobiva na svojoj cijeni, kao po zakonima tržišta. Bukovica nam je kao demografska cjelina zauvijek nestala.

Još uvijek nama, sa djetinjstvom provedenim u njoj, žive drage uspomene i sjećanja, koja će sa nama nepovratno nestati. Naši potomci će znati odakle su im roditelji, ali neće znati više, ako se pojedinosti ne pribilježe. Ovo je jedan od mojih skromnih pokušaja. Evo nekoliko sličica, da se uspomene ožive.

Da bi život na jednom prostoru mogao opstati i zdravo se razvijati, potrebno mu je nekoliko temeljitih preduvjeta. Jedan od njih je i zdrava pitka voda. Bukovica je istovremeno bila bogata i siromašna vodom. Bogata što je u tom kraju bilo dosta izvora vode, koji ne bi presušili ni za najtvrdokornijih suša. Bukovicu presijeca istoimena rječica, sa nekoliko svojih pritoka - potoka. Siromašna je istovremeno zato što se raspoloživa voda nije na suvremen način rabila i distribuirala.

Bukovački vodovod, projekat koji nikada nije u krajnosti realiziran, ugasio je rat u Bosni, te etnički izgon njenih žitelja. Nemjerljiva količina pitke vode iz debelog cjevovoda onoga što je trebao biti bukovački vodovod, tekla je izravno u korito rijeke Bukovice. Tako je vodovod postao apsurd koji je vodom napajao vodu, kao u onoj narodnoj: "vodu vari, vodu hladi - voda ostaje voda".

Tako je vodovod sa Gajinog vrela, izdao ljeti žednu Bukovicu i njene pomalo nesložne i ne baš imućne žitelje. Izdala ih je i država koja ih je u godinama izmedu dva zadnja rata puno zanemarivala.

Bijaše tu i jedan dio manje ili više pouzdanih bunara, koje je vrijedna ljudska ruka kopala u namjeri da rješe svoje potrebe za pitkom vodom. Bunar su uvijek bili priručni izvor vode domaćinu, njegovu susjedu, te putniku namjerniku. Najpoznatiji bukovački bunar je bio "školski bunar", gotovo u središtu sela, ispred škole, u lijepo uređenoj, ograđenoj cvjetnoj bašči. U prvom redu služio je za potrebe škole i dva učiteljska stana pri školi. Obližnje kuće su ga također obilato koristile, kao i putnici, pješaci, vraćajući se iz grada ili sa nedjeljne mise iz galicijanske crkvice sv. Nikole u Jablanu. Krijepili su se hladnom osvježavajućom vodom sa njegove impresivne dubine od 21 m. Kad je iskopan, nije mi poznato, vjerojatno tijekom gradnje škole 1938-39. godine.

Bunar, sa svojom lijepom drvenom kućicom, prilaznom betoniranom stazom i posađenim ukrasnim grmljem i drvećem bio je jedna lijepa i skladno uređena cjelina. Ovaj funkcionalni sklad se prekida katastrofalnim zemljotresom od 26. listopada 1969. godine, kada škola nepovratno strada. Bunar je još vjerno služio svojoj namjeni 10-ak godina, kada je na kraju oronuo i bio napušten. Nazirala su se bolja vremena kao josipovića i već pomenuti bukovački vodovod.


Gledanje uvećane karte. Pogled na Bukovicu uz pomoć Google Maps. (Navigirajte gumbovima na slici i vašim mišom.)

Vrela

Vrelo je prirodni izvor vode, nastao tamo gdje se zemlja izdašno otvorila, puštajući svoju dragocjenu tečnost van na blagodat ljudima i ostalim živim bićima. Posjedovala je Bukovica, od najstarijih vremena i prvih naseljavanja, prirodne i ljudskom rukom njegovane izvore vode - bukovačka vrela. Ova vrela bila su kao živa bića: pomalo stidljiva i strancu skrivena. Imala su svoj živi krvotok, nepresušnu zdravu tekućinu. Svoj vanjski izgled i čistoću donekle su dugovala čovjeku. Stoljećima su krijepile generacije Bukovčana i žednih putnika u prolazu, ne mijenjanjući puno svoj izgled.

