Od Bukovice do Japana

SADRŽAJ

PRVO PUTOVANJE

Sharp PC-1500

Put u Japan

Japanska WC šolja

Japanska ljubaznost

Hrana

Auto ceste

Za kraj

DRUGO PUTOVANJE

Kyoto Tower

Hram: Higashi Hongan-ji Temple, Kyoto

Hram: Toji Temple, Kyoto

Hram: Ryoan-ji Temple (Golden Temple), Kyoto

Hram: Miidera Temple, Otsu

Bašta: Shosei-en Garden, Kyoto

Eksperimentalni poligon za prečišćavanje vode, Kusatsu

Japanska nošnja

Detalji krovova

Kyoto - Otsu - Kusatsu

Rižina polja

Japansko voće

Biljke ili slično

Panorama

Prvo putovanje

Sharp PC-1500

Negdje u početku 1982. Godine sam si kupio jedno džepno računalo marke Sharp, model PC-1500. Sjećam se da sam držeći ovo malo čudo tehnike onoga doba, istovremeno stidljivo maštao o toj dalekoj i samozatajnoj zemlji Japanu. Tada sam svakako bio uvjeran da tamo nikada neću stići.
Ono nije bilo vrijeme računala, pa izbor nije ni bio veliki. Kućna računala su bila tek u povoju. Postojali su popularni modeli Sinclair ZX-81, te nekoliko drugih marki . Zajedničko im je bio programski jezik BASIC, kojim sam dosta dobro vladao u to vrijeme. S tim uređajima tog vremena moglo se dosta lijepo rješavati matematičke probleme, napisati poneku jednostavnu i za današnje pojmove, primitivnu igricu. Nešto svestranije nije se moglo tada s tim napravama uraditi.

Džepno računalo Sharp PC-1500.

Pripadao sam donekle toj pionirskoj generaciji korištenja jednostavnih računala. Zbog njihovih ograničenih praktičnih mogućnosti, nakon kraćeg vremena, izgubio sam zainteresiranost za računala. Čini mi sa da sam bio prva osoba u Bukovici koja je imala računalo i praktično ga koristila. Dobro se sjećam mog omiljenog programa kojem sam i sam bio autor, a sastoja se u tome da unošenjem vremena exponiranja fotografskog papira u računalo, startam lampu aparata za povećavanje i istovremeno startam odbrojavanje prethodno unesene vrijednosti vremena. Po isteku vremena, alarm bi se oglasio i tada sam isključivao lampu, te prekidao exponiranje foto papira. Time sam izbjegao neprekidnu koncentriranost na vrijeme i sat, a mogao sam se skoncentriati na exponiranje papira, te manipuliranje svjetlom.

Sada se čovjek može upitati, kakve to sve veze ima sa Japanom?

Ove sam godine (2008.) dobio zaduženje u poduzeću gdje sam zaposlen, napisati i razviti program za PLC (Programmable Logic Controller) koji će komunicirati umrežen sa robotom jednog japanskog proizvođača, a sve integrirano skupa sa našim strojem u jednoj novoj japanskoj tvornici.

Put u Japan

Koincidencija je ta da je u igri i već pomenuta japanska firma, ali o tome ne mogu ovdje govoriti, a da ne riskiram odavanje poslovne tajne. Samo ću pomenuti da je razlog puta u Japan, travnja 2008. Godine bio prezentacija te verifikacija moga koncepta i rješenja PLC programa.

Dalje ću se koncentrirati na opisivanje, za mene posve jedinstvenih doživljaja sa tog egzotičnog putovanja i te prekrasne zemlje i neobično srdačnih ljudi. Boravak u Japanu sa putovanjem je trajao 6 nezaboravnih dana. Nakon leta od 11 sati iz Nizozemske i aerodroma Schiphol, slijećemo na aerodrom Kansai u grad Osaka, koji je u cijelosti napravljen na umjetnom otoku u moru i povezan mostom sa kopnom.

