Zanimljivo

SADRŽAJ

Prvak Hrvatske u sviranju harmonike

Hrvatima izvan domovine

Susret solidarnosti

Otac i sin ubrali divovski vrganj

Dagens Nyheter, članak o zaposlenju

Željeznička nesreća u Zalužanima 1959. godine

Ovo je stranica za svašta pomalo, kako zanimljivo, tako i šaljivo.
Poneki zanimljivi članak ili kakva zgoda mogle bi se naći na ovim stranicama. Temu biram kako mi padne na pamet, ili može biti potaknuta vašim javljanjem. Stoga ne oklijevajte, javite se sa prijedlozima i željama, pa ćemo vidjeti što se da napraviti.

Biranjem linkova lijevo ili čitanjem dolje niže, možda nešto zanimljivo nađete.

Za čitanje knjiga ili otvaranje karata, te drugih dokumenata, trebate imati beaplatni program Acrobat Reader instaliran na vašem računalu.

PRVAK HRVATSKE U SVIRANJU HARMONIKE

Koncert u Karlovcu Halida Bešlića i njegovog gosta prvaka harmonike u Hrvatskoj, deset godišnjeg Bože Blaževića. Božo je sin Viktora Blažević (Frane) rodom iz Bukovice.

HRVATIMA IZVAN DOMOVINE

Sljedeći intervju je objavljen u emisiji "Hrvatima izvan domovine", prigodom posjete predsjednika Stipe Mesića kraljevini Švedskoj 2003. godine
- Hrvatski Radio, I program (HR1)
- novinar: Eliana Čandrlić
- datum emitiranja: 23. listopada 2003.

1) Uvodni dio, novinar:

Eliana Čandrlić

2) Razgovor sa:

Marinkom Orlovac

3) Razgovor sa msgr. Stjepanom Biletić.

SUSRET SOLIDARNOSTI

Dugo godina je gorio jedan nikad neugasli plamičak u mome sjećanju. Svako sjećanje na njega budilo je jednu milu i dragu uspomenu iz najranijeg djetinjstva i važnog perioda kada čovijek započne svoje školovanje.

Susret solidarnosti
Glas slavonije, 10. lipnja 1970. godine. (originalni članak)
OSIJEK, 6. lipnja (1970) – Prijateljstvo rođeno u trenucima nesreće u Bosanskoj krajini nastavalja se i dalje između učenika Osnovne škole u Bukovici i radnog kolektiva Tvornice žigica "Drava". U trenutku nesreće radni kolektiv "Drava" priskočio je u pomoć ovim mališanima i kupio im odjevne predmente u vrijednosti preko milijun starih dinara. Tom prilikom dogovorili su da će ih povesti u svoj Osijek, u radnu organizaciju da vide što oni rade. Tako su se mališani potkozarskog sela Bukovice , njih šezdesetčetvero učenika od prvog do četvrtog razreda, našli u petak, 5. lipnja u Osijeku. Svojim sredstvima ovaj radni kolektiv i sindikalna podružnica omogućili su im da doputuju i da ih posjete. Mališani i njihove drugarice Ljiljana Lagundžija i Ljubica Ilić zadržali su se kod svojih ljubaznih prijatelja jedan dan. Razgledali su tvornicu, grad, posjetili Zoološki vrt i u petak navečer otputovali za svoju Bukovicu noseći sa sobom zaista prijatna sjećanja iz osijeka – A. Ć.

