BUKOVAČKI MOSTOVI NA BUKOVICI
Ovdje pišem o različitim mostovima koji su građeni uvijek na istom mjestu u Bukovici na rijeci Bukovici. Koliko je meni poznato, uvijek je bio samo jedan most preko istoimene rijeke. Zapravo na cijeloj dužini rijeke Bukovice ima više mostova, kao npr. uzvodno na granici između sela Cerici i Barlovci nalazi se Ćorin most. Nizvodno imamo Jablanski i Trnski most, gdje stara gradiška cesta i auto cesta prelaze rijeku Bukovicu. Nije isključena gradnja i drugih mostova nizvodno, ali to sada nije tema ovoga pisanja.
Mjesto na kojem su građeni bukovački mostovi zove se Brod. Brod je podesno mjesto na kojem su rijeku prelazili: ljudi, stoka i zaprega. Prelaz za kola i stoku bilo je između ovih greda i ušća potoka Trnovača u rijeku Bukovicu. Prilaz sa desnestrane bio je dosta strm, a kasnije ga je voda u cijelosti potkopala, pa je svaki prelazak bio praktički nemoguć. Ovdje u blizini je bio još jedan zanimljiv detalj, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Nova trasa bukovačkog vodovoda sa Gajinog vrela završavala se na lijevoj obali Bukovice, gotovo odmah nakon ušća Trnovačkog potoka, što je opisano na stranici bukovački izvori.
PRVI MOST
Prvi most koji je građen bio je veoma jednostavne izvedbe i sastojao se samo od triju paralelno položenih greda za prelaz pješaka, od kojih je srednja bila nešto niža od ostalih. Ove grede su ležale preko Bukovice još 1946. godine, sjeća se Josip Orlovac, Ive. Nije čak imao nikakvu ogradu ili rukohvat, sjeća se moja ujna Marija Orlovac, r. Šalić. Kada su ove grede prvi puta postavljene, nije mi poznato. Vjerojatno su postavljane u vrijeme kolonizacije zemlje preko rijeke, a koji je započeo početkom prošloga stoljeća što opisuje dr. Anto Orlovac u svojoj knjizi: "Slike Izgubljenoga Zavičaja".
Na istom je mjestu završen u ljeto 1962. godine drveni most normalne širine. Viktor Orlovac, Franje sjeća se kako je krenuo u osnovnu školu preko tada novog mosta. Na potpornom zidu lijeve obale bio je ugraviran datum gradnje, sjećam se osobno, ali na žalost ne i točnog datuma (bukovčani, ovdje trebam vašu pomoć). U odboru za gradnju mosta skromnim sredstvima su bili: Frano Orlovac, Tome; Ivo Orlovac, Jose i Anto Blažević, Ive.
Na lijevoj i desnoj obali je bio ozidan potporni kameno-betonski zid. U sredini korita rijeke je također lijevan kameno-betonski potporni zid. Ova tri zida su bila nosivo uporište za uzdužno položene masivne drvene grede mosta. Na ove grede su zatim bile prikovane čavlima 10-ak cm debele daske, nejednake duljine, pa su tako činile rubne dijelove mosta dosta neravnim.
Na žalost, već iste godine, a pri prvim velikim poplavama, voda je potkopala središnji potporni zid sa gornje strane, tako da se ovaj nageo uzvodno, ali ostao vertikalan u svojoj ravni. Rezultat je bio taj da je središnji dio mosta potonuo na gornju uzvodnu stranu. Protivnika gradnje ovoga mosta bilo je mnogo. Protivnici nisu bili samo protiv gradnje, nego su aktivno ometali i odmagali gradnju. Tako su ovom nezgodom protivnici dobili "vodu na svoj mlin" te tvrdili kako su oni baš to znali i predvidjeli. U to teško "komunistiško" doba, vlast također nije blagonaklono gledala na bilo kakvu poduzetničku inicijativu, a oči i uši te vlasti je bio, između ostaloga i bukovački učitelj Jovo Ristić.
