Povijest Bukovice

Ovdje ću prepustiti riječ čovjeku koji je do sada najviše napisao i objavio o našoj Bukovici. Sljedeći članici su preuzeti iz knjiga fra Jurice Šalić, a koje su sve objavljene ovdje na mojoj stranici i mogu se slobodno preuzeti, zahvaljujući dobroti i nesebičnosti autora.

Mnogo drugih vrijednih i zanimljivih detalja može se naći u ostalim knjigama fra Jurice Šalić.
Kratki naputak za traženje: 1) otvorite bilo koju knjigu, 2) pritisnite istovremeno tipku "Ctrl" i tipku "F", mali prozorčić se pokaže, 3) upišite pojam koji želite tražiti, npr. bukovic (zadnje slovo je izostavljeno, kako bi se našli svi padežni oblici željenog pojma, 4) kliknite na "Next" u prozorčiću itd.

SADRŽAJ

Iz knjige: "Sjeverozapadno od Banjaluke"

Bukovica

Bukovica u prošlosti

Župna kuća u Bukovici

Bukovica u novijem vremenu

Iz knjige: "Diljem Zavičaja"

Bukovica

Brojno stanje stanovništva

Zaselci u Bukovici

Župna kuća u Bukovici

Bukovačke dileme

Neobične prinove

Iz knjige fra Jurice Šalić: "Sjeverozapadno od Banjaluke", str. 127.

Bukovica

Kao naselje Bukovica je poznata od davnih vremena. Gravitirala je varošici Trnu, da bi istovremeno bila integralni dio dragočajske župe. Godine1720. potpala je pod Ivanjsku, kojoj je pripadala do 1876. godine. Potom je tri godine potpala pod Petrićevac, da bi u periodu 1879-1980. godine bila usastavu barlovačke župe. Nakon toga pripala je novoformiranoj župi Trn.

Bukovica u prošlosti

Kao selo, Bukovica se spominje početkom 17. stoljeća. U istom periodu -pored današnjeg sela - obuhvaćala je i prostore Barlovaca, Jablana i Balaginaca. Sve su to prostranstva s brežuljcima, na rubu vrbaške kotline, u kojoj je uz samu rijeku bila varošica Trn s crkvom sv. Ivana Krstitelja, što je za Bukovicu imalo veliki značaj. S druge strane, župnom organizacijom bila je povezana s Dragočajem, kamo su pošli na Službu Božju u 70-tim godinama 17. stoljeća. Naime, tada je dotrajao most na Vrbasu; nitko ga nije popravljao, niti novi gradio. Nemogavši prelaziti Vrbas crkvi sv. Ivana, Bukovčani su pošli na Crkvene. Osim toga, velika većina mještana Bukovice pokopavala se na Crkvenama, pored postojećeg groblja na Suvajama.

Pored tada kompaktnih seoskih područja Motika, Dragočaja i Ivanjske, Bukovica je uz trnsku varošicu činila posebnu seosku sredinu, u kojoj su katolici mogli relativno mirno živjeti, zahvaljujući naslonjenosti na Kozaru i dovoljnu udaljenost od važnijih putnih pravaca. Stoga, početkom 17. stoljeća u Bukovici nalazimo priličan broj katolika, što možemo zaključiti iz iskaza administratora Bosne, biskupa fra Tome Ivkovića, koji je u vremenu 1626-1630. godine u više navrata posjetio dragočajsku župu. U tim kanonskim obilascima dva puta je bio u Bukovici i krizmao 124 krizmanika, što je stvarno značajan broj.

Velikim bečkim ratom (1683-1699.) bojišnicom postaje dolina Vrbasa, pri čemu Trn gubi značaj i postaje manje selo, dok je zaklonjena i mirnija Bukovica postala još napučenija, jer je izvjestan broj Trnjana u njoj našao pribježište. Pred sam Banjalučki rat 1737. godine Bukovica je imala 18 kuća i 270 članova, što nalazimo u izvješću biskupa fra Mate Delivića.

