Šta ima novoga?
O s v j e ž e n o:
[]
Drvena pratljača Pratljaca
Bukovica
Bukovica
Jugoslovenski dinar
100 din. 1955.
Susreti u Bukovici.
Susreti u Bukovici.
Bukovačani..
Obitelj Filipa Matošević.
Kukuruza
kukuruza
Hod u vjeri
Hod u vjeri
Na starim kartama Bukovica i okolica na starim kartama. Banja Luka iz 1894.godine.
Stare školske
Bukovica 1938.

Ukrajinci u Bukovici

Inačica: 20220717 [GGGGMMDD]

  • 21.05.2022: napravljene ispravke i dodane informacije koje je poslala Olga Bednarčuk, r. Pristaš.
  • 05.06.2022: Dodane informacije o obitelji Maljar.
  • 17.07.2022: Dodane informacije o obitelji Kulčinski i Ferlevič. Juza Sadovski potvrdio kako dosadašnji tekst nema pogreški.
Prije nego krenete čitati sljedeći tekst, možete kliknuti na ponuđene fotografije, koje će vam se onda otvoriti uvećane.

Ukrajinski KUD Taras Ševčenko u Bokovici 2015.

Ukrajinsko kulturno umjetničko društvo Taras Ševčenko izvodi ukrajinski ples u Bukovici, na imanju Matoševića, godine 2015. Bukovački Ukrajinac Vasilj Pristaš, Ivana je doveo svoju skupinu, u prekrasnim narodnim nošnjama, da uljepšaju tradicionalni godišnji susret Bukovčana. Ista grupa na Youtube.

Ukrajinski doseljenici su počeli dolaziti u Bukovicu prije i nakon Prvog svjetskog rata. Ovo je dio procesa doseljavanja iz Galicije, jer su Galicija te Bosna i Hercegovina bile u to vrijeme u istoj državi. Doseljavanja u Bosnu se uveliko prekida nakon raspada Austro-ugarske monarhije, međutim doesljavanje u Bukovicu se nastavlja i nakon ovog rata. Lijepa je vijest da i danas ima Ukrajinaca u Bukovici, što će biti kasnije pomenuto u ovom tekstu.

Galicija ili Haličina

[Гaличинa], kako se ova pokrajina originalno na ukrainskom, zapravo, zove. Za vrijeme Austro-ugarske monarhije, ova oblast je dio zapadnih ukrainskih zemalja i istočnog dijela Poljske.
Ne dajte se zavarati sa ovim slovom Г, koje je na ruskoj i srbskoj ćirilici slovo 'G', ali na ukrajinskoj ćirilici se ovo slovo izgovara otprilike kao 'H'. Ukrainsko G se piše ovako ґ. Ovo slovo je i bilo razlog tome da sam si dao truda naučiti ukrainsku azbuku. Uložio sam određeni trud da provjerim postojanje bukovačkih ukrainsikh imena i prezimena u današnjoj Ukrajini. Razlog provjeravanja je bio taj da pokušam pronaći original ili izvorni način pisanja, pa time izbjegnem iskrivljivanja u prijevodu. Ukrajinski jezik je slovno i glasovno brojniji od našeg jezika, što uzrokuje određene probleme u pisanju i izgovoru, ali ukrajinski jezik [Укрaїнскa мoвa] nije tema ovoga članka.

Ternopolje, željeznička stanica Ternopolje, prije Prvog svj. rata. Željeznički kolodvor u gradu Ternopolj, Ukrajina iz vremena prije Prvog svj. rata, kada su Ukrajinci dolazili u naše krajeve. Banja Luka i Ternopolje su bili u ono vrijeme povezani željezničkom prugom, što je uveliko olakšavalo i skraćivalo vrijeme preseljenja. željeznička stanica Banjaluka grad, prije Prvog svj. rata. Željeznički kolodvor u Banja Luci, iz istog vremena (prije Prvog svjetskog rata). Vidi se kako je arhitektura slična. Ista država, isti standardi.
Ovakva je slika mogla dočekati galicijanske imigrante iz tog vremena, koji su došli u grad, a nisu izašli na glavnoj stanici Predgrađe.

Koliko je meni poznato, Austro-ugarska administracija nije se zamarala pisanjem originalnim ukrainskim pismom. Kako se, u ovome vremenu od više od 100 godina, od dolaska Ukrainaca promijenilo toliko država, sustava, vlasti i različitih pisama i pravopisa, razumljivo je da su ukrajinska imena prezimena pisana i izgovarana na različite načine (više detalja, biti će navedeno dalje u tekstu). Juza Sadovski mi je potvrdio kako su njihovi stari dolazili često bez osobnih dokumenata i rodnih listova. Živjeli su u istoj državi, pa nisu smatrali potrebnim zamarati se sa takvim sitnicama.

