SLIKE IZGUBLJENOG ZAVIČAJA (1)

Povijest župe sv. Josipa u Trnu i raseljenih hrvatskih sela Trn, Bukovica i Jablan kod Banje Luke

Autor: dr. Anto Orlovac, Banja Luka - Trn, 2008.

Poglavlja: KRŠĆANSTVO U OVIM KRAJEVIMA PRIJE OSNUTKA ŽUPE TRN OSNUTAK ŽUPE U TRNU UNIŠTENJE MLADE ŽUPE SELA TRNSKE ŽUPE PRILOZI

Autor ovom prigodom ljubazno zamoljava sve čitatelje da obrate posebnu pozornost na spisak žrtava (str. 177-188.) ili dolje niže u tekstu te da sve ispravke i nadopune pošalju meni (Marinku Orlovac) preko linka "Kontakt" na ovoj stranici. Svi podatci će biti brižljivo proslijeđeni autoru ove knjige. Točnost podataka je svima nama u zajedničkom interesu.

Knjigu za internet pripremio te skenirao i OCR uradio:
Marinko Orlovac.
Stockholm, 20. kolovoza 2013.god.
Inačica 20130925

NADOPUNJENO IZDANJE:

Kompletan tekst nadopune, već je dodan 'pdf' verziji knjige. Korekcije i dodatci spisku žrtava su u doljnjem tekstu već unešeni.

---

Prvo poglavlje

KRŠĆANSTVO U OVIM KRAJEVIMA
PRIJE OSNUTKA ŽUPE TRN

SADRŽAJ:

Uvod

Prvo poglavlje - KRŠĆANSTVO U OVIM KRAJEVIMA PRIJE OSNUTKA ŽUPE TRN

Arheološka nalazišta na području današnje župe Trn

Kojoj su župi pripadali katolici s područja današnje župe Trn u prošlosti?

Kada je sjedište župe iz Dragočaja preneseno u Ivanjsku?

Pohodi biskupa ovim krajevima u prošlosti

- Fra Tomo Ivković

- Fra Jerolim Lučić

- Fra Marijan Maravić

- Fra Nikola Ogramić-Olovčić

- Fra Mato Delivić

- Dva pohoda fra Pavla Dragičevića

- Pohod fra Marijana Bogdanovića

- Četiri pohoda fra Marka Dobretića

- Pohodi biskupa Okića i Ilijića

- Pohodi revnog biskupa fra Augustina Miletića

- Pohodi ostalih biskupa do osnutka Banjolučke biskupije 1881

Epidemije kuge - uzrok smanjenja broja katolika

Ratovi kao uzrok smanjenja broja katolika

Bilješke austrijskog časnika Božića o ovim krajevima 1785. godine

Broj katolika u Bukovici, Trnu i Jablanu prema crkvenim shematizmima

Tragovi bukovačkih i trnskih katolika u banjolučkim maticama iz 18. stoljeća

Katolici i ostalo stanovništvo u Jablanu, Trnu i Bukovici potkraj 19. i u 20. stoljeću

Bilješke

Nakladnik: Rimokatolički župni ured sv. Josipa Trn
Za izdavača: Fra Ivo Brezović, župnik
Lektor: Vlado Lukenda
Unos teksta i korektura autor
Priprema za tisak: Vanja Mihajlović
Fotografije:
Pero Ivan Grgić
Ivica Božinović
Brezović
Naklada: 1000 primjeraka
Tisak: Atlantik BB/em>
Za tiskaru: Branislav Galić

Posvećujem svojim pokojnim roditeljima Ivi Orlovcu (1912.-1997.) o desetoj obljetnici smrti, i Mariji rod. Vidović (1908.-1968.) o četrdesetoj, zahvalan za život koji su mi dali u rodnoj Bukovici i naučili me da volim Boga, ljude i zavičaj.