Zračna luka Kansai, Osaka, Japan. Klikni na sličicu za uvećanje iste.

Već pri samom dolasku, počele su se dešavati zanimljive stvari. Ja se, na sreću šalim, pa kažem da je bilo problema sa drogom. Naime već u pristanišnoj zgradi zamijetim neobično velik broj policajaca sa psima tragačima droge. Zamijetim također da nas promatraju termovizijskim kamerama dok stojimo u redu, kako bi otkrili osobe koje imaju povišenu temperaturi, tj. koje su bolesne. Dok ja i moja dvojica kolega čekamo našu prtljagu pokraj pokretne trake, priđe mi policijska službenica i ljubazno me upita da li bih ja želio mojim sudjelovanjem njima pomoći u obučavanju jednog njihovog antidrognog psa.

Zračna luka Kansai, obuka psa za borbu protiv droge.

Ona mi dalje objašnjava kako bi ona stavila vrećicu droge u moju cipelu, ja bih krenuo prema izlazu. Ona bi uz pomoć walkie-talkie javila vodiču koji bi kao slučajno prošao pokraj mene. Pas bi trebao onjušiti i ako šta osjeti, stvar markirati sjedanjem. Nadvile su se brige i sumnje. Do sada sam bio zabrinut kako će sve proći sa japanskom hranom, koja je za nas europljane posve strana, a evo već još jednog izazova. Što ako miris ostane u cipeli i nakon vađenja te ogavne tvari i drugi pas kasnije nanjuši trag? Kako se tada izvući? Vidim da imam dvojicu mojih kolega kao svjedoke, koji sve ovo promatraju sa zainteresiranošću, dok čekaju na mene. Sada pristanem, izvadim svoj mobitel i zamolim jednog da sve to pokuša fotografirati. Vrećica droge nađe se začas u mojoj cipeli, te zamoljen nastavim prema izlazu. Nedugo zapazim policajca koji se upućuje ka meni sa jednim mladim psom. Ta slatka životinja, čovjekov najveći prijatelj i ovdje u službi zaštite čovjekova zdravlja, kratko i zainteresirano onjuši u hodu obadvije moje cipele te nastavi živahno dalje. Naravno pokus nije uspio, pa pas mora još ići u školu, objašnjava mi ista policijska službenica dok mi uz moje olakšanje vadi sakrivenu vrećicu.

Do izlaza iz zračne luke vozimo se kratko automatskim vlakom bez vozača. Na izlazu kupimo karte za vlak Haruka Express koji će nas odvesti u Kyoto, cilj naše prve etape putovanja. Zamijetim da cijelim putem dolaze glasovi iz raznih smjerova sakrivenih zvučnika, koji piskutavim i melodičnim ženskim japanskim glasom daju različita, meni nerazumljiva uputstva i informacije.

Gotovo istovremeno dolazi vlak te prispjeli putnici izlaze. Ništa posebno, razmišljam, vjerojatno će biti zanimljivosti još tijekom puta. Iako me tehnika jako zanima, nije me lako impresionirati tehničkim rješenjima. Moje misli se prekinu saznanjem da se u vlak ne može još ući dok je usisavanje vagona u tijeku. Komad konopca obješen kao prepreka u otvorenim vratima sa natpisom: "Molimo pričekajte dok se vlak usisava". Dakle oni usisavaju već na izgled bezprijekorno čiste vagone na krajnjim stanicama. Po jedna osoba u svakom vagonu, žurno, ali temeljito usisava pod bežičnim usisavačima. Jasno mi je da mi ne čekamo zato što oni usisavaju, nego zato što je sve isplanirano i vlak će krenuti besprijekorno točno prema redu vožnje. Gle novog iznenađenja: negdje na pritisak gumba, sva sjedala u vlaku počnu se polagano rotirati, pripremajući se za smjer vožnje u drugom pravcu.
- Vidi, sjedala su uvijek okrenuta u smjeru vožnje. Iznenađeno komentiraju moja dva suputnika meni jednako iznenađenom. Opet razmišljam, 2:0 za Japan u odnosu na Europu.