Ukrajinske obitelji u Bukovici

Imena počinjem sa gornjim dijelom Bukovice i obiteljima koje su bile najbliže mojoj rodnoj kući: Na stranici bukovačkih kuća, može se vidjeti gdje su pojedine kuće bile.

Ternopolje, [Teрнoпіль], prije Prvog svjetskog rata.

Ternopolje [Teрнoпіль] sa jedne razglednice s početka 20 stoljeća.

Mihal [Mихaл] BEDNARČUK [Бeднaрчук]

Mile ili zvani Miler, sin Ivana i Anastasije, bio je oženjen sa Marijom r. Lukenda. Ivan [Ивaн] i Anastasija [Aнaстaсія] Bednarčuk [Бeднaрчук] su došli prvo u selo Hrvaćani, blizu sela Devetina, općina Prnjavor 1907. godine. U Bukovicu su doselili 1920. godine. Njihova djeca su: Mile, Šimun, Stevo, Vasilj i Anto te kćerke: Marija i Anka. Ivan i Anastasija potječu iz sela Bohdanivka [Бoгдaнивкa], Ternopolje [Teрнoпіль], Galicija, Ukrajina. Ovdje sada nastupa problem. U cijeloj Ukrajini na traženje toponima Bohdanivka, dobije se oko 20 sela! U rajonu Ternopolje [Teрнoпільський рaйoн], samo tri!
Bohdanivka, sjeverozapadno i istočno od Ternopolja. Selo Bohdanivka, sjeverozapadno i istočno od Ternopolja, dakle dva različita sela, ali isto ime?

Pitanje je iz kojeg od ova tri sela dolaze Ivan i Anastasija? Istočno, 20-ak km od Ternopolja ima jedno selo Bohdanivka. Drugo je oko 25 km sjeverozapadno od ovoga grada. Treće je oko 70 km sjeverno od grada i ime ovog sela varira na različitim starim kartama, pa mislim da ovo selo nije aktualno. Drugih toponima za sada nemam. Bohdanivka koja je istočno, ima prugu kroz selo. Ova mi se čini kao najvjerojatniji kandidat, ali drugih dokaza za sada nemam.

Obitelj Bednarčuk i Petrušinski u Bukovici

Iako je Mile imao nadimak Miler, po kojem su ga svi dobro poznavali, on nije bio mlinar, nego nadareni seoski kovač. Mile i brat mu Šimun su završili obrazovanje za strojovođu parnog vlaka, u samostanu kod Trapista u Delibašinom Selu. Tijekom Drugog svjetskg rata, Šimun je vlakom naletio na minu na pruzi i, na sreću, ostao samo bez sluha. Nakon toga je Mile, iz straha, zapalio svoju diplomu, tako da ga se ne bi moglo angažirati kao strojovođu, čime bi mu život mogao biti ugrožen. Ostatak života proveo je u Bukovici, radeći kao zemljoradnik i jedan od dva seoska kovača, kojeg se, kao dijete, dobro sjećam.
Mile i Marija imaju sinove: Anto, Marko i Stipo te kćeri: Finka, Manda, Anka, Milka, Zlata, Nada i Ivka. Stipo je poginuo u Drugom svjetskom ratu kao domobran. Njegov sin Anto je prvo napravio kuću u Jablanu, preko potoka Trnovača, na lokalitetu zvanom Vrletuša. 1966. godine je odselio u Trn, s lijeve strane puta nakon Kanala. Danas više nema nitko od obitelji Bednarčuk u Bukovici.

Teodor [Teoдoр] Fedko [Фeдькo] PETRUŠINSKI [Петрушинський]

Teodor, zvani Fetko i Marija (Marena), rođena Jaroševski [Ярoшeвський] su također naši bivši susjedi iz Bukovice.
Teodor je poginuo u bombardiranju kod Nove Topole 1945. godine. Njihova kuća je bila više Mihala Bednarčuk, na visoravni, pored lijeve strane puta koji je išao od kuće Mile Bednarčuka pa do iznad kuće Ante Matošević. Fedko je otac od Anke, Mareše, Slavka, Andrije, Ante i Vlade. Slavko i Andrija su poginuli također tijekom ili krajen Drugog svjetskog rata. Anto se oženio sa Slavom na očevom imanju. Kasnije su Anto i Vlado odselili iz Bukovice i živjeli su u Jablanu, Anto prije, a Vlado poslije kanala sa lijeve strane puta idući prema Trnu. Anto je umro u Plaškom u Hrvatskoj. Danas više nema nitko od Petrušinskih u Bukovici.