Uvod

Župa Trn jedna je od najmlađih u Banjolučkoj biskupiji. Utemeljena je dekretom biskupa mons. Pichlera 26. kolovoza 1980. godine, diobom od matične župe Barlovci. Zaštitnik joj je sv. Josip, zaručnik Bl. Dj. Marije. Sjedište joj je u Trnu, a osim Trna obuhvaća još dva sela: Bukovicu i Jablan. Pripada banjolučkom dekanatu. Župa je povjerena na trajnu upravu franjevcima Bosne Srebrene. Imala je veoma tešku sudbinu. Tek što je za vrijeme komunističke vlasti uspjela sagraditi župnu kuću i lijepu suvremenu crkvu, opskrbiti ih potrebnim inventarom, dobiti časne sestre za djelovanje u župi, uslijedilo je njezino teško stradanje. Našla se, ni kriva ni dužna, na putu ideolozima velikosrpske ideje. Zato su već od 1991. godine zaredali napadi na nju. Bilo je preko 30 oružanih napada na crkvu, župnu kuću i njezino osoblje, višekratnog paljenja župne kuće, miniranja crkve, zlostavljanja i pokušaja ubojstva župnika i njegovih suradnica časnih sestara, sve do posvemašnjeg uništenja, kad je crkva miniranjem posve uništena, a župna kuća spaljena, da bi na koncu i sam župnik skupa sa sestrama bio prognan iz župe i tako podijelio tragičnu sudbinu najvećega dijela svojih župljana. Ipak, župnik je i dalje vodio brigu o svojoj župi, iako više od tri godine nije u njoj mogao stanovati i tako sačuvao ostatke ostataka svoje župe. S njima je obnavljao što se obnoviti dalo. Do sada je obnovljena župna kuća u čijim podrumskim prostorijama se slavi redovita sv. misa. Župna crkva, znatno manja od one prve stavljena je pod krov i na Božić 2007. u njoj je prvi put slavljena sv. misa. Do sada je župa Trn imala četiri župnika, točnije tri, jer je jedan od njih župnikovao tu u dva navrata.
Ova knjiga zahvaća duboko u povijest kršćanstva, točnije katoličanstva na ovim prostorima, a posebnu pozornost posvećuje selima koja sačinjavaju ovu župu, njihovoj bogatoj prošlosti i skromnoj sadašnjosti. Učinilo mi se zgodnim u posebnom Dodatku donijeti nekoliko raznorodnih priloga, među kojima posebno ističem jezične posebnosti Hrvata katolika iz ovih krajeva, koje se pod utjecajem suvremenih medija sve više gube. Sve to sačinjava ono što zovemo zavičajem, pa zbog toga nije slučajan izbor naslova: Slike izgubljenoga zavičaja. Želim zahvaliti svima koji su doprinijeli da ovo djelo ugleda svjetlo dana: Župnom uredu u Trnu, na čelu sa župnikom fra Ivom Brezovićem, koji je prihvatio biti izdavač, i svima koji su mi u mome radu pomagali, posebno mr. Peri Ivanu Grgiću za mnogobrojne i mnogovrsne usluge oko teksta (posebno oko izrada kazala) i fotografija, mons. mr. Ivici Božinoviću oko fotografija, te mons. Vladi Lukendi oko iščitavanja ovoga teksta i korisnim sugestijama, te svima onima koji su materijalno pomogli izdavanje ove knjige.