Početkom 1742. godine ivaštansku župu pohodio je ap. vikar fra Pavo Dragičević. Obilazeći Bukovicu, u njoj se zadržao dva dana. Dana 16. siječnja držao je Službu Božju i podjeljivao sakramenat sv. Potvrde u kući Petra Bumbara ⁷¹. Tada je krizmao 32 krizmanika. Narednog dana služio je sv. Misu i krizmao 46 krizmanika kod kuće šime Miljanovića ⁷². Istom prigodom nalazi u selu 30 kuća s 362 člana. To je vrijeme, kad se još uvijek pod Bukovicom podrazumijevaju prostori Barlovaca, Jablana i Balaginaca. Pored ostalih, tada se spominju stare obitelji: Bumbari, Anušići, Vidovići, Lopari, Matići, Orlovci, Blaževići, Lagundžije, Lipovci, Matoševići, Mačinkovići, Adrovci... Tada se živjelo "u zajednici", kako običavaju reći naši stari. Pojedine zajednice su bile veoma brojne, poput one, kojoj je glavar bio Ivan Vidović a koja je brojila trideset članova, od kojih je dvadeset troje bilo odraslih a preostalih sedmoro dječjeg uzrasta. Spomenuti Šimo Miljanović pod krovom svoje kuće imao je osamnaestoro odraslih i troje djece.

U 19. stoljeću Bukovica definitivno dobiva današnje granice. Godine 1858.imala je 26 kuća s 268 članova. Od uspostave austrijske vlasti u Bosni broj mještana Bukovice bio je u stalnom porastu, tako da je ovo selo 1967. godine imalo 114 kuća, u kojima je živio 601 katolik.

Župna kuća u Bukovici

Kako je u 18. stoljeću Trn sveden u okvire manjeg sela, Bukovica je u sastavu ivaštanske župe dobivala sve veći značaj. Kao udaljeno selo od župnog centra dobiva poseban tretman. Naime, u tako mirnom i posve katoličkom selu moguća je sustavnija pastorizacija i okupljanje vjernika u dijelu župe bliže Vrbasu. Za opsluživanje istog dijela župe franjevci su imali na raspolaganju kuću u Bukovici,koja je bila vlasništvo ivaštanske župe. Ta kuća je postojala u drugoj polovici 18.i početkom 19. stoljeća. Spominje je ap. vikar za Bosnu fra Marko Dobretić 1777.godine. Zastavnik Božić, u svojoj misiji 1785. godine više puta dolazi u Bukovicu, u kojoj spominje istu kuću. ⁷³

Više podataka o ovoj kući nalazimo u knjizi inventara ivaštanske župe, na početku 19. stoljeća. Imamo prikaz inventara iste kuće 1807. i 1809. godine, koji slijedi nakon onog u župnom centru pod Bobijom. Malo je nejasno koliko je tu bilo objekata. Prateći popis, vidimo da su tu naznačeni: "Ambar, Czela, Konobai Kuchia". Ovo bi mogli shvatiti kao: kuća, ostava, hambar i posebna, jednosobna kućica. Na popisu nalazimo sve ono, što je potrebno za domaćinstvo onog vremena. Dakako, skromnije nego u župnoj kući u Ivanjskoj. "Czela", mala kućica je služila za potrebe svećenika, kada bi dolazio u Bukovicu, da bi tu mogao odsjesti, obavljati poslove, pa i prenoćiti. U toj "czeli" od potrepština navode se pokrivači, navlake i ručnici. Od crkvenih stvari navode se: kalež, paramente, daska za oltar i slike Gospe i sv. Roka ⁷⁴.

Imajući ovo u vidu, dolazimo do saznanja, da su se na prijelomu 18. i 19. stoljeća stekli uvjeti za stvaranje posebne organizacije u Bukovici, koja bi pored spomenutog, obuhvaćala i okolna sela. Vjerojatno bi se to i dogodilo, da događaji nisu krenuli drugim tijekom. Nemirna vremena i haranja velike kuge 1813-1818.godine zapriječili su konstituiranje nove župne zajednice. Kuća je vjerojatno prodana oko 1810. godine.

