Šta ima novoga?
O s v j e ž e n o:
[]
Bukovačke kuće
Bukovačke kuće
Susreti u Bukovici
Mir i dobro u Bukovici Emisija "Mir i dobro" HRT-a u Bukovici.
Stare školske...
Maketa škole u Bukovici
Glineni ćup
Ćup.
Razgovor ugodni...
Andrija Kačić-Miošić
Bosanski dinar
100 BiH din 1992.
fra Jurica Šalić
fra Jurica Šalić
Prijemnik Slavuj
Slavuj

Kratke priČe

KAZALO
Bukovačke lubenice
Raspored objekata na imanjima Orlovaca
Bijeg iz domovine
Stariji Orlovci u Bukovici

BUKOVAČKE LUBENICE

- Svaka sličnost sa stvarnim osobama je u ovoj priči namjerna.
- Događaj je istinit i zbio se nekako na kraju 40-ih ili početkom 50-ih godina prošloga stoljeća, samo su neka imena promijenjena.
- Pišem u prvom licu, ali nisam sudionik, jer ja sam nešto zelenija bokovačka mladica.
- Priču sam čuo 2003. godine u Hrvatskoj prigodom posjete jednom rođaku.

Godine su poslijeratne, a jedino je oskudice svake vrste bilo u izobilju. Vremena su teška i treba naporno raditi po cijeli dan na okućnici za malo hrane. Sunce ovog ljeta nesmiljeno prži, pa je rad sa zemljom posebno naporan i mučan. Kad večer padne, tijelo je na izmaku snaga, ali kad je u pitanju bilo kakvo okupljanje za zabavu, začudo umor posve nestaje i tijelo kao da dobije nekakvu čarobnu snagu.

Večerašnja mala družina broji 6 ili 7 muških glava, gdje sam ja najmlađi. Najstariji Juro ide već u gimanziju i njega uvijek pomno slušamo. On je najstariji i najpametniji pa ga uvijek pitamo za savjet. Privilegija je biti u njegovom društvu jer uvijek ima smiren i logičan odgovor na postavljeno pitanje, a on nam donesi i najnovije vijesti iz grada. Moj susjed, Jurin imanjak i ja smo nerazdvojni. Mene prihvataju u svoje društvo jer sam dosta razvijen za svoje godine, pa ne odudaram od njihovog sastava i uvjerenja. Ostali dečki su starošću između mene i najstarijeg Jure. Svi smo jedni drugima susjedi.

Danas je subota i zaruke1 su na drugom kraju našeg sela Bukovice. Mi to dobro znademo i dulje vrijeme nestrpljivo očekujemo ovu prigodu, pa se stoga večeras spuštamo od naših kuća u gornjem dijelu sela prema rječici Bukovici, a pored našeg mlina Dednovače. Noć je topla, sparna, a nema ni daška vjetra da pokrene ovu sparnu ustajalost. Toplina osjetno zrači iz tla, akumulirana tijekom dana od postojanog sunčevog prženja. Mjesec je gotovo pun, a kako je ljetno vrijeme, nije naročito visoko iznad horizonta. Mjesec je naš prijatelj, podigneš li glavu gore vidiš kako nas vijerno slijedi. Prašnjavi put kojim idemo jasno je obasjan mjesečinom kao i cijeli ovaj mili rodni kraj. Ipak sada mjesečina nema poseban intenzitet kao u zimskom periodu kada je mjesec znatno više na nebu. Svjetlost je varljiva: jedni druge dobro vidimo, ali samo nekoliko koraka dalje ne raspoznaješ lice osobe. Žbunje pored puta je jasno vidljivo, ali ne i šta se krije u njemu. Šume skladno slijede nagibe strana i kosina koje nisu zasijane, ali drveće u njima nije moguće raspoznati. Sav ovaj srcu dragi kraj, pod ugođajem mjesečine daje osjećaj sigurnosti i ugodnosti veseloj družini koja usput živo razgovara i gestikulira rukama, a istovremeno vješto u hodu izbjegava osušene usjekline gvozdenih kotača zaprežnih kola, tko zna kada ugravirane u podlogu puta. Samo je naš veseli razgovor glasniji od muziciranja nebrojenih cvrčaka, koji odlučnim glasanjem obilježavaju svaki svoj teritorij. Ove dvije različite vesele družine ni na koji način ne utječu jedna na drugu. Posve su indiferentne na uzajamno postojanje.