Ovi prirodni izvori vode, bili su najčešće tradicionalno uređeni, priručnim i lako dostupnim materijalom. Kako se jedno vrelo nije moglo prenijeti ili na neki drugi način premjestiti, uređivala su se tamo gdje ih je majka priroda stvorila. Vrela su najčešće bila u potocima, uvalama i strmim stranama, pa su bila skrivena neupućenom. Zdrava čista voda ima neprocjenjivu vrijednost, što se pokazalo naročito danas u vrijeme sveopće prenaseljenosti i zagađenosti. Jedan litar čiste vode u boci je skuplji od jedne litre benzina, koji je skuplji destilat nafte. Vrijednost izvorske vode poznata je i u vojne svrhe, tako da se većina naših vrela nalaze ucrtana u vojne karte.

Domaće autohtono stanovništvo i njihova vrela su jedna uzajamna i nedjeljiva cjelina. Oni se poznaju i njeguju, služe jedno drugom. Vrelo napaja čovjeka i drži ga u životu, a čovjek vrelo brižljivo čisti, čuva i njeguje. Nestanak ove simbioze tužno mi se dojmio prigodom moje prve posjete Bukovici nakon prognanstva u ljeto 2000. godine.

Bukovčani su prognani, u selu su živjeli neki drugi, meni i mome selu, nepoznati ljudi. Kako stranac ne poznaje selo, ne poznaje ni njegova vrela. Iako zemlju i ostatke imanja na kom sam se rodio i odrastao koristi netko drugi, našem obiteljskom vrelu (Tomino vrelo) nisam mogao prići. Vidio sam samo gustom travom obrasli prostor kojemu je pristup bio nemoguć. Biti će kako se vrelo sakrilo. Ljetna je vrućina bila nesnošljiva. Ja i moja pratnja: kći Marija, Josip i Viktor Orlovac, te Tomisav Džida, svi neumoljivo žedni, okušamo sreću na vrelu pokojnog Stipe Orlovac. Našli smo ga nakon dosta muke i hoda po trnju duboko skrivenog u šumi, potpuno napušteno i zaboravljeno. Šuma ga je ipak sačuvala netaknutog. Očigledno nije ni ono služilo svojim novim gospodarima.

Nestalo je čovjeka domorodca, nestlo je i njegovog vrela. žive skupa i nestaju skupa. Jedno bez drugog ne mogu. Razdvojiš ih i umiru obadva.

Uobičajeni izgled jednog vrela

U praksi su moguće brojne varijacije dolje opisanog tipičnog izgleda i konstrukcije vrela. Osnova svakog vrela je, naravno, nepresušna vodena žila koja neće iznevjeriti ni za njavećih suša. Kako bi se voda mogla praktično koristiti trebamo:

  1. udubljenje ili rupu u tlu, tj. rezervoar
  2. krov ili natkriće radi zaštite vode
  3. posudu za zahvaćanje vode

Dimenzije i zapremina vodenog rezervoara jako variraju od vrela do vrela. Geometrijski oblik te zemljane posude je bio kvadratičan, okrugal, a mogao se zadržati i geometrijski nepravilan prirodni oblik. Dubina je bila rijetko veća od 1 m. Veća dubina - marčnije dno, a time i otežana vizualna kontrola čistoće vrela. Veća dubina je bila neprikladna radi otežanog postupka čišćenja, jer je trebalo ručno izbaciti veliku količinu vode. čišćenje je u principu saniranje i dezinficiranje dna sa "živim vapnom", te odstranjivanje eventualno izraslih žila okolnog raslinja.

Zidovi su često bili uredno obzidani sa prirodnim kamenom krečnjakom. Kamen se prikladno slagao bez uporabe ikakvog vezivnog sredstva. Dno se posipalo samo sa šljunkom. To je u principu jedan bunar u minijaturi, kome je voda došla u susret na površini zemlje.