čini se da je u toj kući bila namještena jedna katolička obitelj, koja je održavala i čuvala posjed i imovinu. Spominje se osoba, koja je 5. siječnja 1810.godine umrla u 73. godini života i pokopana na Crkvenama. To je Dominika Andr(ijev)ić iz Priječana, koja je dvadeset godina služila svećenicima-franjevcima u kući u Bukovici ⁷⁵. Kao mjesto njezine smrti u matici upisani su Barlovci, što bi mogao biti znak, da je kuća već otuđena a ta obitelj ili sama Dominika našla novo obitavalište.

Bukovica u novijem vremenu

Ostavši u današnjim granicama, Bukovica je i dalje bila veće selo, s adekvat-nim prostorom na brežuljcima i u dolini istoimene rijeke. Čim lijep seoski kraj, sa zdravim podnebljem. Nestankom župne kuće i odvajanjem Jablana sa Suvajama, Bukovica - iako kompaktna katolička sredina - ostade za duže vrijeme bez ikakve crkvice i kapele na svom području. Iako nisu imali takvo obilježje u svom selu, Bukovčani su poznati kao dobri katolici, koji su u velikom broju dolazili crkvi sv. Vida u Ramićima a kasnije sv. Josipa u novoj trnskoj župi. Od svih okolnih sela, Bukovica je najsačuvanija, s ustaljenim formama katoličkog života, koja su davale bitna obilježja selu. S druge strane, njihovi momci su uvijek bili orni za nadmetanje, gotovo kao i Motičani. Zajedno s Jablančanima kod barlovačke crkve predstavljali su protutežu Dragočajcima. Još je svježa uspomena na starog Ivu Vidovića, kojemu i u starijim danima nije bilo mrsko podići momke, otići u koje god treba selo i oteti djevojku za kojeg od Bukovčana. No, i to upotpunjuje sliku o Bukovici i Bukovčanima.

U vremenu prije Drugog svjetskog rata Bukovčani su na Vidovića brdu podigli veliki drveni križ. Na istom mjestu, poslije spomenutog rata podigli suGospin kip "krajputaš", minijaturnu građevinu u stilu lurdske spilje. Na mjestu te svetinje mještani su 1979. godine sazidali kapelu, pored koje su podigli zvono težine 100 kg, na zvoniku s metalnom konstrukcijom. To je kapela Pohođenja B. D. Marije, kod koje su se održavale sv. Mise na Marinu i u nedjelju poslije svetkovine Rođenja B.D. Marije. Za Bukovicu, prilično udaljenu od barlovačke crkve sv. Vida i nove trnske sv. Josipa, ova kapela mnogo znači, jer se kod nje u novije vrijeme povremeno održavala Služba Božja i vjeronauk.

U ratu 1991-1995. godine Bukovica je doživjela sudbinu svih katoličkih sela u banjalučkom kraju. Velika većina mještana morala je napustiti svoje domove i otići u progonstvo. Tek neznatan broj Bukovčana ostao je u selu. U napuštene kuće uselili su se pripadnici druge vjeroispovijesti. Neuseljene kuće su devastirane i ostale bez krovova. Oštećena je i Gospina kapela na Vidovića brdu.

U međuvremenu, rijeka Bukovica svojim žuborom podsjeća na Vidoviće, Blaževiće, Lipovce, Orlovce, Matoševiće, Relje... Podsjeća nas na one, koji su tu od davnina obitavali i kojima Bukovica s pravom pripada.