Spustili smo se u dolinu i primičemo se prijelazu preko rijeke Bukovice. Preplašena prepelica iznenada izleti iz grma snažno lupajući svojim krilima što i nas gotovo preplaši. Za uzvrat je dobila nekoliko šala na svoj račun. Prelazimo Bukovicu preko tri uzdužno položene grede uglavljene između stabala jošika (joha). Mjesečina nam pomaže kod ovog nesigurnog prijelaza, ali nama mladima to i nije nikakav problem jer smo na svom dobro poznatom terenu. Ne čuje se tečenje vode ispod greda. Nakon takvog sušnog perioda, ova tekućica koju mi zovemo rijekom, povuče se u tolikoj mjeri pa se samo može vidjeti poneka pješčana lokva povezana samo tankom živom vodenom niti. Obale su bogato obrasle različitim žbunjem i drvećem, što još više doprinosi skrivanju usahlog korita. Kad samo pomislim kako je njen tok vodom bogat ostale dijelove godine, a prelazak na ovom nesigurnom mjestu može predstavljati ozbiljnu avanturu. Tek kako je kad nakon dugotrajnih kiša nabuja i izlije se cijelom dolinom svog toka plaveći i noseći sve pred sobom, a istovremeno onemogućavajući prelazak s jedne strane na drugu. Sada je ova naša rijeka tako degradirana da se ni potokom ne bi mogla zvati. Danas možemo doslovice, žedni preći preko vode.

Kad nas vidim ovako živahne ne mogu se načuditi s kakvom lakoćom i elanom hodimo. Pomisli samo da su nas roditelji poslom poslali u selo, koliko bi protestiranja i prenemaganja bilo utrošeno na račun našega umora i iznemoglosti od teškoga posla tijekom proteklog dana. Međutim, kad se ide za onim što je srcu milo, tada su sve fizičke poteškoće beznačajne i kao da nekakav čudnovati eliksir počne teći našim venama, dajući nam nadnaravnu snagu. Ne može drugačije biti nego kako umor leži u mozgu, a ne u mišićima.

Ono materijalno oskudno vrijeme je oskudno i događajima, stoga odlazak na bilo kakvu zabavu je veliki događaj i nastoji se nipošto propustiti. Igranke, zaruke, vjenčanja, stupanje2, perušanje3 kukuruza ili prela, su sve željno čekani događaji koji su se, po našem mišljenju, morali po svaku cijenu posjećivati. Mladost voli mladost i druženje. Na zarukama uvijek bude i zabave uz svirku, igru i pjesmu, a gdje je igara i pjesme tamo je i djevojaka. Stoga, ne treba nam boljega magneta od lijepih cura, a njihova prisutnost je najbolji lijek protiv našeg umora.

Idemo polako, ali odlučno. Mogli bi i brže, ali ne valja stići prerano niti se oznojiti dok hodaš. U jednom trenutku padne nekome na pamet kako je danas dotična obitelj cijela otišla odnijeti zaruke, što zanči da nitko ne čuva njihov nasad bostana4, koji je bio na njivi nizvodno uz desnu obalu rijeke. Zato bi trebali prvo otići i ubrati par lubenica, jer ionako imamo dovoljno vremena da stignemo na zabavu. Kad se osvježimo biti ćemo još spremniji za igru i veselje. Prijedlog bi odmah jednoglasno prihvaćen, a prigoda je sjajna, jer domaćin ima pokrivenu kolibu u nasadu koji danonoćno ljubomorno čuva dok se i zadnja lubenica ne pobere za prodaju. Eventualno bi mogli sresti svezanog psa, ali on nam nije nikakva prijetnja jer služi samo da probudi čuvara, a kako je danas čuvar zacijelo već otišao na zaruke, onda su lubenice lako dostupne. Od same pomisli na sočne i slatke plodove, suha usta mi se ispuniše vodom. Dogovorimo se kako ćemo ubrati jedan do dva zrela ploda, nastojeći ne praviti druge štete ili ostavljati drugoga vidljivog traga naše posjete. Ubrani plijen ćemo pojesti u miru na nekom drugom mjestu.