Sjedimo u vlaku koji žurno vozi prema stotinjak kilometara udaljenom Kyotu. U vagon ulazi službenik željeznice, koji pregledava karte. Starac je odjeven u plavu uniformu. Na glavi ima uobičajenu željezničku kapu, koja mi se ne doima nepoznato. Na rukama ima bijele rukavice. Stane mirno, nešto kratko izgovori na japanskom svojim blagim, ali službenim glasom. Uzima desnom rukom i skida kapu, stavlja je pod pazuh lijeve ruke i duboko se nakloni, vrati kapu natrag na glavu, ponovo nešto kaže i nakon ove ceremonije započne pregled naših karata. Pregledavši sve karte u gotovo praznom vagonu, stane ispred vrata, okrenut nama putnicima u stavu mirno, duboko se ponovo nakloni, ovaj put bez skidanja kape izgovori novu frazu, vjerojatno nam zaželivši sretno putovanje. Sada izađe iz vagona.

Vlak neumoljivo vozi. Ja sjedim do prozora i posmatram građevine i kuće koje brzo nestaju iza nas. Iako sam umoran nakon dugog putovanja protiv mnogih vremenskih zona, utisci mi ne dozvojavaju da zaspim. Ne mogu kazati da razgledam krajolik. Sve što se vidi do brda u daljini jesu nepregledne skupine građevina različite veličine i namjene. Velike, visoke i poslovne zgrade su izmiješane sa bezbrojnim malim ali skladnim kućama za stanovanje. Sve je tako gusto nabijeno, ali uređeno, da mi se čini nestvarnim. Ništa slično nisam ranije vidio. Čini se kao da japanci žive doslovno jedni nad drugima. Stambene kuće su najčešće uske dvokatnice, nanizane jedna pored druge kao uspravljene domine. Stambene ulice su uske pa su najčešće jednosmjerne. Vrlo su rijetka auta u tim ulicama, kao i prolaznici. Jutro je i ponedjeljak pa ljudi rade. Teško je zamijetiti koji parking osim kraj kakvog poduzeća. Zamijetio sam nekoliko osebujnih mjesta gdje su auta parkirana na kat. Prvo treba uvesti jedno auto u lift pa ga podići i osloboditi prostor kako bi se drugo auto moglo parkirati ispod.

Umreženost u Japanu.

Ispred kuća uglavnom nema mjesta za baštu ili vrt. Ipak ima dosta kuća koje imaju "baštu" od pola do jedan metara od pročelja kuće gdje je mjesta našlo pokoje tipično japansko drvo sa rijetkim granama koje formiraju egzotične, kratke i razbijene mini krošnje. Pokušavam ocijeniti kolika je razdaljina između stakala vlaka i najbližih kuća. Tu razdaljinu procjenjujem na oko nevjerojatnih 3m! Ovdje se smanjuje vodstvo na 2:1, još uvijek na štetu Europe. Ako zamijetim prostor bez građevina, onda je on besprijekorno i do posljednjeg centimetra obrađen i zasijan rižom ili nekim povrćem.

Svi električni i telefonski kablovi su postavljene iznad zemlje na betonske ili čelične stubove. Količina kablova i opreme na stubovima čini nepregledni splet koji kao da drži sve te objekte zarobljene u paukovoj mreži. Čini mi se kako je umjetnička sloboda izražavanja u ovome nepreglednom spletu žica velika. Razlog posavljanja svih vodiča iznad zemlje jeste učestalost i silina zemljotresa. Ovdje se situacija smanjuje na nerješenih 2:2, prema mome trenutnom burnom razmišljanju.

Centralna stanica u Kyotu.