---

71. L. Đaković, Nav. dj., str. 436.
72. L. Đaković, Nav. dj., str. 437.
73. "Hier ein nach Ivanska, wohin bey 2. St. sind; gehöriges Pfarrhaus...", H. Kreševljaković i H.Kapidžić, Nav. dj., str. 46.
74. "Prilika Gospina, Prilika s. Roka", knjiga Inventara župe Ivanjska, str. 5.
75. "Barlovczi, die 5. Jan. 1810 Dominica Andrich de Pričani aet. Suae an. 73... animam Deoreddidit... Sep. Corpus in coem. Dicto Czarquine... 20 annis Fratribus fidelissime in Domo Bucovicza inservivit", M. U. župe Ivanjska, za godinu 1810.

Srušena crkva sv. Josipa u Trnu. U cijelosti je devastirana obilnom količinom eksploziva u noći 18. svibnja 1995. Iscrpan opis ovih tragičnih događaja, može se pročitati u knjizi dr. Ante Orlovac "Slike Izgubljenoga Zavičaja" (strana 79.).

Iz knjige fra Jurice Šalić: "Diljem Zavičaja", str. 74.

Bukovica

Kad govorimo o Bukovici i o njenoj prošlosti, moramo gledati malo šire područje od onoga što pokriva sadašnje mjesto, što se ne može reći da jepredstavljala u prošlosti. U njoj su se isticali pojedini zaselci, nekad toliko, da se oni spominju a ne sama Bukovica. U svakom slučaju, riječ je o velikom i značajnom katoličkom selu, smještenom na blagim obroncima Kozare, koji se spuštaju prema Vrbasu i Trnu.

U prvom periodu turske vladavine spominju se dva gradska naselja, Banja Luka i Trn. Uz Banju Luku vezana su tri seoska područja: Motike, Dragočaj i Ivanjska, nastanjena katoličkim stanovništvom. Uz Trn se spominje selo Bukovica, kojoj su tada podpadali Barlovci, Jablan i predjeli dublje u Banjalučkoj Kozari. Takvu Bukovicu nalazi skradinski biskup i ap. administrator Bosne fra Tomo Ivković, u kanonskim pohodima 1626 - 1630. godine. Obilazeći banjalučke župe u dva navrata dolazi u Bukovicu, u kojoj krizma 124 krizmanika. Nije nam jasno kome je ovo selo pripadalo. Da li Banjoj Luci ili Dragočaju? Moguće da je s Trnom imala vlastitu župnu organizaciju. Godine 1720. pribraja se novoj ivaštanskoj župi. Sedamnaest godina kasnije biskup fra Mato Delivić u svom izvješću nabraja sela ivaštanske župe. Spominje Bukovicu kao veliko selo, koje još uvijek pokriva Barlovce i Jablan. Međutim, pored Bukovice spominje Prnjavor i Junuzovce, kao mala seoska naselja. Prnjavor s pet a Junuzovci s četiri katoličke kuće. U kasnijim izvješćima i matičnim knjigama spominju se još Balaginci i Cigumovci. Sva ova manja naselja trebamo tražiti na prostoru te velike Bukovice ili na njeni mrubovima. Posebne izmjene vidimo u izvješću biskupa fra Marijana Bogdanovića, poslanom u Rim 20. ožujka 1769. godine. Kao novost vidimo izdvojene Barlovce. Ne spominje se Bukovica, ni njeni zaselci. Sva ta mjesta unesena su u popis pod nazivom Lagundžije s 22 domaćinstva. Bit će da su obitelji s tim prezimenom bile brojne i dominantne na prostorima te stare Bukovice, umjesto koje je u popis unesen takav naziv sela.

Listajući matične knjige i izvješća, u staroj i dosta prostranoj Bukovici nalazimo prezimena, na koja nailazimo u današnjem selu, te Barlovcima i Jablanu: Bumbari, Anušići, Miljani, Lopari, Bartulovići, Vidovići, Relje, Orlovci, Lipovci, Matoševići, Mačinkovići, Žunići, Josipovići, Lagundžije, Matići i drugi.