Već smo stigli bukovačkim putem do Matine kuće. Ovdje se odvaja poljski put ulijevo prema njivama uz desnu stranu toka Bukovice. Ovaj poljski put je bio nekako pitomiji, s manje prašine, a više obrastao travom. Postali smo osjetno tiši, kao da smo zašli u neprijateljski teritorij, a činilo se kao da su cvrčci pojačali svoju pjesmu. Grmovi pored puta postajali su pomalo prijeteći. Manji su veličinom i rjeđi, a ponekad izgleda kao da netko čuči i čeka na nas. Idemo dalje uz tihi razgovor formirajući manje grupice, čiji se sastav usput stalno i nasumice mijenja. S desne strane nam je uzvisina zvana Rastić, sa svojom strmom šumicom u obiku trougla okrenutog prema dolini rijeke, a vrh trougla završavan sa uzvisinom. Strmina je omogućila vjekovni opstanak šumi, jer se ovaj komadić nije moga plugom kultivirati.
Neki su već u mislima naslađivali slatkim plijenom, koji još nije ni ubran. Kako smo se primicali nasadu, svaki razgovor je utihnuo, a naša pažnja se usredotočila na promatranje lijeve i desne strane staze. Iako smo bili ubijeđeni kako nitko ne čuva nasad, iskustvo nam je govorilo da valja biti na oprezu. Cvrčci kao da pojačavaju svoje glasanje. Pitam se samo otkuda im tolika volja za cvrčanjem? Očekujemo lajanje psa, ali on se za čudo ne javlja, što dodatno povećava našu napetost. Stigli smo u nasad te pažljivo i sporazumno nastojimo odabrati zrele plodove, kad netko iznenada prestravljeno kriknu:
- " Netko izlazi iz kolibe, bjež'mo!!"
žmarci mi prođoše kroz tijelo i u tom trenutku shvatih ozbiljnost situacije. Cijela družina, kao po komandi, ali instiktivno započe bijeg istom putem odakle smo došli. Trčim koliko me noge nose, a vidim trče i drugi. Ja sam najmlađi u društvu, ali se nedam. Okrenem se i vidim da nas progonitelj u stopu slijedi. Zman da će nastojati dočepati se bar jednog od nas kako bi saznao tko su ti drznici i kradljivci, a onda ne smijem ni da pomislim... Otac to neće tolerirati i biti će bolnih sankcija, a ovu sramotu će saznati cijelo selo. Od te pomosli počnem bježati još brže. U trku se ponovno okrenem i na moje zaprepaštenje ocijenim kako se razdaljina između progonitelja i nas nije povećala, nego na žalost, još više smanjila. Očajni mijenjamo taktiku i skrenemo ulijevo uzbrdo, nadajući se kako će se čuvar prije nas umoriti i odustati od progona. Na kraju nismo mu ništa uradili.

Trčimo uzbrdo prema uzvisini Rastić, tj. mjestu gdje je danas nalazi Markova kuća. Onaj koji predvodi bijeg iznenada se spotaknu od nešto i zamalo ne pade, oštro lanu i nastavi trčeći. Više se ne čuju cvrčci, nego samo šum zraka oko naših ušiju i zloglasno glasanje sove u šumi. Zloslutnica jedna, izgleda da nam se ruga. U mislima zazivam Boga i molim se da mi pomogne. Obećavam da neću više praviti ovakve ispade te dajem u mislima razna druga obećanja kajanja. Sad mi je još jasnije zašto je otac uvijek ponavljao da budemo dobri i da se fino ponašamo. Na tren se okrenem i vidim kako nas onaj i dalje odlučno slijedi. Pritisak se u glavi povećao do bola, pluća su nemoćna u uzimanju dovoljne količine kisika koja je tijelu potrebna, a krupni grašci znoja sa čela slijevaju mi se u oči. Ovaj je, pomoslim, uporan kao cvrčak. Odakle mu samo tolika volja? Od straha nastojim trčati još brže, ali uspon i neugodni bolovi u umornim mišićima efikasno ograničavaju brzinu trčanja. I ostali su očajni i htjeli bi se po svaku cijenu izbaviti ove, nadasve neugodne situacije. Već smo na vrhu brežuljka i rubu šume. Nova spontana strategija je bježati kroz šumu i koristiti strminu, kako bi se umaklo progonu. Ja pokušavam trčati, ali je strmo i klizavo, pa nekontrolirano napredujem. Jedan se baca, drugi se isto kliže na lišću, treći se sudara sa jednim stablom, četvrtog ošinu ljeskova šiba po glavi i začas se svi u ovom bezglavom sunovraćivanju i metežu nađosmo na kraju strmine i šume u zaravni gdje počinu njive. Popadali smo na tlo bez snage, bespomoćni i pobijeđeni, tarući mlazove znoja koji teku u oči i grizu novonastale ogrebotine. Srce mi silovito tuče, kao da će svaki čas iskočiti iz grudnog koša.