Nakon stotinjak kilometara vožnje, nepreglednih i neprekinutih kompleksa građevina, stigosmo u grad Kyoto, a da je bilo nemoguće zamijetiti kada je Osaka prestala a započeo Kyoto. Kontrola karata je automatizirana i obavlja se i pri izlasku. Nemoguće je izaći bez valjane karte. Put do hotela nije na sreću dug, jer je hotel Granvia smješten točno iznad Kyoto Station. Ogromna ovalno izduljena, polu-otvorena, čelično-staklena konstrukcija prekriva kompleks stanice, hotela i robnih kuća. Kyoto station je i centralni punkt gdje se sastaju i razgranavaju različite vrste željeznica, podzemnih željeznica i superbrzog japanskog vlaka Shinkansen (Bullet train), koji vozi brzinom većom od 300km/h.

Japanska WC šolja

Japanska WC šolja.

Nakon prijave napokon u svojoj sobi luksuzno uređenog hotela Granvia. Nisam se iznenadio japanskim toaletom, jer sam o njemu već ranije čuo od kolega, ali sam se iznenadio kada sam osjetio da je obruč WC šolje gotovo vruć. Doslovice sam skočio od neugodnosti. Kako isključiti ovu funkciju? Nitko mi nije o ovome ranije pričao. Pogledam na komandnu ploču koja je smještena sa desne strane. Zadovoljno se osmjehnem kad ugledam i tekst na engleskom pored japanskog. Željenu funkciju pronađem tek ispod malenog poklopca, listajući izbornik različitih funkcija.

Japanska WC šolja je doista malo čudo tehnike, osebujnog je dizajna sa mnoštvom funkcija, koje ću pokušati ovdje opisati. Već pomenuto (po meni) neugodno grijanje obruča, kao i ostale funkcije, mogu se isključiti ili konfigurirati.

Čim se sjedne na obruč stolice, automatski starta ventilator ugrađen unutar iste, koji izvlači sve mirise van, tzv. "odourfree" funkcija. Istovremeno se malo poveća i nivo vode u šolji, pripremajući je za uporabu. Ispiranje je također unikatno. Na fotografiji se može vidjeti mali otvor kojim se dovodi voda za ispiranje sa lijeve strane. Voda ispira ne svojim padom, nego rotiranjem koje postaje sve brže i napokon se sve usisavanjem isprazni. Rezultat: nema tragova i nema četke za čišćenje u WC-u. Efikasnost ispiranja je gotovo 100%. Računam i dalje pa zasluženo dodajem 3:2 za Japan u odnosu na Europu.

Noćni pogled na Kyoto iz hotelske sobe u smijeru sjevera. Kyoto Tower vidljiv na lijevoj strani.

Japanska ljubaznost

Japanska ljubaznost, vjerujte mi, doslovice vas obara s nogu. Ja sam je doživio kao nepatvorenu i iskrenu. Nije to ona vrsta ljubaznosti gdje vam se domaćica u zrakoplovu ljubazno smiješi ili kad druga službena osoba glumi ljubaznost zato što joj je to u opisu posla.

Japanci su neobično strpljivi i daju sve od seba kako bi vam ugodili ili pomogli. Ovdje se treba paziti, jer se čini, kad ne znaju odgovor na vaše pitanje, ne znaju to na jasan način kazati nego se i dalje trude pa vas mogu uputiti u krivom smijeru, sve u "dobroj" namjeri.

Način pozdravljanja je naklonom, a ne rukovanjem, iako se rado pozdravljaju sa zapadnjacima rukovanjem. Klanjanje ima različitu dubinu i najčešće je naginjanje glave i gornjeg dijela tijela oko 15°. Klanjaju se u znak pozdrva, zahvale, zamolbe, isprike itd.

Prije polaska na ovaj put pitao sam se šta da si kupim kao suvenir. Elektroničkih uređaja mi ne treba, pa u prvi mah nisam imao pravu ideju. Kolega koji je ranije putovao me posavjetuje da kupim čuvene visokokvalitetne japanske kuhinjske noževe marke Global koje proizvodi kompanija Yoshikin. Cijena im je oko trećine cijene ovdje u Švedskoj. Prijedlog mi se svidio i stoga što je to garantirano kvalitetni japanski proizvod, a ne uvoz. Povoljna okolnost je i to što nismo imali kvalitetnih noževa doma.