Vrelo je gotovo uvijek u strani ili kosini korita potoka ili drugog zemljišnog nagiba. Prednja strana je uvijek okrenuta prema nižem dijelu, tj. Prema smjeru oticanja vode. Na ovoj će se strani slaganjem kamena ostaviti vertikalni otvor kroz koji će istovremeno slobodno oticati voda i biti omogućen žednom zahvat vode. Voda bi veselo žuborila preko ruba prelivnog kamena, otkrivajući snagu izvora.

Dalje, slaganjem kamena vrelo je bilo pokriveno ili zasvođeno. Tako skladna mehanička konstrukcija bi se prekrila zemljom, formirajući pad sa lijeve i desne strane, što je omogućavalo slijevanje oborinske vode van vrela. Zemlja ovdje ima dvostruku ulogu: mehaničko povezivanje i stabiliziranje konstrukcije, te termičku zaštitu vode kako za najvećih ljetnih vrućina, tako i za najvećih zimskih hladnoća. Namjera je izlagati temperaturu akumulirane izvorske vode što manjim promjenama. Ovakva građevinska konstrukcija je štitila izvor od životinja, sprječavajući ih da vodu odatle piju i istu onečišćuju.

Dobro vrelo karakterizira "ukusna", pitka i do bola ledena voda i za najvećih ljetnih vrućina, koja onda izdašno okrepljuje tijelo i dušu. "E, baš je dobra ona vaša voda"... rekao bi napojeni ponosnom domaćinu.

Uz vrelo bi stajao zaboden drveni kolac o koji se vješala metalna posuda za zahvaćanje vode. Metalna posuda je gotovo uvijek jedan emajlirani ili aluminijski "prežaljeni" lonac, koji nije imao više svoju vrijednost u domu.

Vrelo je trebalo njegovati i paziti kao kakvo živo biće. Ta njega i pažnja je obostrana. čovjek vrelo njeguje i čisti, a vrelo čovjeku daje zdravu nepresušnu vodu, jedno od navjećih blagodati neba i zemlje. Prekrasni spoj čovjeka i prirode, a ni na čiiju štetu.

Žednog ili po vodu poslanog mogao je zateći ovakav prizor: iz tamnog vertikalnog otvora, a preko prelivnog kamena žuborio bi tiho, gotovo nečujno veseli mlaz hladne vode. S lijeve strane, na rastovom kolcu visio bi obijeni emajlirani lonac kao ogoljeni šešir bez vlasnika. S desne strane, na obližnjem drvetu visio bi kip Majke Božje, simbola ljubavi i čistoće u zaštiti čistoće vode. Ovdje se još naziru ostatci staroslavenskog vjerovanja u vile i vilenjake, pa sveta Marija ima ulogu zaštite i od njih.

Nazivi izvora vode

  1. Tomino vrelo smješteno na zemlji po gruntovnom imenu "Bašča". Smješteno je u udolici na granici zemlje Tome Orlovca, Ilije i Ante Orlovac, Marka. Vrelo Tome Orlovac Kliknite na fotografiju iznad za otvranje foto albuma. (Fotografirala tri mušketira 2014. godine: Josip Orlovac, Šime, Tomislav Orlovac, Josipa i Danijel Stanić, Jure.)

    Po izgledu tipično bukovačko vrelo, ne velikog intenziteta. Ova voda me okrepljivala mojih prvih 20 godina života. Kako je u starije vrijeme išao glavni put za Kozaru iz Bukovice preko imanja Tome Orlovca, a pored ovog vrela, bilo je okrepa mnogima koji su kraj njega prolazili.

  2. Vrelo Stipe Orlovac, Ilije. Smješteno na rubu šume u dubokoj udolini ispred stare kuće Stipe Orlovac. Izvor je jačeg intenziteta, veoma hladan i tipičnog izgleda. Jaruga ispod vrela služila je za napajanje stoke.

  3. Vrelo Stipe Orlovac

    Kliknite na fotografiju iznad za otvranje foto albuma. (Fotografirala tri mušketira 2014. godine: Josip Orlovac, Šime, Tomislav Orlovac, Josipa i Danijel Stanić, Jure.)

