CRTICE IZ DRUŠTVENOG ŽIVOTA U BUKOVICI
- KAZALO
- Posljednja bukovačka učiteljica
- Knez i odbornici
- Klepalo
- Zgrada seljačke zadruge
- Autobusna linija "2B" za Bukovicu
- Asfaltiranje puta 1980.
- Gradnja novog mjesnog doma
- Kapanje
- Bukovačko prelo
Inačica: 20201004 [YYYYMMDD]
Posljednja bukovaČka uČiteljica
Naslov nije baš ohrabrujući. Dosta je sumoran. Svakako bi bilo veselije pisati o prvoj, a ne o
zadnjoj bukovačkoj učiteljici. No, i to je surova životna stvarnost.
Marica Barišić, rođena Blažević mi se osobno javila i potvrdila svojom porukom i
ovom priloženom fotografijom svoje kratko zaposlenje u rodnoj Bukovici od 58 dana.
Gospođa Marica je kćerka od Jure Blažević zvanog Grabovac i majke Ane, rođene Josipović (Šimunova).
Kuća im je bila u sred sela, na križanju puteva, kod škole,
a to mjesto se preciznije zove Cerovi.
Razlog njenog kratkog zaposlenja je bio taj što je bukovačka osnovna škola (sa prva četiri razreda),
po tadašnjem imenu Osnovna Škola "23. April", Laktaši zauvijek prestala sa svojim radom.
"Po završetku školovanja muž i ja smo radili na različitim mjestima ... ali nas je želja vukla nazad u rodni kraj. Uspjela sam na kratko dobiti posao u Bukovici, a muž u Kriškovcima... U Bukovici se škola zatvorila pa smo morali ponovo tražiti posao.
Radila sam u školi od 10.12.1975. do 06.02.1976. godine. Bila sam jako tužna što se škola zatvara ali sam bila i sretna i ponosna što mi se ostvarila želja da radim u svom rodnom mjestu pa makar i 58 dana. Ja sam posljednja bukovačka učiteljica.
Srdačno Vas pozdravlja Marica Barišić, rođena Blažević".
Razredi su planirani za premještenje u OŠ "Kata Pejnović" Jablan i OŠ "Moša Pijade" Trn. Bar je tako bilo planirano od
onovremenih vlasti. Međutim, to je potaknulo, do tada, neviđeni i dugotrajni prosvjed roditelja, koji
su štrajkali tako što su odbijali slati svoju djecu u školu, sve u nadi kako bi
zadržali školu u Bukovici.
Jedini rezultat dugotrajnog prosvjeda su bile novčane i zatvorske kazne. Škola u Bukovici je
nepovratno i zauvijek zatvorena! Sada znamo i točan datum zatvaranja naše škole, a to je
06.02.1976. godine. Na kraju je jedan dio djece krenuo u te dvije škole u Laktaškoj općini,
a jedan dio roditelja su svoju djecu poslali u puno udaljeniju OŠ "Rudi čajavec" Zalužani (koja je u općini Banja Luka),
samo iz protesta i inata.
Zahvaljujući igri slučaja i postojanju ovih stranica, sada znamo nove detalje o školi u Bukovici. Ranije sam već pominjao ime prve bukovačke učiteljice, a to je Marija Lončarić, rodom iz Selca kod Crikvenice (u Republici Hrvatskoj), koja se može vidjeti na stranici školskih fotografija, ovdje pod rednim brojem 5. Foto: Marija Lončarić.
Lista imena bukovačkih učiteljica i učitelja:
- Marija Lončarić prva bukovačka učiteljica
- Vera Tatarkin
- Ljubica Pavlović
- fra Anto Hrvat. Samo tečajevi opismenjavanja.
- Anđela Pavlović, Đela
- Ankica Grbić
- Marko Bezer
- Marcela Čubranić
- Bosa Koprenović
- Jovo Ristić
- Olga Berek
- Momir Đukić
- Mijo Samardžija
- Miroslava Laušević
- Ljubica Tatić
- Ljilja Lagundžija (moja učiteljica)
- Marica Barišić posljednja bukovačka učiteljica
Msgr. Anto Orlovac, u svojoj knjizi "Slike izgubljenog zavičaja", na stranicama 119 do 122 prikazuje dio povijesti bukovačke škole sa zabilježenim imenima učiteljica i učitelja, po sjećanju žitelja Bukovice. Svakako treba pročitati taj zanimljivi članak.