U zgradi centralne stanice Kyoto, nalazi se i velika robna kuća Isetan. Lako nađem kat sa kuhinjskim posuđem i priborom, ali na žalost imadoše mnogih vrsta noževa, osim marke Global. Ljubazno upitam prodavačicu gdje bih mogao kupiti baš tu vrsto noževa koje oni nemaju. Na moju sreću razumjela je engleski, zamolila me da pričekam dok se ona raspita i za čas nestade otrčavši. čekao sam tako oko 5min. i izgubio nadu da će se pojaviti. "Vjerojatno nema volje da mi objašnjava na njoj stranom jeziku, pa se sakrila" razmišljam ja. Nastavim tako razgledati robu krećući se kroz prostrani kat robne kuće. Prošlo je možda i 10-ak minuta, otšetao sam dosta daleko, kad iznenada začuh glas iza mojih leđa. Ista gospođa, klanja se i ispričava što je uzelo toliko vremena, držeći ceduljicu u ruci popunjenom sa imenom trgovine, adresom, specificiranim noževima i njihovom cijenom, sve napisano na japanskom i engleskom. Od iznenađenja sam ostao bez riječi. Jedva sam se stigao zahvaliti, a ona je klanjajući se žurno otišla natrag. Sada mi bi jasno da se ovi japanci ne predaju lako. Ona je cijelo vrijeme vrijedno radila kako bi mi prikupila informacije i pomogla, a ja sam mislio...

Sutradan sam lako našao ulicu (uz pomoć Google-a) gdje leži robna kuća Takashimaya. Prepoznao sam ulicu jer sam istom dan ranije šetao.

Istu gospođu sam slučajno sreo predzadnji dan mog boravka, kupujući još neke sitnice prije povratka. Ona me prepoznala i javila se. Ljubazno sam joj zahvalio i potvrdio da su noževi, zahvaljujući njoj, uspješno kupljeni. Zasluženo dodajem 4:2 iz razloga japanske ljubaznosti, jer nešto slično nisam nigdje ranije sreo.

Hrana

Klikanjem na ovu sličicu pored, možete pogledati kratki video isječak ove čudne žive hrane koja mi je bila servirana čak dva puta. Čovijek nema često prigodu dobiti servirano jelo koje se miče na tanjuru. (O čemu se zapravo radi, odgovor možete naći dolje niže u tekstu).

Japanska hrana je veoma egzotična i izuzetno ukusna. Smatra se da je njihova prehrana jako zdrava (kao i naša dalmatinska kuhinja), jer Japanci spadaju među nacije sa najduljim životnim vijekom. Hrana mi se dojmila nadasve ukusnom i laganom. Ugodan je bio osjećaj u stomaku nakon jela, bez imalo osjećaja težine. Japanci jedu tradicionalno uz pomoć štapića hashi, koji su i jedini pribor na stolu potreban za jelo. Kako je moja posjeta kratko trajala, nisam planirao učiti jesti uz pomoć ovog pribora, ali nužda zakon mijenja.

Do trećeg dana boravka nije bilo problema i uvijek sam na zamolbu dobivao nož i vilicu. Jutro je trećeg dana mog boravka u zemlji izlazećeg sunca. Budim se u hotelu Candeo na periferiji grada Kumamoto, koji leži na jugu Japana. Moje društvo još spava, očigledno u namjeri da prespava doručak. Ja sam vijeran mojim principima i nikad to ne radim, osim ako ne moram. Siđem u restoran, ni jednog stranca na vidiku. Sve japanci, odjeveni u pidžame, a na bosim nogama imaju sobne papuče.

