Family Orlovac, Bukovica

Šta ima novoga?
O s v j e ž e n o:
[]

KNJIGE

Makro foto

Kantar

Posne kiflice

Retuširanje

Vuci

Oko fra Vidova Bunara

Dio prvi:
POVIJEST ŽUPE BARLOVCI

Dio drugi:
POPISI, STATISTIKE, PREGLEDI

Mala monografija župe Svetoga Vida u Barlovcima. uz 125. obljetnicu osnutka (1879-2004)

Autor: dr. Anto OrlovacBanja Luka, Barlovci 2005.

U ovo internet izdanje su uključene ispravke i nadopune tiskanom izdanju, koje mi je poslao autor.
Autor ovom prigodom ljubazno zamoljava sve čitatelje da obrate posebnu pozornost na spisak žrtava, te da sve ispravke i nadopune pošalju meni (Marinku Orlovac) preko linka "Kontakt" na ovoj stranici, a ja ću to sve proslijediti dr. Anti Orlovac. To nam je, dakako svima u zajedničkom interesu.

Dio prvi: POVIJEST ŽUPE BARLOVCI

KAZALO:: Proslov; Uvod; Poglavlje prvo - DALJNJA PROŠLOST OVIH KRAJEVA; Sela barlovačke župe i njihova starost; Katolički tragovi iz daljnje prošlosti na ovom prostoru; Osnovni podaci o selu Barlovci, po kojemu i župa ima naziv . . .; Daljnja prošlost barlovačkog kraja; Rimsko doba; Srednji vijek; Tursko razdoblje; Župa Dragočaj, prethodnica barlovačke; Sjedište župe seli iz Dragočaja u Ivanjsku; Pohodi biskupa ovim krajevima za turskog vremena; Poglavlje drugo - PRVO STOLJEĆE ŽUPE BARLOVCI; Osnutak i početak župe Barlovci; Sjedište barlovačke župe; Gradnja župnog stana; Gradnja župne crkve; Nabavke inventara i popravci; Filijale i kapelice; Groblja; Škole; Župne matice; Brojčani razvitak župe; Kanonski pohodi biskupa i krizme u barlovačkoj župi; Duhovni život; Misije i duhovne obnove; Svećenici - dragulji župe: mlade i zlatne mise; Neki običaji u barlovačkoj župi; Neka tragična zbivanja: potresi i nevrijeme; Župa u komunističkom razdoblju; Stogodišnjica župe; Redoslijed župnika i kapelana barlovačke župe; Župnici; Kapelani; Poglavlje treće - DIOBA BARLOVAČKE ŽUPE I NJEZIN DALJNJI žIVOT; Osnutak župe u Trnu; Časne sestre u barlovčkoj župi; Župnikovi suradnici - župno pastoralno vijeće; Rat bez rata - Barlovačka župa u najnovijim zbivanjima; Najtužnije stranice župne kronike; Posjeti uglednih gostiju i župna slavlja; Nemili događaji; "Crni Božić"; Ni župnikov život nije više siguran; Posljednje veće okupljanje vjernika u barlovačkoj župi; Župa više nema kapelana niti časnih sestara; Završni akordi zla; Mir bez povratka župljana; Povratak u župnu crkvu; Godina 1999. - blagoslov obnovljene župne crkve; Jubilarna godina 2000; Prva godina novoga tisućljeća - župnik ponovno stanuje u župi..; Papa prošao kroz barlovačku župu - Da, istina je!; Dio drugi: POPISI, STATISTIKE, PREGLEDI

Proslov

Zašto ovaj naslov: Oko fra Vidova bunara? U središte zanimanja stavio sam u naslov ime jednog svećenika i jedan bunar. Za to sam imao više razloga.
Ponajprije to je ime svećenika i redovnika, franjevca, rodom iz barlovačke župe, i to upravo iz sela Barlovci, fra Vida dr Miljanovića. On svakako zaslužuje da na odredeni način predstavlja ovu župu kao njezin najistaknutiji član. On je graditelj župne crkve u Barlovcima, koja nakon svih neprilika, ratova i potresa i danas stoji. U njoj se sabire Crkva, zajednica spašenih, krštenih i posvećenih. Podigao je i toranj župne crkve kao prst koji upire prema nebu i pokazuje vjerniku i namjerniku tko tu živi: katolički vjernici, i kamo stremi: prema nebu, kući Oca nebeskoga. Time je označio da u tome kraju u vrijeme kada on gradi crkvu žive većinom katolici Hrvati, autohtoni i najstariji narod u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, koji je nekoć bio dio Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, a nakon pada ovih krajeva pod tursku vlast nazivao se "Turska Hrvatska", sve do početka 19. stoljeća.

Anto uz fra Vidov bunar u dvorištu župne crkve

On je prvi čovjek u cijeloj Bosni i Hercegovini koji je postigao najviši akademski stupanj, doktorat znanosti. Doktorirao je iz crkvenog prava u carskom Beču 1882, samo tri godine nakon što su Barlovci postali samostalna župa. Veoma je zaslužan i za podizanje franjevačkog samostana na Petrićevcu, kojemu je bio i prvi poglavar, gvardijan. Svojim svećeničkim djelovanjem kroz punih 17 godina ostavio je neizbrisiv trag u povijesti rodne barlovačke župe. Zbog svega toga zaslužio je da bude osobito istaknut. To sam učinio stavljajući njegovo ime u naslov ove knjige.

A bunar? Bunar pred glavnim ulazom u župnu crkvu u Barlovcima dao je iskopati upravo fra Vid 1907. godine. Medutim, on je više od zdenca, izvora dobre vode za okrepu žednim vjernicima, kada - ponekad pješačeći i po dva sata - žedni dodu u crkvu. Vodom iz toga bunara krštena je najveća većina vjernika barlovačke župe. Taj bunar je uzet u naslov i kao simbol krsnog preporoda, jer daje vodu za sveto krštenje kojim postajemo djecom Božjom i članovima Kristove Katoličke crkve. Time se i župa povezuje u mistično zajedništvo s Bogom i medusobno. A o njoj, župi Barlovci, njezinoj 125-godišnjoj povijesti, njezinim svećenicima i njezinim vjernicima, riječ je u ovoj knjizi. Podnaslov Mala monografija župe Svetoga Vida u Barlovcima upravo daje do znanja da je riječ o monografskom prikazu života ove nekoć velike i ugledne župe pod zaštitom Svetoga Vida, mučenika, župe u kojoj su vjernici u svim promjenama, uz sve ljudske slabosti od kojih nitko nije pošteden, revno živjeli svoju vjeru, predvodeni svojim župnicima franjevcima. Riječ je o župi bogatoj duhovnim zvanjima, u kojoj su u nekim razdobljima dvojica svećenika imala pune ruke posla, uz suradnju časnih sestara, ali župe koja je više puta dijelila sudbinu svoga zaštitnika - stradanje i mučeništvo, sve do gotovo posvemašnjeg uništenja u zbivanjima posljednjeg desetljeća. A ti, dobrohotni čitatelju, kreni prebirati po njezinim stranicama. želim da te čitanje podsjeti na tvoje korijene, na tvoj oteti zavičaj. želim da te stranice koje slijede osvježe poput čaše hladne vode iz fra Vidova bunara!
Autor

Uvod

župa Barlovci kod Banje Luke navršava ove godine (2004) 125 godina svoga postojanja. Ona pripada banjolučkom dekanatu. Osnovana je 1879. godine diobom od župe Petrićevac. Pripalo joj je područje današnjih dviju župa: Barlovci i Trn. Ova posljednja je osnovana 1980. godine, tj. nakon jednog stoljeća postojanja župe u prvobitnom opsegu, i to diobom od Barlovaca. Cijelo je to područje nekoć pripadalo starodrevnoj župi Dragočaj, čije je sjedište kasnije preneseno u Ivanjsku, te je do 1876. pripadalo župi Ivanjska. Te je godine cijelo područje kasnije barlovačke župe pripalo novoosnovanoj župi na Petrićevcu, a onda je sredinom 1879. u Barlovcima osnovana posebna župa. I nova barlovačka župa bila je veoma velika i prostrana: obuhvaćala je čak 13 sela. Graničila je sa župama: Petrićevac na jugu, Ivanjska na sjeverozapadu, Stratinska na zapadu, dok na sjeveru i istoku u vrijeme osnutka barlovačke župe nije bilo druge župe sve do Bosanske Gradiške i Kulaša kod Prnjavora! Medutim, to nipošto ne znači da su katolici tu tek od toga vremena; naprotiv veoma je bogata povijest Katoličke crkve u ovim krajevima. Ostaci ranokršćanske bazilike koja je otkrivena upravo na području barlovačke župe, na lokalitetu Grič-Pauša, svjedoči o nazočnosti kršćanstva još u rimsko doba. Brojni su tragovi i iz srednjeg vijeka koji su, nažalost, još uvijek nedovoljno istraženi. Ti su krajevi nakon osnutka Zagrebačke biskupije (1093/1094) pripali toj biskupiji, a bili su dio Hrvatskog kraljevstva, a kad su oni pali pod tursku vlast, povjesničari i kartografi ih nazivaju "Turskom Hrvatskom" sve do 19. stoljeća. To se područje proteže na istok negdje do Vrbasa, a na jug do Banje Luke. Prema nekim povjesničarima upravo se u banjolučkom Potkozarju, na području župa Ivanjska i Barlovci, očuvao autohtoni katolički i hrvatski element. Zato sam smatrao korisnim u ovom radu obraditi ne samo sadašnje i nedavno stanje barlovačke župe, nego se vratiti i u daleku prošlost ovih krajeva, te ih prikazati, iako samo usput i ukratko, koliko to postojeći dokumenti i podaci, kao i predvideni prostor ove publikacije, dopuštaju.

Dio prvi:

POVIJEST ŽUPE BARLOVCI

Poglavlje prvo -

DALJNJA PROŠLOST OVIH KRAJEVA

Sela barlovačke župe i njihova starost

Zavirimo malo u prošlost ovoga kraja, odnosno sela koja su pri osnutku barlovačke župe ušla u njezin sastav, koliko nam dopuštaju povijesni podaci.

Samo ime sela Barlovci razmjerno je mlado. Prvi put ga, koliko mi je poznato, susrećemo u maticama župe Ivanjska, kamo je ovaj kraj u to doba spadao, 8. rujna 1767. godine. Spominje ga i biskup fra Marijan Bogdanović, bosanski apostolski vikar, u svom izvještaju iz 1768. godine, ali ga nema u izvještaju biskupa fra Pave Dragićevića iz 1743. godine! Uspoređ;ujući pak prezimena koja se spominju u oba ta popisa, ustanovit ćemo da se obitelji s prezimenima: Anušić, Bumbar, Lopar, Miljanović, koje kasnije susrećemo samo u Barlovcima, kod Dragićevića vode kao stanovnici sela Bukovica. Iz toga bismo mogli zaključiti da se cijelo područje današnjih sela Bukovica, Barlovci, pa dijelom i Jablan, najprije vodilo kao Bukovica, a kasnije je dobilo svako svoje ime. Inače, selo Bukovica se spominje više od stoljeća i pol prije Barlovaca i to u jednom turskom dokumentu. U Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine koji je nedavno objavljen, a što je u stvari detaljan popis poreznih obveznika u Bosanskom sandžaku, navodi se: "čifluk Idris-age u selu Bukovica, pripada Lefču, sa zeminom Mustafe i Oruča, sada ga uživa Husejn-čelebi, defterdar timara Bosne. To su jajlak i zemlja koju oni uživaju u spomenutom selu, na osnovu sudskog hudždžeta, pripada Lefču"¹. Riječ je o obiteljskom posjedu obradivog zemljišta (čifluk) u najmanjoj upravnoj oblasti Lijevče (nahiji Lefče), kojoj je pripadalo i područje o kojem ovdje govorimo. Zemin pak označava veći kompleks obradivog zemljišta, a jajlak pašnjak za ljetnu ispašu stoke. čini se daje ovdje riječ upravo o našoj Bukovici.

Međutim, isti popis spominje izričito i sela Bukovicu i Brestovo Polje². Priređivač toga popisa misli da je to "selo sjeverno od Banjaluke"', a to bi se odnosilo na ovu našu Bukovicu. No, s obzirom na Brestovo Polje on upućuje na potok Brestovac kod Bosanske Gradiške, pa bi tu bilo i to selo. U svakom slučaju, barem onaj gornji navod odnosi se na našu Bukovicu, odn. on potvrđuje da se ona prvi put spominje 1604. godine, pa je ove godine (2004) 400. obljetnica prvog spomena toga sela,

¹ Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sarajevo, 2000, svez. III, str. 538.
² Nav. dj., svez. III, str. 527.

Devastirana Gospina kapelica na Vidovića brdu u Bukovici.

što znači da je to selo staro najmanje četiri stoljeća. U nekom crkvenom dokumentu, koliko je dosad poznato, spominje se Bukovica prvi put u izvještaju skradinskog biskupa i apostolskog upravitelja bosanskog kraljevstva fra Tome Ivkovića od 26. srpnja 1630. godine. No, i prema tome izvještaju, samo selo je puno starije, jer spomenutog dana Ivković šalje izvještaj u Rim o krizmi koju je obavljao od 1626. do 1630. godine po različitim mjestima Bosanske biskupije, pa spominje kako je u dva navrata krizmao i u selu Bukovici, prvi put 54, a drugi put 70 osoba³, što znači da selo već odavno živi svojim vjerničkim životom, pa je u određ;enom smislu i središte u koje biskup dolazi krizmati. Sama pak krizma (prvi put) mogla je biti negdje 1627. godine, sudeći po redoslijedu mjesta kojim ih Ivković navodi u svome popisu. Budući da su ovi krajevi pali pod tursku vlast jedno stoljeće ranije (1528), možemo s pravom pretpostaviti da je Bukovica kao katoličko naselje postojalo još u predtursko doba, i da ga je uspjela nadživjeti, zahvaljujući i činjenici, da ona nije bila baš izravno na turskom udaru kao sela neposredno uz put Banja Luka - Bosanska Gradiška.

Naselje Dragočaj se, pak, koliko znamo, spominje prvi put 1567. godine⁴. No Dragočaj je skup sela ili zaselaka i svakako je najstarije naselje kasnije barlovačke župe. Obuhvaćao je današnja sela: Orlovac, Ojdanići, Dikevci, Stranjani, Matoševci i Ramići. Biskup Dragićević u svom popisu iz 1742. navodi sva navedena sela osim Orlovca i Ramića kao zasebna naselja, s tim da Dikevce navodi kao "Dicoevci"⁵. Istaknimo i to da je u Dragočaju nekoć bilo sjedište župe. Spomenuti, pak, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine spominje "selo Dragočanje, Zaselište i Selo"⁶ koje pripada nahiji Lijevče (Lefče). Na još jednom mjestu spominje jedan posjed (čitluk) "u selu Dragočajna"⁷. Za sada nemamo dovoljno elemenata da bismo sa sigurnošću mogli tvrditi da je riječ baš o Dragočaju, ali je vjerojatno riječ upravo u njemu, pogotovo imajući na umu da se nekadašnji Dragočaj protezao sve do rijeke Vrbasa kod današnjih Zalužana. Ne znamo pouzdano ni jesu li Zaselište i Selo dio Dragočaja, ali ne bismo trebali isključiti tu pretpostavku. Biskup Ivković krizmao je u Dragočaju, koji on bilježi kao "Dragočaja", vjerojatno 1626. godine. Trn je takođ;er veoma staro naselje. U njemu ima nalaza iz rimskog, a i kasnijeg vremena, što znači da je tu života bilo kontinuirano, bez prestanka od antičkih vremena, bez obzira na to kako se samo mjesto nazivalo. Pod imenom Trn navodi ga Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, dakle i Trnu se ove godine navršavaju četiri stoljeća postojanja. U Trnu se, navodi taj popis, pet puta godišnje održava sajam ili vašar (badži pazar) i to na "đ;urđ;evdan, potom na Cvijetni Dan, Petrovdan, Veliku i Malu Gospojinu"⁸, gdje se naplaćivala pristojba od onih koji prodaju i kupuju, te detaljno nabraja pristojbe za određenu robu. Sela Kuljani (Cugliani) i Zalužani spominju se, koliko znamo, prvi put u navedenom popisu biskupa Dragićevića iz 1742. godine. U prvomu ima sedam katoličkih kuća, a u drugomu 14⁹. Nalaze se u sastavu župe Ivanjska.

³ Krizmao je prvi put "a Bucouiza" 54 osobe, a "un altra volta ibidem" 70. K. DRAGANOVIć, "Izvješće biskupa T. Ivkovića o krizmi 1626-1630", u: Croatia Sacra br. 7 (1934), str. 75.
⁴ J. MATASOVIć, Fojnička regesta, str. 111, br. 70.
⁵ L. ĐAKOVIć, Prilozi za demografsku i onomastičku gradu Bosne i Hercegovine (Na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine), Sarajevo 1979, str. 284 sl.
⁶ Opširni popis ..., svez. III, str. 536; v. i str. 538.
⁷ Nav. dj., svez. III, str. 542.
⁸ Nav. dj., svez. III, str. 543 i 544.
⁹ L. ĐAKOVIć, nav. mj., str. 286.

Valja reći da je spomenuti turski popis veoma dragocjen izvor za istraživanje topografije naših krajeva, jer su se nekadašnja imena izgubila s nekadašnjim katoličkim stanovništvom koje je pobjeglo pred Turcima. Budući da je između konačnog pada ovih krajeva pod tursku vlast (1528) i ovog popisa iz 1604. prošlo 76 godina, to je vjerojatno da su tu navedeni toponimi iz predturskog vremena, tj. da su tako svoja sela ili barem većinu njih zvali njihovi nekadašnji stanovnici, a ta su se imena u međuvremenu izgubila. Pomno istraživanje vjerojatno bi dalo brojne korisne rezultate, no to ovdje ne može biti naš zadatak. Ipak sam smatrao korisnim iznijeti postojeće podatke, iako ih mi danas još ne možemo sve pravilno smjestiti na pripadajuće mjesto, ali dio njih svakako možemo.

Katolički tragovi iz daljnje prošlosti na ovom prostoru

U selu Trnu pak, bila je crkva Sv. Ivana Krstitelja, za koju biskupijski šematizam iz 1892. veli da joj se "i danas vide ostaci"¹⁰. Te zidine, piše fra Jozo Lopar, nalazile su se na mjestu "Džamište", a u njegovo je doba to zemljište pripadalo Matiji Tomiću. Sačuvana su dva fermana iz godina 1672. i 1673, kojima Turci dopuštaju vjernicima prelazak preko Vrbasa na desnu stranu, gdje se nalazila crkva. Na tome mjestu nalazila se u starini i rimska kolonija i vojnička utvrda.

Kapelica Sv. Ive Krstitelja na groblju Bešlenica u Trnu.

čini se, da je stari Trn bio na desnoj obali Vrbasa, a da je dio na lijevoj obali zvan Jaruga, koji je mlađi i čak se neko vrijeme vodio kao posebno selo novoosnovane barlovačke župe, kasnije ušao u sastav Trna kao Trn-Jaruga, kako se još ponegdje spominjao, a kasnije se posve istopio u imenu Trn.

¹⁰ Schematismus cleri dioecesis Banialucensis (šematizam klera Banjolučke biskupije), 1892, str. 16.

U Jablanu je pak, prema predaji, nekoć bila crkva Sv. Martina biskupa. Nisam nigdje naišao na podatak, gdje bi se ona točno nalazila, ali njezin patron govori o njezinoj velikoj starosti pa prema tome i katoličanstva u tim krajevima, jer su najstarije crkve često posvećivane upravo tome svecu. Nije to morala biti župna crkva, nego je mogla biti i područna.

Valja zabilježiti još jednu predaju koju sam čuo, a nisam nigdje susreo u pisanom obliku. Bila je naime crkva i na mjestu zvanom Crkvišće u gornjem dijelu Barlovaca prema Kozari, na mjestu gdje se put spušta k rječici Bukovici kod ćorina mosta. Za nju neki svjedoci tvrde da su temelji postojali još tridesetih godina ovoga stoljeća.

Isto tako postojali su ostaci groblja na mjestu koje se zvalo Crkvišće, na brijegu s lijeve strane rječice Bukovice. Potočić koji tuda protječe zove se Popovac, kao i cijeli areal. Na tom je mjestu pedesetih godina 20. st. pravio kuću moj tetak, pok. Ilija Anušić. I moj je pok. otac Ivo Orlovac radio s njime i svjedoči, da su kopajući temelje naišli na grobove, te da su zbog toga premjestili samo gradilište malo dalje od tog mjesta, iako je teren gdje su bili započeli kopati temelje bio ravniji i pogodniji. Sam naziv očito svjedoči da je tu bila crkva sa župnim posjedom, a naziv potoka mogao bi potvrđivati da je tu možda mogla biti neka župa Zagrebačke biskupije još prije turskog vremena, kad je tu bio "pop", naime svjetovni svećenik, za razliku od redovnika franjevca.