U srednjem dijelu sela, nije bilo ukrainskih kuća, osim Mareš'e [Maрeщa], koja je bila udata za Antuna Vidović. Mareš'a je kćerka od Teodora Petruš,inski (vidi gore). Njihov sin Ivica je bio odbornik u Bukovici. Ostatak ukrainskih obitelji je naseljavao donji, ravničarski dio Bukovice, zvani Bukovica Polje. Kuće su bile raspoređene okolo aerodroma u Zalužnima (koji je većim dijelom bio u Bukovici). Nekako na pola puta između ove dvije ukrainske naseobine, nalazila se galicijanska crkva (vidi se na fotografiji na dnu ove stranice). Crkva je u selu Jablan. Nedaleko od crkve, na uzvisini je galicijansko groblje, a ono se nalazi u Bukovici, na lokalitetu zvanom Glavica (glavica: uzvišenje u polju). Tako se u Bukovici nalaze dva groblja: ovo galicijansko i Suvaje, na granici Bukovice i Jablana.
Važno je još napomenuti potomke obitelji Matvij, koji su živjeli u zapadnom dijelu Bukovice, u zaselku zvanom Prnjavor. Idući od centra ovog zaselka, lijevom stranom puta koji vodi prema jugu i spaja se sa barlovačkim putem, živjeli su potomci obitelji Matvij [Maтвій], a njihova imena su:

Kaja Matvij [Maтвій]

Njena kuća je bila nakon kuće Marka Lipovac, zvanog Cvrljo.

Anto Matvij [Maтвій]

Anto je sin od Kaje.

Frano Matvij [Maтвій]

Njegova kuća je bila zadnja u ovom put.

Gina Matvij [Maтвій]

Kuća od Gine je bila već na barlovačkom putu, ali je pripadala Bukovici. Od barlovačkog puta se odvajao poprečni put prema putu kroz Polje, koji je išao od centra sela pa prema Zalužanima.

Marija (Mariš'ka) [Maрищкa] Maljar [Мaляр]

Kuća od Mareš'e je bila u istom putu, ali sa desne strane puta, nakon kuće Nike Matošević, po zanimanju kznar.

Antun [Aнтон] Matvij [Maтвій] i Tekla [Тeклa] r. Babiuk [Бaбиюк];

Za sada nemam više podataka o ovoj obitelji. Pretpostavljam da su ovo roditelji od Kaje.
Koliko je meni poznato, danas nema više nitko od obitelji Matvij u Bukovici.

Petar Maljar [Мaляр]

Petar, rođen 1899. i njegova žena Mareš'a [Maрeщa], r. Matvij. Petar je sin od Renka i Anke r. Kovalj. Petar je poginuo tijekom Drugog svjetskog rata. Došli su u Bukovicu 1901. godine iz Galicije. Imali su kuću u Polju u Bukovici, s lijeve strane puta koji vodi od bukovačkog puta za Zalužane i spaja se sa starim bukovačkim putem, koji prelazi most na Kanalu. Ovaj put ide dalje u dva smjera prema gradiškoj cesti.

Nikola Maljar [Мaляр]

Nikola [Никoлa] je sin od Petra i Mareš'e, r. Matvij. Nikola i Finka r. Anušić su preselili iz stare kuće u Polju u Bukovici u novu kuću koju su napravili preko puta Juze Sadovski. Stara kuća je kasnije porušena. Ta nova kuća je pripadala selu Jablan.
Nikola je rođen 15.02.1929., a umro 2017. Finka je sa datumom osvježavanja ovih informacija još uvijek bila živa. Obitelj Maljar nema više ni u Bukovici, niti u Jablanu. Zahvaljujem se za ove informacije, koje mi je dao Miroslav, sin od Nikole, koji danas živi u Sisku.

Juza [Юузa] SADOVSKI [Сaдoвський]

Kuće prema Trnu iz polja.