Vidim, ovdje će biti problema. Zamolim gospođu, koja popunjava hranu na zajedničkom stolu, za nož i vilicu (kako se to kod nas pogrešno naziva "švedski sto"). Istovremeno joj objema rukama pokazujem, jednom imitirajući vilicu, a drugom čineći kretnje noža, jer nije razumjela ni rijeći engleskog. Ona usklikne kao znak razumijevnja i odmah otrči u kuhinju. Vraća se nedugo zatim, praznih i sklopljenih ruku i neprekidno se klanjajući i ponavljajući meni nerazumljive riječi isprike. Shvatim da tu nema pomoći, nego mi je početi jesti uz pomoć štapića. Pokušam to objasniti izuzetno ljubaznoj gospođi kako nema veze to što nemaju nož i vilicu nego ću ja pokušati jesti sa štapićima. Ona još uvijek žalosno ponavlja i istovremeno pokazuje svojom desnom rukom nekamo vani. Vidim da ovdje nitko nikog ne razumije, naklonim se i počnem sa uzimanjem hrane. Na moje veliko olakšanje uvidim da jedenje uz pomoć štapića ide bez problema, pa nastavim uživati u ukusnoj hrani.

Nakon 5 minuta jedenja, iznenadi me poznati piskutavi ženski glas iznad moje glave. Gospođa stoji širokog osmjeha, sa obadvjema rukama zauzetim. U jednoj drži plastičnu vilicu, a u drugoj plastični nož. Nisu bili od one vrste za jednokratnu uporabu, nego ono što su u tom trenutku mogli naći. Sada sam shvatio njeno ranije pokazivanje rukom nekamo vani. Netko je otišao ili kupiti ili donijeti od svoga doma taj pribor za jelo. Sad meni nije taj pribor ni bio više važan, ali sam ostao zapanjen takvom susretljivošću. Jedini moj problem u tom trenutku je bio kako se razumljivo i iskreno zahvaliti na takovoj gesti?

Japanska poslastica sa sirovim konjskim mesom: basashi.

Tijekom boravka bili smo počašćeni brojnim japanskim nacionalnim jelima. Koliko sam ih kušao, više se ne sjećam, ali se dobro sjećam da je gotovo sve što sam jeo bilo vrlo ukusno. Više puta sam kušao sirovo konjsko meso, basashi, koje je narezano na tanke male komadiće i jede se sirovo, umakajući u soju. Kuhano ili ukiseljeno povrće dominira, a od mesa, morski plodovi.
U restoran se ulazi u obući, pa se onda izuva neposredno ispred boksa za objedovanje. Sjedi se na podu uz niski stol, a noge završe u udubljenju u podu, koje je točno površine kao i stol za objedovanje. Ovo udubljenje od oko pola metra, čini sjedenje ugodnim. Prije svakog objeda se ruke obavezno peru mokrim, često puta u mikrovalnoj pećnici, ugrijanim ručnikom, koji se poslužuje neposredno prije serviranja jela. Osoblje servira hranu klečeći na podu.

Kako se o ukusima ne raspravlja, neću ovdje porediti i ocjenjivati ukus japanske hrane i naše europske.

(živa hrana je bezazleno jelo koje se sastoji u principu od vrućih špageta i nekakvog suhog, do prozirnosti tanko narezanog mesa. Pod uticajem topline ispod, suho tanko meso, se počne grijati, te dobije dovoljno kinetičke energije za kretanje. Trebam li ponavljati da je i ovo jelo ukusno?).

Autoceste

Vozeći se japanskim autocestama, ne doima vam se to ništa posebnim. Naša Dalmatina je kudikamo ljepša i modernije opremljena. Osim što japanci voze lijevom stranom, ne razlikuje se ni naplaćivanje cestarine, pa je i ovaj detalj poznat. Zaštita protiv buke je neuporedvo viša nego na europskim cestama. I ovdje je razlog gustoća naseljenosti. Stoga su i zaštite više od najviših vozila i polulučno se završavaju prema unutrašnjoj strani ceste, a izrađene su od aluminijskog mrežastog sendviča.