Osnovni podaci o selu Barlovci, po kojemu i župa ima naziv

Današnje selo Barlovci nalazi se na južnim obroncima planine Kozara. Brdovito je i brežuljkasto, a u svom južnom dijelu prelazi gotovo posve u ravnicu. Dugo je desetak km u smjeru sjever-jug, a široko 1-3 km u smjeru istok-zapad. Nalazi se između sela Bukovica na istoku, Cerika na sjeveru, Ramića na zapadu i Kuljana na jugu. Rubom Barlovaca protiče rijeka Bukovica, a postoji i potok Barlovac kojega tvore dva manja potočića od kojih jedan dolazi iz zaseoka Miljanovića kod groblja Bijeda, drugi pak od Mostina, između zaseoka Lopari i Lukende, te se sastaju niže škole u dolini. Najpoznatija vrela bila su: Marinac (Marinkovac) blizu groblja Bijeda, Zmajevac na granici s Cericima, Žednovac u Maloj Kozari, žunića vrelo kod Gajina, i dr.

Budući da se u međuvremenu stanovništvo Barlovaca gotovo posve izmijenilo, neka za budućnost ostanu zapisani neki toponimi i lokaliteti toga sela:

Bajinac - bare oko vrela Zmajevca na granici s Cericima,

Crkvišće - brijeg na lijevoj obali rijeke Bukovice prema Cericima,

Duboka Dolina - strmi potok niz Osoje prema mlinu šupljaku,

Gajani - zaselak blizu današnje župne crkve,

Gajić - groblje,

Gajine - brdo na lijevoj strani potoka Bukovice prema Maloj Kozari,

Gradina - na vrh Osoja prema ćorinom mostu,

Kaursko Guvno - istočno od Gradine, na vrh zaseoka Lukende (tu je navodno pronađen neki ključ iz rimskoga vremena?),

Kosa - obronak kod Kaurskog Guvna,

(Kukin) šarovac - bare i njive na granici s Cericima,

Lanišća - lokalitet na Osojama blizu Gradine,

Lopari (ili: Srednje selo) - zaselak u sjevernom dijelu sela,

Lukende - zaselak istočno od Lopara prema Osojama,

Miljani (Miljanovići) - najzapadniji zaselak,

Osoje - stjenovita padina prema rijeci Bukovici (sjeveroistočna strana),

Popovac - potok kod Crkvišća,

šuplja stijena - stijena kod mlina šupljak u Osojama,

Visibaba - strmo stjenovito brdo na lijevoj strani rijeke Bukovice (okrenuto prema jugozapadu).

Daljnja prošlost barlovačkog kraja

Rimsko doba

Povijest kršćanstva započela je u ovom području veoma rano. O tome govore brojni arheološki nalazi. Svakako je u tom smislu najvažniji nalaz ostataka bazilike i ciglane iz rimskog doba koji su otkriveni na lokaciji Grič-Pauša u Ramićima. Pokusna iskapanja je tu 1984-1985. godine vršio arheolog Boris Graljuk, nakon što je nalazište još 1924. otkrio Vladislav Skarić. Sam je Graljuk ukratko prikazao to nalazište. Otkopavajući pronađeno je "rimsko naselje i kasnoantička bazilika.(...)

Tlocrt kasnoantičke bazilike u Ramićima.

Na blagom uzvišenju, iznad lijeve obale rječice Dragočajke, na kompleksu od cca 4000 m2 nalaze se brojni ostaci većeg građevinskog kompleksa: kamen, opeka, žbuka, troska, keramika, temelji zidova, novac... Otkrivena je kasnoantička bazilika sa apsidom, popođenom mozaikom od bijelih tesera, ulomci dekorativne žbuke, žljebljenjem ukrašene cigle. Rimsko doba, kasnoantički period"¹¹. Nalazište je smješteno između rječice Dragočaj, željezničke stanice Ramići i zaseoka Maleševići. Bazilika je dosta velika: 14,20 x 14,05, a ima polukružnu apsidu okrenutu prema istoku. Tu pronađeni rimski novčić s likom rimskog cara Flaviusa Claudiusa Iulianusa, poznatog kao Julijan Apostata (331-363. godine), navodi na utemeljenu pretpostavku da je tu bila bazilika u ranokršćanskom razdoblju 3-5. stoljeća.

¹¹ Arheološki leksikon BiH, sv. II, str. 130.

Na lokalitetu Crkvene u Dragočaju otkriven je, prema Arheološkom leksikonu BiH, uz prahistorijsku gradinu i nalaz rimskog novca, što govori o životu na tom području u to doba. Osim toga u Dragočaju ima i lokalitet Gradina na kojoj je otkrivena prahistorijska gradina. Riječ je o groblju Gradina u Stranjanima. Ima još jedan lokalitet Gradina na području današnje barlovačke župe, na vrh Barlovaca, odn. brda Osoje, gdje se put počinje spuštati prema rječici Bukovici odn. ćorinu mostu, ali se ona ne spominje u spomenutom leksikonu. Navodno su tu arheolozi razgledali teren, ali nisu ništa našli. Koliko mi je poznato, tu ipak nisu vršena nikakva sustavna istraživanja, ali sam naziv Gradina upućuje na moguće nalaze.

U Trnu na lokalitetu "Džamijetina", kako je navodi spomenuti Arheološki leksikon BiH, ili Džamište na desnoj obali Vrbasa otkriveni su ostaci rimskog naselja i nekropola. Možda je upravo tu bila rimska putna stanica Ad Ladios i utvrda (castrum). Odatle je, navodno, i jedan natpis koji se nalazio u zidovima srušene džamije, a koji je kasnije prenesen u Zagreb. što je s njim kasnije bilo, niti što je na njemu pisalo, nije poznato.

Znakova života i kršćanstva u rimsko doba na području ove župe bilo je i na drugim mjestima. Kad je pred kraj turske uprave (prema povjesničaru Hamdiji Kreševljakoviću bilo je to 1867. godine) popravljan put Banja Luka-Bosanska Gradiška, onda je jednim dijelom izmijenjena njegova trasa, i to upravo na dionici koja je sjekla područje kasnije barlovačke župe: od željezničke stanice Dragočaj koja je tek 30-ih godina 20 stoljeća nazvana Zalužani, do ušća rječice Bukovice u Vrbas. Tu je nova trasa pomaknuta malo desno, bliže Vrbasu, kroz selo Trn. Stara je pak trasa toga puta predstavljala granicu između sela Bukovice, Jablana, Glamočana s lijeve i Trna s desne strane. Vladislav Skarić pronašao je kraj starog druma, ali na trnskoj strani, "temelje jedne solidno građene rimske zgrade, a nešto dalje odatle, blizu novog druma, koji je ovdje išao starom trasom ostatke druge rimske zgrade". Te su zgrade bile pokraj rimske ceste od Salone prema Servitiumu (od Solina prema Bosanskoj Gradiški).

Prema Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine, na lokalitetu Stupčevica u Bukovici je "na blagom uzvišenju nađeno željezno i brončano koplje, te ulomci crne keramike rimskog porijekla"¹². Prema opisu i smještaju toga nalazišta na odgovarajućoj karti, moglo bi to nalazište biti negdje na Vidovića brdu (Mugavci).

¹² Nav. dj., sv. II, str. 54.

Postoji i usmena predaja, o kojoj mi je govorio domaći sin, svećenik mons. Vlado Lukenda, o rimskom putu koji je iz Dalmacije išao preko Barlovaca u Panoniju. On je vodio nekako od šargovca, preko Dragočaja, Ramića, na gornji dio Barlovaca, pa preko rječice Bukovice kod ćorina mosta, zatim Malom Kozarom na Turjak, te se spuštao u Servitium (danas Bosanska Gradiška). Za tu trasu govore i gradine, tj. utvrde koje se tu nalaze: jedna na granici Motika i Dragočaja, druga na vrh Barlovaca na Osojima, a treća u Turjaku. Nažalost, nikad tu nisu vršena ozbiljnija arheološka istraživanja, a vjerujem da bi ona dala vrlo vrijednih rezultata i novih spoznaja o prošlosti ovih krajeva.

Toj tvrdnji u prilog ide i činjenica da je u srednjem vijeku jedan trgovački i poštanski put, kako ga ucrtava povjesničar Marko Vego na svojoj Povijesnoj karti Bosne i Hercegovine, vodio ovim područjem: od Vrbaškog grada (Banje Luke) preko Ivanjske i Turjaka, koji je u Podgradcima (Sveti Grgur) izlazio na put od Dubice prema Gradiški, pa je veoma vjerojatno da je tu negdje mogao postojati put i u antičko doba.

Crkvene - jedno od starih groblja barlovačke župe.

Zanimljivu predaju bilježi fra Juro šalić, koji je objavio nekoliko knjiga o ovom području, "da je ispod Crkvena, u dolini sa zalužanske (tj. istočne - op. A. O.) strane, u rano doba kršćanstva bio samostan časnih sestara"¹³. Navodi da su se tu, gdje je sada gradsko smetlište, doskora vidjeli ostaci neke građevine. Budući da i on sam kaže da to nije povijesno dokazano, i ja to ovdje bilježim samo kao predaju i mogući putokaz budućim istraživačima, a usput spominjem predaju koju je zabilježio banjolučki svećenik-povjesničar dr Nikola Bilogrivić, da je u šargovcu, doduše puno kasnije, u zaseoku Petrovići bio samostan časnih sestara, možda klarisa.

¹³ J. šALIć, Hod u vjeri, Banja Luka i okolica, Banja Luka, 1991, str. 17.

Budući da je rimskih tragova pronađeno i u širem okružju područja kojim se ovdje bavimo: dva rimska naselja (i utvrde) na području današnjega grada Banja Luka (možda i bazilika u Kastelu?), rimska utvrda u Bakincima, rimski sarkofag pronađen u šargovcu (koji se danas čuva u banjolučkom Kastelu), najnovija iskopavanja rimske zgrade (toplica?) u Laktašima, itd.; sve to govori da je tu, u tom pitomom kraju, života bilo još u rimsko antičko doba, a vjerojatno još i ranije. Ostaci pak crkava (bazilika) svjedoče o ranom dolasku kršćanstva u ove krajeve, možda još u vrijeme progona prvih kršćana u prva tri stoljeća kršćanske ere. Propast Rimskog carstva, provale Avara i slavenskih naroda u ove krajeve bile su slijedeće etape povijesti ovih krajeva. Doseljenjem Hrvata u ove krajeve i njihovim pokrštenjem nastavljena je nazočnost kršćanstva koja traje do danas.

Srednji vijek

Ovi su krajevi u srednjem vijeku politički pripadali Hrvatskom kraljevstvu, a crkveno Zagrebačkoj biskupiji (osnovanoj 1094. godine). Bio je to tada čisti katolički kraj. Velika Zagrebačka biskupija bila je podijeljena na arhiđakonate. Područje današnje barlovačke župe i svi krajevi sjevernije od nje pripadali su Dubičkom arhiđakonatu, a Vrbaskom crkvenom okrugu (distriktu), kojemu je sjedište bilo u gradu Vrbas odn. Vrbaskom Gradu. Gdje je točno bio taj grad Vrbas, do danas se ne može sa sigurnošću reći; možda na području današnje Banje Luke. Nažalost, cijelo ovo područje je arheološki veoma slabo ispitano, iako tu ima više crkvina, gradina i sličnih lokaliteta. Ipak, i ono što do sada znamo, svjedoči o nazočnosti kršćanstva u ovim krajevima i u tom vremenu.

Na najistočnijem rubu kasnije barlovačke župe, u šušnjarima, na lokalitetu Zidine otkrivena je srednjovjekovna crkva i groblje. Arheolog Nada Miletić bilježi o njemu: "Na uzvišici obrasloj šikarom vidljivi su ostaci zidova, vjerovatno crkve, dimenzija 15 x 8 m. Materijal zidova je razvučen za gradnju okolnih kuca, kao i nadgrobne ploče od kojih je sačuvana samo jedna"¹⁴. Nalaz je iz kasnog srednjeg vijeka. Prema jednoj informaciji koju sam dobio, odatle bi bila ona sačuvana ploča s glagoljaškim natpisom koja se u znanstvenoj literaturi vodi kao da je pronađena u Slatini kod Banje Luke.

¹⁴ Arheološki leksikon BiH, svez. II, str. 53.

Ako imamo na umu da je u razmjernoj blizini našeg područja otkriven još jedan glagoljski natpis u Gornjim Kijevcima kod Bosanske Gradiške, onda smijemo zaključiti da su tu katolici Hrvati bili jako zastupljeni, jer je glagoljica eminentno hrvatsko pismo. Povjesničar Stjepan Pavičić, govoreći o islamizaciji i naseljavanju pravoslavnih u ove krajeve nakon pada Jajačke banovine (1527), tvrdi da su se starosjedioci katolici u banjolučkom kraju najbolje sačuvali baš u ovom našem području: "Katolici starinci održali su se uglavnom u ratarskom stanovništvu na boljim nižim zemljama u Banjalučkom polju i uz potoke Ivanjsku, Bukovicu i Crkvinu. U Banjoj Luci oni su bili i obrtnici i mali trgovci, a oko Stratinske i Gomjenice rudari i Ijevarski i kovački majstori"¹⁵. Ako su se sačuvali, to može samo značiti, da su morali imati i svoju crkvenu organizaciju sa župama i crkvama, za koje danas, nažalost, ništa pouzdano ne znamo.

¹⁵ Hrvatska enciklopedija, Zagreb, 1941, svez. II, str. 209.

Imamo, doduše, sačuvana dva popisa župa i crkava, odnosno svećenika Zagrebačke biskupije iz ovih krajeva, i to popis arhiđakona Ivana iz godine 1334. i drugi nepoznatog svećenika iz 1501. Ni u jednom od njih ne navodi se neka župa za koju bismo sa sigurnošću mogli tvrditi da je bila na području kasnije barlovačke župe. Valja napomenuti da dobar dio navedenih crkava i župa ni do danas nije sa sigurnošću ubiciran. Više puta izmjenjivano stanovništvo ovih krajeva nije sačuvalo starih predaja i imena mjesta, što samo otežava istraživanja. Povjesničari i arheolozi morat će najprije točno utvrditi smještaj grada Vrbasa, a onda će vjerojatno lakše moći pristupiti ubikaciji pojedinih crkava i župa. Možda bi pri istraživanjima na našem području valjalo imati na umu crkvu sv. Ive Krstitelja u Trnu i predaju o crkvi sv. Martina u Jablanu. Nedavno je objavljen Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine. Taj i drugi još neobjavljeni izvori mogli bi biti od pomoći povjesničarima u istraživanjima, koja tek trebaju uslijediti.

Tursko razdoblje

Sigurno je i ovim krajevima pad pod tursku vlast značio velik udarac i posve je izmijenio njihovu vjersku i etničku sliku. Ovo je područje palo definitivno pod tursku vlast tek nakon pada Jajačke banovine i utvrda u Banjoj Luci, Jajcu i cijelom nizu drugih utvrda između ta dva grada 1528. godine, ali i sjevernije od njih, kao npr. grada Livača u Lijevču polju. Dolaskom Turaka došli su i crni dani za ovdašnje katoličke vjernike. Ipak, bili su postojani u svojoj vjeri, čak i uz cijenu vlastitog života. Sigurno je, da je dio starog hrvatskog katoličkog pučanstva u ovim krajevima uspio nadživjeti cijelo tursko razdoblje i opstati sve do najnovijeg vremena, tj. sredine 90.-ih godina 20 stoljeća. Najstariji tragovi katoličanstva na području ove župe su: groblje Crkvene gdje je još 1860.-tih godina 19. stoljeća bila drvena crkva Sv. Vida. šematizam Banjolučke biskupije iz 1892. godine tvrdi da je u starini crkva Sv. Vida bila blizu sela Orlovac¹⁶.

¹⁶ Schematismus cleri dioecesis Banialucensis 1892, str. 16. Matice krštenih župe Ivanjska (pisane na latinskom jeziku) za godinu 1809. 18 Nav. mj., godina 1810. - Dolina je mjesto kod Save, nizvodno od Bosanske Gradiške, koje je u to doba pripadalo ivaštanskoj župi. "Nije imao nikakve pomoći", vjerojatno: nije primio sv. sakramente umirućih. " Schematismus ... provinciae Bosnae Argentinae, (šematizam franjevačke provincije Bosne Srebrene), 1895, str. 99.

Život vjernika katolika i njihovih župnika franjevaca bio je pod Turcima veoma težak. Bili su praktički obespravljena raja bez svojih prava i zaštite. Još početkom 19. st. znalo se dogoditi da su Turci nekoga ubili iz čiste obijesti. Kao ilustraciju, evo dva takva slučaja iz matica umrlih župe Ivanjska, kamo su Barlovci u to doba spadali (prevodim s latinskog). Prvi glasi:

Kapelica Sv. Marka na groblju Bijeda u Barlovcima.

"Dana 26. rujna 1809. Bartol sin Abrama Miljanić (Miglianich) iz Barlovaca, od god. skoro 35, čuvajući svinje, ubijen je mačem od turskih razbojnika. Tijelo mu je pokopano u groblju zvanom Bida (Bijeda). Ubijen je u gori Kozari."¹⁷

A drugi: "Dolina - Oko dana 29. siječnja 1810. umro je Nikola, sin Josipa Kovačevića iz Bukovice i Marije Delić iz Trna zbog zločina za koji su ga optužili govoreći ('da je nosio Kapelica Sv. Marka na groblju barjak protiv Turaka') i kažu Bijeda u Barlovcima da taj zločin nikad nije počinio; bez obzira na to vezir ga je dao objesiti (drugo ne znam). Imao je oko 23 godine. Pokopan je u Banjoj Luci. I nije imao nikakve pomoći, itd."¹⁸

Župa Dragočaj, prethodnica barlovačke

Turskim provalama i pustošenjima, kao i dugotrajnom vladavinom bitno se mijenjala situacija katolika. U 17. stoljeću cijelo ovo područje obuhvaća župa Dragočaj koja je uspjela opstati i onda kad su mnoge druge nestale. Ta je župa 1675. godine, prema izvještaju biskupa Maravića, imala 1.800 katolika, te vlastitu crkvu i župni stan¹⁹. Valja imati na umu da ime Dragočaj nije ime samo jednog sela, nego obuhvaća cijelo područje s obje strane potoka Dragočaj. Povjesničar Bilogrivić napisa: "Kao što Ivanjska nije selo, nego skup sela, tako se danas Dragočajem zove kraj na rječici toga imena"^20. Budući da su blizu bile i župe Motike i Banja Luka, znak je to snažne prisutnosti katolika i u tom teškom vremenu.

Groblje Gradina u Stranjanima s kapelicom.

²⁰ Bilješka u Bilogrivićevoj ostavštini u Biskupijskom arhivu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: BABL).

Gdje je bilo sjedište župe Dragočaj? čini se da je ono bilo ili na Lovaca Glavici u selu Orlovac ili na Crkvenama. Sigurno je veoma stara crkvica Sv. Vida na Crkvenama, gdje se i danas nalazi prastaro katoličko groblje, a kad je ona srušena, sačuvao se u predaji patron župe, pa je i današnja župna crkva posvećena tome svecu. Godine 1867. napravljena je na Crkvenama drvena crkva, koja je kasnije popravljana, a još je 1895. prema šematizmu služila svojoj svrsi, jer Barlovci još nisu imali solidnije građene župne crkve. Bilogrivić tvrdi da je na temeljima crkve Sv. Vida na Crkvenama dijelio sv. krizmu biskup fra Marijan Bogdanović 1768. On je ujedno zabilježio i to što danas znamo o crkvi Sv. Vida. Zanimljivu predaju bilježi Ljetopis franjevačkog samostana na Petrićevcu: "Po dnu spomenutoga groblja 'Crkvene', na zapadnoj strani humka Crkvene, nalaze se katakombe, čiji je ulaz pokriven velikom pločom obraslom mašinom. Po svoj prilici te su katakombe služile za sakrivanje prigodom sv. mise od progona turskih"^21. Nisam nigdje drugdje naišao na taj podatak, niti na njegovu potvrdu, ali ovo bilježim kao zanimljivost. No, valja imati na umu da tu, koliko znam, nisu vršena arheološka istraživanja, koja bi vjerojatno došla do zanimljivih rezultata.

²¹ Ljetopis franjevačkog samostana Petrićevac, u samostanskom arhivu.