Leži među nama i naš "progonitelj", Juro, najstariji u družini i u čudu i nevjerici pita:
- "Od koga vi bježite!?"
- "Mi smo vidjeli kako čovijek izlazi iz kolibe, pa smo mislili...",
velim ja.
- "A zašto si ti trčao za nama?", upitah.
- "Ja sam samo, za svaki slučaj bio otišao da izvidim ima li koga u kolibi, kad sam izlazio vidim kako se vi svi dadoste u bijeg pa pomoslih kako nas netko zasigurno ganja. Zato sam trčao za vama da i mene ne uhvati."
Gromaglasan smijeh olakšanja razli se našim suhim usnama. Tijela su nam se tresla i grčila od nezaustavljivog smijeha.
- "Pa mi smo budale, bježali smo od samih sebe," veli imenjak od najstarijeg, jedva izgovarajući rečenicu od smijeha.

Napad smijeha nije još prestajao, ali olakšanje je obuzimalo svaki djelić naših umornih tijela. Neugodnost koja nas je maloprije neizdrživo pritiskivala, doživjela je sretan svršetak, a obećanja koja sam maloprije davao Bogu u mislima, već sam zaboravio. Bila je ovo samo jedna šaljiva i nezaboravna epizoda, a lubenice i večernja zabava još su uvijek čekali na nas.

Bože, što su slasne bukovačke lubenice, pune su voćnog šećera ali i adrenalina!

1) zaruke: prigoda kad se odlazilo mladenkinkoj kući kako bi se isprosila kod njenih roditelja za udaju.
2) Stupanje: tučenje nakiseljenog konoplja na uređaju zvan stupa.
3) Perušanje: komušanje kukuruza
4) Bostan: turski naziv za lubenice

Na žalost u mome djetinjstvu, a i kasnije u našem zavičaju nije više bilo moguće uzgajati lubenice. Osobno sam pokušao i sam saditi ih 80-ih godina prošloga stoljeća, ali nikada ne bi odrasle veće od veličine dvije šake, a ukus im je bio više nalik na krastavac.

50-ih godina prošloga stoljeća otvorena je fabrika celuloze kod Banja Luke. Kasnije je cijeli kompleks od nekoliko fabrika primenovan u INCEL (industrija celuloze i papira), koji je bio veliki zagađivač okoliša, skupa sa vlastitom energanom na ugljen. Neznanstveno se tvrdilo da je ovo bio uzrok zašto više nije bilo moguće uzgajati lubenice u banjaljučkom kraju.

Bukovici s ljubavlju, Marinko Orlovac
04. siječnja 2011.

[^vrh]

RASPORED OBJEKATA NA IMANJIMA ORLOVACA

naša kućišta.

Jedne hladne zimske noći, godine Gospodnje 2001., daleko na sjeveru Europe, sjedimo ja i Viktor Orlovac, Frane uz čašicu prave bosanske rakije, koja grije tijelo, a misli su zagrijane jednom srcu dragom temom, rodnom zavičaju. Možete otići i na kraj svijeta, možete promijeniti i planetu boravka, ali misli su uvijek najbliže rodnoj grudi. Misli su brže od putovanja svjetlosti. Samo pomislite i začas ste tamo. Zapravo od "tamo" niste nikada u mislima ni otišli. Fizički vas protjeraju, ali mentalno ostanete tamo gdje ste svoje djetinjstvo proveli, tamo gdje je srcu najmilije. To vam je sudbina. Ostajete doživotno talac svoga rodnoga zavičaja.

Ovu kratku priču pričaju crteži nacrtani rukom, po sjećanju, nama za uspomenu da se ne zaboravi. Dakako mogao sam to nacrtati lijepo na računalu u 2D CAD programu npr. AutoCAD-u. Ne bi mi to bio problem jer mi je to između ostalog i profesija, ali mislim da je ovako u ovom slučaju prirodnije, nekako toplije. Ovdje se nalaze tri skicirana kućišta: Stipe, Tome i njegovog sina Frane Orlovac.

