Pjesma Bukovici

Preslica i vreteno za vunu i pređu

BUKOVICI ZAVIČAJU

Anto Orlovac, Bukovčanin

Što je ljepše od ptice u letu?
Što je draže od voćke u cvijetu?
Što ljupkije od mlada janjeta?
Od majčina slađe zagrljaja?
Što je draže od rodnoga kraja?

Ima selo umiljata lica,
a zove se ono Bukovica.
To je selo sa lijeve ruke
iduć k Savi s grada Banjaluke.
Živi ono već čet'ri stoljeća
puno duže nego mjesta veća.

Katoličko selo odvijeka,
posred sela protiče rijeka.
Svećenici tu su odsjedali
i biskupi krizmu dijeliti znali.
Sedmoricu dade svećenika,
to je naša ponajveća dika.
Tri Orlovca, čet'ri druga tića
Mačinković i Matoševića.

Kapelicu na Mugavci brdu
Podigoše Bukovčani tvrdu
Al' je sruši komunista sila
Kojoj vjera nije bila mila.
Sila ruši, vjera opet gradi,
dušmaninu još veći su jadi.
Podigoše na toranj i zvono
da na Boga podsjeća ih ono.
Triput na dan kad se zvuci ospu
svi vjernici pozdravljaju Gospu.

Nasred sela bila je i škola,
ne doživje ni stoljeća pola.
Sagradjena trideset devete,
svako ju je zavoljelo dijete.
Trideset je ljeta djelovala
pa potresu ona žrtvom pala.

Dok još stari brojani su dani
u selu su bili i dućani,
Vidovića, a i Blaževića
tu je bilo i jela i pića.
A kad novo vrijeme nastade
i to malo kukavno propade.

Seljaci su marljivo radili,
svaki sebi kuće pogradili.
Jedni zemlju sijali, kosili,
drugi plaću s posla donosili.
Živjelo se kako tko je mog'o
nitko nije posjedov'o mnogo,
al' je bilo i ponosa bome -
što je ljepše nego svoj na svome!

Tek počeše zarastati rane
svjetskim ratom nam zadane,
kad poginu jedna četa prava
stopet muških poimence glava.
Iz ovog seoceta mala
Svaka kuća koju žrtvu dala.

Kad nam staše sušiti se suze,
novi danak dušmanin nam uze.
Ni Turčin se, makar bio zao,
nije tako ružno pokazao.
Uze braćo, do Boga gr'jehote,
- zavičaj nam neperijatelj ote!
Ote našu pticu golubicu
najdraže nam selo Bukovicu.
Ne poštedje starca ni djeteta
rastjera nas na sve strane svijeta.

Ostavi nam vaje i vapaje
samo groblje ostavi - Suvaje.
Tako zlotvor poručuje žrtvi:
Dobri ste nam samo kad ste mrtvi!

Al' se čuje neka tiha jeka:
Nema sile što je dovijeka!
Bukovčani, podignite glave,
nemoj da vam djeca zaborave,
makar stigli i do samih zvijezda,
da su iz tog poletjeli gnijezda.
Jer zavičaj i majku ljubimo
Ponajviše kad ih izgubimo.

(Banjaluka, 20. travnja 2000.)

Za objavljivanje ove pjesme, dobio sam pismenu suglasnost od dr. Ante Orlovac, autora iste. Pjesmu je dozvoljeno kopirati i umnožavati, ali bez ikakvih izmjena, a u tu svrhu je ovdje i stavljena, da bi bila dostupna što većem broju zainteresiranih. Pjesmu pripremio uz autorovu suglasnost,

Marinko Orlovac
Stockholm: 17. prosinca 2000. godine


Ovu pjesmu je autor čitao prvi put prigodom susreta obitelji Orlovac u Ivanovcu kod Osijeka, a ista je pobudila osjećaje mnogih nazočnih. Birane riječi i poznati detalji rodnoga kraja dopirali su duboko u bukovačke duše, skupljene na ovom skupu sa svih strana svijeta.

Sreo sam jednu osobu koja je naučila napamet ovu dragu pjesmu, a to je
Marija Orlovac, r. Šalić.

[^vrh]