- Pjesma Bukovici
20. siječnja 2019.
Bukovici s ljubavlju,
Marinko Orlovac
[ ^vrh ]
Knez i odbornici
Posljednji i dugovječni bukovački knez je bio Šimun Josipović, koji se vratio iz I Svjetskog rata kao ranjeni borac te je stoga šepao na jednu nogu. On je ostao posljednji bukovački zapamćeni knez. Svakoj vlasti je potreban predstavnik naroda na lokalnoj razini. Knez bi branio interese svoga sela, a istovremeno nastojao provesti zahtjeve vlasti. Tako bi se moglo kazati da je seoski knez bio glas naroda kod vlasti i glas vlasti u narodu. Nove komunističke vlasti nakon završetka II Svjetskog rata su ukinule ovu drevnu i časnu titulu. Oni su je preimenovali u odbornik, što je prema službenom nazivu značilo predsjednik SSRN-a (Socijalističkog Saveza Radnog Naroda). Bilo je nekoliko različitih nivoa ove odborničke funkcije: odbornik (obični), odbornik vlasti i delegat u općini.
Obični odbornici su imali zadatak organiziranja i provođenja službenih zahtjeva nove vlasti. Oni su djelovali neposredno u bazi. Živjeli su u selu sa svojim suseljanima, znali su sve njihove potrebe i nedaće. Kako je komunizam bio diktatura, onda je najčešće vlast jednostrano diktirala i zahtjevala ispunjavanje određenih obaveza prema svom vlastitom nahođenju. Pomenuti ću ovdje i jedan pozitivan detalj koji karakterizira novu poslijeratnu vlast, a to su masovni tečajevi opismenjavanja, kako djece, mladih tako i odraslih.
Odbornici vlasti su delegirali dužnosti i zadatke običnim odbornicima i bili su uključeni u vertikali lokalne vlasti. Odbornici vlasti su bili pozivani na sastanke u općinu, na dogovor i provođenje zajedničkih odluka donesenih između predstavnika vlasti i predstavnika lokalnih jedinica. Sjedište mjesne zajednice u poslijeratnom periodu bilo je u Bukovici gdje su pripadali i Cerici, a kasnije je preseljeno u Trn, a Cerici su pripojeni Dragočaju.
Delegati u općini su mogli biti samo oni predstavnici koji su bili članovi komunističke partije. Kako članstvo u partini nikada nije bilo omiljeno u Bukovici, oni su bili malobrojni i teško regrutirani.
U mojoj prvotnoj predstavi postojala je samo jedna vrsta odbornika. Vidimo kako je stvarnost složenija nego nam se to čini na prvi pogled. Do ovog saznanja sam došao telefonskim intervjuiranjem nekoliko bivših, još živućih odbornika. Vaši komentari i primjedbe su svakako dobro došli u nadopunjavanju i korigiranju ove teme.
Lista imena bukovačkih odbornika:
Ova lista nije vjerojatno potpuna. Tko je obnašao koju funkciju nije ovdje detaljno i u cijelosti navedeno. Naveo sam samo one podatke onako kako sam ih uspio prikupiti.
- Šimun Josipović, posljednji bukovački knez
- Juro Blažević
- Zvonko Mačinković, Jakova. Odbornik vlasti od 1953. godine kada je izašao sa odsluženja vojnoga roka. Bio je obornik u Bukovici gotovo 20 godina.
- Joso Lipovac (Ćućur), delegat u općini
- Ivo (Ivcan) Šalić
- Anto (Tunjo) Šalić
- Mile Vidović
- Juro Blažević (Grabovac)
- Anto (Tunjo) Matošević. Živio je na Klenu u Bukovici.
- Luka Lipovac, Cvite
- Toma Relja, Marijana
- Ivica Vidović, odbornik vlasti. Vidi gradnja bukovačkog drvenog mosta 1974 - 1975 godine.
- Jakov Matošević, Ante. Delegat u općini.