  4. Antunovac, vrelo, Ive Orlovac, Jose. Vrelo praktički već odavno ne postoji. Zadnji put se moglo još pronaći 70-ih godina prošloga stoljeća. Bilo je smješteno ispod Ivine stare kuće, na istoj strani u udolici, pokraj potoka koji nastaje od Stipinog vrela. Rukama je trebalo razgrtati travu i tražiti ga. Ovaj primjer također potvrđuje pravilo da vrelo prestaje postojati, kad njegov vlasnik odseli. (Ivo je početkom 60-ih godina prošloga soljeća otselio u Ivanovac kod Osijeka).

  5. Galićkino vrelo. U šumi između zemlje Tome Orlovac i galićkine šume, a iznad perića bara. Točnije u usjeku između šuma Franje Orlovac, Tome i Ilije Matošević. Vrelo je dosta jakog intenziteta i netipičnog izgleda. U početku je bilo neuređeno, samo obična rupa u zemlji. Sedamdesetih godina su braća Maošević ukopala manju betonsku cijev i napravili poklopac. Hladna voda je krijepila mnogobrojne kosce obližnjih bara.

  6. Petrovčino vrelo. Sjeverno u udolici od kuće Franje Lukende, Petra. Vrelo tipičnog izgleda. Sjećam da je tu bio cijeli kompleks manjih izvora i živih lokvi za napajanje stoke.

  7. Vrelo Kovačevac. U istoimenom potoku, desno od puta kada se ide u Kozaru, a nedaleko od završetka obližnjih bara, smješten je dosta jak izvor prekriven šumom. Izvor je ostao neuređen i u svome prirodnom obliku.

  8. Andrijevo vrelo. Vrelo Andrija i Ante Matošević, Ive. Na jugoistočnoj padini brijega, ispod kuće Andrija, nedaleko od obližnjeg puta. čini mi se da je imalo uobičajeni izgled vrela, a moglo se njegove vode piti još sedamdesetih godina.

  9. Ivin i Tomin bunar, koji sam osobno pomagao kopati 80-ih godina prošloga stoljeća. Na imanju Anđe Matošević Ante, a Ivo i Tomo su njeni sinovi.

  10. Ilkanovčino vrelo, u udolini kod imanja Ilije Jakića.

  11. Vrelo žednovac. Zapadno od krčevine Tome Orlovac, Ilije u početku udoline, a ispod kuće Ilije Jakić. S tog izvora sam se napio vode par puta u djetinjstvu dok sam skupljao gljive, pa se detalja više ne sjećam.

  12. Joškovo vrelo. Ovdje su postojala najmanje dva obilna izvora vode, s lijeve strane puta koji je vodio u dvorište Ante Matošević zvanog Cojle. Glavni izvor je bio uređen kamenom i poklopljen drvenim poklopcem. Joškovo vrelo Drugi je bio veoma specifičan. Voda je izlazila iz vertikalno postavljenog šupljog debla drveta. Ovaj sporedni izvor je s desne strane glavnog. Iznad glavnog izvora, na drvetu graba, visio je kip sv. Marije.
    Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje foto albuma Joškovog vrela kako to izgleda danas (2011) kada je prokrčen pristupni put i okolina očišćena.

  13. Čapljino vrelo ili točak. S lijeve strne puta idući od kuće Marka Matoševića prema zaseoku Šalići, na fotografiji ispod. Čapljin Točak Izvor vode na točku Marka Matoševića u Bukovici.

  14. Fetkovo vrelo. Postojalo je još i jedno vrelo po imenu Gladno vrelo. Nisam siguran da li se radi o istome ili dva različita izvora vode.