Problem nakrivljenog mosta je riješen tako da je kompletna ulegnuta konstrukcija mosta podignuta uz pomoć hidraulične traktorske dizalice u vlasništvu Juze Guraljevskog. Između ulegnutog dijela centralnog potpornog zida i mosta je umetnut komad drvene grede, pa je most koliko toliko doveden u horizontalan položaj. Most je i dalje ostao blago nakrenut na uzvodnu stranu, što psihološki i nije bilo tako loše: bolje je da je bio malo nagnut uzvodno, nego nizvodno.
Ovaj drveni most je služio više od jednog desetljeća svojoj namjeni. Sve veći promet teških motornih vozila je dosta skratio život ovom mostu. Može se činiti kako je ovaj mosti imao marginalnu ulogu u životu žitelja Bukovice, ali postojanje mosta bilo je od velikog značaja. Jasno je da je za nas koji smo živjeli na lijevoj strani rijeke, postojanje mosta bilo od životne važnosti. Djeca sa lijeve strane su išla u školu preko mosta, a radnici na posao. Bukovčani su išli preko mosta u potragu za ogrijevnim drvom u obroncima Kozare. Mnogi su imali na ovu stranu i svoje vlastite zemlje, zvane krčevine. Preko mosta se išlo i u potragu za životnim suputnikom. Supruge nekih bukovčana su podrijetlom iz Cerika, Šimića, Ivanjske... Ostala je još jedna i neizbježna čovjekova potreba: preko mosta se išlo na posljednji i neizbježni počinak - naše groblje Suvaje.
[^vrh]
NOVI DRVENI MOST
Ivo (Ivica) Vidović je bio odbornik u selu u to vrijeme pa zbog dotrajalosti mosta, zatražio je pomoć od tadašnjeg predsjednika općine Laktaši Miše Kantara u svezi gradnje novoga mosta. Mišo Kantar je uputio odbornika na vojsku koja je u to vrijeme gradila most za selo Šušnjare preko Vrbasa u Trnu. Taj most je tako bio predložak za Bukovački, koji je bio prava minijatura u usporedbi.
Stari most je toliko dotrajao, pa se u ljeto 1974. godine pristupilo gradnji novoga mosta. Vojska bivše države je tu našla nekakav svoj interes, pa je bila glavni projektant i izvođač radova. Dio lokalnog stanovništva je pomagao u nabavci i pripremi građevinskog materijala. Kao dijete sam se čudio kada sam shvatio da će ponovo graditi drveni most. Ja sam u mojoj mašti priželjkivao željezni ili nekakav betonski most.
Anto (Ato) Vidović na novom drvenom mostu iz vremena dok je u obadvojici bilo još dosta svježine. Ato je također poslao ovu fotografiju.
Vojska se utaborila na desnoj pješčanoj obali nizvodno ispod mosta u dva velika šatora. Ostatke starog mosta su odmah demontirali, središnji potporni zid srušili. Zatim su prostor ispod mosta, a malo iznad vode u cijelosti potpodili daskama i dovezli nekakav ogroman čudan stroj. To je bila hidraulična rampa za zabijanje potpornih stubova. Četiri masivna hrastova balavna su zabijena u sredinu korita. Prije zabijanja, balvani su zašiljeni, pa okovani čeličnim šiljcima. Uz pomoć ove vertikalne rampe su podizani jedan za drugim u uspravan položaj i onda zabijani velikim teškim utegom koji je padao na čelo balvana koji je trenutno zabijan u dno rijeke. Nakupljeni u padu i generirani tlak od strane radnog stroja bi onda lansirao ovaj uteg po tračnicama rampe do najviše radne točke. Tako bi se ovaj proces ponavljao u nedogled, pri svakome udarcu zabijajući drveni stub u tlo za mali pomak. Nama djeci je to bilo živopisno promatrati i slušati karakteristični monotoni zvuk: pam - pam... Ipak, našoj dječjoj nstrpljivosti se činilo kako se taj posao nikada neće okončati.