Fra Jozo Lopar, rodom iz Barlovca, koji je bio i župnik barlovačke župe, zabilježio je u Knjigu spomenicu odn. ljetopis barlovačke župe, da se u selu Orlovac, na lokalitetu Lovrića Glavica još i tada (1928. godine) vide zidine stare crkve. On bilježi i neku predaju, da je tu za vrijeme službe Božje sav puk od Turaka sasječen. čini se da upravo tu crkvu, posvećenu također sv. Vidu mučeniku, spominje franjevački šematizam iz 1895, za koju, kao i za one sv. Ive u Trnu i sv. Martina u Jablanu veli da se "ruševine (...) i danas vide"^22.

²² "rudera ...hodie etiam visuntur", Schematismus ... Bosnae Argentinac, 1895, str. 99.

Ovaj je kraj privukao i pok. svećenika-povjesničara Nikolu Bilogrivića, pa je pošao razgledati ta nalazišta. U njegovoj ostavštini našao sam zabilježeno: "Stari Dragočaj bio je između sela šargovca i (groblja) Crkvena. U onoj prodolici niže tih Crkvena i danas (pisano je poslije 1937. godine, jer se fra Vid spominje kao pokojni, a on je umro te godine! - op. A. O.) se izorava opeka. Blagopokojni Dr.fra Vid Miljanović rodom je iz toga kraja i on je pamtio ruševine 'kao da su sad kuće srušene'. Odatle su seljaci nosili opeke sebi za gradnju. Po naputku fra Vidovu pošli smo tamo i vidjeli, da se i sada, napose po zemlji Ojdanića, zemlja u oranici mjestimice od opeke crveni. Još se izoralo cigle na drugoj strani željezničke pruge kod škole, a i kod stanice Ramići. No u ovom prekrasnom kraju kao da je to od rimske naseobine, kao i one ploče, što ih vidjesmo na zapad Crkvenama na onoj obrasloj glavici na Lovrića zemlji"^23.

šteta što Bilogrivić nije zabilježio o kakvim je pločama riječ, niti da li je na njima bilo kakvih natpisa, ali možemo pretpostaviti da je riječ o nadgrobnim pločama, što bi nas onda navodilo na pomisao da je tu moglo biti groblje i crkva, možda još iz rimskog doba, a da je kasnije tu obnovljena crkva. Sve nas navodi na zaključak, da je u tom pitomom kraju bilo života još od rimskog vremena, a možda i prije.

²³ Bilješke u Bilogrivićevoj ostavštini, BABL.

Sjedište župe seli iz Dragočaja u Ivanjsku

Kada je za katolike dragočajske župe turski zulum postao pretežak, povlačili su se u šume i brda pod Kozaru. Tako je i sjedište dragočajske župe jednostavno preneseno u zabačeniju Ivanjsku. Tu 1726. susrećemo prvog ivaštanskog župnika fra Ivu Kmetovića. Svakako su se najveće promjene u vjerskom sastavu stanovništva dogodile pod kraj 17. i početkom 18. stoljeća. Tada su se dogodili veliki ratovi između Turaka i Austrijanaca, tzv. Bečki rat (1683-1699), zatim tragična bitka dviju vojska pod Banjom Lukom 1737. kada je austrijska vojska pretrpjela težak poraz, a katolici strašna stradanja, izgon i iseljavanje. Najveći dio vjernika je skupa sa svojim svećenicima franjevcima pobjegla u slobodne krajeve Hrvatske i Ugarske, a u ovim je krajevima ostalo malo katolika starosjedilaca.

Valja imati na umu da granica Turskog carstva nije stalno bila rijeka Sava. Početkom 18. stoljeća, između 1718. i 1739. godine, ona je bila pomaknuta desetak kilometara na jug od Save. Tako su katolici pred Turcima bježali prema sjeveru u slobodne krajeve, najprije u Lijevče polje, kako bilježi Bilogrivić, pa onda preko Save. Kako se ovdje ne sjetiti novije povijesti i izgona katolika iz ovih krajeva, od kojih se dobar dio njih zadržao preko Save nedaleko od rodnog kraja, u području Okučana. Još je nešto što ta dva kraja povezuje: u narodu se sačuvala predaja da je stara dragočajska župa i crkva na Crkvenama imala za zaštitnika sv. Vida, pa je toga zaštitnika uzela i nova barlovačka crkva nakon osnutka župe, ali i prognani vjernici u Okučanima, gdje je upravo posvećena veličanstvena crkva Sv. Vida mučenika, na mjestu manje u čast istom svecu, koju su velikosrpski agresori porušili. čini se da se povijest ipak ponavlja! Sava postaje definitivno granicom dvaju carstava 1739. Beogradskim mirom.

Pogled na župnu crkvu s Crkvena.

U Ljetopisu franjevačkog samostana Petrićevac našao sam na posebnom listu podatke o području današnje barlovačke župe, čiji je autor fra Alojzije Mišić, kao i samog ljetopisa. On bilježi da je do unatrag 80-100 godina, dakle sredinom 19. st. postojala "nedaleko čardaka begova Kapetanovim u Barlovcima"²⁴ jedna franjevačka kuća s nekoliko soba s namještajem. Tu bi odsjedali i konačili franjevci iz Ivanjske kada bi po svećeničkom poslu došli u ovaj dio župe. Tu bi također slavili svete mise i odatle obilazili vjernike po Barlovcima, Bukovici, Dragočaju, sve do preko Vrbasa u Trnu. Ako je taj čardak onaj što je kasnije iznajmljen za prvog barlovačkog župnika fra Jaku Blaževića 1879, onda je i ta franjevačka kuća morala biti negdje blizu groblja Bijeda u Barlovcima.

²⁴ Nav. mj.

Osim toga spominje se još jedna kuća u Bukovici sa svojim inventarom za vrijeme župnika u Ivanjskoj fra Lovre Tucića iz šimića. Bilo je to početkom 19. stoljeća, jer je Tucić bio župnikom u Ivanjskoj 1818-1822. Kad je kuća dotrajala, napuštena je i nije više popravljana. U njoj je odmarao i biskup fra Marko Dobretić, kada je 1776. dolazio krizmati u ivaštansku župu. Ne znamo točno gdje je to bilo, ali nije isključeno da je to bilo na Vidovića brdu, gdje je kasnije izgrađena kapelica. Moj mi je pokojni otac pripovijedao da je na tom mjestu bio veliki zavjetni križ i "oltarić". Sličan je "oltarić" bio i u Miljanovu Gaju u Barlovcima (u zaseoku Miljanovići). čini se da je riječ o dva mjesta gdje je odsjedao svećenik, a vjerojatno povremeno i služio misu pa odatle i naziv "oltarić".

Pohodi biskupa ovim krajevima za turskoga vremena

Prvi poznati biskup koji je pohodio ove krajeve i dijelio krizmu u njima je fra Tomo Ivković, koji je obilazeći svoju biskupiju pohodio i dva mjesta današnje barlovačke župe i u njima krizmao. U dva navrata pohodio je Bukovicu i Dragočaj (Dragočaja). Bilo je to između 1626. i 1630. godine. Ivanjsku tom prigodom ne spominje.

Biskup fra Nikola Ogramić-Olovčić pohodio je ove krajeve nepuno pola stoljeća kasnije. Na području današnje barlovačke župe krizmao je u Dragočaju 24. svibnja 1672.

U proljeće 1737. godine pohodio je ivaštansku župu biskup fra Mato Delivić. Veli da je župnik fra Ivan Kmetović tu već 11 godina, dakle od 1726. kad je sjedište župe moglo biti preneseno iz Dragočaja u Ivanjsku. Kako su bila opasna vremena, a biskup ozbiljno obolio, krizmao je samo na dva mjesta u cijeloj toj župi, ali kroz više dana: u Ojdanićima i u Ivanjskoj, gdje je župnik imao jednu u šumi skrivenu kućicu i kapelicu. Najprije je u Ojdanićima ("in Villa Hoidanich") krizmano "pred jednom kućom" tri dana i to u dva navrata: ujutro i predvečer, što znači da se svijet nije smio po danu javno okupljati. Zabilježio je da su tu krizmani vjernici iz toga sela, zatim oni iz Dragočaja, Zalužana, Tusmahale, Stranjana i Prnjavora. Za one iz sela Bukovica (izgleda skupa s Barlovcima, iako Barlovce ne spominje), pa čak i iz Trna veli da ih je krizmao u Ivanjskoj. Zabilježio je da Bukovica ima 18 kuća s 270 vjernika, od kojih je krizmao čak njih 218. Prosjek od 15 članova po kući govori da se tada živjelo u velikim obiteljskim zadrugama, što je u ovim krajevima sačuvano čak do 20. stoljeća.

Nakon pet godina ove je krajeve pohodio biskup fra Pavao Dragićević, koji je u Rim poslao detaljan izvještaj koji nam danas daje brojne zanimljive podatke. Njegovi su podatci najpouzdaniji, jer je on svojedobno bio župnik u Ivanjskoj, pa je imao prilike dobro upoznati ove krajeve. U toj ga službi nalazimo npr. 1730. godine. U ivaštanskoj župi boravio je punih 25 dana, od Nove godine do 25. siječnja 1742. Krizmu je dijelio u više mjesta te prostrane župe, tj. išao je on vjernicima, a nisu oni dolazili k njemu. Ovdje navodim ona sela koja su kasnije ušla u sastav barlovačke župe:

14. siječnja - u selu Ojdanići krizmao je pod vedrim nebom (usred zime!) 146 krizmanika;

15. siječnja - u istom selu njih 35;

16. siječnja - u selu Bukovica u kući Petra Bumbara 32²⁵;

17. siječnja - u istom selu Bukovica kod kuće šimuna Miljanića 46;

25. siječnja - na Crkvenama 11 krizmanika.

²⁵ Sudeći po prezimenu, riječ je o današnjim Barlovcima, ali se u to vrijeme Barlovci još ne spominju, nego se Bumbari navode kao stanovnici Bukovice; ista napomena vrijedi i za sljedeći dan, jer koliko znam Miljan(ov)ića nikad nije bilo u Bukovici; to samo potvrđuje da su u to doba Bukovica i Barlovci bili obuhvaćeni zajedničkim pojmom - Bukovica. Barlovci se spominju tek kasnije.

Osim navedenih sela spominje u donjem dijelu ivaštanske župe još i sela: Dikoevci, Stranjani, Matoševci, čivčije, Motike, Trn, Kuljani, Zalužani i šargovac.

Ako malo preciznije pogledamo te podatke, dolazimo do zanimljivih zaključaka. U ovih pet dana krizmao je u donjem dijelu ivaštanske župe, kako se zvao ovaj kraj nekadašnje dragočajske župe, ukupno 270 krizmanika, dok je onih u gornjem dijelu, današnja ivaštanska sela i šimići, njih 186. To znači da je većina vjernika ipak živjela u ovom donjem dijelu župe. Također upada u oči da je daleko najveći broj krizmanika krizman u Ojdanićima, kamo su svakako došli i oni iz obližnjih zaselaka: u dva dana tu je krizman čak 181 vjernik tadašnje ivaštanske župe. Međutim, valja imati na umu da su u to doba dragočajskom dijelu ivaštanske župe pripadale i Motike s čivčijama i šargovcem. U kratkom uvodnom opisu piše Dragićević:

25 A u Dragočaju, koji je, kako rekosmo, donji dio župe (Ivanjska) također su označena mjesta na kojima se pokopavaju tjelesa vjernika: jedno u Motikama, gdje na blagdan sv. Marka Evanđelista, kad se obavlja blagoslov polja i usjeva i slavi se misa narodu (kad nema neke zapreke, kako se, osobito u vrijeme rata, događa uvijek), i drugo na brijegu zvanom Crkvine (Zarquine), gdje se redovito Nedjeljama i svetkovinama preko godine skupljaju vjernici da pobožno slušaju sv. Misu, a osobito se 15. mjes. lipnja iz svih okolnih župa skuplja puk, iz pobožnosti prema sv. Vidu mučeniku, čija je crkva, prema narodnoj predaji, ondje nekoć postojala i blagdan se pobožnim zavjetom vjernika slavi kao da je zapovjedni"^26.

²⁶ Izvještaj ap. vikara fra Pavla Dragićevića, objavio je Luka Đaković u knjizi Prilozi za demografsku i onomastičku građu BiH, Sarajevo, 1979, str. 440.

Kapelica na groblju Suvaje u Bukovici/Jablanu.

Dragocjen izvor podataka su i popisi koje je Dragićević napravio u svom izvještaju: dao je popisati imena svih krizmanika, njihovu dob te imena kumova, a koji, koliko znam, nisu još sustavno obrađeni. Objavio ih je Luka Đaković. Dob krizmanika je već od četvrte godine života naviše, a najviše je krizmanika u dobi u kojoj se danas još ne prima ni prva sv. Pričest, tj. od 4 do 8 godina života.

Nakon Dragićevića, ove je krajeve pohodio i njegov nasljednik biskup fra Marijan Bogdanović. Bilo je to 1768. godine. I on je poslao opširan izvještaj u Rim o pojedinim župama, gdje je, kao i Dragićević, popisao sve obitelji po pojedinim selima. Na području donje Ivanjske, kasnije barlovačke župe, navodi on čak 14 sela: Lagumčije (prema prezimenima očito je da se radi o Bukovici, a zašto je zove "Lagumčije" ostaje nam zagonetno), Barlovci, Kuljani, Trn, Zalužani, Vuinovići, Novakovići, šargovac, Petrovići (kasnije dio šargovca), Motike, Brez Solice (to su današnje čivčije), Matoševci, Ojdanići i Orlovac.

Bogdanović je potkraj svoga života u Ivanjsku kao vizitatora poslao fra Pavla iz Duvna. On je pohodio župu Ivanjska 9. siječnja 1772, dva dana nakon što je Bogdanović umro, kao "delegirani vizitator Ordinarija", kako se potpisao u župnim maticama. Bit će da je on pohodio i neke druge župe, te da do njega nije ni došla vijest o biskupovoj smrti, inače bi svakako prekinuo svoju misiju, jer ona prestaje smrću ordinarija. Dakako da tom prilikom nije dijelio svete krizme, nego samo vizitirao župu.

četiri godine kasnije boravi tu i biskup fra Marko Dobretić. U maticama je taj njegov pohod ubilježen kao drugi kanonski pohod, što znači da je župu već jednom pohodio, vjerojatno 1773, jer je te godine pohodio i banjolučku župu. Na području kasnije barlovačke župe krizmao je na Crkvenama na blagdan sv. Roka, 16. kolovoza 1776. Došao je iz Ivanjske, gdje je krizmao na Veliku Gospu. Nakon toga je "kad se dan već naginjao kraju otišao u drugo selo iste župe, zvano Bukovica, udaljeno jedan sat hoda, u kojemu ima još jedna župna kuća"²⁷.

Zavjetni križ protiv nevremena u Miljanovića gaju u Barlovcima.

Prva je kuća ona u Ivanjskoj, jer je riječ o istoj župi. Ne veli da je krizmao i u Bukovici, pa se čini da je u tu kućicu otišao samo na odmor i konak. Sutradan 17. kolovoza je krizmao u Topoli kod Dikevaca. Odatle je otišao u selo Nabr- žani (Nabargjani) i ručao kod nekog Jure Valentića. Bit će da je Topola neki zaselak na granici današnjih župa Barlovci i Ivanjska. Još je u jednom navratu krizmao na Crkvenama prije nego je napustio tu župu 25. kolovoza. Zabilježeno je da je na tom pohodu u cijeloj ivaštanskoj župi krizmao ukupno 525 vjernika, a u župi je boravio više dana.

²⁷ J. JELENIć, Spomenici kulturnoga rada franjevaca Bosne Srebreničke, Mostar, 1927, str. 212.

Dobretić je pohodio ivaštansku župu i 1779. na svom trećem kanonskom pohodu, te je na Porcijunkulu na Crkvenama krizmao 169 krizmanika, nakon što je dan prije krizmao u Ivanjskoj 121. Dva dana kasnije potpisuje se on u župnim maticama, što znači da ih je toga dana pregledao. Doživio je i velike neprilike od Turaka, pa se jedva iskupio novcem i darovima.

četvrti put je Dobretić pohodio ivaštansku župu 10. srpnja 1782, kada je pregledao župne matice. Nemamo, nažalost, podataka o krizmi te godine, niti da li je pohodio neko selo kasnije barlovačke župe. On je, dakle, svake treće godine pohađao župe, što je u ono vrijeme moralo biti veoma teško.

Dobretićev nasljednik fra Augustin Okić (ponekad ga zovu Botoš- Okić) pohodio je ivaštansku župu samo jednom i to 19. kolovoza 1785. I taj podatak uzimamo iz župnih matica, koje je toga dana pregledao, a nemamo drugih podataka o tom njegovu pohodu.

Zatim je uslijedilo dugo razdoblje od punih 13 godina u kojima biskup nije dolazio u ovu župu. Učinio je to 20. srpnja 1798. fra Grgo Ilijić iz Vareša, naslovni biskup i "apostolski koadjutor u Otomanskoj Bosni", kako se potpisao u župnim maticama.

Revni biskup fra Augustin Miletić pohodio je ivaštansku župu čak sedam puta. Prva tri pohoda učinio je kao koadjutor apostolskog vikara i to: 18. rujna 1805, 10. rujna 1808, i 18. rujna 1811, a slijedeća četiri kao apostolski vikar i to: 22. rujna 1818, 23. kolovoza 1922, 20. srpnja 1825. i u kolovozu 1829. Za sve pohode saznajemo iz župnih matica, a za ovaj posljednji nema biskupova potpisa u maticama, niti datuma kada ih je pregledao, ali od 8. kolovoza 1829. u maticama se krštenja opet numeriraju od ništice, a to je znak da je pohod morao biti, budući da se onda tako prakticiralo: krštenja, vjenčanja i sprovodi numerirali su se redom od jednog do drugog biskupova pohoda, a nisu svake godine počinjala iznova, kako je danas običaj.

Miletićev nasljednik fra Rafael Barišić, pohodio je ovu župu dvaput: 13. lipnja 1836. i 12. kolovoza 1840. Imamo podatak da je pri prvom pohodu krizmao na dva mjesta: 12. lipnja krizmao je u Ivanjskoj 428 krizmanika, a 15. lipnja, na blagdan sv. Vida, zaštitnika, čija crkva je tu nekoć stajala, na groblju Crkvene 244 krizmanika, svakako iz onih sela koja su kasnije pripala barlovačkoj župi. To je, koliko znamo, posljednji biskup iz toga tj. turskog razdoblja, koji je krizmao i na nekom mjestu kasnije barlovačke župe. No, i on sam je pri drugom pohodu Ivanjskoj krizmao u dva navrata, ali oba puta kod župne kuće u Ivanjskoj: 339 krizmanika 2. kolovoza 1840, a 10. kolovoza njih 108 iz cijele župe.

Zatim opet nema kanonskih pohoda ni krizmi u župi 11 godina. I fra Andrija Karačić, apostolski provikar Bosanskog apostolskog vikarijata pohodio je tu župu dvaput: u kolovozu 1851. i u srpnju 1853. U prvom navratu je krizmao tri dana: 10. kolovoza 1851. kod župnog stana u Ivanjskoj 367 krizmanika, a tjedan dana kasnije na istom mjestu njih 59, dok je u međuvremenu na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, krizmao na groblju Valentići čak 612 krizmanika. Tu je svakako bilo puno krizmanika iz donjih krajeva župe, tj. kasnijeg barlovačkog područja.

Godine 1853. krizmao je u Ivanjskoj u dvije nedjelje: 24. srpnja 69 krizmanika, a 31. srpnja, valjda na istom mjestu, njih 67. Broj krizmanika je znatno manji jer je prethodna krizma bila samo dvije godine ranije, kada je krizmao ukupno čak 1.048 krizmanika.

Sljedeći vizitator bio je apostolski vikar fra Marijan šunjić u kolovozu 1857. I on je krizmao krizmanike iz cijele župe u njezinu sjedištu u Ivanjskoj u dvije susjedne nedjelje: 2. kolovoza, kada je bilo 427 krizmanika, i tjedan dana kasnije, kada ih je krizmao još 34.

Nakon sedam godina dolazi u pohod apostolski vikar dubrovački franjevac fra Sebastijan Franković 1864. koji se, obavljajući svoj pastirski pohod, razbolio i umro u Ivanjskoj, te je tu i pokopan. Danas mu kosti počivaju u župnoj crkvi u Ivanjskoj. Početkom listopada te godine stigao je u Ivanjsku, te je tu dijelio sv. krizmu 9. listopada i krizmao 471 krizmanika. Pregledao je župne matice i potpisao ih tri dana kasnije, 12. listopada, a onda ga je shrvala bolest, te je umro 31. listopada te godine.