  15. Vrelo u Projsinom potoku, u šumi, prema kućama Matoševića u vrhu Bukovice.

  16. Milerovo vrelo. Ispred kuće Milera Bednarčuka, preko puta, zatim preko Trnovačkog potoka.

  17. Agatića vrelo, gotovo u dvorištu Ante Agatić, a istovremeno i u koritu Trnovače koja protiče kroz njegovo dvorište.

  18. Vrelo Trnovača je bilo odmah iznad brane mlina Tičijak, a na dnu Josipovića krčevine.

  19. Tulino vrelo u Trnovači, između barake Ante (Tule) Vidovića, Jose i njegovog brata Vlade.

  20. Vrelo Palček, pored rijeke Bukovice a pripadalo Anti Blažević.

  21. Vrelo Vučijak.

  22. Tomino vrelo. Između Tome Anušić i Mare Lopar (Perin'ce). Veliko i jako vrelo tradicionalnog izgleda. Nije u Bukovici, nego u Barlovcima, ali ga računam u svoj rodni zavičaj.

  23. Vrelo Tome Anušića

    Ostatci urušenog Tominog vrela, duboko zaraslog u trnje i šikaru. Pronađeno zahvaljujući Tomi Matošević, Anđe, a fotografirao Ato Vidović, Ive (2014 godine).

  24. Jazavčevo vrelo, cijeli kompleks većih ili manjih izvora, a pripadalo je Ivi Lukenda zvanom Jazavac.

  25. Cvitino vrelo, Cvijete Lukenda. S desne strane izravno kraj puta koji dolaz od mlina Tičijak i spaja se sa putem koji dolazi od mlina Dednovača. Vrelo je u početku bilo samo veći plitki prostor između kamenja. Kasnije je ugrađena betnska cijev i postavljen poklpac.

ZASELAK ŠALIĆI

  1. Šalića vrela. Ovdje se radi o više izvora vode ispod masivne stijene u potoku kod kuće Franje Šalić, Ive. Ovi izvori su kasnije postali osnova velikog jablanskog vodovoda.

  2. Brodić vrelo kod Ante Šalić, Anđe (Sudije). U potoku idući pored kuće Ante, a prema kući Freane Šalić. Zahvat vode je bio ozidan kamenjem.

  3. Idući od Ante Šalić, Anđe (Sudije) u potoku s desne strane puta bio je jedan izvor vode.

  4. Markovo vrelo. Ispod brda Vis, mjesto zvano Silna (kratki samoglasnik "i"). Dosta jak izvor koji je kasnije napajao šalića vodovod za 5 kuća.

  5. Didin bunar (Jakova Šalića), kod kuće Andrije Šalića, Anđe, dubok 18m.

  6. Bunar Ivana Šalića, Andrija. Iskopan prije II svj. rata, dubok oko 7m.

  7. Vrelo Ivcana Matoševića, Jose

  8. Vrelo Marka Goluba

  9. Gajino vrelo. S lijeve strane puta idući iz Šalića prema Jablanu. Ovo vrelo je trebalo biti izvor bukovačkog vodovoda. Vrelo je izuzetnog intenziteta. Voda je doslovno ključala iz zemlje, pa je s ovim izvorom počinjao jedan pravi potok.

  10. Vrelo Lucije Golub, s lijeve strane pored puta, idući iz Šalića prema Jablanu i Bukovici.

Ovdje se završava gornji dio Bukovice, preko mosta, kojeg karakteriziraju brojni prirodni izvori vode i samo tri bunara, koliko je meni poznato. Donji dio Bukovice je mnogo siromašniji prirodnim izvorima vode. Ovdje očigledno dominiraju iskopani bunari kao izvori vode. Izbrojao sam ih 22 komada, no to nije konačan broj, jer sve ne poznajem, a neke sam vjerojatno i zaboravio. U nizinskom dijelu Bukovice, bliže aerodromu, rabljene su pretežito ručne pumpe za zahvat vode.
Evo ostatka vrela u donjem dijelu Bukovice (od mosta pa sve do Trna i Zalužana).