Iste godine se radilo intenzivno od strane mještana, naročito onih koji su imali zaprežna kola ili traktor. Sječena je drvena građa u šumi Mile Lukende, Jose (Pobre), koji je istu također vozio svojim zaprežnim kolima do gradilišta mosta. Frano Šalić, Ive iz Jablana, a rodom iz Bukovice je sa svojim Aran cirkularom postavljenim na desnoj obali kod mosta, a na njivi Ante Blaževića, Ive rezao sve skupljeno hrastovo drvo u grede i daske. Sav srezani materijal je složen na hrpe i ostavljen u blizini budućeg mosta, kako bi se radovi nastavili sljedeće 1975. godine. U međuvremenu bio je napravljen provizorni prijelaz samo za pješake koji se sastojao od dvije uzdužno položene grede i rukohvatom u cijeloj dužini.
Na žalost, velika poplava u proljeće 1975. godine je počela nositi ovu srezanu građu. Panično se skupljalo nizvodno i spašavalo što se spasiti da. Većina građevinskog materijala je, na sreću, spašena. Daske i gredice su zaglavljivale u šikare i drveća duž korita rijeke. Dakako, jedan dio je nepovratno izgubljen. Radovi na montiranju mosta su nastavljeni u proljeće iste godine, kada je skladna drvena konstrukcija poprimila svoj završni izgled. Bio je ovo, usuđujem se reći, najljepši most na Bukovici do sada napravljen.
Konstrukcija je otprilike izgledala ovako:
Na već četiri zabijena hrastova stuba, postavljena je jedna vezna greda. Ispod uzdužnih nosivih greda mosta koje su se naslanjale na obale te susretale iznad ove vezne grede na potpornim centralnim stubovima, ubacivani su kratki komadi greda koji su omogućavali niveliranje i skladan susret nosivih greda mosta. Ostatci ovih detalja vide se i danas na novom betonskom mostu, gdje drvena konstrukcija još služi kao držač oplate tijekom izlijevanja betonskog mosta. Dalje svaka sličnost sa današnjim betonskim mostom ovdje prestaje.
Nakon polaganja (mislim da su bila četiri niza) nosivih uzdužnih greda, bile su polagane poprečno putu ili u smijeru toka vode brojne tanje gredice, koje bi na jednakim razmlacima bile dulje od ostalih. Ova izduženja sa strane mosta su bila uporišta za drvenu ogradu mosta. Na kraju je ova rešetkasta konstrukcija potpođena drvenim daskama u debljini oko 5cm (2 cola).
Ograda je bila na visini većoj od 1m sa dvije uzdužne horizontalne gredice, koje su držali vertikalni nosivi stubići, oslonjeni na već pomenuta bočna izduženja. Stabilizacija ograde je izvedena kosim drvenim veznicima između izduženja i stubića, a sa vanjske strane mosta. Bila je ovo doista prava ljepotica kada je završena u ljeto 1975. godine. Ograda je često služila za sjedenje i odmaranje, kako umornim pješacima tako i nama djeci kojima je bilo u početku interesantno dogovarati susrete na mostu.
Završetak gradnje mosta proslavljen je u aranžmanu stanovnika Bukovice. Uz piće i pečeno prase kod Mate Lukende, sjeća se Ivo Vidović, nekad bukovački odbornik.
[^vrh]
BETONSKI MOST
Bivši drveni most je odavno vidio svoje najbolje dane. Drvena ograda je istrulila, pa tako nagrižena zubom vremena, odavno nestala. Preko bivšeg drvenog mosta su išle tužne povorke žitelja Bukovice u progonu 1995. godine, među njima i moja majka. Stanje drvenog mosta prije gradnje ovog betonskog mi nije zapravo poznato, jer sam i sam prognanik od 1993. godine. Prigodom moje prve posjete nakon progona, godine 2000. izabrali smo planirano povratak kroz Jablan, pa onda pješice preko groblja Suvaje do ostataka rodnoga imanja, što je zabilježeno u ovih nekoliko fotografija. U povratku smo se spustili samo nakratko do mosta koji je u to vrijeme već bio u jadnom stanju, a onda vratili natrag preko Suvaja do Jablana i dalje.