Posljednji vikar Bosanskog apostolskog vikarijata fra Paškal Vuičić, pohodio je ivaštansku župu, dok je u njezinu sastavu bila i današnja barlovačka, dvaput osobno, a još jedanput je poslao svoga izaslanika. U župnim maticama nalazimo pod datumom 19. svibnja 1868. potpis fra Nikole Krilića koji se potpisuje kao suvizitator (konvizitator) biskupa fra Paškala, a svibnja sljedeće godine dolazi Vuičić na svoj prvi kanonski pohod u Ivanjsku. Tu on, kako je upisano u maticama krizmanih, 16. svibnja 1869. krizma 282 krizmanika, a slijedeće nedjelje, tjedan dana kasnije njih još 51. Posljednji njegov pohod toj župi, prije nego su Barlovci postali samostalnom župom bio je 19. srpnja 1874, kada je krizmao ukupno 406 krizmanika, od kojih je sigurno dobar dio bio onih iz donjih krajeva župe, koji su kasnije ušli u sastav barlovačke župe. Naime, 1876. ti su donji krajevi odn. sela pripojeni župi na Petrićevcu, da bi konačno 1879. bila osnovana posebna župa sa sjedištem u Barlovcima.

Poglavlje drugo

PRVO STOLJEćE ŽUPE BARLOVCI

Osnutak i početak župe Barlovci

Nije nam sačuvan dekret osnutka barlovačke župe, ali možemo s priličnom sigurnošću odrediti kada je to bilo. Godina nije sporna; bilo je to 1879. U najstarijim maticama umrlih stoji na početku bilješka da je tu knjigu lokalne kapelanije Barlovci ustanovio njezin prvi lokalni kapelan o. Jakov Blažević 7. lipnja 1879, a prvi je sprovod upisan 11. lipnja. Lokalna kapelanija je u biti isto što i župa, ali kad se jedno područje odvaja od neke župe kao buduća župa, a još nema crkve, župnog stana i ostale "infrastrukture", onda se obično najprije proglasi lokalnom kapelanijom, ali već od početka vodi posebne matice kao i samostalna župa. Svakako su Barlovci posebna crkvena jedinica od početka lipnja 1879, možda baš od 7. lipnja. Kada je župa osnovana, imala je ta samostalna kapelanija 154 kuće, a bračnih parova 277, jer su tada još postojale zadruge, kad je u jednoj kući živjelo više obitelji. Odraslih župljana bilo je 884, a djece koja još nisu primila prvu pričest 532, dakle ukupno 1416 župljana. To je u ono vrijeme bila sasvim solidna župa. Obuhvaćala je 13 sela: Barlovci, Bukovica, Dik(o)evci, Jablan, Jaruga, Kuljani, Matoševci, Ojdanići, Orlovac, Ramići, Stranjani, Trn i Zalužani. (Jaruga je kasnije postala sastavnim dijelom Trna.)

Na početku matice krizmanih upisani su nam statistički podaci o novoj župi sv. Vida u Barlovcima koji su prikupljeni uz kanonski pohod i krizmu bosanskog apostolskog vikara, biskupa fra Paškala Vuičića 22. kolovoza 1880, 15-ak mjeseci nakon osnutka župe odn. samostalne kapelanije. Ovdje ih donosim u preglednoj tablici:

Sjedište barlovačke župe

Prvo joj je sjedište bilo blizu današnjeg groblja "Bijeda". župnik je najprije stanovao u iznajmljenom turskom čardaku Mustajbega Kapetanovića koji je najprije trebalo obnoviti, jer je stradao od ustanika pri austrougarskoj okupaciji BiH. župa Barlovci osnovana je, naime, samo godinu dana nakon prestanka turske vlasti u našim krajevima, odn. nakon uspostave austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. župnik je u više navrata htio kupiti Mustajbegovo imanje, ali ga on nije htio prodati.

Župni stan u Ramićima, u pozadini crkva.

Međutim, već je 30. travnja 1880. župnik fra Jako Blažević kupio 43 dunuma zemljišta u selu Ramići od Hate Kulenović iz Banje Luke, gdje se nalazi današnja župna crkva i stan. Nastojao je da to bude nekako u središtu župe, koja je inače veoma prostrana. No, teško je bilo svima ugoditi. župljani iz Dragočaja željeli su svakako da se crkva i župni stan grade kod groblja Crkvene. Stvar je malo zastala, jer je fra Jako bio premješten za gvardijana na Petrićevcu, a zatim i u Livno. Odatle je opet vraćen u Barlovce 7. svibnja 1884. U međuvremenu dogodila se još jedna velika crkvena promjena u Bosni i Hercegovini; ponovno je uvedena redovita crkvena uprava i osnovana Banjalučka biskupija 5. srpnja 1881. Drugi Blaževićev dolazak u Barlovce gotovo se podudario s dolaskom prvog banjolučkog biskupa fra Marijana Markovića 16. lipnja 1884. u Banju Luku.

Gradnja župnog stana

Fra Jako je odmah prionuo radu oko prikupljanja materijala. Već je koncem lipnja počeo pripremati kamen za gradnju, a 15. rujna 1884. počeo je zidati župni stan. Zabilježeno nam je da je cijeli župni stan sagrađen za 31.883 groša i 10 para.

Istovremeno je iskrčeno oko 200 dunuma zemljišta na Crkvenama "za župsku crkvu sv. Vida mučenika", kako piše fra Josip Lopar u ljetopisu, što znači da se ipak računalo da će crkva biti tu građena. Zanimljive pojedinosti o tome groblju i okolnoj zemlji pronašao sam u jednom zapisu koji se nalazi u ljetopisu franjevačkog samostana na Petrićevcu. Prepisujem taj dio doslovno:

"Još koju o greblju Crkvenam: Ustmeno pričanje naroda kazuje, da je zemlja okolo greblja do druma, orlovačkih barah, odanle prama pol dne (jugu) uz potočić na brieg u put, sputa niz dol i potočić Crkveni, do starog obrastloga druma od pamtivjeka svojina Crkve, stoga rečenu zemlju uvjeriv se, da Turci na njih Tapijah neimaju, zdogovoriv se s narodom započe fra Jako krčiti dne 10 Svibnja g. 1881, ali se najde svakomu poznati zlikovac Hadžiamid Usegjinović iz Banjaluke, i tužih (tuži!) fra Jaku kao tobože prisvojitelja njegova vlasništva, te o tomu bih na Sudu rasprava, i nemogući Hadžiamid posvojiti, da je rečena zemlja njegova, Sud obreče izviditi stvar, te izreći odsudu, što se sve otezalo do god. 1884, te u veljači jedva izajde komisija, koju je izazvao fra Jako, kojoj osim rečenog, prisustovao je kao župnik o. Ambroža Radmanović, ipriko 80 Ijudih; bili su sudbeno pozvati i Turci, da ponesu dokaze, ali nijedan nije došao; medjuto okrčili su po nagovoru i branenju fra Jakinu kod Suda kršćani iz Orlovca 10 duinah (dunuma?) zemlje oko rečenog greblja, za tri godine peti diel žita u Crkvu da dadnu, a kašnje treći"^28.

²⁸ Ljetopis franjevačkog samostana Petrićevac.

Slijedeće godine, 1885. sagrađene su gospodarske zgrade, a u njihovoj gradnji sudjelovala su sva sela barlovačke župe, prema određenom rasporedu. Godine 1907.

Župna crkva Sv. Vida mučenika.

župnik, domaći sin, dr fra Vid Miljanović dao je iskopati i ozidati bunar dubok 13 metara, koji i danas postoji, a čijom vodom su kršteni brojni naraštaji barlovačkih župljana.

župna kuća je nakon potresa 1935. tako temeljito obnovljena i preuređena, napravljen je i podrum, da se gotovo može govoriti o posve novoj kući. Zato je obnova i trajala punih pet godina, kako je zapisano u župnom ljetopisu.

Nakon tridesetak godina, točnije 1969. ponovio se potres, ovaj put još jači, te je nakon njega valjalo opet posve renovirati župnu kuću. Srušen je cijeli gornji kat i građen iznova (1969-1971).

Gradnja župne crkve

Izgleda da je kao župna crkva još dosta dugo služila drvena crkvica sv. Vida na groblju Crkvene. Tek godine 1895. sagrađena je prostrana kapelica kod župnog stana u Ramićima koja je služila za bogoslužja²⁹. U međuvremenu je propao pokušaj da se kupi zemljište Mustaj-bega Kapetanovića kod groblja Bijeda, ali i onaj da se crkva gradi na zemljištu koje je kod groblja Crkvene dao iskrčiti fra Jakin nasljednik, župnik fra Ambroža Radmanović (188-1884). Kad se fra Jako 1884. ponovno vratio za župnika u Barlovce, pokušao je s Mustaj-begom zamijeniti zemljište kupljeno u Ramićima za ono u Barlovcima, uz određenu nadoplatu, ali beg opet nije pristao. Zato je odlučeno da se s gradnjom župnog stana i kapelice ipak počne u Ramićima. Tako će župa i dalje nositi ime sela Barlovci, a sjedište će joj biti u drugom selu - Ramićima.

²⁹ Schematismus cleri Dioecesis Banialucensis (šematizam klera Banjolučke biskupije), 1900, str. 19. - O gradnji župnog stana i crkve v. B. GAVRANOVIć, "Povijest franjevačkog samostana Petrićevac i župa u Bosanskoj Krajini", u reviji Dobri Pastir, Sarajevo, 1959, str. 173-175 (tiskano i kao separat).

Župnu crkvu je 1911-1912. gradio župnik fra Vid Miljanović sa svojim župljanima. Te godine crkva sa sakristijom je ozidana, pokrivena i ožbukana, a toranj je sazidan do visine krova crkve. Opet nam nedostaju podati, ali se čini da je crkva dovršena prije početka Prvog svjetskog rata (1914). Toranj je dogradio također domaći sin fra Josip Lopar(ević) 1915. godine.

Nabavke inventara i popravci

Župnik fra Josip Lopar(ević) nabavio je 1921. tri oltara za crkvu, glavni i dva pokrajna, od čuvenog graditelja Ferdinanda Stufflessera iz Innsbrucka u Austriji. On je napravio kor, krstionicu i vodio još neke radove na ponutrici crkve. Zvono od 170,5 kg nabavili su sami župljani 1923. godine.

Važan događaj za crkvu bila je i njezina elektrifikacija. Električno svjetlo je uvedeno u crkvu i župnu kuću i zasjalo je prvi put upravo na Badnjak 1959, te je prvi put bio obasjani Božić.

Župna je crkva temeljito obnavljana i u ljeto 1963. godine za župnika fra Franje Josipovića. Izmijenjen je strop, obnovljene slike, zidovi i stolarija, itd.

Nakon veoma teških oštećenja župne crkve u potresu 1969. u njoj više nije služena sv. misa pune tri godine i dva mjeseca. Obnova crkve započela je 1. lipnja 1972. za drugog župnikovanja fra Franje Josipovića. Plan je izgradilo poduzeće "Projekt" iz Banje Luke, a obnovu je izvelo građevinsko poduzeće "Bosna" iz Sarajeva.

Gospina kapelica na Crkvenama.

Za Božić te godine ponovo je u crkvi služena sv. misa. Radovi su konačno dovršeni u ljeto 1973. godine. Unutrašnjost crkve je uređivana i oslikana 1975. godine.

Nakon što je 1981. potres oštetio zvonik župne crkve, on je obnavljan od 22. ožujka 1983. za župnika fra Ive Jakovljevića.

Filijale i kapelice

Župa Barlovci bila je veoma prostrana. Nije bilo lako s kraja župe doći do župne crkve. Neki su imali i preko dva sata hoda do crkve. To je vrijedilo za dolazak na svetu misu, ali isto tako i za okupljanje djece na vjeronauk. Zato je bilo potrebno da ona uz župnu crkvu ima i područne crkve i kapelice. U istočnom dijelu župe, u selima: Bukovica, Jablan i Trn nije bilo nikakve crkve, ni kapelice. Zato je, u sporazumu s grkokatoličkim župnikom u Banjoj Luci, 16. kolovoza 1959. započelo slavlje svetih misa u nedjelje i blagdane, te vjeronauk za djecu u grkokatoličkoj crkvici u Jablanu.

Istovremeno je započeto s vjeronaukom za djecu osnovne škole u kapelici koja je 1959. sagrađena u Ojdanićima, odn. na Ojdanića brdu. Tu je nekoć bila drvena kapelica, a onda je sagrađena zidana. Do tog vremena sva se vjeronaučna pouka držala samo u župnoj crkvi, dapače, bilo je razdoblja, čega se osobno sjećam, da su djeca dolazila župniku samo na ispit iz vjeronauka koji bi naučili kod kuće od roditelja ili starije braće i sestara. U nedavnoj prošlosti teško je oštećena, ali je obnovljena, te je ove godine (2004.) prvi put nakon rata bila u njoj sv. misa i poljski blagoslov.

Kapelica na Crkvenama popravljana je u proljeće 1963, jer se radi slijeganja zemljišta počeo rušiti prednji desni kut kapelice.

Kapelice su bile na nekim grobljima, a bila je jedna malena kapelica Sv. Ilije u Kuljanima bez groblja, gdje se slavila sveta misa na blagdan toga sveca. Tu je kapelicu srušio potres 1969 te je 1971. sagrađena nova, upravo pred blagdan svoga zaštitnika sv. Ilije.

Na groblju u Dikevcima bila je također mala drvena kapelica Sv. Jurja koju je srušilo nevrijeme u ljeto 1961. Iste jeseni vjernici su počeli graditi novu kapelicu, a dovršili su je u proljeće slijedeće godine.

Godine 1975. napravljena je u Stranjanima 12 metara duga i 6 široka crkvica za vjernike toga sela i Matoševaca. Posvećena je Sv. Franji Asiškom. Otada je tamo uvedena i sv. misa nedjeljom te vjeronauk, uz već postojeći kod župne crkve, na Ojdanića brdu i u grkokatoličkoj crkvici Sv. Nikole u Jablanu. Crkvica je iznutra uređivana dvije godine kasnije. I ona je teško oštećena i devastirana u prošlom desetljeću, ali je prošle, 2003, godine napravljena nova.

U Bukovici je još od starine bilo zavjetno mjesto na Vidovića brdu ili Mugavci. Iz jednog dopisa župnika fra Josipa Loparevića biskupu Gariću od 10. svibnja 1926. saznajemo da je selo Bukovica imalo zavjet protiv tuče ili grada, te da su tu podigli "svetinju" s velikim križem od greda. To im je dopustio još pokojni biskup fra Marijan Marković (koji je umro 1912) "kada im je i svetinju za križ proti vremenu dao"³⁰. Tu su im svećenici služili sv. misu svake godine na blagdan Pohoda Bl. Dj. Marije ili Marine, kako su ga ovdje zvali, a on je to zatekao kada je došao u Barlovce za župnika (1918). Godine 1925. to im je zabranjeno; ne veli se od koga, ali iz svega proizlazi, da je to zabranio biskup, da ne bude konkurencija banjolučkoj župi kojoj je to patron župe. Molio je biskupa da zabranu dokine, ali je on molbu odbio, ali je dopustio da Bukovčani to slave slijedeće nedjelje.

³⁰ Dopis župnika Loparevića Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci od nav. datuma u BABL-u.

Negdje pedesetih godina prošlog stoljeća bila je tu napravljena mala kapelica, ali su je komunističke vlasti srušile, a više ljudi zatvorile. Nova je sagrađena tek u rujnu 1979. godine, i to nakon što je građevinska dozvola dobivena "teškom mukom", kako bilježi župnik fra Dujo Ljevar u ljetopisu župe. Napravili su je sami mještani zajedno sa župnikom. U međuvremenu je bilo postavljeno malo postolje s malim Gospinim kipom i tamo bi vjernici, osobito žene i djevojke u svibnju i listopadu dolazile "obići kip", tj. izmoliti krunicu hodajući posve lagano oko toga kipa.

Godine 1990. pojavila se potreba da se i u selu Orlovcu gradi manja crkva, jer su se tamošnji vjernici ponešto otuđili od crkve i vjere. U tu je svrhu kupljen dunum zemlje na lokalitetu njive "Babljača".

Groblja

Župa je imala osam grobalja: Crkvene u Orlovcu, Suvaje u Bukovici/ Jablanu, Bijeda i Gajić u Barlovcima, Bešlenica u Trnu na desnoj obali Vrbasa, Gradina u Stranjanima, Batkovića groblje u Matoševcima i najmlađe u Dikevcima, s kapelicom posvećenom sv. Jurju.

Kapelica Sv. Petra i Pavla na groblju Gajić.

Na Crkvenama koje su najveće i najstarije groblje pokapani su i vjernici iz petrićevačke župe. Evo kako to groblje svečano opisuje Ljetopis franjevačkog samostana na Petrićevcu: "Na najvišem humku u Dragočaju i sada postoji groblje zvano 'Crkvene', gdje se drži sv. misa na 2. augusta svake godine tj. na blagdan Gospe od Anđela. Na taj dan skupi se brojan narod iz sve četiri obližnje župe: Barlovaca, Ivanjske, Petrićevca i Banje Luke. Groblje je prastaro, što se vidi iz silne množine drvenih križeva od hrastove crveni na kojima leži stoljetna mašina, a starost njegovu svjedoče i hiljadu godišnji hrastovi što se koče, njih desetak ko kakvi heroji - kojima nema ravnih u onim krajevima."³¹. Isti ljetopis spominje i neke "katakombe", podzemni prostor, "čiji je ulaz pokriven velikom pločom obraslom mašinom", a nalazio se na zapadnoj strani brijega, na dnu groblja. Nažalost, ne znam, da li su tu ikada vršena kakva arheološka istraživanja, a nije isključeno da se tu kriju zanimljive tajne.

³¹ Ljetopis franjevačkog samostana Petrićevac, na nav. mj.

Drugo je po veličini groblje Suvaje na granici Bukovice i Jablana, dok su ostala manja. Groblje Gajić otvoreno je za doseljenike, prije svega Slovence, a kasnije su se tu ukapali i drugi vjernici iz Kuljana. Na njemu je kapelica Sv. Petra i Pavla.

Na groblju Bijeda u Barlovcima sagrađena je nova kapelica Sv. Marka koncem 1971. godine, a u prvoj polovici slijedeće godine također zidane kapelice na grobljima Suvaje i Crkvene.

Većina kapelica bila je devastirana i teško oštećena devedesetih godina. župnici su neke od njih uspjeli obnoviti zajedno sa svojim župljanima, a neke još čekaju obnovu, kao ona posvećena Sv. Josipu na Batkovića groblju i kapelica sv. Ilije u Kuljanima. Na Batkovića groblju je ove godine također služena Sv. misa, te je započelo prikupljanje priloga za obnovu kapelice.

Škole

Na području ove velike župe bilo je 1967. godine čak osam osnovnih škola: od toga pet četvorogodišnjih, te tri osmogodišnje u kojima je radilo ukupno 22 učitelja i 50 nastavnika. četvorogodišnje osnovne škole bile su u: Bukovici, Jablanu, Barlovcima, Stranjanima, Kuljanima, Dragočaju, Trnu i Zalužanima, a osmogodišnje su bile u: Dragočaju, Trnu i Zalužanima (u Kuljanima je bila osmogodišnja škola dok nije sagrađena ona u Zalužanima, a otada je kao područna ostala samo sa niža četiri razreda). U župi su bile i dvije pošte: Dragočaj i Zalužani. Sve to govori o veličini ove župe. Među starije škole spadaju one u Dragočaju i Bukovici.

Jedna od starijih škola na području barlovačke župe bila je sagrađena u Bukovici 1938. godine. župnik fra Anto Hrvat zamolio je 23. kolovoza te godine dopuštenje od biskupa da školu može blagosloviti, što mu je on i dopustio. škola je uskoro blagoslovljena, te je započela prva školska godina.

U Bukovici je 1938. svečano otvorena osnovna škola.

Ta je škola djelovala tri desetljeća tj. do katastrofalnog potresa 1969, kada je teško oštećena, te više nije bila za uporabu. Nikada nije obnovljena, jer je bila u čisto katoličkom selu, nego su djeca otada išla u druge škole: u Jablanu i Trnu.

U selu Barlovci otvorena je 1955. šestogodišnja osnovna škola, ali je školovala samo jedan naraštaj, jer je 1961. opet svedena na četvorogodišnju.