- Joso Blažević, Jure
- Marko Vidović, Jose
- Niko Matošević
- Anto (Nuno) Josipović, Mile (unuk kneza Šimuna)
- Anto (Ato) Vidović, Ive, u više mandata, a za sada i posljednji bukovački odbornik.
Odbornici su u principu birani od uglednijih i ozbiljnijih ljudi u selu.
Ni narod, a ni vlast nisu željeli ljude koji su nepouzdani i kojima se ne bi moglo vjerovati.
Od takvih ljudi su se očekivale i određene organizacijske i taktičke sposobnosti.
Planiranje i organiziranje društveno korisnih radova te planiranje i realizacija financijske
konstrukcije. Oni su dakako najbolje znali materijalno stanje i financijske
mogućnosti žitelja sela kao i njihove potrebe.
Odbornici bi aktivno djelovali i kod humanitarnih akcija gdje se pomagalo
ljudima u nevolji i potrebi, kako dobrovoljnim radom tako i prikupljenim sredstvima.
Odbornici bi posredovali i kod mirenja zavađenih strana i pokušaja smirivanja strasti.
Zgrada bukovačke osnovne škole, sagrađena 1939. godine je bila je mjesto društvenih i organizacijskih okupljanja sve do zemljotresa 26. i 27. listopada 1969. godine. Kasnije je njenu funkciju preuzela školska baraka napravljena u proljeće sljedeće godine. Baraka je služila u obrazovne svrhe sve do druge polovine 70-ih godine kada su ukinuti niži razredi osnovne škole u Bukovici. Baraka je nastavila svoju funkciju kao mjesto društvenog, kulturnog okupljanja i organiziranja sve do rata u Bosni i Hercegovini, kada je zapaljena od strane srbskih ekstremista.
Neki od većih bukovačkih poduhvata gdje su odbornici igrali važnu i nezamjeljivu ulogu:
- zgrada seljačke zadruge
- organiziranje i gradnja drvenog mosta na Bukovici započeta 1974. godine.
- gradnja bukovačkog vodovoda sa Gajinog vrela
- asfaltiranje puta 1980.
- dovođenje autobusne linije u selo
- početak gradnje novog društvenog doma
[ ^vrh ]
Klepalo
Sada se možemo zapitati kako su knezovi u drevno vrijeme slali hitne pozive za sastanak svojih mještana, kada se trebala priopćiti kakva važna naredba ili neposredna opasnost. U današnje vrijeme interneta i mobitela, uzimamo ove blagodati zdravo za gotovo. Samo pošaljemo elektroničku poštu na tisuće primatelja samo jednim pritiskom na tipku. Isto tako slanje masovnih SMS poruka daje danas moćan alat bilo kojem korisniku.
Ne smijemo zaboraviti da je veći dio sela (ne sav) elektrificiran 1968. godine, a telefonske linije su stavljene tek početkom 80-ih godina prošloga stoljeća.
Klepalo je odgovor na izazov koji se postavljao na starješinu sela kako da brzo, masivno i efikasno saopći poziv za okupljanje u selu. Klepalo je suha tvrda daska, najčešće hrastova u duljini od oko 1m i širine od 12 - 15 cm. Na krajevima ove daske bi se probušile po jedna rupa, kako bi se daska mogla slobodno objesiti u prostoru. Klepalu pripadaju i dva drvena čekića težine oko 30 dkg za udaranje. U selu je trebalo imati i prikladno mjesto za postavljanje klepala. Najpodesniji bi bio centralni smještaj, po mogućnosti na uzvisini, kako bi se mogli vidjeti svi zaseoci u selu. Bukovačko klepalo se nalazilo na Vranića Brijegu, koji se nalazio sa desne strane puta idući od Cerova prema Mugavici. Taj dio je bio između Kuće Marka Vidović Jose i kuće njegovog oca. Taj brijeg se zvao Vranića Brijeg još od turskih vremena jer su tu bile kuće obitelji Vranić. Ivo Vranić se kasnije odselio u dio Bukovice kraj aerodroma, a zemlju je zamijenio sa Pejom Vidović. Dakle taj se brijeg nakon II Svjetskog rata zvao Vidovića Brdo. Neki od kleponoša kojih se još sjećamo bili su: Juro Grabovac, Juro Blažević, Ivo Vidović, a od 1951. Zvonko Mačinković.