Detalj japanskih autocesta.

Spoznaja postaje sasvim drukčija kada njihove autoceste promatrate sa strane ili odozdo. Kako sad odozdo?? U regionu Kyota i Osake pratio sam više od 30-ak km neprekidnog niza autoceste napravljene na vijaduktu ili točnije postavljene na stubove, često na više nivoa, kako je vidljivo i na ovoj fotografiji. Kadkada ovaj splet postaje neshvatljivo kompliciran u tehničkom i izvedbenom smislu kad se počnu miješati i križati različite vrste željeznica i autocesta. Nismo uspjeli dokučiti zašto su gradili na ovakav način, kada su mogli izvan naselja graditi autoceste izravno na tlu? Vjerojatno su i ovdje rizici od zemljotresa igrali, nama nerazumljivu ulogu. Japanci sami znaju najbolje zašto.

Uspjeli smo na trenutak, tijekom naših vožnji dodrnuti i ruralni dio Japana. Na japanskom selu nije skučenost ni približno ista kao ona u gradovima.

Detalj iz japanskog sela.

Svaki pedalj zemlje je brižljivo obrađen i zasijan sa nekom poljoprivredom kulturom. Mome oku se u cijelosti izmaknuo prizor neobrađene i zapuštene zemlje.
Vozeći se kilometrima i opet kilometrima područja industrijskih zona, može se neprekidno pratiti nit lijepo i skladno uređenih aleja, ukrašenih procvjetalim cvijećem ili ukrasnim grmljem. Pravi lijek za oči, koji daje poslovnim ljudima poruku o skladnosti nacije i sigurnost za poslovanje u Japanu.

Za kraj

Tijekom mog boravka u Japanu, sjetio sam se svog prvog japanskog računala i rodne Bukovice. Nažalost, čini mi se moja Bukovica sada nedostižnijom, nego što mi je Japan bio u to vrijeme! Postoji još jedna bitna razlika: u ono vrijeme me nije srce bolilo za Japanom, ali me sada srce boli za Bukovicom.

Evo još nekoliko fotografija iz Kyota koje sam napravio u slobodnim trenutcima. Posjetio sam obližnji budistički hram, pa sljedeće fotografije predstavljaju detalje oko hrama.

Zmaj voda.

Fontana ispred ulaza u budistički hram.

Ako ste izdržali dovde, onda vam od srca hvala na strpljivosti i znatiželji. Nadam se da vam je bilo bar donekle zanimljivo. Meni svakako jeste. Stoga vam šaljem jedno japansko Hvala: ARIGATO.

Kyoto Tower noću.

22. svibnja 2008. Marinko Orlovac

[^vrh]

Drugo putovanje

Došlo je vrijeme i za drugo putovanje u ovu prekrasnu zemlju. Vrijeme rane jeseni u području Kyota, proveo sam od 26. listopada 2008. do 11. studenog 2008.

Ovaj put će biti znatno manje teksta, a više fotografija. Nije da mi nedostaje inspiracije za pisanje, nego se pitam, tko bi to sve čitao? Kako je svaka slika vrijedna tisuću riječi, mnogobrojne fotografije dolje pokazanih albuma, su jedno mnoštvo riječi iskazanih u brojnim fotografijama. Tijekom ovog putovanja boravio sam u četiri različita grada u regionu Kyota, od kojih su dolje pokazani albumi iz tri: Kyoto, Otsu i Kusatsu na obali jezera Biwa.

Kyoto Tower

Kyto Tower je pozicioniran stotinjak metara od sjevernog izlaza iz Kyoto Stanice. Klikanjem na fotografiju ispod, otvoriti će se album sa prekrasnim pogledom sa visine od 100 m na panoramu grada Kyota.

Kyoto Tower. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Hram: Higashi Hongan-ji Temple, Kyoto

Ovaj hram je najbliži centralnoj Kyoto stanici i leži točno par stotina metara sjeverno. Glavna građevina hrama je u završnoj fazi restauracije.