Juza ili Josip [Йoсип] i Mara r. Kašljević iz Zalužana. Dokaz pisanja i postojanja ovog prezimena danas u Ukrajini, može se vidjeti ovdje. Juza je rođen 1949., sin je od Stefana Štefana Steve Sadovski i Katarine [Kaщкa] r. Pristaš. Štefanov otac, a Juzin dida je Vasilj, koji je živio u selu Devetina, kod Prnjavora.
Ime Kaщкa nije moguće točno napisati našom abecedom. To bi trebalo zvučati kao Kašćka (kao da nam fali glas za mekano 'š', pa se kod nas piše i sa apostrofom, kao zamjenom za ukrajinski mekani glas ь: Kaš'ka). Ovo je bila jedna izuzetna žena, velikog srca i dobrote. Stanovao sam sa obitelji, više godina kod ovih ljudi, krajem 80-ih i početkom 90-ih, do rata u BiH. I danas se često sjetimo ove divne žene.
Radi lakšeg pisanja i izgovora, koristiti ću njeno pravo ime, Katarina. Katarina je sestra od Ivana Pristaš, rođena je 1926. a umrla 1994. godine i sahranjena je na Galicijanskom groblju u Bukovici. Otac od Juze, muž od Katarine, Stefan, Štefan, Stevo je rođen 1901, a umro 1951. godine. Štefan je došao sa ocem Vasiljem oko 1908. godine (u dobi od 7 godina) iz Galicije i nastanili su se u selu Devetina, općina Laktaši. Štefan je bio žandar za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a onda policajac u Prijedoru za vrijeme NDH. Tijekom višednevnog službenog odsutva u Zagreb, ubijena mu je prva žena. Nakon rata bio je optužen za zlodjela koja nije počinio, a koja su se dokazano desila kada je bio na službenom putu u Zagreb. Nikakvi dokazi nisu pomogli i na kraju je bio osuđen na 3 godine zatvora, koje je odležao u Crnoj Kući u Banja Luci.
Štefan nije imao djece iz provog braka. Došao je u kuću Katarini kada su se vjenčali. Nakon izlaska, radio je kao bravar na aerodromu u Zalužanima. Nakon jedne intervencije na termoelekrani Lauš, podlegnuo je krvarenju čira na želudcu 1951. godine. Jozo je tada imao samo nepune dvije godine. Stefan je sahranjen na groblju Sv. Marko u Banja Luci.
Selo Lokić, Lokieć [Лoкіть], za vrijeme Austr-ugarske.

Selo Lokić, Lokieć [Лoкіть], na jednoj karti za vrijeme Austro-ugarske. Štefan Sadovski dolazi iz ovoga sela, sa lijeve obale rijeke San (označeno sa "zu Łokieć").

Sva sreća, da je Juza zapamtio mjesto iz kojeg je njegov otac došao. Dobio sam dva toponima: Lokić i Turka. Pretraživanjem na starim Austro-ugarskim kartama, našao sam lako selo Lokić [Лoкіть], na granici današnje Poljske i Ukrajine. Kroz selo protiče rijeka San. Po majčinim rječima, sjeća se Juza nostalgičnih očevih priča o odlasku na pijacu u grad Turka [Tуркa], udaljen oko 15 km na istok, prelazeći most preko rijeke San.
Ovo selo, kao i mnoga druga na ovoj granici, uzduž rijeke San, više ne postoje. Sve je prazno, najmanje po 5 km s obje strane granice. Postoji samo toponim na današnjoj Poljskoj strani po imenu Łokieć. Cijelo selo sa svim kućama, most i crkva su netragom nestali.

Selo Lokić danas više ne postoji.

Selo Lokić ili Lokieć, danas na Ukrajinsko-Poljskoj granici, više ne postoji.

Prije pada Austro-ugarske monarhije, ovaj dio Galicije je bio strašno pogođen 1916. godine Ruskom ofenzivom, poznatom pod imenom Brusilova ofenziva. Onda na samom kraju Prvog svjetskog rata, izbio je rat između Poljske i Zapadne Ukrainske Republike 1918 - 1919 za ovaj sporni prostor. Na kraju je došlo do preseljenja stanovništva sa obje strane granice: Ukrajinci na istok, a Poljaci na zapad. Povijesno slijede još groznije stvari u bivšoj Galiciji i cijeloj Ukrajini, umjetno inducirana glad od strane Staljina, krađom svih žitarica. Ovaj događaj koji je trajao 1932 - 1933 godine, poznat je kao gladomor ili holodomor na ukrajinskom [Гoлoдoмoр]. Ovaj genocid izgladnjivanjem je namjerno ubio između 6 i 7 milijuna (a možda i više) ukrajinskih građana, o čemu su pisali i naši internet portali. Nigdje kraja zlu: Hitlerova armija napada Sovjetski savez i okupira Ukrajinu, onda na kraju Drugog svjetskog rata, Crvena Armija "oslobađa" Ukrajinu, koja ostaje u sastavu Sovjetskog Saveza sve do njegovog raspada. U svjetlu ovih strašnih događanja, nije čudo što je ovaj pogranični prostor danas prazan. Na žalost na detaljnim Sovjetskim kartama kojim raspolažem, baš ovaj prostor se ne nalazi ucrtan, pa nisam u mogućnosti vdijeti kada se ova promjena desila. Svakako, upućenom povjesničaru je to u cijelosti poznato.
Kada je Juzin djed Vasilj sa njegovim ocem Štefanom napustio Galiciju, djedov brat je ostao da odradi novac koji je pozajmljen od poljskih grofova za ovaj put. Štefanov otac je došao najviše zbog bježanja od poljskih gorfova, koji su ih izrabljivali i za koje su morali mukotrpno radili. Zbog slobode, čovijek je u stanju napraviti sudbonosna putovanja. Plan je bio da se i djedov brat, koji se bavio proizvodnjom sira, kasnije njima pridruži u Bosni, ali je ove planove prekinuo Prvi svjetski rat i raspad monarhije. To se nikada nije ostvarilo, a ostalo je nepoznato šta se sa njim desilo. U ono vrijeme nije bilo današnjih komunikacija, a pomenuti slijed događaja nije ništa dobro obećvao...