Autor

Prvo poglavlje

KRŠĆANSTVO U OVIM KRAJEVIMA
PRIJE OSNUTKA ŽUPE TRN

Arheološka nalazišta na području današnje župe Trn

U pitomoj dolini donjeg Vrbasa života je bilo još u rimsko doba, pa čak i ranije. O tome svjedoče brojni arheološki nalazi iz toga vremena. Njih ima više i na području današnje župe Trn, ali i u bližoj okolici. Povjesničar Vladislav Skarić još je 1924. objavio neke svoje nalaze u okolici Banje Luke iz predrimskog vremena. Riječ je o više gradina u današnjoj Banjoj Luci, ali i njezinoj okolici. Na području koje ovdje obrađujemo pronašao je također ostatke života još iz predrimskog doba. Jednu malu gradinu je pronašao "selu Šušnjarima nedaleko od Klašnica na jednom osamljenom brežuljku iznad polja". ¹ Tu je, kako i kod drugih gradina pronašao više krhotina od zemljanoga posuđa, često ukrašenog različitim ornamentima, za koje on reče da nije mogao ustanoviti kojem razdoblju prethistorije oni pripadaju. Međutim, uvjerio se da je u nekim od tih gradina bilo života sve do u rimsko doba: "Ali sam se osvjedočio da je poneka /gradina op. A. O./ (šušnjarska i jedna rebrovačka) dotrajala do rimskih vremena i bila i tada upotrebljavana." ² Tu su u to vrijeme živjeli Iliri, a prije njih, čini se Tračani. Kasnije su u ove krajeve došli Kelti ili Gali i stopili se s Ilirima, i takvo su stanje tu zatekli Rimljani kad su osvojili ove krajeve. Za Škarića je "vrlo vjerojatno" da su sjeverno od Banje Luke, dakle upravo u ovim našim krajevima, živjeli kelto-ilirski Skardisci. Keltska kultura bila je snažnija od ilirske, dok je pak rimska bila iznad keltske. Tako su i ovi krajevi postupno kulturno napredovali. Osvajanje ovih krajeva od strane Rimljana trajalo je od kraja 3. st. prije Krista, a završeno je upravo u vrijeme Isusova rođenja za prvog rimskog cara Oktavijana Augusta. U tome ništa nije promijenio ni velik ustanak keltsko-ilirskih plemena 9. godine po Kristu.
Spomenimo iz rimskog vremena nalaze u samom gradu Banjoj Luci, zatim u Šargovcu, Ramićima, itd. Međutim arheološka je znanost utvrdila da je i u samom današnjem Trnu postojalo jedno rimsko naselje, jer su otkriveni njegovi ostatci kao i nekropola iz 1. do 4. stoljeća. Nalazište se zove Džamijetina, a nalazi se na desnoj obali rijeke Vrbasa. Naš ugledni arheolog Veljko Paškvalin, Šibenčanin koji je cijeli svoj vijek proživio i djelovao u Sarajevu, piše o tom nalazištu i precizira: "Na zemljištu, pored seoskog puta prema Vrbasu, nalaze se ostaci rimske arhitekture-cigle, ulomci keramike i novci. Na desnoj obali Vrbasa i danas se nalaze hrpe kamenja koje bi pripadale antičkoj ruševini. Odavde je, navodno, i jedan natpis koji se nalazio u zidovima srušene džamije, a danas u Zagrebu." ³ Iz toga možemo zaključiti da je tu najprije bila neka rimska građevina, a kasnije džamija. Međutim, čini se da je upravo tu bila i katolička crkva sv. Ivana Krstitelja. To nimalo ne iznenađuje kad znamo da se vjerojatno na području Trna nalazila rimska putna postaja koja se zvala "Ad Ladios" s utvrdom (castrum) uz važnu cestu Salona-Servitium (Solin-Bosanska Gradiška), gdje se ona spajala s još važnijom cestom koja je vodila od Sirmiuma (Srijemske Mitrovice) prema Akvileji u današnjoj Italiji.
Između Banje Luke i Gradiške pronađeno je više ostataka rimskih naselja. Jedno je takvo naselje bilo sjeverno od Laktaša, točnije od Laktaške rijeke kako je on zove, a riječ je o potoku Mahovljanka ili Velika Rijeka ili Lijevčanica. Evo kako to Skarić opisuje: "S obje strane sadanjega druma nalazili se po njivama rasturena rimska cigla. Kod banje u Laktašima je prije 30 godina (dakle oko 1894. godine - op. A. O.) otkopano jedno veće zdanje. A i sama banja kao da je rimska građevina." ⁴ U Laktašima na lokalitetu Zidine Arheološki leksikon BiH bilježi otkriće jedne rimske zgrade. Čini se da je riječ upravo o tom nalazištu koje spominje Skarić. U leksikonu stoji: "Temelji rimske zgrade sa kanalima za hipokaust, vjerovatno jedne banje. Kako su očuvane samo supstrukcije a ne i zidovi, raspored prostrorija prema datom planu nije jasan. Našlo se mnogo običnih i hipokaustnih cigli, keramike, stakla. Navodno, u Laktašima je bila nađena i pozlaćena statua; vjerovatno 4. v.(ijek). Izgubljena. Rimsko doba." ⁵