Župne matice

Župa ima, uz neke iznimke, svoje matice od samog početka tj. od 1879. godine. Matice krštenih postoje za cijelo to razdoblje, dok nedostaju neke izvorne matice vjenčanih i umrlih. Ipak, nedavno su napravljene fotokopije njihovih prijepisa, pa se - uvezane - čuvaju u župnom uredu. Tu su i matice krizmanih od početka župe do danas. Također su sačuvana dva opsežna sveska tzv. Stanja duša s popisom obitelji i njihovih članova po selima za cijelu župu, koja su nam danas dragocjen izvor podataka. Postoji i župna spomenica koju je započeo pisati fra Jozo Lopar 1928, ali je u nju unio i događaje iz ranijeg razdoblja. Nažalost, ona nije cijelo vrijeme vođena, pa nam nedostaju neki dragocjeni podaci, osobito iz vremena Drugog svjetskog rata i poraća. Ipak i ovako je dragocjen izvor za zainteresiranog istraživača.

Brojčani razvitak župe

Evo kako se kretao broj katolika u ovoj župi. Prema biskupijskom šematizmu iz 1883. godine župa Barlovci obuhvaćala je 13 sela: Barlovci, Bukovica, Dikevci, Jablan, Jaruga, Kuljani, Matoševci, Ojdanići, Orlovac, Ramići, Stranjani, Trn i Zalužani, u kojima je ukupno bilo 1407 vjernika.

Godine 1885. ima 1672 vjernika,

godine 1892. 1781

godine 1900. 1869

godine 1935. 4460

godine 1960. 5858.

župnik fra Rafael Lipovac zabilježio je u ljetopisu da je prilikom blagoslova kuća uz Božić 1964. u župi ubilježena 1.171 kuća s 5.606 duša. Od toga je djece od 7-15 godina, tj. učenika osnovne škole bilo 925, a mladeži od 15-20 godina 537. Riječ je zaista o velikoj i vitalnoj župi.

Evo i podataka s početka 1967. prikupljenih uz božični blagoslov kuća. U ukupno 12 sela živjele su u to doba 1.203 obitelji s 5.517 duša. Kao razlog što se broj vjernika smanjuje, župnik navodi seobe u susjedne (pri) gradske župe, kao i u Hrvatsku, osobito u zagrebačku župu Rudeš i u čepin kod Osijeka. Bit će danas zanimljivo vidjeti brojčani iskaz po pojedinim selima:

selo obitelji duša

Trn 207 851

Kuljani 139 620

Orlovac 131 563

Barlovci 120 609

Bukovica 114 601

Zalužani 113 479

Jablan 100 449

Ramići 62 284

Matoševci 61 327

Stranjani 60 285

Dikevci 54 262

Ojdanići 42 187

Kanonski pohodi biskupa i krizme u barlovačkoj župi

Svakako je za jednu župu značajan događaj kanonski pohod biskupa kada on posjećuje pojedine župe, pregleda crkvu, župni stan, ured i vođenje knjiga, porazgovara sa župnikom i njegovim suradnicima, a redovito tom prigodom dijeli sakrament sv. krizme. To se događa najčešće u razmaku od 4-5 godina.

Prvi biskup koji je pohodio novoosnovanu župu Barlovce bio je apostolski vikar fra Paškal Vuičić. Kako smo već vidjeli, Vuičić je dvaput pohodio i krizmao vjernike sela kasnije barlovačke župe, dok su oni još pripadali župi u Ivanjskoj, i to 1869. i 1874. godine. On je obavio svoj treći kanonski pohod (u Barlovcima prvi!) 22. kolovoza 1880. Tom je zgodom slavio sv. misu i podijelio sv. krizmu na groblju "Bijeda". Krizmanika je bilo 202³².

³² Podaci za ovu i sve slijedeće krizme uzeti su iz Matica krizmanih barlovačke župe.

Vrhbosanski nadbiskup dr Josip Stadler, koji je upravljao Banjolučkom biskupijom kao njezin apostolski upravitelj dvije godine (1882- 1884), nije doduše pohodio Barlovaca, ali su Barlovčani pohodili njega; prigodom njegova prvog (i jedinog) kanonskog pohoda župi Banja Luka 6. kolovoza 1882. Stadler je u banjolučkoj župnoj crkvi uz tamošnje krizmanike krizmao i 41 vjernika iz barlovačke župe.

Biskup fra Marijan Marković koji je biskupijom upravljao 1884- 1912. i rezidirao u Banjoj Luci, šest je puta, u pravilnim razmacima od četiri odn. pet godina, pohodio barlovačku župu i dijelio sv. krizmu. Bilo je to:

1) 11. srpnja 1888. 276 krizmanika

2) 29. lipnja 1892. 143 krizmanika

3) 27. rujna 1896. 277 krizmanika

4) 13. listopada 1901. 250 krizmanika

5) 9. rujna 1906. 298 krizmanika

6) 10. rujna 1911. 431 krizmanika.

I njegov nasljednik fra Jozo Garić kanonski je pohodio tu župu šest puta, i to:

1) 4. kolovoza 1918, kada je krizmao 686 krizmanika

2) 12. kolovoza 1923. 438 krizmanika

3) 19. kolovoza 1928. 357 krizmanika

4) 13. kolovoza 1933. 690 krizmanika

5) 24. lipnja 1938. 742 krizmanika

6) 22. kolovoza 1943. 839 krizmanika.

Iz broja krizmanika vidljivo je koliko je to velika župa bila.
Prvi biskup koji je barlovačku župu pohodio nakon Drugog svjetskog rata bio je biskup skopski dr Smiljan Franjo čekada koji je upravljao Banjolučkom biskupijom kao njezin apostolski upravitelj od 1946. do 1951. iz Skoplja, gdje je bio rezidencijalni biskup. Zanimljivo je da su ga komunističke vlasti dvaput protjerivale iz Bosne i Hercegovine kao "stranca", a rođen je u Donjem Vakufu! On je uskoro nakon svog imenovanja upraviteljem Banjolučke biskupije, tj. na Veliku Gospu 1946. u banjolučkoj katedrali krizmao kandidate iz samoga grada i okolnih župa, među njima i 45 krizmanika iz barlovačke župe. Barlovačku je župu pohodio na svom prvom kanonskom pohodu 7. rujna 1947. i podijelio sv. krizmu. Nažalost, u maticama krizmanih nije upisana ta krizma, pa ne znamo broj krizmanika.

Biskup dr Dragutin čelik pohodio je barlovačku župu dvaput: 24. kolovoza 1952. i krizmao 785 krizmanika, te 28. srpnja 1957. kada je bilo 588 krizmanika (među njima je i autor ovoga rada).

Najviše je puta kanonski pohodio ovu župu i krizmao biskup mons. Alfred Pichler, čak devet puta. Kanonski pohodi i krizme bile su redom:

1) 26. kolovoza 1962. 328 krizmanika

2) 21. kolovoza 1966. 446

3) 23. srpnja 1970. 435

4) 24. srpnja 1975. 388

5) 24. srpnja 1977. 144

6) 8. srpnja 1979. 312

7) 12. srpnja 1981. 170

8) 3. srpnja 1983. 196

9) 6. lipnja 1987. 148,

Biskup mons. dr Franjo Komarica predvodi misno slavlje povodom 125. obljetnice barlovačke župe 2. kolovoza 2004.

dok ga je 11. srpnja 1985. zastupao generalni vikar mons. Branimir župančić, koji je krizmao 174 krizmanika.

dok ga je 11. srpnja 1985. zastupao generalni vikar mons. Branimir župančić, koji je krizmao 174 krizmanika. Pichlera što bolje upoznati svoju biskupiju. Tako je krenuo u obilazak pojedinih župa ne čekajući da dođe na red krizma i kanonska vizitacija. Barlovačku župu pohodio je 28. siječnja 1990, te služio dvije sv. mise u župnoj crkvi, te popodne u Stranjanima i susreo se s brojnim župljanima. Narod je lijepo primio tu novu praksu mladoga biskupa.

Biskup Komarica imao je prvi kanonski pohod 14. srpnja 1990. te je krizmao 125 krizmanika. Krizmao je u Barlovcima 28. lipnja 1992. kada su bila 82 krizmanika i 16. srpnja 1994. godine 61 krizmanika, ali tom prigodom nije imao redovitu kanonsku vizitaciju. U vremenu kada su vjernici bili prognani, crkva devastirana, a nakon 1995. ni župnik nije više mogao boraviti u župi, biskup Komarica je u dva navrata krizmao u banjolučkoj katedrali i krizmanike iz barlovačke župe: 14. srpnja 1996. njih pet, a 19. srpnja 1998. njih osam.

Drugi njegov kanonski pohod Barlovcima bio je 14. srpnja 2002, kada je krizmao samo šest krizmanika i još jednog iz banjolučke župe.

Duhovni život

Od godine 1959. vjeronauk se počeo držati na tri mjesta, a do tada samo u župnoj crkvi. Osim u župnoj crkvi, to je bilo u grkokatoličkoj crkvici u Jablanu, te u kapelici u Ojdanićima. To je znatno poboljšalo vjeronaučnu pouku, a obuhvatilo je gotovo svu djecu, jer je bilo malo onih koji su pod utjecajem komunista uskraćivali svojoj djeci vjersku pouku.

Godine 1958. župnik fra Franjo Josipović obnovio je u župi Bratovštinu svete krunice i uveo moljenje tzv. "žive krunice". Koliko je vjernicima bila bliska ta pobožnost govori i podatak da se upisalo čak 370 članova.

Treći red sv. Franje djelovao je veoma uspješno. Tako je na Blagovijest, 25. ožujka 1966. primljeno njih 41 u novicijat Trećeg reda.

Veoma agilni župnik fra Rafael Lipovac održao je 30. kolovoza 1964. u župi duhovnu obnovu za sve bogoslove i sjemeništarce i to kako redovničke, tako i biskupijske, za cijelu banjolučku okolicu.

Župniku su desna ruka bili suradnici zvani prakaraturi, uglavnom stariji ljudi iz svih sela župe. Tako ih je 1964. bilo ukupno 18. Oni su pomagali župniku kod bogoslužja, blagoslova kuća i polja, te savjetom.

U župi su za Božić bile uobičajene mise zornice, a godine 1965. po želji vjernika prvi puta je služena misa ponoćka. Ljetopis bilježi da je do 1930. godine misa ponoćka bila služena na Crkvenama.

Vjeronauk se od 1978. držao na još jednom mjestu u župi: u Dikevcima. Sveta misa služila se na tri mjesta: u župnoj crkvi, u Jablanu i u Stranjanima.

Međutim, crkva nije baš najpogodniji prostor za vjeronaučnu pouku. Zato je župnik fra Dujo Ljevar u rano proljeće 1978. započeo gradnju vjeronaučne dvorane u dvorištu župne crkve u Ramićima, duge 16, a široke 6 metara i priveo je sretnom kraju. Radove su izveli domaći majstori, župljani.

Misije i duhovne obnove

Prema crkvenim propisima trebalo bi da se barem svakih deset godina u župi održe pučke misije, koje obično traju tjedan dana, kako bi se temeljitije obnovila vjera i vjersko znanje vjernika. Vrijeme je to brojnih proppvijedi i staleških pouka (za djecu, mlade, bračne drugove, starije), te intenzivnijeg primanja svetih sakramenata, osobito sv. ispovijedi i pričesti. Barlovačka je župa u svojoj povijesti imala tri puta pučke misije, ali i više duhovnih obnova.

Prve pučke misije bile su u barlovčkoj župi 1922. godine, ali o njima nemamo potanjih podataka.

Druge su bile početkom listopada 1935, a držali su ih oci dominikanci.
Treće misije bile su nakon punih trideset godina, od 17. do 24. listopada 1965.

Svećenički pripravnici na duhovnoj obnovi u Barlovcima 1964. godine.

Vodili su ih hrvatski franjevci trećoreci fra Bono Mazić i fra Grgo Sikirić, obojica rodom od Zadra. Misije su veoma dobro uspjele i dugo se o njima prepričavalo. Sve je grnulo na misijske propovijedi, svete sakramente i druge pobožnosti, na veliki jad komunističkim moćnicima. župnik je s pravom ponosno zabilježio da su te misije "najveći događaj župe pa i banjalučkog kraja u zadnja tri decenija"³³.

³³ Knjiga spomenica Barlovci (Ljetopis župe Barlovci), u arhivu župnog ureda. I većinu drugih podataka u ovom poglavlju uzimam iz toga ljetopisa.

Slijedeće godine, 1966. obavljena je obnova misija u tjednu pred blagdan Porcijunkule, od 27. srpnja do 2. kolovoza. Bila je to prava repriza lanjskih misija i po posjećenosti i po svečanostima. Na završetak misijske obnove došao je banjolučki biskup Alfred Pichler, koji je vodio svečanu procesiju u župnom dvorištu i voćnjaku. No kako bi plodovi misija ostali trajni objavljen je program trajne duhovne obnove župe u šest točaka, koje bi trebalo stalno promicati i ostvarivati:

Euharistijski život,

Treći red sv. Franje,

Apostolat,

Vjerska izobrazba (osobito vjeronauk),

Briga za duhovna zvanja,

Rad na moralnom popravku.

Duhovna obnova u župi obavljena je i 1974. godine pred blagdan Porijunkule. Voditelj je bio trećoredac fra Grgo Sikirić. Sličnu trodnevnu duhovnu obnovu pred Porcijunkulu ili Gospu od anđela (zanimljivo: narod je taj blagdan ovdje zvao "Gospodanđel", kao imenicu muškog roda!) 1977. godine vodio je fra šimo šimić iz Visokoga.

Svećenici - dragulji župe: mlade i zlatne mise

Među najradosnije dane neke župe spadaju svakako mlade mise kada novozaređeni svećenici prvi puta slave sv. misu sa svojim župljanima. Najveća većina svećenika slavi svoje mlade mise veoma svečano u svojoj rodnoj župi. župa Barlovci dala je dosta svećenika, pa mlada misa nije bila baš rijetkost. No, svaki put bio je nezaboravan doživljaj za mladomisnikovu obitelj i rodbinu, ali i za sav vjerni puk koji ovdje svećenike izvanredno cijeni. Mlade mise nakon Drugog svjetskog rata bile su u Barlovcima:

godine 1947. - vlč. Tomo Matošević

1958. - vlč. Nikola Matošević

1961. - vlč. Marko šalić

1962. - fra Velimir Blažević

1969. - vlč. Filip Lukenda³⁴

1974. - vlč. Vlado Lukenda

1984. - fra Ivo Orlovac

1986. - fra Božidar Blažević.

³⁴ Autor ove knjige krenuo je 1961. godine u sjemenište iz ove barlovačke župe. Međutim dvije godine kasnije, u jesen 1963, cijela je obitelj iz rodne Bukovice odselila u Ivanovac kod Osijeka, a on je i dalje ostao kandidat Banjolučke biskupije. Zato je svoju Mladu misu slavio 30. srpnja 1972. u Ivanovcu, a u Barlovcima je slavio zavičajnu Mladu misu ili sekundicije 6. kolovoza te godine.

Od ove posljednje prošlo je već punih 18 godina.
I slavlje zlatne sv. mise, tj. 50. obljetnica misništva redovito se slavi kao znak zahvalnosti Bogu na daru pet desetljeća svećeničkog djelovanja dotičnog jubilarca. No, ta se proslava, što se puka tiče, uglavnom obavlja u okviru crkve, odnosno svete mise, bez svečanog banketa, kakav je uobičajen kod mladih misa.

Procesiju na obnovi misija 1966. predvodi biskup Pichler.

Na Porcijunkulu ili Gospu od anđela, ko- ja se u barlovačkoj župi veoma svečano slavi, 2. kolovoza 1963, bila je svečanost zlatne svete mise kojom je nekadašnji župnik fra Anto Hrvat proslavio 50 godina svoga svećeništva. Spomenimo ovdje da su zlatnu misu dočekala i dva svećenika-franjevca iz barlovačke župe. Prvi je dr fra Vid Miljanović, koji ju je svečano proslavio na Petrićevcu 1928. godine. U slavlju je sudjelovao i banjolučki biskup fra Jozo Garić te dvadesetak najuglednijih svećenika, franjevačkih i biskupijskih, onoga vremena. Drugi je fra Viktor šakić, čija je 50. obljetnica svećeničke službe i zlatni misnički jubilej bio 1982. godine. I on je u to vrijeme bio na Petrićevcu, ali nažalost nemam podataka o njegovu zlatomisničkom slavlju.

Neki običaji u barlovačkoj župi

Nekih se običaja sjećam iz svoga djetinjstva, a dio ih je zabilježio i Barlovčanin mons. Vlado Lukenda, župnik u Prnjavoru. Donosim ov- dje neke od njih kao sjećanje, jer su u novije vrijeme oni nestajali, a izgonom vjernika katolika 1995. posve su utrnuli. Vjerujem da će čitatelju biti zanimljivi.

Sudionici slavlja zlatne mise dr Vida Miljanovića. Sjede (slijeva) Antun Ćurčić, fra Filip Pašalić, biskup fra Jozo Garić, svečar dr fra Vid Miljanović, fra Petar Ćorković, banjalučki župnik Josip Antun Milorad; stoje 1. red: Pero Gašpar "Đira" u narodnoj nošnji, brat laik fra Sabin Slukan, fra Alfonz Kudrić, fra Jozo Markušić, fra Anto Mačinković ml., fra Marijan Jakovljević, fra Kruno Brkić, vlč. Ivan Mijić, fra Anto Šeremet; stoje 2. red: fra Anto Horvat, nepoznat, fra Berislav Gavranović, fra Nedjeljko Zubak, vlč. Petar Pajić, vlč. Franjo Prpić.

Od vjerskih običaja valja najprije istaknuti da su katolici redovito nedjeljom išli u crkvu na sv. misu, bez obzira na to koliko su daleko bili od crkve. Netko bi uvijek ostajao kod kuće s malom djecom, kuhati ručak i pripaziti na kuću i sermiju (tako smo zvali domaće životinje). Navečer bi se molila "uovćena" tj. zajednička molitva, a kako u to vrijeme nije bilo struje, redovito se to činilo u mraku, napamet, jer je sva čeljad uglavnom znala sve važnije molitve. Netko bi predmolio, a svi bi odgovarali. Uz ostale molitve: Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, Vjerovanje, Pozdrav Gospi, preporuke na različite nakane, molile su se i "Propetije". Ta se molitva molila raširenih ruku, na spomen Isusova razapinjanja na križu, a molilo se sedam Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu: pet od toga na čast pet svetih rana Isusovih, tj. na objema rukama i nogama te boku, te još dva na druge nakane. Osim kod večernje molitve, to se često molilo u crkvi, kad bi se došlo malo ranije, prije nego počne sveta misa. Molila bi se redovito i "četiri dila koja su dragom Bogu mila". To su djelo vjere, ufanja, ljubavi i skrušenja ili kajanja. Iz onoga "dila" vidi se da su ovdašnji Hrvati katolici u starini bili ikavci. Ljeti bi čeljad znala posjedati po travi u dvorištu ili na kakve klupe i moliti, pa bi zakašnjeli prolaznik usput mogao slušati brujanje molitve iz svakog dvorišta kao zuj roja pčela. Na kraju molitve djeca i mlađe djevojke su starijima (roditeljima i ako bi se zatekao kakav stariji gost) ljubili ruke i to vanjsku stranu šake, koju bi onda prinijeli svome čelu i dotakli ga. Tek po završetku molitve palila bi se lampa i davala večera čeljadi.

Pristupanje svetim sakramentima uglavnom je bilo redovito. Bila je iznimka da netko u selu ne bi pristupio božičnoj i uskrsnoj ispovijedi i pričesti. Božični blagoslov kuća u novije vrijeme obavlja svećenik u pratnji prakaratura ili ministranata, dok je to u starini činio prakaratur, a ne svećenik. Tom se prilikom svećenika daruje u novcu ili u naravi.

Oni su desna ruka župnikova - crkveni oci (prakaraturi); snimljeno 1967.

Božić je bio povezan uz lijepe i djeci najdraže običaje. Na Badnjicu (tako smo zvali Badnji dan, a badnjak u nas nije značio Badnji dan, nego drvo koje se prislanjalo uz kuću) djeca bi uranila pa bi išla tražiti badnjak kod susjeda da ga podignu tj. prislone uz kuću i onda čestitaju domaćinu Badnjicu. Bio je običaj da svaki domaćin dan prije usiječe u šumi badnjak, tj. veću hrastovu ili ljeskovu granu, koja bi se jednostavno prislonila uz kuću. Pritom je trebalo ovako pozdraviti: "Hvaljen Isus (ali bi se to uglavnom izgovaralo: 'Faljn 'Is'), domaćine! čestitam ti Badnjicu. Badnjak na kuću, Bog i Gospa u kuću!" On bi onda djecu darivao slatkišima, voćem i sl. Badnjak bi ostao prislonjen uz kuću do Bogojavljenja, tj. do pravoslavnog Božića. žene su znale paziti tko im na Badnjicu prvi dolazi u kuću. Ako na Badnjicu prvi gosti koji u kuću uđe bude žensko, bit će na proljeće sve same kokice koje će kvočka izleći, a ako muško bit će 'oroščići.