[^vrh]

BIJEG IZ DOMOVINE

Moglo bi se kazati: Nekad bilo a meni se ponovilo. Ovaj tekst dolje je sastavljen od par elektroničkih poruka koje sam dobio početkom godine 2000. od naše rođakinje Luise Flor Orlovac, rodom iz Perua, a koja već tada živi u SAD-u. Poruka je bila i njena namjera pismenog obraćanja obitelji Orlovac na skupu održanom u Ivanovcu 13. kolovoza 2000. kod Osijeka, koju sam osobno čitao.
Otac od Luise Flor je Josip Orlovac, sin Ilije Orlovac i Anice Lopar. Evo njegove životne priče iz pera njegove kćeri Flor.

Uvijek sam mislila kako je moja obitelj malena. Moje sestre i ja smo cijeli naš život nastojale pronaći još rodbine, ali bezuspješno.
Da, moj otac je Josip Orlovac. Rođen je u Bukovici, Banja Luka 25.03.1920. Njegov otac je Ilija Orlovac, a majka Anica Lopar.

To što mi znamo o njemu jeste da je on bio u policiji kada je započeo Drugi Svjetski rat i borio se u Bosni i Hrvatskoj. Godine 1945. kada je rat završio, Tito je preuzeo Hrvatsku, a on je sa tisućama drugih odlučio da napusti svoju voljenu zemlju zato što nije više bilo slobode. Imali su veoma bolno putovanje prema Austriji. U Bleiburgu većina je pobijena, ali on je pobjegao kroz Alpe. Bio je ranjen od metka u nogu i ostavljen da umre na snijegu. Neki ruski vojnici su pokušali da ukradu njegove čizme i otkrili su da je još živ (moj otac je govorio tečno ruski i ubijedio ih je da mu pomognu). Ostavili su ga u obližnjem samostanu gdje su ga časne sestre njegovale. Engleska vojska ga je poslala (skupa sa drugima) u Casarta kamp u Italiji. Proveo je skoro 3 godine tamo, život je bio težak, malo hrane i neizvijesna budućnost.

1947. godine južnoameričke države kao Peru i Argentina napravile su projekt da prime neke od ovih izbjeglica. 28. veljače 1948. godine prva grupa od oko 600 Hrvata stigla je u Peru (moj otac je bio s njima). Kasnije ih je došlo još oko 2000 useljenika. Poslani su na rad na poljoprivredna gospodarstva, kao tehničari, nadzornici u poljoprivredi, radnici u rudnicima itd. Uskoro je otac počeo raditi za sebe, štedio je novac i kupovao zemlju. Napravio je veliku farmu uglavnom sa pilićima i puricama. Bio je prvi koji je uvezao velike inkubatore iz Holandije za leženje pilića, a imao je i vlastite mlinove za mljevenje hrane za njih. Sudjelovao je u razvoju peradarske industrije u Peruu, a kasnije su i drugi prijatelji slijedili isti put.
Većina Hrvata živjela je u blizini i osnovali su klub "Jadran", gdje su se okupljali na sastancima, zabavama, igrama, vjenčanjima, misama itd. Uvijek su slijedili političku situcaiju u svojoj domovini. Običavao je često pisati pisma svojoj sestri Mandi.

Otac je cijelo vrijeme dosta pomagao mnogim Hrvatima, imao je otvoreno srce za svakoga i bio je veoma voljen otac. Učio nas je da volimo njegovo drago rodno mjesto, govoreći o lijepoj zemlji i ljudima tamo, njihovoj tradicionalnoj glazbi, a mi smo to obožavali. Dok smo bili mali razumjeli smo hrvatski, ali kad smo krenuli u školu, govorili smo samo španjolski.
On i njegovi prijatelji nisu se mogli vratiti u domovinu zbog komunističkog režima. Moj je otac umro 11. siječnja 1978. od raka. Od tog trenutka smo izgubili kontakt sa našom rodbinom u Bosni. Mi nismo znali pisati hrvatski i godine su samo prolazile.