Možda je upravo tu, malo sjevernije od Laktaša, bila rimska putna postaja Ad fines. S time bi se slagalo ono što sam Skarić piše, da je granica između dviju provincija Panonije i Dalmacije, kada je ta podjela uvedena, išla upravo planinskim vijencem planine Kozare pa dalje na istok prnjavorskim krajem, za koje mišljenje on kaže da je "većina historika", dok suprotno mišljenje, tj. da je ta granica bila južno od današnje Banje Luke, zastupa samo arheolog Carl Patsch. ⁶ Budući da na latinskom finis znači granica, to bi se ime te postaje upravo lijepo slagalo s pretpostavkom da je tu granica stvarno i bila. To bi onda bila pogranična postaja na razmeđu dviju provincija. ⁷ No, bez obzira bila tu granica ili ne, rimskih tragova tu svakako ima, a to znači da je u to vrijeme tu bilo i života. Možda je ta postaja bila malo sjevernije u području sela Maglajani, gdje je otkriveno rimsko naselje, o čemu svjedoči pronađena rimska opeka i novac careva Antonija Pija (138.-161.) i Maksimilijana (286.-305.) godine. ⁸
Da su naselja, pa i groblja bila upravo uz tu važnu cestu svjedoče i drugi nalazi iz rimskog, pa i prethistorijskog razdoblja. Tako je u Klašnicama, upravo na krajnjim obroncima Kozare prema Vrbasu otkriven značajan predhistorijiski lokalitet koji se proteže na čak dva km dužine. To su krajem 20. st. istraživani lokaliteti Pećine Kozarica 1 i 2. To se nalazište uvrštava "u red najznačajnijih paleolitskih nalazišta kod nas" ⁹ kako tvrdi arheolog Boris Graljuk koji je i vodio ta istraživanja. Kad smo već kod Klašnica, spomenimo i jedan srednjovjekovni grob otkriven prije 1941. u blizini mosta preko Vrbasa. Tu je pronađen i par "naušnica dalmatinskohrvatske grupe." ¹⁰
Skarić piše o još nekim nalazima u našim krajevima: "U selu Glamočanima pod kućom Miče Tatića sam prije više godina našao ostatke jedne rimske zgrade i nekoliko grobova." Iz ove formulacije čini se da je riječ od tome kako je spomenuti domaćin napravio kuću na temelju neke rimske građevine, gdje je bilo i rimsko groblje, o čemu govore otkriveni grobovi. Nije mi poznato da kasniji arheolozi spominju to nalazište. Zatim nastavlja: "Malo bliže Banjoj Luci na starom drumu na zapadnoj granici sela Trna, a na zemljištu težaka Radmana sam našao jednu malu, ali solidnu građevinu - dakako samo njene temelje. Mislim da je bila hrišćanska crkvica te je dakle iz kasnih rimskih vremena." ¹¹ Ni o tome, nažalost, ne nalazimo podataka kod kasnijih arheologa i povjesničara. Šteta je, jer su vjerojatno kasnije ti tragovi uništeni, a tako ugledan povjesničar sigurno ne bi postavljao neutemeljenih tvrdnja. Ako i nije bila točna njegova pretpostavka da je to nekoć mogla biti crkvica, rimska je građevina neke druge vrsti sigurno bila. Na pitanje zašto se to dogodilo odgovor je dao sam Skarić kada je uvodno napisao da ova područja nikada nisu sustavno arheološki istraživana, nego dosta površno. O životu u rimsko doba ima još nalaza iz naših krajeva. Skarić spominje i dvije ciglane koje je otkrio: "Malo dalje odatle u selu Barlovcima stoje ostaci jedne rimske ciglane. Drugu ciglanu i jedno poveće rimsko naselje sam našao kod željezničke stanice u Ramićima." ¹² Spomenimo odmah da je tu otkrivena i starokršćanska bazilika. Dalje prema Banjoj Luci arheološka su nalazišta u Šargovcu, gdje je otkriven jedan rimski sarkofag koji se sada nalazi u banjolučkom Kaštelu, a u samoj današnjoj Banjoj Luci više je nalaza iz rimskog vremena, pa čak i jedan žrtvenik poganskog boga Jupitra koji je imao svoj hram negdje na području današnje banjolučke utvrde Kaštel.
Veće građevine često se prave na mjestu prije postojećih, pa je tako moglo biti i u Trnu: crkve na temeljima utvrda, džamije na temeljima crkava, itd. Budući da se gradilo uglavnom od kamena i cigle, dakle čvrstog materijala, kada bi neka građevina bila srušena, ostao bi materijal od kojega se gradilo nešto drugo. Takvih primjera imamo bezbroj u BiH, pa i u našim krajevima. Nemamo nikakvih podataka o navodnoj ploči s natpisom koja bi bila ugrađena u džamiju u Trnu, ali je ona sigurno starija od same džamije i mogla je biti iz kršćanske crkve, budući da su natpisi po katoličkim crkvama i grobljima bili uobičajeni, a po džamijama nisu. U tom bi smislu govorio i njezin eventualni prijenos u Zagreb, a ne recimo u Sarajevo ili koju drugu muslimansku sredinu. Puno bismo više mogli reći kad bismo znali za sudbinu te ploče i natpisa.