Kada bi trebalo obavijestiti selo o kakvom događaju, kleponoša bi uzeo klepalo te pripadajuća dva drvena čekića, okačio ga o granu hrasta (ovaj veliki hrast je urušen 60-ih godina prošloga stoljeća). Sada bi započeo ritmički i naizmjenično tući sa ova dva čekića po ovoj obješenoj drvenoj daski, tj. klepalu. Tako se širio oštar i prodoran zvuk koncentrično na sve strane. Iako se nije mogao čuti u svaki kutak sela, bilo je dovoljno da određen broj ljudi ili bar jedan ukućanin čuje zvuk i vijest bi se širila dalje od usta do usta kao krugovi na vodi od kapljica kiše. Svakako su žitelji imali podešeno uho za ovu vrstu zvuka i nije im lako mogao promaknuti. Tako se skupljajući išli su da vide razlog zbog kojeg je klepalo pozivalo na okup.
Postojalo je nekoliko načina lupanja u klepalo koje se obavljalo po sljedećoj proceduri:
- Prije uporabe sata kao mjerača vremena
Hitni pozivi su slani neprekidnim lupanjem u klepalo sa 30 udaraca. Zatim je sljedila stanka koja je bila otprilike jednako duga kao ovo vrijeme lupanja. Ovaj ciklus bi se ponovio tri puta za hitni poziv.
Uobičajeni poziv za okupljanje se slao sa 90 neprekidnih udaraca u klepalo.
- Uporabom sata kao mjerača vremena, protokol lupanja na klepalo je ponešto promijenjen.
Hitni pozivi su slani sa tri udaranja u duljini od po 5 min i stankama između njih u duljini od također 5 min, dakle: 5 min lupanje - 5 min stanka - 5 min lupanje - 5 min stanka - 5 min lupanje.
Pozivi koji nisu bili hitni slani su sa neprekidnim lupanjem u trajanju od 15 min.
Skupljanje kod klepala je obično bilo pred večer iz praktičnih razloga kako se ne bi
prekidale nužne dnevne radne aktivnosti.
Jablansko klepalo je bilo na brdu kod kuće Ive Orlovac, Stipe, zvanog Šokac.
Poslije rušenja dotrajalog hrasta na Vranića njivi, klepalo se preselilo u dvorište Ive (Ivaće) Vidović, Jose. Klepalo se još oglašavalo do elektrifikacije sela. Na kraju je sve završilo telefonskim pozivima, a planirani sastanci su oglašavani postavljanjem plakata ili slanjem poziva. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, čak je i moderna tehnika zakazala, jer telefon nije uvijek pouzdano radio zbog ratnih okolnosti i nestanka električne energije. Na kraju ni super klepalo, a niti najmodernija elektronička sredstva komuniciranja ne bi pomogla. Informativna blokada je bila totalna, a teror i strah na vrhuncu. Na kraju su Bukovčani bili primorani napustiti svoja stoljetna ognjišta u kolovozu 1995. godine.
[ ^vrh ]
Zgrada seljaČke zadruge
Ova zgrada se nalazila ispred kuće Mate Blaževića na školskom zemljištu blizu raskrižja u centru sela zvanom Cerovi. Ja se sjećam samo velike jaruge koja je bila udubljenje ostataka ove zgrade. Kasnije je 80-ih godina prošloga stoljeća na tom mjestu napravljen manji objekt koji je bio trgovina Nike (Nidže) Josipovića, Markana. Ovaj objekat se i danas nalazi na tom mjestu. Neki dijelovi seljačke zadruge su napravljeni i prije stare škole, a neki su nadograđeni poslije. Zgrada je nastala u sklopu komunističke politike onoga vremana i osnivanja seljačkih zadruga. U sklopu zadruge su se nalazile sljedeće radnje:
Kovačka radnja u kojoj je glavni majstor bio Minja Vidović, a koji je zanat izučio kod Vlade Batista iz poljskog dijela Bukovice, kod kuće Ive (Katinog).
Šusterska ili obućarska radnja koju je vodio Ivan Kornjicki. Ivan je kasnije nastavio istu djelatnost kod svoje kuće.
Kolarska radnja i glavni majstor Pejo Orlovac, zvani Sveti Pejo.