Na Badnjicu predvečer kitio bi se krizban. Jednostavno bi usjekli ljepšu divlju smrekvu i objesili je ili prislonili u jedan kut kuće. Okitili bi ih bombonima zamotanima u šarene papire, te sitnim jabukama, a tek kasnije su počeli kupovati ukrasne kuglice. Domaćin bi u sepetu donio slame u kuću. Tom bi prilikom pozdravio! "Faljn 'Is! česti (tako se izgovaralo, a značilo bi: čestitam ti ili: čestitam vam) Badnjica". Svi bi odgovorili "česti vjera i duša". Slami su se najviše veselila djeca. Smjela su se u njoj igrati, a ponegdje se u toj slami i spavalo. Uslijedila bi duga molitva kod koje su mlađi i djeca klečali na slami, a stariji su sjedili. Večera je kao i cijeli dan bila posna, i to jeo se ugnječeni grah i slatka gibanica. Obavezno se išlo na zornice, jer polnoćke u to vrijeme (prije Drugog vatikanskog sabora) nije bilo. Pečenicu, tj. pečeno prase, smjelo se jesti tek nakon povratka iz crkve.

Mlada misa vlč. Filipa Lukende 1969. godine.

Na prvi dan Božića pozdravljalo se: "Faljn'Is. česti Božić i sveto Isusovo porođenje", a odgovor je bio: "česti vjera i duša!" Na Božić se nije išlo nikuda od kuće, jer je bio red da cijela obitelj ruča zajedno kod kuće. Drugi dan Božića pozdrav je glasio: Faljn'Is! česti Božić i sveti Stjepan!", a treći: "Faljn'Is! česti Božić i sveti Ivo!", a odgovor uvijek isti: "česti vjera i duša!". Na Mladijence odn. blagdan Nevine dječice, smjelo se djecu lagano tući tankom šibom

U korizmi se nije pjevalo, niti se slušao radio, kad su "krenuli" prvi radioaparati (televizija nije ni postojala). Ako bi se pjevalo, onda bi to bile "svete" pjesme, uglavnom korizmene, i to se pjevanje zvalo kantanje (prema latinskom: cantare = pjevati). Na Cvjetnicu bi se djeca umivala, pa na mokro lice stavljali latice ljubičica, rascvjetalih voćaka ili drugog cvijeća. To smo zvali ljubičanje.

Za Uskrs bi se šarala jaja. Ne znam ima li to kakve veze s time, ali smo Veliku subotu zvali Crvena subota, točnije "Crljena subata". Oni spretniji, naročito djevojke, znale bi voskom šarati jaja, pa bi to bila prava mala umjetnička djela, jer su se natjecale, tko će to ljepše uraditi. Bio je običaj ponijeti šareno jaje u crkvu i nakon mise potucati se; tko nadjača odnosio bi i ono protivnikovo jaje i dobivao bi na ugledu. Prije nego bi se na Uskrs bilo što drugo pojelo molio se Očenaš i Vjerovanje, te bi se jelo od posvećenog jela tzv. "pričešćenje". Na blagoslov se nosio kruh, jaja, meso, mladi luk, sol, itd.

Bilo je različitih prigoda kada je trebalo počastiti goste. Jedna od njih je tzv. svraćanje. Ono se prakticiralo nakon sv. mise i blagoslova polja na grobljima u pojedinim selima u proljeće. Svraćalo se svoju rodbinu i(li) prijatelje iz drugih sela ili iz drugog kraja sela. Kad se misa slavi na drugom kojem groblju, onda bi svraćali oni koji imaju kuće u tome kraju. Bio je svečani ručak i druženje dobar dio popodneva.

Uoči imendana bi se išlo svečara "vješati". "Prijetilo bi mu se da će ga se objesiti, a cilj je bio da se on "otkupi" čašćenjem, pa je "vješanje" otpalo.

Djeci je veoma drago bilo paljenje lila uoči svetog Ive. Naime, 23. lipnja navečer, kad se smrači, na kakvom brežuljku blizu kuće palile bi se lile. Naložila bi se velika vatra od suhoga granja, osušenih smrekava i bujade (paprati), a djeca bi trčala okolo, preskakivala vatru odn. žeravicu, kad je plamen splasnuo, noseći u rukama "lile". A lile bi se napravile ovako: uzeo bi se deblji štap i djelomično rascijepio. U procjep bi se metnulo trijeski, suhe kore od trešanja ili kakvog drugog drveta, pa i kakve gume, npr. od bicikla, ili stari opanak, a onda bi se na vrhu stegnulo žicom da ne ispada. To bi se sve dobro osušilo na suncu da bolje gori. Lile bi se zapalile, a djeca (dakako ne posve malena) s tim su trčala okolo, mahala i pravila svjetleće krugove ili druge figure. Izvikivali bi: "Pali lile, uoči svetog Ive!"

Ženidbenih običaja bilo je, dakako, više. Kao vjernici, katolici bi ženidbu redovito sklapali u crkvi i tek bi se onda to smatralo brakom; civilno vjenčanje koje je bilo obvezno u komunističko doba nije smatrano pravim vjenčanjem nego registracijom (kako je netko duhovito primijetio: "Registrirali se k'o što se registrira fićo!"). Kad se ženidba već ozbiljno planirala, valjalo je ići "na pitanje" u curinu kuću. To bi obično činili roditelji mladoženje. Prije samog vjenčanja odvozila bi se curina "odora", tj. ruho, posteljina i namještaj u zaručnikovu kuću. Bila su dva svatovska slavlja: prsten i pjer (pir). Prsten je slavlje kod kuće djevojke, vezan uz zaruke odnosno prstenovanje, ali i uz njezin oproštaj prije nego bi se pošlo u crkvu na vjenčanje i obično je bio skromniji od glavnog slavlja u kući mladoženje tj. pjera, koji bi uslijedio po povratku s crkvenog vjenčanja. Kad bi svatovi prolazili u zaprežnim kolima (u najnovije doba u automobilima), djeca bi pravila prepreke na putu: vezali bi kakav konopac ili lanac preko puta. Kola bi morala stati, a kum častiti djecu bacanjem bombona ili sitnih novaca.

Zavičajna mlada misa autora Ante Orlovca u Barlovcima 1972.

Na svadbi se obavezno pila posebna " slatka čaša", tj. zašećerena rakija, a posluživala bi tu čašu mlada, kojoj je tom prigodom bio red dati dar. Osim mladenaca svoje su uloge imali: kum, prikumak, djever i djeveruša. U tijeku svih ceremonija uvijek je pri ruci bila ploška s rakijom, iako je i inače nije nedostajalo, ali popiti iz kumove ploške uvijek je bila posebna čast. Uostalom, i pozivanje na svadbu, tj. pjer uvijek se obavljalo obilazeći s ploškom. Mlada bi nove ukućane redom darivala prikladnim poklonom. Nekoliko dana nakon svadbe došli bi mladini roditelji, zvani "prijetelji" pa bi dvije sprijateljene obitelji zajednički proslavile.

Neka tragična zbivanja: potresi i nevrijeme

Barlovci se nalaze na trusnom području, pa su tu česti potresi. Na one manje ljudi uglavnom i ne reagiraju, ali u povijesti ove župe dogodila su se dva veća koja su napravila mnogo štete i unijela strah u stanovnike ovih krajeva. Onaj ili točnije ona dva katastrofalna koja su se dogodila 26. i 27. listopada 1969. još su starijima u živom sjećanju, ali je malo onih koji se sjećaju potresa iz 1935. godine. Zanimljivo je da se i on dogodio u listopadu! On je posebno pogodio župu Barlovce i njezinu župnu crkvu. U ostavštini svećenika-povjesničara dr Nikole Bilogrivića našao sam neke zapise i o tom događaju, pa ga ovdje donosim:

"Na pameti su nam oni česti potresi iz godine 1935., koji su zabrinuli bili i Banju Luku i okolna sela, izazvali paniku, čudnovata proročanstva i fantastične priče o pucanju zemaljske kore, o izbacivanju kamenja iz zemaljske nutrine, o povišenju topline i podizanju nivoa banjolučkih toplih izvora. Pronosile su se fantastične priče o tome, kako će sve zemlja progutati, u Ramićima izbiti vulkan i sve zatrpati, ili se sva banjalučka kotlina pretvoriti u jezero.

Sprovod fra Ante Horvata 10. ožujka 1967. na Petrićevcu.

Nije ni čudo, da se narod bio ustravio, kad je od mjeseca srpnja do konca godine bilo do stotinu većih i manjih potresa. Većina ih bili su slabi, a neki od njih opet tako jaki, da su rušili dimnjake, prouzrokovati pucanje kuća, a kod nekih zgrada djelomično obaranje zidova. Najjači potres bio je 21. listopada u 12 sati i 5 min. Od njega su popucale kuće i popadali mnogi dimnjaci u Banjoj Luci, a još više u selima šargovcu i Ramićima. Najviše je stradala kuća seoskog trgovca čote u šargovcu i župna crkva u Barlovcima. Ova je skupa s tornjem ne samo popucala, nego joj se srušio i dobar komad zida. Kod jednog potresa po noći srušio se u barlovačkom župnom stanu sobni zid na fra Bosiljka Gubića, dok je spavao u krevetu. željeznička stanica u Ramićima tako je bila oštećena potresima, da je morala biti ispražnjena, a željeznički personal se nastaniti u vagonima."³⁵

³⁵ Spis u Bilogrivićevoj ostavštini u BABL-u.

O katastrofalnim potresima iz 1969. godine bilježi župni ljetopis, odnosno župnik fra Franjo Josipović: " U župi Barlovci teško je oštećeno ili potpuno srušeno preko 80% svih kuća. župska crkva i kuća postali su neuporabivi. Od štale, koja je najmanje oštećena, napravljena je privremena kapelica. Do pred sami Božić za stan je služila šupa ijedna prikolica dobivena od prijatelja svećenika iz Njemačke, a zatim je provizorno osposobljeno za stanovanje prizemlje kuće i u njemu provedena zima."³⁶ Ljetopis bilježi i da je u potresu teško povrijeđena jedna osoba iz Kuljana, a u Bukovici je jedno dijete u kolijevci teško povrijeđeno, te je umrlo. Teško su oštećene zidane kapelice na Crkvenama, u Kuljanima i u Trnu, a u grkokatoličkoj crkvi u Jablanu nije više bilo moguće imati bogoslužje i vjeronauk. To i ne čudi, jer je, prema ljetopisu, epicentar potresa bio upravo u selu Jablanu.

³⁶ Knjiga spomenica župe Barlovci.

Još je jedan teži potres pogodio ovu župu. Bilo je to 13. kolovoza 1981. Potres je bio dosta jak, te je teško oštetio preko 50 kuća župljana. Od crkvenih objekata najteže je stradao zvonik župne crkve koji je popucao, te kapelice u Stranjanima i na Ojdanića brdu. Ova posljednja je, piše župnik, "za rušenje".

Župni nam je ljetopis zabilježio i veliko nevrijeme u svibnju 1957. godine s tragičnim posljedicama. Uopće je taj svibanj bio veoma neobičan. Najprije je 5. svibnja pao snijeg i "nanio mnogo štete voću", bilježi župnik-kroničar. A onda je došlo još gore. Pustimo kroničara da nam to opiše: "Veliko nevrijeme sa ledom bilo (je) 24. svibnja. Na Crkvenama grom oštetio kapelicu, jer nije bilo na njoj gromobrana, i ubio Anicu šalić r. Marić, koja se sa još tri osobe sklonila pred vrata radi nevremena."³⁷

³⁷ Nav. mj.

Župa u komunističkom razdoblju

Veliku promjenu značilo je i za barlovačku kao i za sve druge župe, kad je nakon Drugog svjetskog rata zavladao ateistički komunizam. Vjernici su na različite načine šikanirani, djeci je priječen odlazak na vjeronauk, škola je preuzela ulogu zatiranja vjere u mladim naraštajima, ali vjera se i dalje živjela i prakticirala. Zbog toga nitko iz katoličkih sela nije mogao napredovati u poslu, a pristup u vojnu i policijsku službu im je onemogućen. Svećenicima je na različite načine ometano obavljanje službe, nametane su nepravedne dažbine, no ništa nije koristilo, iz župe je bivalo sve više duhovnih zvanja. Valja istaknuti da je komunistička vlast svećenike nevine optuživala i kažnjavala. Tako je na 40 dana zatvora osuđen barlovački kapelan fra Berislav Kasalo 1982, a posljednji katolički svećenik u tadašnjoj državi kojega su komunisti osudili bio je Barlovčanin pok. Filip Lukenda, kojega su 1986. godine osudili na četiri godine zatvora, pa onda mu "velikodušno" snizili kaznu na dvije i pol.

Kapelica Sv. Jurja na groblju u Dikevcima.

Nažalost, iz vremena rata i poraća nema nikakvih bilješki u ljetopisu župe, pa smo tako uskraćeni za mnoge informacije koje bi nam danas bile i te kako zanimljive. Bilo je to vrijeme, kad se za jednu jedinu riječ moglo završiti u zatvoru, a svećenici su bili osobito na udaru. Zato su se oni, što je i razumljivo, više okrenuli radu s vjernicima, a pisanje ostavili za povoljnija vremena. Ipak, ponešto je zabilježeno u kasnijem razdoblju. Tako je rješenjem Okružne agrarne komisije iz Banje Luke župi oduzeto sve crkveno zemljište, osim vrta i dvorišta, jer je sva zemlja bila uknjižena na samostan Petrićevac. Komad zemljišta uz župnu štalu župa je praktički kupila (i zamijenila) sa Zemljoradničkom zadrugom u Dragočaju, kojoj je agrarna komisija dodijelila oduzetu crkvenu zemlju.

Stogodišnjica župe

Župnik fra Dujo Ljevar bilježi da je stogodišnjica postojanja župe Barlovci proslavljena 18. lipnja 1979. Nemamo podrobnijih podataka kako je ta obljetnica slavljena, ali je vjerojatno bilo svečano misno slavlje s određenim programom ili pripravom, bilo devetnicom, bilo trodnevnicom, kako je u takvim prilikama običaj.

Redoslijed župnika i kapelana barlovačke župe

Župnici

Župu Barlovce trajno pastoriziraju bosanski franjevci. Bilo je među njima učenih i pobožnih, sposobnih i revnih, i svaki je na svoj način ostavio u toj župi dubok trag. Sve do najnovijeg vremena uz župnika je, kad je to bilo moguće, djelovao i kapelan ili župni vikar. To je najčešće mlađi svećenik, koji uz iskusna župnika stječe prva svećenička iskustva, kako bi kasnije mogao samostalno voditi župu. župnika je u 125 godina bilo ukupno 27. Evo njihova popisa!

Fra Jakov Blažević 1879-1882.

Fra Ambroža Radmanović 1882-1884.

Fra Ambroža Radmanović 1882-1884.

Fra Jakov Blažević 1884-1886. drugi put

Fra Vid dr Miljanović 1886-1887.

Fra Jozo Radman 1887-1888.

Fra Franjo ćurić 1888-1891.

Fra Ambroža Radman(ović) 1891-1893. drugi put

Fra Vid dr Miljanović 1893-1899. drugi put

Fra Anto Palinić 1899-1901.

Fra Anto Mačinković 1901-1903.

Fra Vid dr Miljanović 1903-1906. treći put

Fra Josip Loparević 1906 (22. travnja-9. rujna)

Fra Vid dr Miljanović 1906-1913. četvrti put

Fra Ambroža Radman(ović) 1913-1918. treći put

Fra Josip Loparević 1918-1929. drugi put

Fra Anto Hrvat 1929-1942.

Fra Dragomir Prpić 1942-1945.

Fra Vlado Ljevar 1945-1955.

Fra Franjo Josipović 1955-1964.

Fra Rafael Lipovac 1964-1967.

Fra Stanko Buzuk 1967-1968.(zbog bolesti samo godinu i pol!)

Fra Franjo Josipović 1968-1973. drugi put

Fra Dujo Ljevar 1973-1980.

Fra Ivo Jakovljević 1980-1985.

Fra Juro šalić 1985-1998.

Fra Mijo Rajič 1998-2003.

Fra Ivo Orlovac od 2003.

Kapelani

Donosim i popis kapelana ove župe koje sam pronašao u župnim maticama. Oni su se, po naravi svoje službe, puno češće mijenjali nego župnici, a većinom su i ostajali kraće vrijeme. Neki se u maticama bilježe kao duhovni pomoćnici. Prvi se kapelani pojavljuju tek 60 godina nakon osnutka župe, opet ih nema od vremena Drugog svjetskog rata, tj. od 1942. do 1959, a zadnji odlazi iz župe 1995. Bilo ih je ukupno 16. Evo njihova redoslijeda!

Fra Bosiljko Gubić 1939.

Fra Anto Vidaković 1939-1942.

Fra Marijan Jakovljević 1939-1941. (bivši provincijal)

Fra Tomislav Dusper 1942.

Fra Anto Lipovac 1959-1962.

Fra Anto Nedić 1962-1965.

Fra Anđelko Barun 1965-1970.

Fra Augustin Akalović 1970.

Fra Tihomir Salapić 1970-1971.

Fra Juro Marčinković 1971-1973.

Fra Vlado Ljevar 1973-1976.

Fra Ivo Jakovljević 1976-1980.

Fra Berislav Kasalo 1981-1985.

Fra Tomislav Jurić 1985-1986.

Fra Krešimir Vukadin 1986-1987.

Fra Anto Ivanović 1987-1995.

Osim navedenih kapelana ili župnih vikara još je desetak franjevaca kraće vrijeme ispomagalo u župi Barlovci, ali nisu bili ni župnici ni kapelani. To su, prema maticama: mladomisnik fra Ljudevit Josić, fra Alojzije Atlija, fra Velimir Ilovača, profesor fra Berislav Gavranović, fra Alfons Kudrić, đakon fra Ilija Piplica, fra Anto Hrvat, koji je tu proveo niz godina kao umirovljenik, te pomagao koliko je mogao, a tu je i preminuo, fra Andrija Cvitanović, fra Miro Vrgoč i fra Alojzije Tomić. Svi su oni dali svoj veći ili manji doprinos životu barlovačke župe.

Među navedenim svećenicima možda ćeš, štovani čitatelju, pronaći i sjetiti se onoga koji te je krstio, poučavao za Prvu pričest ili krizmu, ispovijedao te ili vjenčao: pomoli se za njegovu dušu, ako je već preminuo, ili pomoli se za njegovu svećeničku ustrajnost i blagoslovljen pastoralni rad, ako je još među živima!

Dio treći:

DIOBA BARLOVAčKE ŽUPE I NJEZIN DALJNJI ŽIVOT

Osnutak župe u Trnu

Župna crkva sv. Josipa u Trnu, sagrađena 1986, srušena 1995.

Budući da je barlovačka župa, unatoč suvremenim prijevoznim sredstvima, bila prevelika, biskup banjolučki mons. Alfred Pichler je 26. kolovoza 1980. osnovao novu župu Trn, kojoj su pripala tri sela nekadašnje barlovačke župe: Trn, Bukovica i Jablan³⁸. Novoosnovana župa je trajno povjerena na upravu Franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena. Uz tri sela, novoj su župi pripala i dva groblja: Bešlenica u Trnu i Suvaje u Bukovici/Jablanu, te kapelica Pohoda Bl. Dj. Marije na Vidovića brdu u Bukovici. župi matici ostalo je devet sela: Barlovci, Kuljani, Zalužani, Ramići, Dikevci, Orlovac, Ojdanići, Stranjani i Matoševci, s ukupno 880 kuća i 4.000 vjernika.

³⁸ Kopija dekreta br. 603/80 od nav. datuma, u BABL-u.

Prvim župnikom trnske župe postao je fra Dujo Ljevar, dok je barlovačku župu preuzeo dotadašnji kapelan fra Ivo Jakovljević. Osim fra Duje, koji je 1985. sagradio veliku suvremenu crkvu, u Trnu je župnikovao i fra Blaž Marković tijekom svih ratnih stradanja, kada je ta crkva, u svibnju 1995, miniranjem srušena, a župni stan zapaljen. Zatim je župu opet preuzeo fra Dujo. Mi se ovdje okrećemo svojoj temi: barlovačkoj župi.