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine spominje i neke druge nalaze na lokalitetu Džamijetina u Trnu. Tako su "na zemljištu s druge strane seoskog puta prema Vrbasu ... otkriveni ostaci kostiju i keramičkih posuda", koji su, nažalost uništeni. Također "na užem. prostoru nađeno je nekoliko fragmenata grube keramike sa ukrasom i bez ukrasa, te jedan ulomak gvozdenog predmeta. " ¹³ Sve to govori da je tu bilo života već u rimsko doba i da je tu moralo biti neko naselje. O tom su nalazištu pisali još u 19. st. Otto Blau ¹⁴ i Vaclav Radimsky. ¹⁵
U Trn tu rimsku putnu postaju smještaju arheolozi: W. Tomaschek, Philip Ballif, K. Miller, Esad Pašalić i Ivo Bojanovski, dok je Blau smješta u Banju Luku. ¹⁶ Povjesničar Vladislav Skarić spominje dvije rimske zgrade koje je otkrio u Trnu. On piše kako je trasa starog druma vodila nešto zapadnije od one koji je građen za vrijeme Turaka. Pretpostavljam da je taj stari drum što ga spominje Skarić mogao voditi nekako ondje gdje je kasnije prokopan kanal od aerodroma do rijeke Bukovice, budući da je to bilo močvarno područje, pa se valjda upravo zbog toga nekoć i zvalo Jaruga, kasnije prozvano Trn-Jaruga i konačno je ta Jaruga posve nestala iz naziva sela. Na taj me zaključak navodi i činjenica da je upravo taj kanal i danas granica Trna prema Bukovici i Jablanu, pa je moguće da je kanal upravo i iskopan pokraj toga nekadašnjeg puta. Prema Hamdiji Kreševljakoviću turska je uprava gradila tu novu trasu 1867. godine. Čini se da je riječ o onoj cesti Banja Luka-Bosanska Gradiška koji je kasnije asfaltiran i vodi kroz današnje naselje Trn, od željezničke postaje Zalužani, koja se nekoć zvala Dragočaj, do Glamočana. Trasa starog druma predstavljala je ujedno i granicu između Trna s jedne strane, a Bukovice, Jablana i Glamočana s druge strane. Precizirajući gdje je to nalazište Skarić piše: "Na trnskoj strani, kraj starog druma, našao sam temelje jedne solidno građene rimske zgrade, a nešto dalje odatle, blizu novog druma, koji je ovdje išao starom trasom ostatke druge rimske zgrade. Kraj ovih zgrada je svakako išao drum Servitium-Salona, koji je mogao i tada biti granica među selima." ¹⁷ Zanimljivo je da Arheološki leksikon BiH ne spominje ovih Skarićevih otkrića u Trnu, a spominje i puno manje pojedinačne nalaze.
Drugo je nalazište iz rimskog doba u nedalekim Šušnjarima, selu na desnoj obali Vrbasa, nizvodno od Trna. Na tamošnjem lokalitetu Gradina iznad desne obale Vrbasa pronađeni su vrijedni arheološki nalazi. Tu je bila već prahistorijska gradina, a pronađeni su i "ostaci antičke arhitekture". Tu je bilo i neko utvrđenje dimenzija 45x30 metara. Tu je pronađeno "obilje praistorijske keramike kasnobronzanog i rano-željeznog doba". Na padini gornjeg dijela platoa pronađeni su "ostaci zidova, među kojima je 1923. nađena kamena ploča s reljefom i natpisom (odnesena u Zagreb) i mač (izgubljen), uz ostatke građevinskog materijala". ¹⁸ Znamo da se i susjedne njive zovu Lončarine. O tome je nalazištu pisao Esad Pašalić. ¹⁹ Dakako da bi bilo veoma korisno znati što je pisalo na toj kamenoj ploči; to bi nam vjerojatno otvorilo nove spoznaje o naravi građevine koja je tu bila i o vremenu u kojemu je postojala.
U Šušnjarima postoji još jedno vrijedno arheološko nalazište na lokalitetu zvanom Zidine. Tu je otkrivena srednjovjekovna crkva i groblje. Arheolozi su na jednoj uzvisici obrasloj šikarom pronašli ostatke zidova dimenzija 15 x 8 metara, za koju misle da je to vjerojatno bila crkva. Nažalost, "materijal od zidova je razvučen za gradnju okolnih kuća, kao i nadgrobne ploče od kojih je sačuvana samo jedna, fragmentirana". ²⁰ Detaljnija istraživanja toga lokaliteta vjerojatno bi pomogla i da se preciznije ubiciraju neke crkve koje se spominju u popisima župa i crkava Zagrebačke biskupije iz 1334. i 1501. godine.
Na području današnje trnske župe do sada su otkriveni i neki pojedinačni nalazi iz rimskog vremena na lokalitetu Stupčevica u Bukovici. Arheolog Boris Graljuk piše u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine: "STUPČEVICA, Bukovica, (općina) Laktaši. Pojedinačni rimski nalazi. Na blagom uzvišenju nađeno željezno i brončano koplje, te ulomci crne keramike rimskog porijekla." ²¹ A Stupčevica je područje današnje zračne luke u Zalužanima, točnije u Trnu. I to nam je još jedna potvrda da je na tom području, kao i u široj okolici, bilo života još u rimsko doba.