Stolarska radionica, Jozo Bačinski i Joso Lipovac Ćućur. Kasnije je Joso vodio taj obrt u svojoj kući u zaseoku Prnjavor.
Šnajderska ili šivaća radnja koju je vodio Ilija Lukenda.
Krojačku radnju je vodio Danjski.
Dućan, u danjašnjoj kući Miše Josipovića, Nike koji je vodio Andrija Šalić, Jakova. Andrija je imao dućan samo u ovoj kući i nije držao dućan na drugom mjestu, koliko mi je poznato.
Juro Blažević Grabovac i njegov brat Jakov skupa sa njihovom majkom Jelom su imali dućan na Cerovima u ovoj kući. Dućan je bio za vrijeme NDH. Tijekom rata je opljačkan i onda zatvoren. Juro se onda preselio sa svojom obitelji iz zajedničke obiteljske kuće u ovu na Cerovima. U zajedničkoj kući je ostala živjeti od Jakova žena Mara, rođena Lipovac (zvana Maruša). Jakov se nikada nije vratio iz rata i njegova sudbina je ostala nepoznata. (Ove detalje mi je poslala, Marica Barišić, kćerka od Jure.)
Štala sa konjima je bile na mjestu današnje kuće Franje Josipovića, Stipe. Frano je taj objekat otkupio 60-ih godina od jednog talijana koji je imao seosku ciglanu.
Naredbom vlasti o ukidanju zadruga, Bukovici nije ostalo gotovo ništa. Navedeno je kako je Drago Borojević iz Jablana bio član te zadruge, a uz to i partizanski borac, materijal porušene zadruge poklonjen mu je za gradnju vlastite kuće. S obzirom da su se bukovčani bunili zbog rušenja te zgrade, napravljena je jedna manja šupa za drva i ugalj sa poljskim zahodom, kod stare škole, koja se malo nazire na desnoj strani na ovim školskim fotografijama iz 1968.
[ ^vrh ]
Autobusna linija "2B" za Bukovicu
Prije samog asfaltiranja puta od Jablanske trgovine, uspjelo se ishoditi novu autobusnu liniju od centra Banja Luke do centra sela na Cerovima. Duljina ove linije je bila oko 13 km. Asfalt je bio već do jablanske trgovine koji je položen 70-ih godina prošloga stoljeća. Ostao je dio puta od Jablanske trgovine do centra sela u duljini oko 450 m. Put je bio u lošem stanju, neravan i uzak, pa time nepodesan za autobus. Dio ovog puta od jablanske trgovine pa do galicijanskog groblja je novijeg datuma i bio je nekakav usputni privjesak, vjerojatno i neplanski nastao za potrebe ciglane koja je bila na mjestu nove kuće Andrije Matoševića, Ive iz Bukovice. Glavni bukovački put prema gradu bio je od Cerova prema polju, zatim je skretao blago ulijevo ispod kuća Matoševića i išao preko polja do mosta na kanalu. Prva kuća poslije Matoševića je bila kuća Slovenca Batiste pored bukovačkog puta. Odatle je put išao uz ogradu zalužanskog aerodroma pa do stare gradiške ceste. Ova dionica pored kuće Batiste je još prije napuštena i prekinuta, pa je put u skretao ulijevo prije ove kuće i išao pored kuće Ive Bijelić i Katice Sadovski, kuća Pristaša i izlazio na gradišku cestu kod njemačkog bunkera, koji je bio s desne strane.
15x10 cm @ 300dpi, klikni ovdje ili na fotografiju iznad.
Bukovica je imala mnogo puteva koji su uglavnom loše održavani. Nasipanje i popravka je bila neplanirana i rijetka. Međutim, ovaj puta se pristupilo planskom i temeljitom uređenju puta od Cerova do prodavnice u Jablanu, kako bi autobus nesmetano mogao voziti i kako bi se što prije moglo tu dionicu asfaltirati. Tako su gotovo svake nedjelje organizirane akcije nasipanja i popravke puta. Prigodom jedne akcije navoženja i nasipanja puta, na žalost, umro je Franjo Josipović, Stipe. Bilo je to na dan otvaranja autobusne linije 04.srpnja 1980.
[ ^vrh ]
Asfaltiranje puta 1980.