Očigledno je kako je dio konstrukcije drvenog mosta polsužio kao nosač oplate za lijevanje novog betonskog mosta. Gradnja je započeta 20.03.2010., a završena je 03.04.2010. Time je stvorena osnova za gradnju dionice ceste od Cerova (središta sela) do imanja Matoševića i prelaz teške mehanizacije. Asfaltiranje ceste je završeno u četvrtak 19.08.2010. Za ove detaljne podatke zahvaljujem Ivici Matošević, Anđe.
Tijekom 70-ih godina prošloga stoljeća, bukovački most ili zvana Velika ćuprija je imala svoju manju sestru Malu ćupriju. Imenica ćuprija dolazi od turske riječi köprü, što znači MOST. Dobro nam je poznato djelo Ive Andrića: "Na Drini ćuprija". Mala ćuprija je bila 10-ak metara sjevero-zapadno od Velike ćuprije. Bila je napravljena za prelaz preko umjetno prokopanog kanala koji je započinjao na rijeci Bukovici i hidronimu Palček, ispod mlina Dednovača i spajao se sa potokom Trnovača. Veća količina vode je bila potrebna za rad Kamen mlina. Prestankom rada ovog mlina, kanal je također napušten i zarastao, mostić je uklonjen a prelaz nasut šljunkom. Kod Male ćuprije, gdje se spajao ovaj umjetni kanal i korito potoka Trnovača, je početkom 70-ih godina prošloga stoljeća napravljena betonska brana koja se mogla zatvoriti i tako spriječiti ulijevanje Trnovače u Bukovicu niže mosta. Zatvaranjem brane, vode iz pomenutog kanala i potoka Trnovača su tekle skupa 50-ak metara natrag i onda nastavljale umjetnim kanalom pokraj bara Mate Lukende do mlina Kamen. Nakon napuštanja milina, ova brana je erodirala i uklonjena samom silom vode.
ZA KRAJ
Znamo poznatu izreku kako mostovi spajaju ljude i obale. Za kraj ostaje pitanje: da li bukovački most spaja ili razdvaja žitelje Bukovice, raseljene "na sve božje" strane svijeta? Za sada ih razdvaja, ali još uvijek preko njega vodi put ka posljednjem i neizbježnom počinku - našem groblju Suvaje.
Nakon ovogodišnje osobne posjete Bukovici bilo je očigledno kako je most izgubio svoje potporne originalne stubove koji su samo privremeno poslužili kao nosači oplate prigodom lijevanja mosta. Sada su uklonjeni i može se vidjeti konačin izgled klikanjem na fotografiju dolje i pokretanjem foto albuma. Ukrasi ispod mosta su djeca Josipa Orlovac Šime, koja su mi uljepšala kratki boravak u Bukovici.
Zahvaljujem se: Josipu Orlovac, Ive te Mariji Orlovac, r. Šalić
za podsjećanje na prvi most (grede) preko Bukovice; Viktoru Orlovac, Frane za
godinu gradnje prvog pravog (ali nakrenutog) mosta; Ivi (Ivici) Vidoviću, bivšem
odborniku za podsjećanje kako je došlo do započetka gradnje mosta iz 1974.
Zahvaljujem se Ivici Matošević, Anđe za zabilježene datume
oko gradnje zadnjeg betonskog mosta.
Sebi neću zahvaljivati za sjećanje na naljepši drveni most iz 1974.
godine. Ovdje gore napisano pisao sam po osobnom sjećanju, ali "sjećanje"
je nepouzdana roba, pa bih ovom prigodom zamolio sve koji znaju
nešto više o bukovačkim mostovima da me nadopune ili korigiraju.
Rado bih vidio koju fotografiju bivših bukovačkih mostova, a mogle bi se
poslati preko ovog linka za kontakt.
13. listopada 2010.,
13. listopada 2011. osvježeno novim ovogodišnjim fotografijama mosta,
Bukovici s ljubavlju, Marinko Orlovac
[^vrh]