3 pitanja 3 odgovora
KAKVE UTISKE NOSITE IZ OSIJEKA?
Odgovaraju nastavnici i učenici Osnovne škole Bukovica kod Laktaša.
LJILJANA LAGUNDžIJA, nastavnik:
- Poziv "Drave" da posjetimo ovaj grad obradova je i nas i roditelje. Imam utisak da su nas ovi ljudi primoli najsrdačnije. To su ljudske vrline koje ćemo pamtiti najsrdačnije. To su ljudske vrline koje ćemo pamtiti i koje su nam pomogle da budemo hrabri u najtežim trenucima kad se rušila naša Krajina. Zaista ćemo svi pamtiti ovaj dan.
TOMO MATOŠEVIĆ, učenik drugog razreda:
- Sve mi se sviđa. Iako sam krenuo iz svog sela Kozare oko tri sata ujutro, nisam umoran. Nisam mogao ni da spavam. Toliko me obradovao poziv da zajedno sa svojim drugovima posjetimo Osijek. Imat ćemo što pričati kad se vratimo kući.
MARINA VIDOVIĆ, učenica prvog razreda:
Ovakva mala stidljiva stigla je da nam kaže samo nekoliko riječi, nekoliko lijepih riječi koje izražavaju njenu radost.
- Ne mogu se načuditi koliko je sve lijepo. Kad se vratim kući, sve ću pričati mami, tati i sekama, što su za nas učinili ovi čike i tete.

OTAC I SIN UBRALI DIVOVSKI VRGANJ...

Na članak mi je ukazao moj školski prijatelj Vladimir Blažević, brat od ovdje pomenutog Viktora, sinovi Franje iz Bukovice. Članak je objavljen na stranicama: www.24sata.hr, a može se pročitati izravno dolje ili ovdje kao preslik koji je objavljen na pomenutom portalu.

Otac i sin ubrali divovski vrganj od čak 1,1 kilogram

Nismo ga pojeli, jer nam je nekako prirasao srcu, rekao nam je Viktor Blažević (40), koji je sa sinom Božidarom (10) ubrao vrganj u ši kod Karlovca
14.07.2009. Piše: Marko Šnidarić

Obožavamo lutati šumom i tražiti gljive. Ovaj nam je primjerak posebno drag jer se ne sjećam da smo ikad vidjeli većeg. Na slici izgleda manji, ali uživo je zaista prava gromada. Nismo ga još pojeli, jer nam je nakako prirastao srcu, kaže Viktor Blažević (40), koji je sa sinom Božidarom (10) ubrao vrganj u šumi blizu mjesta Popović Brdo kraj Karlovca u ponedjeljak.
- Malo je bilo neobično to što smo u blizini vidjeli tragove divljih svinja. One obično unište ovakve primjerke vrganja. Ali eto, izgldea da je ovaj baš čekao na nas. Inače, narodni naziv za ovu vrstu vrganja je "crni vrganj". To je jesenjski tip vrganja, ali čini se da je ove godine malo uranio - kaže Viktor.
Vrganj su stavili sušiti, a na zimu će od njega ipak napraviti juhu, nadajući se da će lutanjem šumom pronaći i još veći primjerak.

DAGENS NYHETER, ČLANAK O ZAPOSLENJU

da, i to se desilo, moja malenkost dobila zaposlenje. Događaj je bio zanimljiv najvećem švedskim jutarnjim listu "Dagens Nyheter" (DN), utemeljenim još 1864. godine. Interesantan je i datum objavljivanja članka (mora da je neka šala).

Tekst je na švedskom i nisam ga prevodio, jer ga ne smatram posebno značajnim, nego samo bilježim taj događaj.

Za otvaranje teksta, kliknite ovdje ili na sličicu pored.

ŽELJEZNIČKA NESREĆA U ZALUŽANIMA 1959.GODINE

Zahvaljujem se gospođi Editi Topić na ljubaznosti i dopuštenju objavljivanja ovog članka ovdje.

Autor teksta: Edita Topić

Kako je svijet mali! Često čujemo ovu izreku kad susretnemo nenadano neku osobu za koju bi sa sigurnoscu tvrdili da je nikako baš: na tom mjestu kugle zemaljske nećemo sresti. Eto, tako se i meni koji put dogodi da sretnem osobe za koje bih se najmanje nadala da imaju neke veze sa prostorima iz kojih smo potekli. Tako sam u Vancouveru upoznala obitelj iz Sarajeva koji su započeli svoj život ovdje u dalekoj Kanadi. U jednom od razgovora potaknuti temom o vlakovima, prugama, željeznicama itd... dotični gospodin počeo je priču o jednom sada već davnom događaju za koji ste vjerujem mnogi od vas sigurno čuli a možda i vidjeli.