  1. Zulino vrelo. Vrelo između Ive Blaževića, Peje i Mare Blažević zvane "Mare babina"

  2. Vrelo Mile Jakića (Brkinog)

  3. Vrelo Mitrovac. Franje i Tome Orlovac, Ive

  4. Vrelo Točak, koje je bilo izvor josipovića vodovoda.

  5. Vrelo Grebljice. Kod Josipovića Gaja, a ispod kuća Frane Josipovića, Stipe i Šime Josipovića, Marka.

  6. Vrelo Stublić preko puta, kod Ivana Blaževića u udolici i na kraju Luke Matoševića njive.

  7. Grabovčevo Vrelo

  8. Čatrnja, vrelo između Ive i Franje Blažević

  9. Djedovo ili Adrovčevo vrelo

15. prosinca 2006. Bukovici s ljubavlju, Marinko Orlovac.
- 27. rujna 2007. Nadopunjeno i korigirano uz pomoć Marije Orlovac, r. Šalić.

[^vrh]

BukovaČki vodovod(i)

Brojna bukovačka vrela odaju životni prostor bogat pitkom vodom. Mnoga vrela su bila nepresušna i tijekom najvećih ljetnih suša. Jedan dio vrela bi ipak presahnuo ili bi se dotok vode ozbiljno smanjio. Slična situacija je bila i sa bunarima. Tijekom vrućih ljetnih mjeseci, nedostatak vode je bio posebno problematičan mnogim obiteljima. Nedostatku vode su znatno doprinijeli modernizacija načina života. Ugradnjom električnih hidrofora koji su crpili vodu iz bunara u vodoinstalaciju u domovima, višestruko se povećala potrošnja vode, koja je ranije mogla biti dostatna ručnim zahvatom. Jednostavno automatizacijom trošeno je više vode nego li je priroda mogla nadoknaditi u sušnom periodu. Sušni period sa posljedicom nedostatka vode, mogao se pojaviti i usred zime (sjećam se osobno sušnog prosinca 1978. godine). Modernizacijom je domaćinstvo trošilo obilje vode, ne za piće, nego u kupaonama za kupanje, u strojevima za pranje rublja itd. Domaće životinje su trebale dosta vode za piće, a povrće je trebalo obilje vode u vrućim ljetnim mjesecima za zalijevanje.

Vodovod

80-ih godina prošloga stoljeća česta scena na prašnjavim bukovačkim putevima su bile konjske zaprege i traktorske prikolice natovarene metalnim ili plastičnim bačvama napunjenim vodom sa rijeke Bukovice. Naravno ova voda je bila npr. za napajanje stoke, zalijevanje povrća itd. Bilo je to jako mukotrpno ručno grabljenje vode na Bukovici i jalovi posao prijevoza do svoga domaćinstva. Kako je put prema rijeci Bukovici bio neasfaltiran, ove natovarene prikolice i zaprege su živo i neumorno poskakivale tijekom prijevoza, a voda iz ovih posuda se neprekido prosipala tijekom vožnje. Originalni i jaki poklopci ovih bačava su donekle sprječavali bijeg vode u transportu, ali bilo je i onih bačava koje su prekrivane običnim dekama ili ponjavama u nedostatku poklopaca. Scena je mogla biti dosta komična, naime poskakivanje traktorskih prikolica je bilo mnogo živahnije radi bržeg tempa kretanja, napunjene bačve bi odskakivale, a voda u žestokim udarima pronalazila put vani. Prolazeći pored ove vesele kompozicije, trebalo se paziti da čovjek ne bude neplanirano okupan. Jednostavno veliki dio vode se gubio u transportu. Rijetki su bili oni koji su imali traktorske cisterne sa motornim usisavanjem vode. Ovim uređajima je zahvat i transport vode bio jednostavan poduhvat, a prosipanje je svedeno praktično na nulu.

U vrijeme planiranja gradnje novoga bukovačkog društvenog doma, došlo se na ideju da se započne i sa gradnjom modernog vodovoda za cijelo selo. U to vrijeme je već postojalo nekoliko vodovoda u selu: sa vrela Mitrovac i Vučijak na vrhu sela ispod kuće Franje Orlovac, Ive te josipovića vodovod sa vrela Točak ispod kuće Ive Vidović, Jose. Prvi vodovod je bio za ograničen broj kuća, a drugi je bio ograničenog kapaciteta sa kroničnim nedostatkom vode baš onda kada je najviše bila potrebna.