Kojoj su župi pripadali katolici s područja današnje župe Trn u prošlosti?

Ljetopis franjevačkog samostana na Petrićevcu bilježi o nazočnosti katolika u Trnu: da je nekoć postojala crkva sv. Ivana Krstitelja u selu Trnu, od koje su i u vrijeme pisanja toga ljetopisa još stajale ruševine. Gavranović pak pišući o tome navodi preciznije gdje je ona bila i veli da je to "na današnjem zemljištu Matije Tomića, gdje se nalaze ruševine pod imenom 'Džamišće'". ²² Toj se crkvi moglo doći preko mosta na Vrbasu, što znači da je to mjesto bilo na desnoj obali Vrbasa. Autor veli da su crkvu porušili Turci jer je bila na glavnom putu Banja Luka-Bosanska Gradiška. Čini se da je tuda vodila i rimska cesta Salona-Servitium (Solin-Gradiška). Budući da je most bio veoma trošan i bilo je opasno prelaziti preko njega, katolici su se negdje prije 1680. godine okupljali na bogoslužje u Dragočaj, dakle na lijevoj obali Vrbasa. Valja imati na umu da je Dragočaj veoma širok pojam i da je nekoć, još i u 20. st. obuhvaćao i današnje Zalužane, jer se i željeznička postaja tu zvala Dragočaj.
Petrićevački ljetopis tvrdi da iz 1672. i 1673. postoje "dva fermana gdje se dozvoljava prelaz preko mosta u Trn, gdje je bila crkva. Nalazila se u blizini negdašnje rimske kolonije 'Verbasum' i vojničke rimske postaje 'Ad Castra', koje su bile spojene s mostom preko rijeke Vrbasa, čiji se tragovi i danas vide. Na ovu župu sv. Ivana Krstitelja spadala su sela današnjih župa Barlovaca i Ivanjske, no buduć je bila na udaru t. j. na glavnom putu između Banja Luke i Gradiške, sruše je Turci i fratre rastjeraju, koji opet osnuju spomenutu župu 'Dragočaj'."
Prema tim tvrdnjama, bilo je, dakle, sjedište župe za cijelo područje današnjih župa Barlovci, Ivanjska, Šimići i Trn najprije u Trnu, da bi u drugoj polovici 17. st. bilo preneseno u Dragočaj, a onda konačno iz Dragočaja u Ivanjsku prije 1683. U Ivanjskoj 1726. nalazimo župnika fra Ivu Kmetovića. ²³ Nažalost, o životu župe u Trnu nemamo gotovo nikakvih povijesnih podataka.
Neka nam u svezi s tim bude dopušteno malo razmišljati (i pretpostavljati). Poznato je da su tako velike građevine kao što su crkve nerijetko građene na mjestu gdje je već postojala neka (slična) građevina. Budući da je tuda išla rimska cesta, tu je prema gornjoj tvrdnji bila rimska vojnička postaja i "Ad castra" i rimska kolonija "Verbasum". Nije li već u to vrijeme tu mogla biti i kakva crkvica, jer je kršćanstvo već u to vrijeme i u ovim krajevima puštalo korijenje, o čemu svjedoče otkriveni ostatci bazilike na lokalitetu Grič-Pauša u Ramićima, nedaleko od današnje župne crkve Svetoga Vida u Barlovcima. Ako i nije, od ostataka tih rimskih građevina pokršteni su Slaveni nakon svoga dolaska u te krajeve mogli tu sagraditi sebi crkvu. Ona je svakako morala postojati u srednjem vijeku. Turci su zatečenu crkvu mogli jednostavno pretvoriti u džamiju, kako je to na drugim mjestima bio čest slučaj, ili na mjestu srušene crkve podići džamiju, koja se doduše ne spominje, pa je toponim "Džamište" mogao nastati i tako što je muslimanski svijet ruševine crkve jednostavno proglasio ruševinama džamije i zvao ih Džamište.
U traženju odgovora na to pitanje valjalo bi imati na umu i popis župa i crkava Dubičkog arhiđakonata Goričkog arhiđakona Ivana iz godine 1334., kao i onaj popis svećenika Zagrebačke biskupije 1501. godine. Mnoge crkve iz tih popisa još uvijek nisu precizno ubicirane, pa se zapravo ne zna ni koliko je daleko Zagrebačka biskupija u to vrijeme sezala na jug u ovom našem području. Potpisani autor se tim pitanje bavio neko vrijeme i objavio jedan rad u kojemu je, čini se, uspio dokazati, da je ne malen broj tih župa bio u današnjem Lijevču polju, već od Mahovljana i Laktaša pa sve do Save na sjeveru i Vrbasa na istoku. Valja uzeti u obzir i arheološke nalaze na lokalitetu Gradina u Šušnjarima, gdje je još u 18. st. bilo nešto katolika. U maticama krštenih župe Ivanjska susrećemo od 1769. do 1774. katolike iz Šušnjara s prezimenima Matošević, Ćurčić i Lončarević.
Ako je u Trnu u srednjem vijeku bila župa, onda je ona vjerojatno pripadala Zagrebačkoj biskupiji. Problem je u tome što se u spomenuta dva popisa ne spominje neka župa sv. Ivana Krstitelja koja bi tu mogla biti. Ima jedna, ali je ona, čini se, bila kod Gornjih Kijevaca u Lijevču polju. ²⁴ Ima više crkava i župa kojima se ne imenuje zaštitnik, pa bi možda neka od njih mogla biti upravo u Trnu. Također je moguće da se vremenom patron promijenio, ali je ovo najmanje vjerojatno, jer se to ne čini često, a pogotovo sa svecima s tako velikim ugledom u narodu. Odgovor bismo mogli naći kad bismo znali kad se točno spominje župa u Trnu.
Svakako su se okolnosti bitno promijenile kada su 1528. Banja Luka i niz utvrda u dolini rijeke Vrbasa, pa i u Lijevču polju konačno pale u turske ruke. Ipak, činjenica je da se u tome stoljeću katolici iz cijelog onoga kraja okupljaju na misu u Trn, i to i oni iz današnjih sela Bukovica, Barlovci, Jablan i sve dalje pod Kozaru do Ivanjske i Širnića. A što je s onima iz Dragočaja sa svim njegovim zaseocima? Oni su se već tada mogli okupljati u Dragočaju, vjerojatno na Crkvenama.
Naime, fra Juro Šalić tvrdi da se župa u Dragočaju spominje već 40-tak godina kasnije. ²⁵ Naime, godine 1567. i 1583. spominje se neki fra Marko kao župnik u Dragočaju. To bi značilo da je župa u Dragočaju postojala već u drugoj polovici 16. stoljeća. Znači li to da je sjedište župe iz Trna preneseno u Dragočaj. Moglo bi biti i to, ali je vjerojatno da su ta dva mjesta služila za bogoslužje - barem neko vrijeme -usporedno jedno s drugim. A kako iz kasnije povijesti znamo da su se katolici stoljećima okupljali na Crkvenama, na ruševinama crkve sv. Vida, tako su se mogli okupljati i u Trnu na mjestu gdje je nekoć stajala crkva sv. Ivana Krstitelja. S vremenom je Dragočaj sve više dobivao na važnosti, a Trn slabio, osobito nakon što je porušen most preko Vrbasa, pa katolici s lijeve strane Vrbasa nisu više mogli ići u Trn. Dragočajsku župu spominje i provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marijan Pavlović u jednom izvještaju u Rim 1623. godine.