Brojno stanje stanovništva

1737. godine	18 kuća	270 članova
	5 kuća	62 članova	Prnjavor
1742. godine	30 kuća	362 članova	Junuzovci
1768. godine	22 kuća	333 članova	(Lagundžije)
1785. godine	20 kuća
1813. godine	17 kuća	206 članova	(Balaginci)
1856. godine	23 kuća	280 članova
1858. godine	26 kuća	263 članova
1864. godine	24 kuća	243 članova
1877. godine	20 kuća	244 članova
1880. godine	22 kuća	192 članova
1885. godine		216 članova
1892. godine		213 članova
1935. godine		555 članova
1960. godine		698 članova

Zaselci u Bukovici

U posljednje vrijeme Bukovica je objedinjeno selo, kakvo se nije uvijek pokazivalo u prošlosti, kad se spominje više zaselaka na njenom području ili na njenim rubovima.

Balaginci su činili zaselak Bukovice, koji se u prošlosti mnogo spominjao, nalazimo ga kao sastavni dio Bukovice, kao zasebno mjesto, katkad i samostalno, pa se stječe dojam, da je u pojedinim vremenskim periodima funkcioniralo kao posebno naselje, neovisno o Bukovici. Nekad su se kao važniji umjesto Bukovice spominjali Balaginci, Tako biskup fra Augustin Miletić 1813. godine spominje Balagince sa 17 kuća. Očito se vidi da se pod tim imenom podrazumijeva prostor cijele Bukovice. U matičnim knjigama neprestano se spominju Balaginci i Balaginčani, počevši od polovice 18. stoljeća. Kada pogledamo stanovništvo spomenutog mjesta u prošlosti, vidimo ista prezimena, kao u preostalom dijelu Bukovice: Orlovci, Mačinkovići, Matoševići, Žunići, Lipovci ...

Balaginci kao mjesto poznati su i na širem području. Tako u matičnim knjigama župe Vodičevo spominje se da je u mjestu Žune kod Ljubije 1821.godine vjenčana Lucija, kći Marka Orlovca, samodošla iz Balaginaca, sela tadašnje ivaštanske župe ²⁰. S druge strane vidimo da je 23. ožujka 1804. godine u dolinskom groblju pokopana Helena, kći Nikole Lipovca iz Balaginaca.

Prnjavor se vrlo rano spominje. Godine 1737. navodi se kao malo naselje, uporedo s Bukovicom. Pojedini biskupi, obilazeći banjalučke župe dolazili su u Prnjavor. Inače, i danas se dotični dio Bukovice tako zove. Kuće su mu smještene uz put, koji se od Vidovića Brda spušta u smjeru Zalužana, izlazeći prije njih na barlovački put. Dakle, Prnjavor je dio bukovičkog sela, koji se naslanja na Barlovce.

Do novijeg vremena tu su obitavale obitelji Lipovaca, Vidovića, Mačinkovića i drugih.

Cigumovci (Cigumovci) također se spominju u matičnim knjigama krajem18. i početkom 19. stoljeća. Spominju se u vremenu postojanja velike Bukovice, u koju je bio uključen i Jablan. Po svemu sudeći, ovo mjesto je bilo negdje narubu stare Bukovice, prema Trnu ili Kozari. Svoje mrtve pokopavali su na Suvajama.

Junuzovci se spominju kao posebno selo još 1737. godine. Moguće na rubustare Bukovice ili dublje u Kozari.