Juza mi je pričao o jednoj komičnoj okolnosti, koja je vjerojatno bila dobro poznata ukrajinskim imigrantima iz tog vremena: kada je trebao izvaditi jugoslovensku putovnicu, pokazalo se kako on ima tri različita imena! U rodnom listu je pisalo Juza, u vojnoj knjižici Josip a u vozačkoj Joža. Trebalo je potrošiti dosta energije i vremena dok su ova tri imena usklađena u jedno. Iz tog razloga pišem meni sve poznate varijante nečijeg imana, jer ovisi, šta i kako je čuo i tumačio pojedini državni službenik u ono vrijeme, odnosno što je želio čuti.

Još jedna zanimljivost u svezi imena Josip: osim ove hrvatske inačice imena, postoji potpuno ista u Ukrajini, a piše se [Йoсип], a izgovaraju se na isti način. Izgleda kako su ovo ime donijeli naši pretci prije 13 stoljeća iz zajedniče pradomovine. Ako niste znali, onda ste jednako iznenađeni kao i ja, a to je da je ukrajinski sličniji hrvatskom jeziku nego ruskom, što se može pročitati ovdje.

Nitko danas od obitelji Sadovski ne živi u Bukovici. Juza danas živi u Daruvaru.

Nikola PRISTAŠ [Пристaш]

Nikola [Никoлa] je sin od Jurka i Ane, brat od Vasilja, Mihala, Ivana, Katarine i Marije. Bio je oženjen sa Katicom r. Vibl sestrom od Steve. U Ukrajini se može samo pronaći prezime Viblj, ali ne i Vibl. [Вибль]. Njegova kuća je pored kuće Katarine Sadovski, s desne strane puta idući od centra sela prema Trnu na gradišku cestu. Njihova djeca su: Vlado i Ankica.

Ivan PRISTAŠ [Пристaш]

[Ивaн] i njegova žena Marija [Maрия]. Vasilj, Mihal, Nikola, Ivan te kćeri Katarina [Kaщкa] i Marija su djeca od Jurke [Юркo] i Ane. Jurko je došao iz Galicije prvo u selo Boškovići kod Klašnica. Jurko i Ivan Bednarčuk dolaze iz istog rajona, kod grada Ternopolje u Galiciji. Ivanov brat Vasilj, poginuo je u Drugom svjetskom ratu kod Zidanog Mosta u Sloveniji, a njegova žena, nakon Drugog svjetskog rata odlazi u Poljsku sa troje djece. Ivanova djeca su: Vasilj, Olga, Mihal i Zdenko. Olga je udana za unuka Mile Bednarčuka Stipu. Vasilj, Mihal i Zdenko su napravili svoje kuće na očevom imanju. Ivan je poginuo 11.09.1985. u nesreći kod prevrtanja traktora, u gornjem dijelu Bukovice.
Ivanov otac Jurko, kako rekoh, je došao iz Boškovića. Kada se vratio iz Prvog svjetskog rata, sa zakašnjenjem, braća su bila, podijelila njegov dio imanja između sebe, misleći kako je mrtav. On i otac od Gregora Vojatljuk su skupa došli u Bukovicu, gdje su kupili zemlju od Vasilja [Вaсиль] Frljević [Фрльeвить], svaki po 80 dunuma. Jurko i Gregor su oženili dvije sestre, kćeri od Vasilja Frljević. Živi potomci od Ivana Pristaš i danas žive na istom mjestu u Bukovici.

Gregor Hrinko [Грінко] VOJTALJUK [Войтaлюк]

Naš poznati harmonikaš, nama dobro poznat po imenu Gregor, a u originalu je Hrinko [Грінко] (kratko 'i', a dugo 'o'). Kako već pomenuh, otac od Gregora i Jurko Pristaš su skupa došli u Bukovicu, gdje su kupili zemlju od Vasilja Frljević. Gregor je oženio jednu kćerku od Vasilja, a Jurko drugu. Gregorovi sinovi: Mihajlo, Nikica, Slavko i Vlado su ostali na očevini u Bukovici, tako da i danas živi potomci ove obitelji žive u našem selu.
Gregor je bio poznati harmonikaš i svirač na zabavama. Gregor je krsni kum od Juze Sadovski, Štefana.