Kada je sjedište župe iz Dragočaja preneseno u Ivanjsku?

Iako nemamo izravnog odgovora na to pitanje, u tome nam može pomoći Fojnička regesta. Prema toj knjizi još godine 1667., 1668. sve do kolovoza 1669. spominje se "župnik Drakočajski", odnosno "Dragočajski". ²⁶ Navodi se i jedan ferman sultana Mehmeda iz godine 1676. "glede župe Ivanjske u Banjaluci". ²⁷ Iz same te formulacije ne možemo zaključiti da li tamo župa već postoji, ili bi je tek trebalo osnovati odnosno sjedište trebalo tek prenijeti iz Dragočaja u Ivanjsku. Međutim, postoji još jedan ferman sultana Muhameda IV. iz hidžretske godine 1091. a to je oko godine 1683. po našem kalendaru, kojim se dopušta slavljenje sv. mise "u selu Dragočaj župe Ivanjska" ("in pago Dragocsaj Parochiae Ivanskae"), kako se veli u kratkom uvodu pred tekstom fermana. Kako stoji u fermanu, raja tj. katolici iz sela Dragočaj i Ivanjska podnijeli su sultanu pisanu molbu u kojoj su izložili kako su oni od starine išli preko mosta koji se nalazio na rijeci Vrbas u Trn i tu na određene i uobičajene dane "čitali Evanđelje", tj. slavili sv. misu, a da sada zbog srušenog mosta dolaze u Dragočaj i tamo čitaju Evanđelje. Iako oni time ne čine ništa nezakonito, banjolučki muselim i drugi državni službenici prigovaraju zašto i dalje ne čine kao do tada, tj. da idu u Trn, te traže od njih novaca zbog toga što se sada okupljaju na drugom mjestu. Sultan takav postupak muselima i suradnika osuđuje i zabranjuje im da dosađuju i da od njih traže novaca. ²⁸ U samom se fermanu ne spominje župa, nego samo sela Dragočaj i Ivanjska, a ne veli se da bi župa bila u jednom ili drugom od tih sela. Zato je opravdano upitati, je li to interpolacija samoga autora da bi se radilo o slavlju mise u "selu Dragočaj, ivaštanske župe", što bi značilo da je do te godine sjedište župe već preneseno u Ivanjsku.
Ako uzmemo da su gornje riječi ispravno navedene, onda bi to značilo da je sjedište župe iz Dragočaj a preneseno u Ivanjsku najkasnije 1683. godine, ali je vjerojatnije da je to bilo između 1669. i 1676. godine, u što bismo bili sigurniji, kad bi nam bio poznat točan sadržaj onoga fermana "glede župe Ivanjske u Banjaluci" iz 1676. Svakako je prijenos sjedišta uslijedio prije Velikog ili Bečkog rata koji je počeo 1683. i trajao do 1699., a koji je prouzročio nestanak mnogih župa u Bosni i velike vjerske i etničke promjene u tim krajevima, pa i u ovom našem području.

Pohodi biskupa ovim krajevima u prošlosti

Fra Tomo Ivković

Skradinski biskup i administrator Bosne fra Tomo Ivković pohodio je brojne župe i sela u Bosni od 1626. do 1630. godine. O tome je poslao izvještaj u Rim iz Fojnice 26. srpnja 1630. godine, i to nam je dragocjeno vrelo podataka. To je, koliko do sada znamo, najstariji izvještaj o ovim krajevima koji je sačuvan. U svom izvještaju on navodi (čini se, kronološkim redom) mjesta koja je pohodio od 1626. do 1630. i broj osoba koje je krizmao. Navodi bez ikakvih datuma i godina 86 numeriranih mjesta, a u nekima je krizmao više puta, čak tri ili četiri! Počeo je u Našicama i (Đakovačkim) Selcima, a završio u Kreševu. Kada je točno pohodio koje mjesto, nije nam moguće znati, pa možemo samo otprilike pretpostavljati prema rednom broju. Za nas je veoma važno da je na ovom našem području i to u dva navrata krizmao i u selu Bukovici, što je upisano pod rednim brojem 29. Tu je prvi put krizmao 54 osobe, a drugi 70, dakle ukupno 124 vjernika. Možemo samo pretpostaviti da je to bilo u dva susljedna dana. Prije Bukovice krizmao je u Laktašima 63 vjernika (redni broj 28). Usporedbe radi navedimo da je u Dragočaju, kamo je taj put otišao iz Bukovice, krizmao samo 58 vjernika (redni broj 30), ali je tamo došao još dvaput kasnije: kada je pohodio župe Banju Luku i Motike, te je krizmao najprije još 140 vjernika (redni broj 48) a treći put 120 (redni broj 64), ²⁹ dakle ukupno 318. Iz Ivkovićeva popisa ne moramo zaključivati da su sva ta mjesta bila sjedišta župa, nego su to mogla biti samo sela u određenoj župi. Uostalom, i kasnije kroz povijest biskupi su više puta krizmali u Bukovici a da tu nikada nije bilo sjedište župe, nego samo jedna crkvena kuća u kojoj bi župnik odsjeo kada bi se našao u tim krajevima. U Ivkovićevo vrijeme nema župe u Ivanjskoj. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi niti da je tada župa bila u Dragočaju, gdje je on također krizmao, ali je to vjerojatno, budući da samo osam godina kasnije Dragočaj kao župu spominje biskup fra Jerolim Lučić.

Fra Jerolim Lučić

Biskup fra Jerolim Lučić pohodio je ove krajeve 1638. godine. Nakon što je pohodio župu Banja Luka, došao je u župu Dragočaj ("parochia Dragociaii"), gdje je slavio sv. misu i dijelio sv. krizmu. Krizmao je tu 597 krizmanika, ne navodeći pobliže mjesto. U slavlju je sudjelovalo 8 franjevaca. Navodi da župa Dragočaj nema crkve, a da se za vjernike pastoralno brine fra Pavao Bosančić. Ne veli da je on tu župnik, nego: "Kristovim vjernicima dijeli sakramente fra Pavao Bosančić". ³⁰ To bi moglo značiti da on tu nije trajno boravio, nego dolazio iz neke zajednice. Župa je inače pripadala okrugu samostana u Fojnici. Koliko je to velik broj krizmanika, među kojima su svakako bili i oni iz Bukovice i Trna, najbolje vidimo kad ga usporedimo sa župama Banja Luka, gdje je Lučić krizmao samo 104 vjernika, a nakon Dragočaja otišao u Podkozarac, gdje ih je krizmao 136. Lučić ne spominje pojedinačno sela, pa prema tome ni Bukovice ni Trna.