časne sestre u barlovačkoj župi

Veoma je koristan rad časnih sestara u nekoj župi i sretna je župa koja ih može dobiti. Nakon Drugog svjetskog rata, za župnika fra Vlade Ljevara, u barlovačku župu je dolazila s. Imakulata Böckmann iz Budžaka, Klanjateljica Krvi Kristove, te je na nedjeljnim misama svirala i vodila pjevanje. Prve su se u župi nastanile školske sestre franjevke hercegovačke provincije Krista Kralja i to 1955. One su tu djelovale punih 18 godina, sve do 1973. Kasnje su u barlovačku župu došle sestre družbe Klanjateljica Krvi Kristove i to 7. rujna 1981. Sjedište njihove provincije je u to vrijeme bilo u Zagrebu, a prije toga u čuvenom samostanu "Nazaret" u Budžaku. Sestre su preuzele vođenje kućanstva, brigu za čišćenje i uređenje crkve, vođenje župnog pjevanja te dio župne katehizacije. Došle su tri sestre: s. Branislava Garvan, katehistica i predstojnica, s. Vjenceslava Novinc, katehistica i s. Robertina Antolović, kuharica. Sestre su u župi ostale sve do izgona u kolovozu 1995.

Župnikovi suradnici - župno pastoralno vijeće

Ono što su nekoć bili "prakaraturi", tj. prvi suradnici župnika kroz stoljeća, u novim su vremenima preuzeli izabrani vijećnici župnog pastoralnog vijeća. U skladu s kanonskim propisima, biskup Komarica je odredio da se u svakoj župi osnuje župno pastoralno vijeće, kao tijelo koje će župniku pomagati u župnim poslovima. Vijećnike su pod župnikovim vodstvom izabrali vjernici, župnik ih predložio biskupu, a biskup potvrdio. Nakon toga su imenovani pred župnom zajednicom položili zakletvu da će vjerno obavljati povjerenu službu i tako svečano započeli svoj mandat. U Barlovcima je prvo takvo vijeće formirano i svečano uvedeno u službu prigodom proslave patrona župe sv. Vida 17. lipnja 1990. Svečano misno slavlje predvodio je biskupov izaslanik dr Miljenko Aničić, kancelar biskupije. Vijećnika je bilo ukupno 21 koji su predstavljali sva sela barlovačke župe. Evo sastava toga prvog župnog pastoralnog vijeća: Ivica Aleksić, Ivan Kašljević i Anto Ojdanić iz Zalužana, Marko Tuzla, Pero Domić i Brane Princ iz Kuljana, Luka Lukenda, Joško Štemberger, Joso Anušić i Draga Bartulović rođ. Batković iz Barlovaca, Mirko Pajić, Tomo Lipovac i Ivica Radman iz Ramića, Ferdo Stojčević, Pejo Bajlović, Berislav šalić, Tomo Lipovac Ivin i Kaja Komar rođ. Komljenović iz Orlovca, Pejo šalić iz Dikevaca, Slavko Blažević iz Stranjana i Josip Batković iz Matoševaca.

Rat bez rata - Barlovačka župa u najnovijim zbivanjima

Padom komunizma ponadali smo se boljem i ljudskijem životu. Nažalost, nije bilo tako. U kasno ljeto 1991. u barlovačkoj su župi krštene trojke, djeca Berislava Mijatovića iz Ramića. To je ujedno i posljednja vedra vijest koju susrećemo u župnom ljetopisu. No, nad župu i cijelu BiH i Hrvatsku nadvili su se tmurni oblaci. Neka nam te dane opiše kroničar:

Mrtvačnica na groblju Gajić.

"Koncem lipnja 1991. godine dolazi do uznemirenosti i sukoba u Sloveniji. U osmom i devetom mjesecu počinje, pa svom žestinom plamti rat u Hrvatskoj. Stanje u župi postaje napeto. Ljudi su uznemireni. Umjesto demokratskog preobražaja dolazi do najgoreg. Tokom jeseni putovi postaju nesigurni. štoviše, blokirani su. Nesigurnost je na svakom koraku. Slaba privređivanja, slaba ili nikakva primanja. Otpuštaju se radnici. Da bi se izbjeglo odlaženje na front i u bratoubilački rat preko Save, ljudi se sklanjaju, gdje i kako tko stigne. Odlaze u Njemačku, Austriju, švedsku, čak do Australije. Odlaze u Zagreb i Sloveniju, računajući se vratiti kada se sve smiri. Pojedine obitelji se sele. Tko može, sklanja djecu i mladež. Time se gubi mnogo. Gubi se posao, a u župi domaćinstva ostaju bez radne snage, bez mladosti, bez budućnosti. Mnogo naroda odlazi. Traži krsne listove, crkvene dokumente - to jedino vrijedi u inozemstvu. Radi takvih prilika i opasnosti za Božiću župskoj crkvi nismo držali ponoćku. Držali smo je u Stranjanima uz veliki rizik."³⁹

³⁹ Knjiga spomenica župe Barlovci.

što dalje, stanje je bilo sve gore. Već u lipnju 1992. pala je i prva žrtva iz barlovačke župe. U Mišinu Hanu pred gostionicom pijani rezervisti ubili su Antu Lipovca (sina Rudolfova) iz Ramića. Kriv je bio samo zato što se tu slučajno zatekao.

I te je godine još bila sv. krizma 28. lipnja. U ljeto 1992. u župi ostaje samo jedna časna sestra. Na okolne župne crkve već je izvršeno više oružanih napada: u Trnu, Presnačama, na župnu kuću u Dervišima (župa Budžak), a u Barlovcima još nema fizičkih napada, ali kruže priče kako je crkva puna oružja koje se dijeli Hrvatima, prijeti se vjernicima da iseljavaju; scenarij koji se tih mjeseci i godina trajno ponavljao po svim našim župama.

Najtužnije stranice župne kronike

Svakako su najtragičnije i najtužnije stranice cijele župne kronike one dvije, gdje su pobilježene žrtve i stradanja nevinih župljana u godinama 1992-1994. Riječ je o civilima, posve nedužnim ljudima. U 11 napada ubijeno je ukupno 16 župljana. Ovdje ispisujem te stranice doslovno:

"Na svetkovinu Svih Svetih 1992. godine u suton masakriran je u vlastitoj kući naš župljanin, umirovljeni poštar Joso Anušić u Orlovcu. Mjesec dana kasnije umro je od posljedica u Zagrebu.

Dne 02. veljače 1993. godine masakriran je, spaljen i ubijen Stipo Lukenda zvani 'Pišća' iz Zalužana.

Pred Blagovijest, 24. ožujka 1993. godine pobijeni su kod svojih kuća braća Tomo i Vid Anušić, te Ivo Bartulović u Gajanima.

Na samu Blagovijest 25. ožujka 1993. uniformirana lica ubila su u vlastitoj kući Stjepana Vidakovića zvanog 'Lida' i ženu mu Mariju u Dikevcima.

Dne 24. travnja 1993. godine ubijena je u vlastitoj kući Janja Bumbar u Barlovcima.

Dne 31. kolovoza 1993. godine ubijen je u vlastitoj kući Ljuban Miljanović u Barlovcima.

Dne 11. rujna 1993. godine u vlastitoj kući ubijena je Ana Kovačević u Ramićima.

Dne 02. listopada 1993. godine u vlastitoj kući pobijena je cijela obitelj Malčević u Ramićima: Tomislav, supruga mu Zorka i sin Marin.

Dne 04. listopada 1993. godine masakriran je u vlastitoj kući Niko Blažević Tvrtkov u Kuljanima. Umro je u banjalučkoj bolnici 10. listopada iste godine.

Dne 06. studenog 1993. godine masakriran je, smrskana glava, ubijen u vlastitoj kući Mato Dizdar zvani 'Žgit' u Dikevcima.

Dne 06. ožujka 1994. godine ubijen je u vlastitoj kući Slavko Kašljević u Zalužanima."⁴⁰

⁴⁰ Ovaj i slijedeći citati su, što je vidljivo iz samoga teksta, iz župne Spomenice.

Sve ovo gore doneseno, skupljeno je u kronici na jednom mjestu. Međutim, to nisu ni izdaleka sve žrtve barlovačke župe. O nekima od njih je posebno pisano i to ponešto opširnije. Ja ću ih ovdje navesti kao nastavak gornjih tragičnih litanija.

"Dne 04. rujna 1994. stradao je Joso Brkić iz Kuljana. Taj stari čovjek ostao je sam. žena mu umrla, djeca se razišla. Kći sa zetom otišla u Sloveniju, kuću ostavili na čuvanje njemu. Na Vel. Gospu došli su neki u uniformama, prijetili mu, tukli ga. Doseljenici su mu prijetili ('Njega će noć pojesti'!). Nestao je četvrti rujna, (nakon) Tri dana njegova kći, udana u Kašljeviće, našla ga je u bunaru. Izvadili su ga: tanko uže, dva puta stegnuto i zavezano na vratu. Bunar je nađen zaklopljen. Bunar dubok 4-5 m.; vode samo 80 cm. Vještak je samo kratko kazao nakon obdukcije: nasilno zadavljen."

A onda niže: "Dne 16. studeni 1994. Tragedija u obitelji Plazanić. Stradali supruzi Ivo i Mara r. Debeljak u Kuljanima. On nađen raskomadan na pruzi, ona mrtva, zadavljena u kući. Dvije kćeri skučene svijesti ne znaju ništa reći. Navodno je službeni nalaz: samoubojstvo kod njega, a kod nje ubojstvo od druge ruke." Bilo je svakojakih glasina, ali činjenica je da su njih dvoje žrtve.

Još su dva vjernika iz barlovačke župe pred Božić 1994. pale kao žrtve bezumlja. Kroničar bilježi: "Dne 30. studenoga 1994. ubijen je u vlastitoj kući Mijat (zvani "Mišo", op. A.O.) Lukenda, iz Barlovaca. Bio je trenutno sam u kući, gledao TV-prijenos, kraj prozora. Ubojica mu je u glavu kroz prozor sasuo rafal od šest metaka. Priča se u selu: to je bilo zato što je nešto rekao protiv radne obaveze!

Kapelica Sv. Križ na Ojdanića Brdu.

Dne 6. prosinca 1994. uvečer ubijen je u vlastitoj kući maloumni Andrija Blažević u Dikevcima. (...) Ubijen, zadavljen na kauču. Suprugu Kaju (rođ. 1912.) taj je tukao staklenom flašom, davio njenom usukanom maramom; čudom, ostala je živa." župnik bilježi i bahato, bezdušno ponašanje vojne policije: "žalosno, taj dan pošao sam da ga ispovjedim. Vojna policija koja kupi za radnu obavezu mi nije dala proći. Vratila me. Sutradan, kad sam došao, Andrija je već bio mrtav."

Stradanje nevinih župljana nastavljeno je i 1995. godine. Tako su dana 19. travnja 1995. ubijeni u vlastitoj kući dvoje staraca: Ilija i Jelica Topić. Anto Debeljak, sin Nikole, iz Matoševaca, od silnog straha pred zlostavljanjima doživio je psihički poremećaj te je izvršio suicid u Matoševeima početkom svibnja 1995.

Posljednja žrtva koju bilježi župna kronika pala je početkom listopada 1995. Stradao je Ivo Gagula, sin Ilije iz Zalužana. "Ubili su ga došljaci kraj rijeke, gdje se sklanjao od racija."

Tragičnu bilancu svodi župna kronika lapidarnom konstatacijom: "Inače, tijekom rata u barlovačkoj župi stradao je 31 župljanin. Od toga većina je masakrirana i pobijena po vlastitim kućama."

Kroničar nikoga ne poziva na odgovornost, nikoga ne proziva. Samo tužno i savjesno bilježi, da se imena nevinih stradalnika ne zaborave. Ali svaki iole moralan čovjek mora postaviti pitanje: u ime kojih ciljeva i ideala, u ime koje budućnosti je u jednoj starodrevnoj katoličkoj župi, u srcu Europe, u kojoj su katolici preživjeli i nadživjeli tri i pol stoljeća turskoga zuluma (1528-1878), pod kraj 20. stoljeća ubijen 31 nevini župljanin u kraju gdje uopće nije bilo ratnih djelovanja, niti su Hrvati katolici pružali ikakav otpor, nego pokorno izvršavali sve što su im mjesne vlasti naređivale. A nitko od njih nije poginuo kao pripadnik bilo koje vojske! Za sve te silne zločine nitko nije kazneno odgovarao, nije ni optužen, nitko zločina nije ni istraživao! Danas tu žive neki drugi ljudi. A Haag šuti. Savjest Europe i svijeta je zaspala, ili još gore - umrla.

Posjeti uglednih gostiju i župna slavlja

Međutim, upravo u najtežim stradanjima župe, dolaze, kao melem na ranu, pohodi visokih crkvenih gostiju, koji u nekim "normalnim" vremenima vjerojatno uopće ne bi došli. Na blagdan Duhova, 30. svibnja 1993. barlovačku župu je, možda prvi put u njezinoj povijesti, posjetio jedan kardinal Svete Rimske crkve. Bio je to osobni Papin izaslanik, francuski kardinal Roger Etchegarav. Došao je u Papino ime donijeti župljanima i njihovim svećenicima riječi ohrabrenja i utjehe u stradanjima koja proživljavaju.

Samo dva tjedna kasnije, na blagdan zaštitnika župe Sv. Vida, župu je pohodio mjesni biskup mons. Franjo Komarica s gostom biskupom Walterom Kasperom, poznatim teologom iz biskupije Rottenburg- Stuttgart. Biskup Franjo je, zajedno s gostom, predvodio svečano misno slavlje u crkvenom dvorištu, koje je bilo posve ispunjeno vjernicima.

Na Spasovo, 12. svibnja 1994. koje se posebno slavi na Crkvenama, misno je slavlje predvodio franjevački provincijal fra Petar Anđelović iz Sarajeva, u pratnji profesora fra Mile Babića.

Na Gospu od Anđela, 2. kolovoza 1994, gostovao je u Barlovcima katedralni zbor iz Banje Luke, pjevao misu, a nakon toga održao veoma lijep i uspio koncert. Uslijedilo je druženje gostiju s domaćim vjernicima do kasno poslije podne. Bio je to pokušaj da se, unatoč svim neprilikama, živi normalno.

Nemili događaji

Prijetnje i napadi koji su se prije događali samo povremeno, 1993. godine veoma su učestali. Nakon tolikih nedužnih vjernika, na red je došlo i sjedište župe. Trebalo bi puno prostora da opišemo sve ono što se navodi u kronici župe. Ipak, ovdje izdvajamo samo ponešto od toga. Prolazeći pokraj župne crkve i kuće, rezervisti su pucali i provocirali. Nije to bilo nimalo bezazleno pucanje u zrak, nego izravno u crkvu, župnu kuću i gospodarske zgrade, o čemu su vjerno svjedočili tragovi metaka.

I križevi su postali žrtve ljudske mržnje.

Malo prije ponoći 13. rujna 1993. eksplodirala je podmetnuta eksplozivna naprava pod glavnim ulaznim vratima crkve, koja su posve demolirana. Gotovo pola godine kasnije 3. ožujka 1994. sličan je napad bio na župni stan. Napadači su očito htjeli provaliti, udarali su nogama i kundacima pušaka po vratima župnog stana, čak razbili nekoliko stakala, ali vidjevši da su vrata osigurana otišli su neobavljena posla. čak tri puta provaljeno je u župnu garažu i odneseno nešto alata i drugih potrepština. I 30. kolovoza 1994. oko 22,30 sati pucano je po župnoj kući sa strane vrta.

Događaju se zlostavljanja svih vrsta. Sposobne muškarce vode na "radnu obavezu", djeci u školi prijete. I zadnji su katolici otpušteni s posla. Kronika bilježi: "Doseljenici često uzurpiraju imovinu u susjedstvu. Bespravno se sijeku šume, oskvrnjuju groblja, oduzimaju vozila. Katolički svijet sve više pada u siromaštvo. Caritas dovozi hrane, nešto i odjeće i obuće, ali ovo dvoje posljednje ni izdaleka dovoljno (...) S mukom održavamo redovitu pastorizaciju, sv. mise, vjeronauk." Mnogi sele, točnije bježe, i u srpnju 1994. župa je prepolovljena.

"Crni Božić"

Upravo su pod tim naslovom u kronici župe zabilježena tragična zbivanja na Božić, 25. prosinca 1994. Neka nam opet progovori sam kroničar:

"Grupa mladića obučena u maskirne uniforme zagasito plave policijske odore, s dvojicom doseljenika i kombijem došla (je) u rane sate kupiti navodno za radnu obavezu. Uz put (su) po Kuljanima kupili, došli pod crkvu na raskršću, stali, a dvojica s jednim doseljenikom došla na crkvenu kapiju. Jedan (je) s tim doseljenikom ušao i u crkveno dvorište. Nakupili (su) i odvojili dvadeset jednog mladića i čovjeka koji su pošli ili došli na ranu i đačku misu, odveli kombijem najprije u kavanu "Page" u Kuljanima, (zatim) u stanicu milicije u Budžaku, u mali logor, u Ministarstvo za obranu. Svagdje ih tukli, maltretirali i na koncu pustili.

Tu je najviše bilo momaka iz Barlovaca, koji su se prije tri dana vratili s radne obaveze na Manjači; imali papire, ali ništa nije pomoglo."

Ljuban Lukenda Ivanov

Nikola Lukenda Jurin

Ivica (Ićo) Lopar Lukin

Anto Lopar Vidov

Ivo Lopar Lukin

Bernard Lopar Ilkin

Draško Vidović Markov

Ivo Anušić šime

Vinko Lopar Antin

Ivo Anušić Ilije

Anušić Joso Ivana (svi iz Barlovaca, op. A. O.)

Marinko Blažan Milkin iz Cerika

Marko Orlovac Ante iz Bukovice

Ivo Relja Vladin iz Bukovice

Vlado Relja Ante iz Bukovice

Josip Relja Ante iz Bukovice.

Idući u crkvu putem su pokupljeni:

Tomo Bijelić iz Kuljana

Joso Ljevar iz Zalužana

i Lopar iz Zalužana.

Kod kuće su pokupili:

Vladu Anušića Markova iz Kuljana (spremao se na misu)

Josipa Domića Markova iz Kuljana.

Kod kuće su isprebijali Marka Domića, oca Josipova.

Kod kavane "Page" istukli su dječaka Ivicu Bijelića, koji je donio ocu Tomi bundu. U kući Marka Domića istukli su Zvonka Štembergera, malodobnog dječaka koji se tu našao. Najgore je prošao Marko Domić Ivin iz Kuljana, otac Josipov. Trojica su ga gazili u snijegu. Rebra polomljena. Danima nije mogao ustati ni leći, samo je umotan sjedio. Teško su pretučeni Anto Lopar Vidov i Tomo Bijelić. Svima je bila potrebna liječnička intervencija. Kada su Vlado Anušić i Tomo Bijelić dovedeni na kirurško odjeljenje u Banjoj Luci, liječnik im je tražio po 1000 DM da mogu ostati na liječenju!? Stvarno žalosno.

Nikakva komisija nije izlazila, nikakav uviđaj nije bio. Dolazila je jedino predstavnica ženevskog Crvenog Križa, madame Sesil 29. prosinca 1994. i 5. siječnja 1995. tražeći iscrpne podatke o događaju.

Među njima pretučeni su radnici župskog Caritasa. Žalosno. Utorak 20. 12. 1994. ti su ljudi dijelili pomoć, namirnice. Onaj isti koji ih je doveo i pokazao da njih treba odvesti, oni su mu dali pomoć. Radnici kruhom, a oni (...)"

Batkovića groblje s kapelicom u Matoševcima.

Kao što vidimo, iz crkvenog dvorišta ih je odvedeno 11 iz Barlovaca, četiri iz Bukovice i jedan iz Cerika. Na putu prema crkvi uhvaćena su dvojica iz Zalužana i jedan iz Kuljana. Još dvojicu Kuljančana su pokupili kod njihovih kuća. Neke su brutalno premlatili, ne gledajući čak ni na njihovu dob: jednoga su dječaka koji je donio svome ocu zimski ka- put, istukli, nakon što su ga odveli, a drugoga samo zato jer se tu slučajno zatekao. Bilo je tako teško premlaćenih sa slomljenim rebrima, da im je trebala liječnička pomoć. U bolnici su im tražili po 1000 DM kako bi bili primljeni na liječenje. Zlostavljani i pretučeni, ali i mnogi drugi župljani nastojali su naći bilo kakav način da se sklone, da odu nekuda u svijet. Zbog opće zaplašenosti preostalih vjernika župnik nije obavljao božićni blagoslov kuća.