Obitelj Frljević [Фeрлeвич]

Već je spomenuto kako su Vojtaljuk i Pristaš došli na imanje Frljevića, koji su također bili Ukrajinci. Ime vlasnika imanja za sada ne znam. Stara kća je bila na kasnijem imanju Gregora Vojtaljuk.
2014. godine sam dobio jednu elektroničku poruku iz Poljske od potomka ove obitelji. Helena Marszałek Ferlević je poslala sledeću poruku, otprilike ovakvog sadržaja (nakon Googl-prevoda):

"Lijepo uređena stranica Bukovica. Nikada nisam tamo bila, a tamo se rodio moj otac Franjo Ferlević 1928. godine, kao i njegova sestra Anna Ferlević-Vojtaljuk. Skupa sa djecom, godine 1946. su prešli u Poljsku.
Pozdravljam vaše bukovčane,
Helena Marszałek Ferlević"
.

U to vrijeme nisam znao da je bilo Ukrajinaca sa ovim prezimenom [Фeрлeвич], što bi trebalo pravilno biti Ferlevič u Bukovici. Mislio sam da je u pitanju greška. Poslao sam nedavno ponovni upit na istu adresu elektroničke pošte, ali još uvijek nema odgovora! Nažalost postoji i mogućost da ta gospođa nije više među živima?

Pavle [Пaвло] Kanjuga [Kaнюгa]

Pavlo Kanjuga, (pravilno bi trebalo biti Kanjuha s obzirom na način pisanja, što sam provjerio). Pavle je kupio ovu kuću, koja je bila prije kuće obitelji Batista, od Ante Ate Blažević, Ive i Marije r. Lukenda. Anto je poginuo u Drugom svjetskom ratu. Pavle je imao 12 djece, ali nitko nije ostao na ovome imanju, pa danas više nema nitko iz obitelji Kanjuga u Bukovici.

Putem od Bukovice do Zalužana, bile su još četiri galicijanske kuće obitelji Guraljevski iz Bukovice. Nisam uspio pronaći ovakav način pisanja ovog prezimena na Ukrajinskom osim varijante Guraljski?. Prva sumnja je naravno pala na početak prezimena: da li je G ili H? U Ukrajini postoji na stotine osoba sa prezimenom [Гурaль] u Ivano-Frankivskoj oblasti, što se pravilno izgovara: Huralj. Varijanta sa prezimenom [ґурaль] ne može se naći u današnjoj Ukrajini. Mnogo puta sam čuo kako su Juzu iz Jablana, koji je imao kamion i kombajn, zvali Juza Guralj. Dakle, radi se o obiteljima Guralj, kod nas, a Huralj u originalu, kojeg nitko službeno nije koristio kod ukrajinskih doseljenika.

Kuće prema polju i Zalužanima.

Mihajlo Guralj, Nikole

Nitko od ove obitelji ne živi danas u Bukovici.

Nikola Guralj, Mihajla

Nikola nije imao djece.

Štefan Guralj, Mihajla

Nitko od ove obitelji ne živi danas u Bukovici.

Anton Guralj, Mihajla i Haljka

Nitko od ove obitelji ne živi danas u Bukovici.

Nikola Kulčinski [Kульчинський] i Margareta r. Franczuk [Фрaнчук].

Nikola [Никoлa] [Kульчинський], pa bi trebalo biti kao Kuljčinskij. Njihova kuća bi trebala biti ovdje negdje među kućama obitelji Guralj. Juza Sadovski misli da su Kulčinski bili u rodu sa obitelji Guralj. Juza se sjeća da je šibova šuma od obitelji Kulčinski bila tik uz vojno strelište, preko puta Kanala, gledajući od kuća obitelji Guralj.
Dr. Anto Orlovac mi je poslao podatke o dvojici sinova Nikole i Margarete, pa ovdje prenosim njegov tekst sa tim podatcima:
- Anton Franc Kulčinski, sin Nikole i Margarete r. Franczuk
rođen 9. 3. 1911. u Bukovici, grkokatolik, Ukrajinac, muž Ane r. Vidović (MVj, br. 17, 1944), umro 29. 4. 1945. "od rana zadobivenih prigodom borbi" protiv partizana u okolici Siska i pokopan na groblju Sv. Marije u Sisku 1. 5. 1945., pokopao ga župnik Sv. Križa (MU, br. 45, 1945; vidi i A. Zahirović, Sisački žrtvoslov, str. 71.)
Anton je oženio moju sestričnu, ujakovu kćerku, Anu, kćer pok. Ive Vidovića, prakaratura, a živjeli su također negdje dolje u Polju. Nisu živjeli ni pola godine u braku, jer je on poginuo kao domobran...
- Joso Kulčinski, sin od Nikole i Margarete r. Franczuk
rođen 15. 4. 1914. u Bukovici, grkokatolik, Ukrajinac. ...prema popisu Spomen područja Jasenovac ubijen od ustaša 1944. u Jasenovcu, no s njima valja biti oprezan, jer popis vrvi krivim podatcima (često i namjerno), ali može poslužiti za daljnja istraživanja.
(JUSP Jasenovac ima krivo ime i prezime: Kučinski Jaso, krivu god. rođ. 1912. i veli da je ubijen od ustaša 1944. u logoru Jasenovac).