Ova lokomotiva vjerojatno nema puno veze sa pomenutom nesrećom, osim da su u to vrijeme preovladavale parne lokomotive slične ovoj ovdje koja je locirana na željezničkom kolodvoru u Kninu, Hrvatska.

Radi se o tragičnom događaju koji se zbio 26.08.1959.godine na željezničkom mostu u Zalužanima kad je došlo do teške željezničke nesreće putničkog vlaka koji je vozio na relaciji Sarajevo - Zagreb. Na samom mostu, vlak je iskočio iz šina koje su bile na tom mjestu ili proširene ili sužene a propisana tzv. lagana vožnja na tom dijelu pruge iz razloga konstantnog kašnjenja vlaka povečana je na dozvoljenu brzu vožnju a da nedostatci na mostu tj. pruzi nisu sanirani. Iako je pruga bila obnovljena a rađena je još za vrijeme Austro - Ugarske ipak nestručnošču obnovitelja navela je u nesreću i vlak i njegove putnike. Lokomotiva i tri vagona pri udaru vlaka u željeznu konstrukciju mosta sunovratili su se u rijeku pri čemu su na licu mjesta poginuli otac dotičnog gospodina Ljupko Mandić i suvozač (manipulant) lokomotive sa još petnaest putnika dok je šesnaesti umro u bolnici.

Svaka pruga ima najveću dopuštenu brzinu, na mjestu nesreće bile su slabe točke pruge kod mosta jer je sam most podlokan od oborinskih voda i tu je dopuštena brzina bila znatno smanjena, no pri ponovnom povećanju brzine došlo je do ove katastrofalne nesreće. U to vrijeme, daleke 1958. godine nije bilo napredne tehnike da bi se otkrile manje greške na pruzi, uz to nije obraćena pažnja na fatalnu grešku na dijelu pruge kod Željezničkog mosta koji je imao tzv. ovalnu konstrukciju. Poslije nesreće dozvoljena brzina vraćena je na tzv. laganu vožnju ali za izgubljene živote bilo je kasno. Pri udaru lokomotive u most došlo je do iskakanja prve osovine obrtnog postolja što je najgora moguća situacija u ovakvim slučajevima i tada neminovno dolazi do ovakve teške željezničke nesreće. Iako je prije nesreće zatražena intervencija na popravci mosta gdje je prizma u padu, kao što je bilo na ovom mjestu, ipak je brzina povećana a greška nije sanirana.

Gospodin koji mi je ispričao ovaj tužni događaj a koji se njega i njegove obitelji i te kako ticao rekao mi je i jednu zanimljivost o vlakovođi. Naime, njegov otac imao je nevjerojatnu memoriju, bio je poznat ne samo po dobroti i radišnosti već i po tome što je mogao zapamtiti na dvadeset vagona petocifrene brojeve svakog od njih a da bi ih samo jednom pročitao. Danas unuk pokojnog vlakovođe nosi njegovo ime a njegov sin upisao je željezničku tehničku školu da bi poslije nastavio studij i svoju profesiju odredio u istom smjeru.

U vremeplovu Banja Luke ovaj nesvakidašnji događaj zauzima svoje mjesto pa ga ja ovdje spominjem i bilježim kronike radi a i radi nas dragi čitatelji pogotovo onih nešto starijih koji će se vjerujem sjetiti ovog događaja. Pruge spajaju ljude, no na neki čudan način, nesrećama poput ove ostavljaju neke obitelji ožalošćene i rascjepljene. No, svako vrijeme ima svoja događanja, svoje sretne trenutke a isto tako i svoje tragedije. Jedna takva nesreća, kao što je ova željeznička dogodila se u Banja Luci nekoliko godina prije mog rođenja no, ova priča o nesreći ispričana je i zabilježena opet zbog jedne druge tragedije, ovaj puta ratne, novijeg datuma na drugom kontinentu u dalekoj Kanadi.

Zahvaljujem gospodinu Srećku Mandiću (bivši teh. direktor Željeznica BiH) na ovoj priči i na davanju podataka, imena i stručnih izraza korištenih u ovom članku.