Župna kuća u Bukovici

U drugoj polovici 18. i početkom 19. stoljeća u Bukovici se spominje župnakuća, koja je bila vlasništvo ivaštanske župe. Tu bi se zadržavao svećenik, kad bi dolazio u ovaj dio župe. Da li je to u stvari preostali župni centar iz prijašnjih vremena ili rezultat nastojanja da se tako nešto ostvari, teško je što određeno reći. Nešto od toga naslućujemo u izvješćima biskupa fra Tome Ivkovića 1630. godine,koji je krizmao u ovom selu, ali nismo sigurni, da li se tu radi o župi ili dijelu druge župe. U svakom slučaju, ta kuća je postojala u gore navedenom vremenu. Spominju je biskupi koji su obilazili ivaštansku župu u drugoj polovici 18. stoljeća. Također je spominje Nastavnik Božić 1785. godine. Nešto više o njoj nalazimou knjizi inventara ivaštanske župe. Imamo prikazan njen inventar prilikom primopredaja 1807. i 1809. godine. Godine 1807. predavao je župu fra Jakov Bumbar nastupajućem župniku fra Marku šekimiću. Nakon što je prikazao inventar župne kuće u Ivanjskoj, popisao je sve što se nalazi u župnoj kući u Bukovici. Naravno, tu se vidi dosta skromnije stanje, nego ono gore u župi, u rezidenciji. Ovaj popis donosimo u originalu, kako je fra Jakov zabilježio

Bukovicza
Ambar
Shenicze Ulcekaa	6
Kokuruza	7
Zobi Ulcekaa	3
Prove Ulcekaa	2
Czela
Bigliacz	1
Carssaffa Polovni	4
Jastukaa	4
Navlake	3
Pesskiraa Polovni	3
Konoba
Kacze velike	3
Mahla (Kacza)	1
Cabricze	3
Adrovichia	2
Sac	1
Gradele	1
Peczaricza	1
Parxagn od Kaffe	1
Oxeg	1
Raxagn	1
Kanatar	1
Kima	1
Sofre	4
Lopara	2
Slanica od Solli	1
Kapaka od lonacza	4
Zejtinicza i Sirchetnicza	1
Sitta	2
Resseta	2
Nachve
Ambarich	1
Sikira	1
Lopata gvozdena	1
Metla	1
Kassika gvozdena	1
Obruc gvozdeni	1
Bukagie	4
Svichiaa Lojani	6
(Adrov) Jedan od Tovaraa	3
(Adrov) Jedan od Okaa	30
(Adrov) Od Rakie u Tome Blazevichia, Koi uzima Tovaraa	2
Maala (Bacvicza) od okaa	20
Kuchia
Sahna	5
Lengiera	2
Tancericza s Kapkom	1
Zdila mahli i Veliki	5
Lonaczaa mahli i Velciki7	2
Kotla	3
Kassikaa	5
Tava	1
Sacakaa	3
Prikladan	1
Verige	1
Res Sacra
Paramenta perfecta	1
Paramenta nova	1
Kalexvet.	1
Daska od Ottara	1
Prilika Gospina	1
Prilika S. Rokka	1
Tarane Oke	2
Smokka Oke	2
Chiuskia	1
Mlinchich od Bibera	1
Bibernicza	1
Cirak mideni	1
Pusska dugacka brez oggnia	1

Oko 1810. godine spomenuta kuće ne vodi se više kao vlasništvo župe. Vjerojatno je otuđena i prodana. Kako se Jablan odvojio sa Suvajama, Bukovica je ostala bez svetinje. Tako je bilo do novijeg vremena. Između dva svjetska rata Bukovčani su na Vidovića Brdu podigli veliki drveni križ. Poslije Drugog svjetskog rata na istome mjestu podigli su kip- svetinju da bi 1979. godine sagradili lijepu kapelu, pored koje su podigli zvonik s manjim zvonom. Kapela je posvećena Pohođenju B. D. Marije, pa su se tu održavale sv. Mise na blagdan Marine i u nedjelju poslije Male Gospe. Za Bukovicu, dosta udaljene od barlovačke i trnske crkve ova kapela je sve više dobivala na značenju, jer se kod nje održavao vjeronauk i bogoslužje pojedinim nedjeljama i blagdanima. U ratu 1991 - 1995-godine ista kapela je oštećena i demolirana.