Danas nitko od ove obitelji ne živi u Bukovici. Ako Anton Franc i Margareta nisu imali još potomaka, onda je ova grana, u cijelosti, ugašena? Ane r. Vidović, udana Kulčinski, pa onda Majdandžić, koju sam osobno poznavao i nekoliko puta posjetio u Đulovcu u Hrvatskoj, nije više živa.

Ovaj tekst dolje je prenesen iz knjige fra Jurice Šalić: "Hod u vjeri, Banja Luka i okolica". Godina izdanja je 1991. Text se nalazi na stranicama 188 i 189. Cijela knjiga se može naći ovdje, zahvaljujući ljubaznosti pokojnog fra Jurice.

Grkokatolička župa u Banjoj Luci

Vjernici ove župe potječu iz zapadne Ukrajine. Katolički svijet ih naziva "galicijanima" (prema Galiciji, austrijskoj pokrajini, koja je svojevremeno pokrivala teritorij zapadne Ukrajine). I prije 1900. godine bilo je u Banjoj Luci nekoliko obitelji umirovljenih činovnika grkokatoličke pripadnosti. Početkom 1900. godine doselio je veći broj grkokatolika u Banju Luku i obližnja mjesta (Jablan, Ivanjsku, Bukovicu i Glamočane). Bili su to radnici zaposleni u pilani, rudniku i drugim poduzećima. Godine 1910. grkokatolici Banje Luke su dobili svoju župsku organizaciju, kojoj je do 1917. godine sjedište bilo u Kozarcu. Prvi stalni dušobrižnik grkokatolika u Banjoj Luci bio je dr. Josif Žuk, koji je službu Božju vršio u katoličkoj katedrali. Na njegovo mjesto 1917. godine došao je o. Aleksije Bazjuk, koji je vršio službu župnika grkokatolika u Banjoj Luci do 1926. godine. Do 1928. godine banjalučki grkokatolici nisu imali stalnog župnika, a te godine za pastira dolazi im o. Frane Latković. Bio je to energičan čovjek, koji je pristupio izgradnji župskog centra. U samom centru grada, u Martićevoj ulici kupio je 1930. godine zgradu s dvorištem, koja će služiti kao župski stan. Tu je sagradio crkvu, koja je posvećena 1932. godine. Posvećena je Hristosu Caru. U Jablanu sagradio je 1939. godine crkvicu sv. Nikole za tamošnje vjernike. Ta je crkvica služila i za potrebe katolika, sve do osposobljavanja za upotrebu novosagrađene katoličke župske crkve u Trnu 1985. godine. Godine 1942. spomenuti Latković se povlačio u mirovinu, a župu preuzima o. Onufrije Timko.
Usljed zračnih napada 1944. godine župska crkva u gradu je potpuno demolirana. Godine 1945. za župnika opet dolazi o. Frane Latković. Prizemlje župskog stana adaptirao je 1945. godine za privremenu kapelu. Takvu funkciju ima i danas. Zaslužni o. Frane Latković umro je kao župnik grkokatolika u Banjoj Luci 1955. godine. Od 1955. do 1970. godine župom upravlja o. Simeon Hromiš. Nakon njega župu preuzima o. Zinovij Šagadin, koji i danas obavlja istu dužnost.
Inače, grkokatolička župa Banje Luke broji oko 800 vjernika. I u liturgiji se služe ukrajinskim jezikom. Matične knjige se vode od 1917. godine. Iako dijele sudbinu dijaspore, ljubomorno i s pravom čuvaju svoj identitet, istočno bogoštovlje i privrženst, jedinstvo s Rimom, župa se nalazi u sklopu bosanskog vikarijata, a taj vikarijat sa svim grkokatoličkim župama u Bosni čini sastavni dio križevačke eparhije. Spomenuti dr. Josif ęuk bio je vikar grkokatolika u Bosni, o. Aleksije Bazjulk apostolski administrator, a o. Frane Latković bosanski vikar za Bosnu.
Svojim prisustvom podsjećaju Slavene na tri bitne odrednice njihovog povjesnog usmjerenja:
- Došli su s one strane Karpata, odakle su naši pradjedovi došli prije mnogo stoljeća.
- Održavaju istočni oblik liturgije, koji prakticiraju pravoslavni.
- Priznaju papu za vrhovnog poglavara poput svih katolika.
Kao takvi čine specifičnu zajednicu u ovom našem interkonfesionalnom ambijentu grada Banje Luke i okolice.