15x10 cm @ 300dpi, klikni ovdje ili na fotografiju iznad.
Naravno slijedilo je asfaltiranje ove dionice, kako bi se poboljšala kvaliteta puta,
a što je zahtijevala i novootvorena autobusna linija. Novac je prikupljen samodoprinosom,
a u skladu sa mogućnostima domaćinstava. Načelno je određeno da domaćinstva sa dva
ili više radnika, a neposredno uz asfalt daju po 8000 din (ili kako se to još uvijek
izgovaralo kao da denominacija nije provedena još 1965.: osamstohiljadadinara).
Domaćinstva koja su bila dalje određen je iznos od 4000 din. Skupljen je iznos koji
je pokrivao asfaltiranje u duljini od oko 1 km. Kako sam pomenuo do Cerova je bilo 450m.
Pokušalo se dogovoriti, da od Cerova idu tri kraka u jednakoj duljini: jedan prema polju,
jedan prema Vidovića brdu, a jedan prema mostu na Bukovici. Ovdje nije bilo
lako postići dogovor, pa je rezultat na kraju bio ovakav:
Prema polju asfaltirano je u duljini od 80 m, prema Vidovića brdu u duljini od 320 m,
a prema Brodu ostatak. Asfaltiranje je završeno dva do tri
mjeseca nakon uvođenja autobusne linije.
Osobe na fotografiji gore, slijeva na desno:
- Ivo ili Stipo Matošević, Peje (okrenut leđima)
- Marko Vidović, Jose
- Ilija Matošević, Peje
- Ivica Vidović (Mareškin)
- Marko Josipović, Stipe
- Drago Blažević, Jose
[ ^vrh ]
Gradnja novog mjesnog doma
Da ukratko ponovim. Prekrasna zgrada stare škole je nepovratno oštećena u razornom zemljotresu 1969. i tako postala neupotrebljiva za svoju namjenu. U proljeće sljedeće godine je postvaljena drvena baraka na drvenim stubovima. Ovaj detalj je čudan, jer je ista takva u selu Glamočani postavljena na betonskim temeljima. Vjerojatno im je ponestalo betona!?
Baraka je u svakom pogledu bila dotrajala nakon više od decenije izloženosti silama prirode. Nosivi drveni stupci su počeli truliti, a oronulost je bila vidljiva na svakom koraku. Stoga je bio logičan slijed da se pristupi gradnji novog društvenog doma. Sporazumno je određen samodoprinos za ovu nakanu u trajanju od četiri godine. Još je određena i radna obaveza za svakog člana doprinosa u duljini od dva dana godišnje. Tako bi recimo peteročlana radno sposobna obitelj trebala odraditi 40 dana kroz četiri godine ili i to platiti u novcu. Skupljan je novac, kupovan i navežen materijal, pa se krenulo polagano u gradnju. Dimenzije doma su bile projektirane na 24 x 10 m, sa prostorom predviđenim za trgovinu i kafić. Temelj je radila firma Miće Savić iz Trna. Mještani su sami nastavili zidarske radove.
Na žalost ovaj dom nije nikada dovršen. Baraka je zapaljena tijekom rata u
Bosni i Hercegovini, a dom još uvijek stoji nedovršen, zarastao u korov,
trnje i drače (kao što se vidi na fotografiji pored). Ostatak materijala je pokraden.
Dio armirnog željeza i žice se nalazio u baraki kada je zapaljena.
(Klikni na sliku iznad za otvaranje foto albuma).
Istovremeno sa odlukom o gradnji ovog doma donesena je i odluka o gradnji vodovoda za cijelo selo, o čemu se može pročitati ovdje.
[ ^vrh ]
Kapanje
Kapanje je stara lijepa društvena igra traženja. Posebno se igrala u
dugim zimskim nočima kada je trebalo ugodno skratiti vrijeme.
Dokolici nema ljepšeg lijeka do igre i socijalnog druženja. Za igru je bilo potrebno 10
vunenih priglavaka i jedan manji predmet kao novčić ili prsten.
Dakako u prošlosti su priglavci bili uvijek vuneni. Priglavak je odijevni pleteni predmet za noge.