Ni župnikov život više nije siguran

Nakon akcije hrvatske vojske i redarstvenika "Bljesak" u Slavoniji, u svibnju 1995. zločini su dosegli vrhunac. Noću 7/8. svibnja te godine minirana je župna i samostanska crkva na Petrićevcu, samostan zapaljen, a uslijed pretrpljenih zlostavljanja preminuo je nestor samostana fra Alojzije Atlija, koji je već bio srčani bolesnik. Preostali svećenici našli su smještaj u biskupovu domu u Banjoj Luci i u samostanu sestara Klanjateljica u Budžaku. Od tog vremena ni osoblje barlovačke župe više nije noću boravilo u svojoj župnoj kući. Svaku večer išli su na konak sestrama u Budžak. U tri slijedeća mjeseca, do 20. kolovoza, župni stan je provaljivan i pljačkan čak šest puta.

Posljednje veće okupljanje vjernika u barlovačkoj župi

Na blagdan Gospe od anđela 2. kolovoza 1995. bilo je "posljednje veće okupljanje" vjernika te župe, bilježi kroničar. Nikomu se po završetku misnog slavlja nije žurilo kući, kao da su slutili da im je to zadnje takvo druženje u svojoj rodnoj župi. A stvarno je to bio labuđi pjev te nekoć velike i duhovno vitalne župe. Kronika bilježi: "Svečano je bilo sve do noći. Lijepo..., ali to je bilo zatišje pred buru, oluju."

Uskoro je počelo masovno istjerivanje katolika iz njihovih kuća. Išlo se redom. Zadnji su morali otići 16. kolovoza, kad su u selo došli autobusi, ljudi su silom utrpavani u njih s ono malo najosnovnijih stvari što im se zateklo pri ruci i - pravac Srbac, pa preko Save u Davor i dalje u Hrvatsku i svijet. Sve stečeno napornim radom u trenutku otuđeno, zavičaj otet, a ti otjeran kao pas s tuđega praga. Kroničar, unatoč svemu, nikoga ne optužuje, ali trijezno bilježi: "To su bili najtužniji dani banjalučkih katolika. Nismo sudjelovali u ratu, nikome nismo ništa krivi i takva nam se nepravda učini!" Ipak, svakom, iole misaonom čovjeku, ostaje trpko pitanje: Može li se sreća graditi na nepravdi, na tuđoj nesreći. Ili je time udaren temelj i vlastitoj!?

Župa više nema kapelana niti časnih sestara

Barlovačka je župa doista bila velika i prostrana, pa je, kad god je to bilo moguće, imala dvojicu svećenika: župnika i kapelana odn. župnog vikara, a neko vrijeme je znao boraviti i koji stariji umirovljeni svećenik, koji bi pomagao dvojici aktivnih, tako npr. fra Anto Hrvat koji je u župi ostao do smrti, zatim fra Bosiljko Ljevar i fra Vlado Ljevar, koji su neko vrijeme pomagali župniku fra Duji Ljevaru. Međutim, nakon što su uglavnom protjerani vjernici, ni župnom osoblju više nije bilo opstanka. Dana 20. kolovoza 1995. župu napuštaju i kapelan fra Anto Ivanović, te časne sestre Melanija Jajčević i Ana Komljenović, Klanjateljice Krvi Kristove. župnik im u kronici daje lijepo svjedočanstvo: "U ovim burnim vremenima, kada smo nosali 'glavu u torbi', mnogo smo podnijeli, a ni jedanput mi nisu rekli da im je teško i da se boje. Hvala im. župnik ostaje." Ostao je kao stražar na mrtvoj straži. Trebao je svećenik još samo zato da pokopa to malo preostalih vjernika, jer je do konca kolovoza u župi ostalo jedva još 200 vjernika!

Završni akordi zla

Župnik, svjestan u kakvom okruženju živi, prenio je najvrijednije stvari iz župe koja je bila izložena svakodnevnoj i još više svakonoćnoj pljački. A evo kako je to izgledalo, prema župnoj kronici:

"Župni centar je opljačkan i demoliran 21-24. 08. 1995. godine. Od njega je ostala prava pustoš. Kako već od svibnja nismo noćivali u žup(nom) uredu, nego u Budžaku, sklonili smo najhitnije crkvene stvari: matice, zavjetni kip sv. Vida, zavjetnu sliku, vrijednije crkveno ruho, kalež, misal, postaje Križnog puta, vozni park. Ostalo, što je bilo u kući i crkvi, sve je odneseno ili upropašteno. Kapele i groblja po župi također su izložene devastiranju. Preostali katolici izloženi su stalnom maltretiranju i otimačini imovine.

Devastirana kapelica Sv. Ilije u Kuljanima.

Do konca godine u župi nije se održavala služba Božja. Posljednja misa bila je u crkvi 20. 08. '95. Župnik je bio u Budžaku kod čč. sestara. Obilazio je bolesne, obavljao sprovode i organizirao podjelu karitativne pomoći. U devastiranom župnom centru nije bilo nikoga. U rujnu i listopadu bilo je nekoliko vojnika s nekakvim vojnim vozilima. Koncem listopada došle su izbjeglice. U župni stan naselilo se devet obitelji iz Japre. Bili su nomadske ćudi, s mnogo primitivizma i bezobzirnosti. U studenome vezali su i konje u crkvi (ljudi koji su se izdavali za pravoslavne kršćane - op. A.O.!?). Kada su intervenirali ramićki pravoslavni, istjerali su konje, a crkva im je dalje služila kao ostava za sijeno. Inače, kretanje svećenika, posebno po dragočajskom dijelu župe, bilo je opasno tijekom cijele jeseni."

Obijesno pustošenje kapelica izvršeno je po cijeloj župi. Slično župnoj crkvi, i kapelica Sv. Ilije u Kuljanima pretvorena je u štalu. Demolirane su grobljanske kapelice u Gajiću (skupa s mrtvačnicom), na Crkvenama, na Batkovića groblju i u Gradini. Ipak, istine radi, spomenimo da je neoštećena ostala kapelica na groblju u Dikevcima, dok je s filijalne crkve Sv. Franje u Stranjanima odnesena sva stolarija, tj. vrata i prozori.

Mir bez povratka župljana

Više gotovo nije ni bilo koga istjerati iz ove župe. Došao je Daytonski sporazum, došao je mir, ili barem primirje, ali nije došla pravda, niti su se vraćali prognani. Nije bilo uvjeta za povratak. što je tko nasilno zauzeo, to je i držao. Župnik fra Juro šalić je ponovno počeo služiti svete mise na području župe, ali ne i u župnoj crkvi.

Područna crkva Sv. Franje Asiškog u Stranjanima.

Nakon 20. kolovoza 1995. prva sv. misa slavljena je na području barlovačke župe na Jurjevo 23. travnja 1996, i to na groblju u Dikevcima. činio je to i na grobljima u Crkvenama, Gajiću i Bijedi, ali u župnoj crkvi to, zbog izbjeglica, nije bilo moguće. Te su godine čak i blagdan zaštitnika župe Sv. Vida i Gospu od anđela vjernici sa župnikom proslavili na groblju Crkvene. Vjeronauk za malobrojnu preostalu djecu župnik drži po privatnim kućama. Po toplijem vremenu to je išlo kako-tako, ali dođe zima, pa je bogoslužje na groblju u zimskim uvjetima zaista teško.

Tek 8. siječnja 1997. vraća se prvi povratnik u župu, gotovo godinu i pol od izgona! To je Drago Ojdanić, sin Marka, iz Zalužana. Na svetim misama po grobljima župnik može nazočne lako prebrojati. Bilježi njihov broj u pojedine dane: kreće se od 12 do 52. Iznimka je na Uskrs te godine, kada je na Crkvene stigla "masa" od 71 vjernika. U župi od nekoć 6000 duša!

Te, 1997. i slijedeće godine ne događa se ništa značajno. Najavljivanih povrataka nema, svete mise se služe po grobljima, ljudi gledaju kako preživjeti. župnik je sa župljanima malo uredio kapelicu na groblju Gajić, gdje je nedjeljom redovito slavio misu. Jedino su nešto brojniji dolasci prognanika na groblja uz blagdan Svih Svetih i Dušni dan. Godine 1998. župa je imala samo osam krizmanika. Jedina promjena jest odlazak dotadašnjeg župnika fra Jure šalica, nakon 13 godina župnikovanja u Barlovcima, i dolazak novoga, fra Mije Rajiča. Zbilo se to 26. studenoga te godine. I novi je župnik službeno predstavljen u gajićkoj kapelici, a ne u župnoj crkvi! Bilo je to na drugu nedjelju Došašća, 6. prosinca 1998., a novog je župnika uveo u župničku službu biskupijski kancelara mons. Ivica Božinović, rodom iz Kuljana.

Povratak u župnu crkvu

Novi je župnik sa župljanima odlučio vratiti se u župnu crkvu. Bila je posve devastirana i obeščašćena od bezdušnika, koji su od nje napravili štalu. šestoro župljana prionulo je 12. prosinca poslu da devastiranu crkvu barem malo dovedu u red, kako bi sutradan u njoj mogla biti služena sv. misa. Crkva je očišćena, na vrata je stavljena plastična folija, a morat će se bez prozora. Sutradan, na treću nedjelju Došašća, 13. prosinca 1998. prvi put je nakon tri godine i gotovo četiri mjeseca slavljena sveta misa u župnoj crkvi ili u onomu što je od nje ostalo. Kroničar bilježi: "Nazočnih je bilo 42". Kako ih je točno toliko bilo i slijedeće nedjelje, župnik bilježi s dozom zdravog humora: "udomaćili smo se". Blagoslov oskvrnjene župne crkve obavio je u nedjelju 3. siječnja 1999. biskup mons. Franjo Komarica, uz misno slavlje. On je ujedno uveo u službu i trojicu župnih vijećnika. To su: Anton Marić iz Zalužana, Brane Princ iz Kuljana i Ilija Mikić iz Dikevaca.

Župnik nastoji svoje svećeničke dužnosti redovito obavljati. Zabilježio nam je da je pred Božić obišao 15-ak bolesnika i podijelio im svete sakramente. S tih je susreta ponio posebno upečatljive dojmove. Nakon Božića je u tri dana obavio blagoslov kuća obišavši 58 obitelji.

Kad nema drugih zbivanja u župi, župnik marljivo bilježi podatke o vremenu, snjegovima, hladnoći, kiši, itd.

Godina 1999. - blagoslov obnovljene župne crkve

Nažalost, opet se moraju bilježiti negativna zbivanja. Opet je proradila nečija zloba. Naime, nakon sv. mise i blagoslova polja na Markovo, 25. travnja 1999. na groblju Bijeda, vandali su oskvrnuli groblje i napravili veliku štetu. Otkriveno je to istom 3. svibnja. Kroničar bilježi razmjere divljanja: "šteta je bila u ovome: izvaljenih oko 30 mramornih spomenika, nekoliko drvenih, 3 klupe iščupane iz zemlje, kapelica demolirana, vrata skinuta, razbijena, prozori izlupani drvenim križem s nekog groba."

Obnovljena župna crkva.

Ipak, kroz oblake ponekad malo proviri sunce. Takav jedan dan bio je 25. srpnja 1999. i vrijedi ga zabilježiti. Toga je dana u župnoj crkvi bilo skromno slavlje Prve sv. pričesti za šest prvopričesnika, a istog je dana kršteno prvo dijete u toj crkvi nakon 1995.!

Na Gospu od Anđela, 2. kolovoza, misno je slavlje predvodio biskup Franjo. Osim domaćih župljana bilo je i nešto prognanika iz Hrvatske i drugih europskih zemalja. Istog je dana biskup blagoslovio početak radova na obnovi župne crkve koji su stvarno počeli 16. kolovoza. župnik revno bilježi u kroniku sve što je u po jedinom tjednu urađeno, a mi ovdje spomenimo da je početkom listopada dignuto novo zvono na zvonik, teško 285 kg. Rađena je i nova crkvena ograda. Radovi su dobro napredovali, pa je 3. studenoga, nepuna tri mjeseca od početka radova, izvršen tehnički prijem obnovljene crkve između izvođača radova g. Mirka Vidovića i župnika fra Mije Rajiča u nazočnosti nadzornika g. Mirka Verona. Biskup Franjo blagoslovio je obnovljenu crkvu u nedjelju 28. studenoga 1999. uz suslavlje deset svećenika i preko 150 vjernika.

Život okljaštrene barlovačke župe tako se pomalo vraćao u neko normalnije stanje.

Jubilarna godina 2000.

Od važnijih događaja valja spomenuti pohod generalnog pohoditelja franjevaca provincije Bosna Srebrena, fra šime Samca, župniku i župi. Učinio je to 18. ožujka 2000. Tom prigodom on je razgovarao sa župnikom (drugoga osoblja nema), pregledao crkvu i župni ured, misno ruho, župne knjige i drugi inventar.

Točno dva mjeseca kasnije je umjetnik iz Prijedora Rudi Slačala obnovio slike na zidu crkve, te je crkva iznutra postala još ljepša. Te je godine troje krizmanika iz barlovačke župe krizmano 23. srpnja na Petrićevcu.
Prvog listopada župu je iznenada pohodio biskup Komarica s apostolskim nuncijem u Bosni i Hercegovini mons. Giuseppeom Leanza, i zadržali su se u razgovoru s vjernicima nakon popodnevne sv. mise.
Ostali su blagdani slavljeni redovito, a tako su se odvijale i druge župne aktivnosti. Jedino što župnik još uvijek ne boravi u župnoj kući!

Prva godina novoga tisućljeća - župnik ponovno stanuje u župi

Nakon dugih pet godina izbjeglice su konačno napustile župnu kuću. U kakvom stanju, bolje i ne pitati. Da bi se u nju moglo useliti, potrebno ju je temeljito obnoviti. Obnova je počela 5. lipnja 2001. I župnu je kuću obnavljao g. Mirko Vidović, koji je svojedobno obnavljao i župnu crkvu. Radovi su dobro tekli, pa je 19. kolovoza biskup Komarica predvodio Sv. misu i blagoslovio obnovljenu kuću, što je dostojno i proslavljeno. župnik je cijelo to vrijeme stanovao u samostanu na Petrićevcu, a u župu dolazio nedjeljom i po potrebi. Konačno je 30. listopada 2001. prešao iz samostana ponovno u obnovljenu župnu kuću u Barlovce.

Iz 2002. valja spomenuti prvi poljski blagoslov nakon rata kod kapelice sv. Franje u Stranjanima, koji je obavljen 12. svibnja. Te je godine bila i prva krizma nakon rata u župnoj crkvi, biskup mons. Komarica krizmao je 14. srpnja šest domaćih krizmanika i jednog iz banjolučke župe Pohoda Bl. Dj. Marije. Spomenuta stara kapelica u Stranjanima srušena je koncem rujna, te je započela izgradnja nove, koju je financirala biskupija. Te je godine udaren samo temelj. I kod župne crkve povremeno bude ponešto radova oko uređenja zgrada i prostora uz crkvu, ali kod svake radne akcije uglavnom sudjeluju isti zauzetiji župljani, a drugi puno ne mare. Hvaleći prve, neke i poimenično, a kudeći druge, župnik je zabilježio u kroniku: "Govorio, ne govorio - slaba svijest na pripadnost crkvi i zajednici, a da se dijeli, trče k'o ovce na sol."

Papa prošao kroz karlovačku župu - Da, istina je!

Godine 2003. nastavljena je gradnja kapelice u Stranjanima, a 17. svibnja podignuto je na kapelicu zvono koje je bilo ukradeno, ali pronađeno. Zadnjeg kolovoskog dana župnika fra Miju Rajiča zamijenio je domaći sin župnik fra Ivo Orlovac. Novog je župnika uveo u župničku službu kao biskupov izaslanik njegov prezimenjak rodom iz ove barlovačke župe dr Anto Orlovac, autor ovoga rada.

Kip pokraj puta u Matoševcima - izraz pobožnosti vjernika.

Međutim, jedan događaj, iako se izravno nije ticao samo ove barlovačke župe, valja ovdje spomenuti, jer se sigurno nikada dosad nije dogodio u cijeloj povijesti ovog kraja i ove župe: jednim rubom barlovačke župe prošao je jedan Papa. Bilo je to 22. lipnja, kada je Sveti otac Ivan Pavao Drugi specijalnim vozilom, tzv. papamobilom prošao na putu od zračne luke u Mahovljanima prema Petrićevcu i natrag preko Trna i nadvožnjaka u Zalužanima i time, makar na rubu "okrznuo" i ovu, barlovačku župu.

Dio drugi:

1 [2]

POPISI, STATISTIKE, PREGLEDI

Za ispisivanje i pohranjivanje sugeriram pdf verziju kompletne knjige, koja se može preuzeti ovdje.

Prikladne stranice:

Project Gutenberg

[^vrh]

Godine	1885.	ima 1672 vjernika,
godine	1892.	1781
godine	1900.	1869
godine	1935.	4460
godine	1960.	5858.

selo	obitelji	duša
Trn	207	851
Kuljani	139	620
Orlovac	131	563
Barlovci	120	609
Bukovica	114	601
Zalužani	113	479
Jablan	100	449
Ramići	62	284
Matoševci	61	327
Stranjani	60	285
Dikevci	54	262
Ojdanići	42	187

1)	11. srpnja 1888.	276 krizmanika
2)	29. lipnja 1892.	143 krizmanika
3)	27. rujna 1896.	277 krizmanika
4)	13. listopada 1901.	250 krizmanika
5)	9. rujna 1906.	298 krizmanika
6)	10. rujna 1911.	431 krizmanika.

1)	4. kolovoza 1918, kada je krizmao	686 krizmanika
2)	12. kolovoza 1923.	438 krizmanika
3)	19. kolovoza 1928.	357 krizmanika
4)	13. kolovoza 1933.	690 krizmanika
5)	24. lipnja 1938.	742 krizmanika
6)	22. kolovoza 1943.	839 krizmanika.

1)	26. kolovoza 1962.	328 krizmanika
2)	21. kolovoza 1966.	446
3)	23. srpnja 1970.	435
4)	24. srpnja 1975.	388
5)	24. srpnja 1977.	144
6)	8. srpnja 1979.	312
7)	12. srpnja 1981.	170
8)	3. srpnja 1983.	196
9)	6. lipnja 1987.	148,

godine	1947.	- vlč. Tomo Matošević
	1958.	- vlč. Nikola Matošević
	1961.	- vlč. Marko šalić
	1962.	- fra Velimir Blažević
	1969.	- vlč. Filip Lukenda³⁴
	1974.	- vlč. Vlado Lukenda
	1984.	- fra Ivo Orlovac
	1986.	- fra Božidar Blažević.

Fra Jakov Blažević	1879-1882.
Fra Ambroža Radmanović	1882-1884.
Fra Ambroža Radmanović	1882-1884.
Fra Jakov Blažević	1884-1886. drugi put
Fra Vid dr Miljanović	1886-1887.
Fra Jozo Radman	1887-1888.
Fra Franjo ćurić	1888-1891.
Fra Ambroža Radman(ović)	1891-1893. drugi put
Fra Vid dr Miljanović	1893-1899. drugi put
Fra Anto Palinić	1899-1901.
Fra Anto Mačinković	1901-1903.
Fra Vid dr Miljanović	1903-1906. treći put
Fra Josip Loparević	1906 (22. travnja-9. rujna)
Fra Vid dr Miljanović	1906-1913. četvrti put
Fra Ambroža Radman(ović)	1913-1918. treći put
Fra Josip Loparević	1918-1929. drugi put
Fra Anto Hrvat	1929-1942.
Fra Dragomir Prpić	1942-1945.
Fra Vlado Ljevar	1945-1955.
Fra Franjo Josipović	1955-1964.
Fra Rafael Lipovac	1964-1967.
Fra Stanko Buzuk	1967-1968.(zbog bolesti samo godinu i pol!)
Fra Franjo Josipović	1968-1973. drugi put
Fra Dujo Ljevar	1973-1980.
Fra Ivo Jakovljević	1980-1985.
Fra Juro šalić	1985-1998.
Fra Mijo Rajič	1998-2003.
Fra Ivo Orlovac	od 2003.

Fra Bosiljko Gubić	1939.
Fra Anto Vidaković	1939-1942.
Fra Marijan Jakovljević	1939-1941. (bivši provincijal)
Fra Tomislav Dusper	1942.
Fra Anto Lipovac	1959-1962.
Fra Anto Nedić	1962-1965.
Fra Anđelko Barun	1965-1970.
Fra Augustin Akalović	1970.
Fra Tihomir Salapić	1970-1971.
Fra Juro Marčinković	1971-1973.
Fra Vlado Ljevar	1973-1976.
Fra Ivo Jakovljević	1976-1980.
Fra Berislav Kasalo	1981-1985.
Fra Tomislav Jurić	1985-1986.
Fra Krešimir Vukadin	1986-1987.
Fra Anto Ivanović	1987-1995.