Oko 1990. naš svećenik za hrvatsko-peruansku zajednicu Drago Balvanović, putovao je u Bosnu i uspio ih je pronaći. Započeli smo dopisivanje, bili smo tako sretni, ali ponovo rat u Hrvatskoj (1991.) prekinuo je našu komunikaciju. Nismo čuli ništa o njima godinama. Napokon otac Drago ih je locirao u Zagrebu i započela sam ponovo dopisivanje...

Oko pola stoljeća kasnije i moja životna priča nastavlja bjekstvom cijele bitelji iz voljene domovine radi spašavanja gologa života.

02. siječnja 2011.

[^vrh]

STARIJI ORLOVCI U BUKOVICI

Moj pokojni ujak Franjo Orlovac (Tome) piše u svojim sjećanjima o Orlovcima u Bukovici ovako:
(zapis u posjedu Msgr. Dr. Ante Orlovac).

U Bukovici je u to vrijeme, 1820. ili oko te godine živio je NIKOLA ORLOVAC koji se nije bojao Turaka.

Naime, glavno prevozno sredstvo je bio konj kojeg se jahalo. Kada u susret dolazi Turčin, a prema njemu su jahali "kmetovi", onda bi "kmet" morao stati i sić' s konja dok Turčin ne prodje. Nikolu je to jako ljutilo i on nije htio sjašiti s konja. Nikola je imao svog ortaka i njih dvojica su jašili na jednom konju, a kada bi naišao Turčin, oni su njega natjerali da sjaši dok oni ne prodju.

Dakako, to je Turke vaoma zabrinjavalo i ljutilo. Pitali su: "A čiji su to kmeti?" Dobili su odgovor da su to kmeti bega Medića. Sada bih trebao pojasniti, tko je taj Medić? Begluk za to područje Barlovci-Bukovica-Jablan nalazio se u Barlovcima, a beg je bio Medić.
Osom tog Nikole i ostalih koji su se protivili tom turskom zulumu, bili su i drugi kmeti. Ali jednog dana (nije mi poznata godina, ali moglo bi se reći da je to bilo izmedju 1820.-1850.), došli su Turci u Bukovicu da "poliju vatru" kod neposlušnih kmetova, na čijem je čelu stajao (za Turke) zloglasni Nikola.
Umalo, pa da zaboravim, Nikola je imao svoju raju, koja se kod njega okupljala. Oni su imali pušku nabijaču i kada su je nabijali stavljali su dukat u cijev puške i gadjali u jedan hrast. (Dukat je novac koji je bio za vrijeme Turaka).

I tako su Turci "polili vatru" u kući Orlovac. Kada je vlast donijela odluku da "polije vatru", ta se je kuća i obitelj morala seliti i napustiti taj kraj. Taj put su se Orlovci selili iz Bukovice. U toj obitelji bili su: NIKOLA, IVAN, ILIJA I ŠIMO ORLOVAC sa djecom. Oni su preseljeni u Dolinu kod Bos. Gradiške. Tamo su sagradili kuću na četiri stuba. Pod kuće morao je biti dignut zbog poplave Save.
Zadržali su se tamo četiri godine, a poslije su se opet vratili u Bukovicu. Sinovi Nikole i Ivana su se razdijelili u tri kuće i onda se je smanjio broj članova obitelji u kućama.
Kuće Orlovaca su se nalazile na vrh sela.

I tako je vrijeme teklo i došao je 1. svjetski rat. U rat su išli svi sposobni muškarci. Ali od 1914.-1918. koliko je rat trajao mnogi muškarci se nisu vratili, izginuli su u tom ratu. Pošto su pretežito bili oženjeni, imali su i djecu. Majke su ostale udovice i one su se udale, a svoju djecu su stavile kod djeda i bake. Tu su djecu poslije zbrinjavali stričevi."

"Šteta što Franjo ne navodi srodstvo ovih Orlovaca. Možda su Nikola i Ivan braća, a Ilija i Šimo su Ivanovi sinovi...
...Tu bi negdje morao spadati i svećenik fra Stipo Orlovac, možda je Nikolin i Ivanov brat?"

(razmišljanje msgr. Dr. Ante Orlovac).

Tekst mi je poslao dr. Anto Orlovac a isti u izvornom obliku zadržao i ovdje pripremio:
Marinko Orlovac
(Na internetu od 18. ožujka 2000.)

[^vrh]