Bukovačke dileme

U zajednici naroda države Jugoslavije Bukovica je bila veliko selo s brojnim stanovništvom. Zapostavljena, posebno od vlasti poslije Drugog svjetskog rata predstavljala je agrarni kraj, koji se zbog ondašnjih prilika sporo uključivao u suvremene tokove života. Selo se prorjeđivalo u gornjem, kozarskom dijelu a jačalo u nizinama. Višak populacije odlazio je dalje: u Zalužane, Kuljane i grad Banja Luku. Nerijetko su se selili diljem svijeta ili išli na rad u inozemstvo. Inače, u zdravom ambijentu stasavali su zdravi ljudi, a odvažnošću i otpornošću planinskog tipa čovjeka. Zajedno s Jablanom i Barlovcima Bukovica je sačuvala ustaljene forme življenja, s posebnim odlikama i običajima, oblikovanim podnebljem i prilikama na njenim prostorima. U takvoj situaciji Bukovčani su dočekali odvajanje od matične barlovačke i pripajanje novoj trnskoj župi 1980.godine. Vjerski život u tako čisto katoličkom selu također je sačuvan, po čemu se Bukovica ističe, zajedno s Barlovcima. Iz tako sačuvane kršćanske sredine dolazila su i duhovna zvanja. U posljednje vrijeme imamo slijedeće svećenike iz Bukovice

• Fra Stipo Orlovac 1836 -1882 godine
• Fra Antun Mačinković 1849 -1887 godine
• Fra Anto Mačinković 1872 -1929 godine
• Vlč. Tomo Matošević 1920 -1988 godine
• Vlč. Nikola Matošević 1932 - 1997 godine (laiciziran 1973,)
• Mons. dr. Anto Orlovac 1947-
• Fra Ivo Orlovac 1957-

U ratu 1991 - 1995. godine ni Bukovica nije izbjegla sudbinu katolika banjalučkog kraja. Pod rastućim pritiskom selo se postupno prorjeđivalo, da bi u kolovozu 1995. godine u izbjeglištvo otišla najbrojnija skupina Bukovčana. Veoma malo ih je ostalo na rodnoj grudi. Razasuti diljem Hrvatske mnogi Bukovčani traže novi dom, ali ono što im Bukovica znači, to nigdje neće naći. Do nekog konačnog i povoljnog rješenja mogu sjetno pjevati sa žuborom Bukovice:

Što je selo, sve do te granice,
Nigdje sela, kao Bukovice.

Neobične prinove

U Bukovici je bio običaj, razumljiv za ono vrijeme koje je prethodilo i nastavilo se poslije Drugog svjetskog rata. Kuće su bile riglovane, uglavnom s dvije prostorije, pa se osjećao manjak stambenog prostora a potrebe su kadkad prevelike. Kad bi se našla prinova, dijete u kući u zimskom periodu, obično bi seu u glu prostorije koja bi se zagrijavala nastrlo slame, donio prekivač, pa bi se mati oporavljala, brinući se za novorođenče. Tu bi bila i staklenka sa šljivovicomi kava, da bi se počastili oni, koji dolaze na "babine". Tako se našlo dijete u jednoj bukovičkoj obitelji. Nekako u isto vrijeme našla se i druga prinova, tele. I ono bi trebalo topline, pa su ga unijeli u istu prostoriju, samo u dragi kut. Malo neumjesno, ali nema se kuda. Treba i njega sačuvati. Dolaze susjedi i rodbina na čestitanje. Sve je dobro bilo, dok nije došla baka Kaja iz Josipovića. Slabo videći, zagleda se, pa tepa djetetu. "Jest lijepo! Isti ćaća". Kako se dohvatila šljivovice jezik joj se razvezao, pa neprestano tepe djetetu. Na koncu, pometena šljivovicom, baka izgubi i ono malo vida i rasuđivanja. Izgubivši orijentaciju, gleda tele a idalje ponavlja: "Jest lijepo! Isti ćaća".

---

20. "Kune... Lucia Marci Orlovacz, exigaluscha olim de Balaghinzi pago Ivagnska...", M. V. župe Vodičevo, godina 1821., br. 31.

Želite saznati više...

• U knjigama fra Jurice Šalić
• U knjizi dr. Ante Orlovac

[^vrh]