fra Jurice Šalić

Ukrajinska, galicijanska crkva u Jablanu

Prije nego je izgrađena ova crkva, sjeća se Juza Sadovski, bila je jedna drvena kapela posvećena Sv. Nikoli i drveni križ, na komadu zemlje, preko puta stare kuće kovača Ferde Igel i Ivana Kornjicki. Juza misli da je ova zemlja bila Igelova. Ja se sjećam kao dijete ove parcele, koja je kasnije zarasla u šikaru. 1958. godine su Ukrajinci sagradili svoju današnju crkvu zajedničkim radom i doprinosom, na istoj strani puta, stotinjak metarna niže, idući u smjeru Trna, a njen izgled se može vidjeti na fotografiji ispod, kako je izgledala kada sam je fotografirao 2011. godine. Galicijansko groblje u Bukovici i ova crkva u Jablanu, mogu se vidjeti na ovoj karti.

Dr. Anto Orlovac, je opisao ovu crkvu u svojoj knjizi o Bukovici, Jablanu i Trnu: "Slike izgubljenog zavičaja", koja je u potpunosti dostupna ovdje. Tekst o ovoj crkvi, nalazi se na stranici 162.

Grko-katolička crkva Rođenja Presvete Bogorodice u Jablanu

Grko-katolička crkva Porođenja Presvete Bogorodice [церква Piздва Пpecвятoї Бoгopoдицi] u Jablanu.

Ostale nacionalnosti u Bukovici

Unapred se ispričavam, ako sam koju narodnost zaboravio, što mi nije ni u kojem slučaju namjera. U Bukovici smo imali još: jednu slovenačku obitelj: Batista; jednu njemačku obitelj: Boruta.
Moja tetka Jelica Josipović, rođena Orlovac pričala mi je kako su oni kupili svoju zemlju u Bukovici, gdje su napravili svoju kuću, od nekog Talijana. Na ovoj zemlji nije bila kuća, ali je bila jedna staja za stoku. Talijani su dolazili u ove krajeve također tijekom zajedničke države Austro-ugarske iz pokrajine Tyrol, koja je u to vrijeme, do Prvog svjetskog rata, pripadala Austriji. Poznati tvorac banjalučkog ćevapa, kakvim ga danas poznajemo je Talijan Đovani Klaser [Giovanni Clazzer], koji dolazi iz okolikce grada Trentino.
Koliko je meni poznato, danas nema više nekih drugih nacionalnosti u Bukovici, osim Ukrajinaca, Hrvata i Srba. Na žalost, nemam potpuni pregleda kako izgleda nacionalna slika danas u Bukovici, osim ovih gore pomenutih tvrdnji.

Ovdje želim napomenuti kako nisam zaboravio sljedeće ukrajinske obitelji: Kornjicki i Hamec, jer su one s lijeve strane puta prema galicijanskoj crkvi, a to pripada Jablanu. Ukrajinska obitelj Danjski je bila sa desne strane istog puta prije crkve, ali granica sela skreće u desno prije ove kuće, ostavljajuć njih i crkvu u Jablanu. S lijeve strane puta, prije obitelji Kornjicki je bila stara kuća njemačke obitelji Igel, a to je također Jablan. Kovač Ferdo Igel i žena mu Regina kasnije su preselili u Trn.
Nemojte me shvatiti pogrešno, rado bih pisao i o ostalim ukrajinskim obiteljima u Jablanu i Trnu, ali jednostavno, nemam dovoljno dostupnih informacija. Rado mi se javite sa informacijama, i potaknite svoje prijatelje i rođake, kako bi smo zabilježili ove dragocjene informacije za našu zajedničku povijest i sjećanje. Svakako bi me jako obradovale obiteljske fotografije vaših starih.

Literatura:

Ostali izvori:

  • Telefonski razgovori sa Juzom Sadovski, Stefana i Katarine, r. Pristaš,
  • Olga Bednarčuk, r. Pristaš i Stipo Bednarčuk, sin od Ante, a unuk od Mihala (Mile) i Marije r. Lukenda,
  • Viktor Orlovac, Franje i Marije, koji je radio intervju sa obitelji Bednarčuk i kao posrednik između njih i mene
  • Stare Habsburške karte (Third Military Survay 1869-1887.)
  • Granica sela Bukovica (moja rekonstrukcija iz katastarskih karata) ili ovdje karta za printanje ili ispis.
  • Family History Research in Ukraine, gdje sam koristio postojanje i pravilno pisanje ukrajinskih imena i prezimena u ovom tekstu, kao npr. prezime Sadovski.

Za sve dodatne informacije ili ispravke postojećih te slanje vaših priloga, rado se javite na moj kontakt ovdje.

Bukovici s ljubavlju: Marinko Orlovac, 2022.


[^vrh]