To su u principu vunene čarape, ali bez gornjeg dijela. Priglavak bi pokrivao samo stopu, kao
npr. papuče (vidi fotografiju ovdje ispod).
(Klikni na fotografije za otvarane foto albuma).
čini se da je kapanje pomalo pogrešan naziv, jer se upotrebljavaju priglavci, a ne kape.
Možda je izvorno i bila kapa ili pletene rukavice u uporabi, ali se pokazalo nepraktičnim,
jer nije uvijek bilo lako naći 10 kapa uz to i donekle identičnih,
stoga su priglavci praktičniji, manji i standardiziraniji. Svaki priglavak je trebalo
prethodno pripremiti za igru. Petni dio bi se izvratio preko prednjeg dijela,
poloveći priglavak na jednu polovinu duljine kao što je prikazano na slici ispod.
Tako pripremimo svih 10 priglavaka ili svih 5 pari. Cijelo društvo koje će igrati ovu tražilicu posjeda u krug na pod, koji je nekada bio pokriven tkanicama ili ponjavama. Ova igra se mogla igrati izmedu dva protivnika, ali zbog zanimljivosti i druženja mnogobrojnih, moglo se igrati i sa više igrača.
Sada počinje procedura skrivanja koja se ponavlja sa svih deset priglavaka. Predmet za skrivanje stavimo na prste desne ruke, a zatim jedan priglavak preko tog predmeta na prstima. Lijevom rukom uzimamo sljedeći priglavak i prekrivamo oko jednu polovinu prvog pod kojim je još predmet na prstima i stisnemo desnim palcem, a palcem i prstima lijeve ruke vučemo donji priglavak da sklizne sa prsta desne ruke. Ovo ponavljamo ostavljajući svaki prethodni priglavak da leži na svom mjestu na podu, a usput nastojimo ostaviti skriven predmet pod jednim od priglavaka na podu. Zadnji priglavak se zadržava u rukama i ne ostavlja. Pod ovim priglavkom se može još uvijek zadržati predmet (što protivnička ekipa, dakako ne zna).
Sada protivnička ekipa ima pravo na probni potez, podižući jedan priglavak sa poda ili onaj koji je još ostao u ruci protivničkog igrača. Ako ne bi ništa našli, ovaj priglavak se ponovo stavlja preko onog u ruci po istoj proceduri i sada se svi priglavci ostavljaju da ležate na podu.
Dakle, prvo se prekrije 9 priglavaka, a deseti se drži u ruci pritom protivnička ekipa diže jedan priglavak i ukoliko nađe predmet preuzima igru a ukoliko ništa ne nađe, igrač s priglavkom u ruci prekriva i zadnji priglavak. Taj prvi potez traženja se zvao "traženje ambara".
Protivnička ekipa se daje predano na traženje predmeta podižući po jedan priglavak i eliminirajući ga iz igre. Članovi ekipe žučno raspravljaju argumentirajući "znalački" pod kojim priglavkom leži predmet i koji treba prvi podići. Ako bi se kojim slučajem predmet otkrio iz probnog poteza, igra bi se prenosila na protivničku ekipu. "Išćul" (predosjećaj), što znači kako navodno predosjećamo ispod kojeg je priglavka skriva predmet, to ne znači da je predmet doista ispod dotičnog priglavka.
Pobjedu je nosila ekipa koja bi prva skupila 101 bod. Bodovanje se računalo prema sljedećem pravilu: ako ste predmet našli ispod prvog priglavka, dobijete 10 bodova; ispod drugog 9 i tako dalje do 7 podignutih priglavaka. Ako ništa nije pronađeno, 2 se dižu bez brojanja a ako predmet ipak ostane pod zadnjim, 4 dodatna boda idu ekipi koja je skrivala predmet, zadnji priglavak se zvao "oputa".
[ ^vrh ]
Bukovačko prelo
Treba uraditi...
[ ^vrh ]
Ovom prigodom se zavhaljujem Anti Ati Vidović, Ive za slanje iscrpnih podataka koji su mi ovdje bili od neprocjenjive koristi.
- 08. siječnja 2012.,
- 20. siječnja 2012. dopunjeno i korigirano uz pomoć Ive Vidović, Jose i Anđe Ilovača.
Bukovici s ljubavlju, Marinko Orlovac
[ ^vrh ]