Higashi Hongan-ji Temple, Kyoto. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Hram: Toji Temple, Kyoto

Smješten manje od jednog km jugo-zapadno od Kyoto Station. Pagoda hrama vidi se lijepo sa tornja Kyoto Tower.

Toji Temple, Kyoto. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Hram: Ryoanji Temple (Golden Temple), Kyoto

Jedan od najpoznatihih japanskih hramova. Veoma često se vidi na reklamnim brošuricama, kada se predstavlja Japan u svrhu turističke promocije. Jedan je od najljepših koje sam vidio i stalno je pun turista.

Ryoanji Temple (Golden Temple), Kyoto. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Hram: Miidera Temple, Otsu

Miidera Temple, smješten u gradu Otsu na obali jezera Biwa, petnaestak km istočno od Kyota. Kompleks hrama obuhvata dosta građevina i veliko područje, a smješen je na brežuljcima iznad grada

Miidera Temple, Otsu. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru).

Bašta: Shosei-en Garden, Kyoto

Preko puta a istočno od hrama Higashi Honganji smještena je ova prekrasna i rajska bašta na nekoliko hektara zemljišta oplemenjena skladnim vodenim površinama.

Shosei-en Garden, Kyoto. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Eksperimentalni poligon za prečišćavanje vode, Kusatsu

Nekoliko kilometara sjeverno od grada Kusatsu, a na obali jezera Biwa, smješten je ovaj lijepo uređeni istraživačko-experimentalni poligon za prečišćavanje riječnih voda koje se ulijevaju u ovo jezero. Cijeli kompleks je brižljivo uređen, označen i automatiziran.

Eksperimentalni poligon za prečišćavanje vode, Kusatsu. Ove neobične šare su napravile male školjke krećući se po dnu u potrazi za hranom. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Japanska nošnja

Ovdje dolje je samo jedan mali primjer onog što sam uspio vidjeti. O japanskoj nošnji ne znam gotovo ništa. Ove fotografije su rezultat ljubaznosti osoba koje su mi dozvolile da ih fotografiram. Njihova kimona su neobične ljepote šara i sklada boja...

Japanska nošnja. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Detalji krovova

Detalji krovova. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Kyoto - Otsu - Kusatsu

Malo fotografija tijekom šetnje različitim gradovima i okolinom. Ovdje dolje detalji poznatog japanskog porculana Fukagawa.

Kyoto - Otsu - Kusatsu, šetnja po gradu. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Rižina polja

Vrijeme ovog mog boravka je sezona rane jeseni, stoga izgled rižinih polja nije stvaran, nego pokazuje samo ostatke nakon žetve.

Detalji sa polja riže. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Japansko voće

Nekoliko primjeraka japanskog voća. U ruci nije jabuka, nego kruška, teška je bila 610g. Odlika voća je veličina, velika cijena i prodaja na komad.

Japansko voće. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Biljke ili slično..

Nekoliko sličica iz prirode.

Slike iz prirode. (Kliknite na fotografiju iznad za otvaranje albuma u novom prozoru)

Panorama

Panorama područja carske palače u centralnom dijelu Kyota.

Carska palača, Kyoto. (Kliknite na sliku iznad za otvranje panorama fotografije, veličina [850KB]. Svakako kliknite još jednom na otvorenu fotografiju u novom prozoru, kako bi se pokazala u punoj veličini.)

Panorama detalja iz grada Otsu na obali jezera Biwa. Ova panorama fotografija zatvara gotovo u cijelosti opseg od 360°.

(Kliknite na sliku iznad za otvranje panorama fotografije, veličina [1MB]. Svakako kliknite još jednom na otvorenu fotografiju u novom prozoru, kako bi se pokazala u punoj veličini.)

Hvala na gledanju.
24. siječnja 2009. Marinko Orlovac

[^vrh]