Plan je bio da se napravi ozbiljan projekt i vodovod realizira za gotovo cijelo selo. Bukovica, poznata po brojnim "mudrijašima", koji bi radije mudrovali, a manje konkretno radili, predlagali su da se voda dovede samo do kuća do kojih ima prirodni pad. Bilo je na žalost i onih koji su aktivno opstruirali ovu plemenitu i kvalitetnu namjeru. Na sreću pamet i razboritost su pobijedili. Za izvor novoga vodovoda je izabrano izdašno Gajino vrelo, smješteno pored puta ispod zaselka Šalići, Tundine i Golubovih kuća. Šalića vrela koja su bila iznad zaselka Šalići, bila su puno većeg kapaciteta, ali su već tada bili osnovica velikog jablanskog vodovoda. Gajino vrelo je ipak bilo dovoljnog intenziteta i cijeli omanji potok je izvirao iz samo jednog izvora smještenog odmah s lijeve strane puta idući iz Šalića prema selu. Izvorska voda tekla je preko puta i ulijevala se u Trnovački potok koji je tekao neposredno sa desne strane istog puta.

Kapitaža bukovačkog vodovoda na Gajinom vrelu

Kapitaža Gajinog vrela. Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje foto albuma. Na foto albumu Anto Ato Vidović i Stipo Josipović, Vlade.

Angažiran je geodeta za snimanje stanja i krenulo se u izradu studije projekta. Općina Laktaši se uveliko uključila u ovaj projekt i dala svoj doprinos u plaćanju izrade projekta i gradnje bazena kod Pobrine kuće u zapremini od 150 m3. Gradnju bazena izvelo je građevinsko poduzeće "Vrbas" iz Laktaša.

Ulaz u bazen vodovoda

Ulaz u bazen vodovoda na Pobrinom brdu. (Foto Anto Ato Vidović.)

Selo se dogovorilo i za način prikupljanja novčanih sredstava za financiranje ovoga poduhvata. Tako je za Polje i Prnjavor bio blagajnik Nikica. Za dio od Cerova (raskrižje u centru sela) do Pobre bio je zadužen Ato, od Bore Šalić do Cerova bio je Cane, a od Cerova do Broda - Nuno. Selo je za svoj dio novca kupilo vodovodne cijevi, tj. dio glavnog voda u dužini od 1600 m, promjera ∅ 140 mm i oko 13 km tanke cijevi za napajanje kuća. Sagrađena je kapitaža Gajinog vrela, a Anto Božinović iz Kuljana bio je plaćen da položi cijevi u zemlju od izvora do Broda (mosta na Bukovici). Tako je voda došla do mosta i teći će privremeno, mislilo se, u korito rijeke Bukovice.

Od Mirka Blaževića, Ive kupljen je 1 dunum (1000 m2) zemlje u blizini mosta za izgradnju prepumpne stanice. Ishođena je elektro-energetska suglasnost za instaliranje električnih pumpi u ovoj stanici, koje bi vodu podizale sa nadmorske visine od 165 m do novosagrađenog bazena na vrhu sela kod kuće Mile Pobre Lukende na nadmorskoj visini od 243 m.

Bazen vodovoda

Kako je Ato zapisao: "Na našu veliku žalost, bazen i danas zjapi prazan na Pobrinom brdu, okrenut prema groblju Suvaje i kao da poručuje našim pretcima da ni mi nismo imali sreće..." Danas je bazen žedan vode kao Bukovica svojih žitelja. I bazen i Bukovica su prazni, a bukovčani piju vodu sa nekih tuđih izvora. Preostale cijevi su pokradene i prodane nakon izgona žitelja 1995. godine, a neke su čak vađene iz zemlje sa dubine od 2 m!

Bazen vodovoda

Ostatci bazena bukovačkog vodovoda na Pobrinom brdu. (Foto Anto Ato Vidović.)

06.veljače 2011. Bukovici s ljubavlju, Marinko Orlovac

Ovom se prigodom od srca zahvaljujem Anti Ati Vidović, Ive na slanju detaljnih podataka o gradnji bukovačkog vodovoda.

[^vrh]