Fra Marijan Maravić

Nakon Lučića župe po Bosni i Slavoniji je pohađao biskup fra Marijan Maravić od 1646. do 1650. Po završetku tih pohoda, koje je više puta morao prekidati zbog vlastite bolesti, te zbog epidemije kuge i ratova, poslao je opširan izvještaj u Rim. U našim krajevima je pohodio župu Dragočaj, u koju je stigao iz župe Kozarac 15. studenoga 1649. Došao je noću prije zore iz straha pred Turcima. Bit će da je tu malo odmarao nakon naporna puta, jer piše kako je tu 18. studenoga i sljedećih dana, nakon što je slavio sv. misu i održao kratak nagovor krizmao ukupno 432 vjernika. Samo kao usporedbu da se vidi veličina župe spomenimo da je slijedećih dana krizmao gotovo jednak broj vjernika i u susjednoj župi Motike 438 vjernika, a u Banjoj Luci njih 289. Ne spominje gdje je slavio sv. misu i krizmao, niti nabraja sela pojedinačno, jedino veli da je sudjelovao vjerni puk i nespomenuti broj svećenika, "otaca", očito franjevaca, jer navodi da se za župu brine samostan u Fojnici. ³¹ Međutim, na drugom mjestu navodi župe koje imaju crkvu. U cijelom Bosanskom kraljevstvu bilježi on 25 crkava, pri čemu valja imati na umu da jedino župa Majdan (Stari Majdan) kod Sanskoga Mosta i Vodičevo na Uni imaju po dvije crkve. U našim krajevima ni jedna župa u to vrijeme nije imala crkve: ni Dragočaj (skupa s Ivanjskom, Trnom, Bukovicom), ni Motike, ni Banja Luka, pa ni Kozarac. Najbliža crkva bila je u Kotoru (Kotor Varoši), Ljubiji i Majdanu! Nakon što je nabrojao crkve koje postoje, biskup zaključuje svoj izvještaj riječima: "U drugim župama koje su u Bosni nema crkava, jer su ih srušili Turci, ali se sveti sakramenti dijele na grobljima i u kućama vjernika". ³² Mislim da iz toga možemo opravdano zaključiti da je i Maravić dijelio sv. krizmu na groblju Crkvene, tim više što je tu nekoć postojala crkva sv. Vida, ali ne bi trebalo isključiti ni neke vjerničke kuće, pogotovo imajući u vidu da je on tu boravio više dana, budući da je tek 22. studenoga otišao dalje u župu Motike. Svakako su tom prigodom krizmani i vjernici iz sela današnje trnske župe.
Valja imati na umu da od 1645. do 1669. punih 25 godina traje tursko-mletački rat poznat kao Kandijski (Kretski) rat, dakle upravo u vrijeme pohoda biskupa Maravića, a od 1683.-1699. Veliki ili tzv. Bečki rat. Ako se tomu pridoda podatak da je cijelo vrijeme bilo epidemija kuge i drugih bolesti, onda je jasno zašto je katolika u ovim krajevima rapidno nestajalo. Sam Maravić spominje da je krajem 1749. godine harala epidemija kuge u (Bosanskoj) Gradiški i Banjoj Luci koje je tada pohodio. ³³

Fra Nikola Ogramić-Olovčić

I Bosanski biskup fra Nikola Ogramić-Olovčić pohodio je ove krajeve dok je sjedište župe bilo još u Dragočaju i dok se župa još zvala tim imenom, o čemu je 1675. osobno podnio pisani izvještaj u Rimu. U toj je župi dijelio i sv. krizmu. Bilo je to 24. svibnja 1672. U cijeloj župi, kamo je pripadala i Bukovica, nije bilo nikakve crkve, nego spominje samo drvenu kapelicu ili kip ("lignum") na mjestu suvremenog groblja. Po svemu izgleda da se radi o groblju na Crkvenama. Tada je župa imala 1.200 vjernika, od kojih je biskup krizmao njih 953, ³⁴ budući da u te krajeve biskup nije dolazio više od 20 godina, još od biskupa Maravića. Tu su svakako krizmani i vjernici iz Bukovice i Trna, iako se to izričito ne navodi.

Fra Mato Delivić

Župu Ivanjska kamo je tada spadala i Bukovica i Trn pohodio je 28. ožujka 1737. biskup fra Mato Delivić, samo nekoliko mjeseci prije austrijsko-turske bitke pod Banjom Lukom, koja je donijela velike promjene u sastavu katoličkog stanovništva ovih krajeva. On je bio prvi apostolski vikar Bosanskog apostolskog vikarijata koji je ustanovljen samo dvije godine prije, 1735. Prije njega punih 65 godina nije biskup pohodio ove krajeve; posljednji je bio fra Nikola Ogramić-Olovčić 1672. godine. Ipak, našao je u ivaštanskoj župi dosta vjernika koje je krizmao neki mons. Virnić u Gradiški s one strane Save (možda je to koji zagrebački pomoćni biskup ili kanonik, jer je Stara Gradiška u to vrijeme pripadala Zagrebačkoj biskupiji), kada je tamo boravio prije nekoliko godina. Lijepo je to svjedočanstvo za ovdašnje vjernike, jer su - ne mogavši dočekati biskupa koji nije dolazio tako dugo - sami pošli preko Save, uz brojne opasnosti, kako bi se krizmali. Našao je samo ponekog vjernika kojega je krizmao još biskup bosanski biskup Ogramić-Olovčić 1672. godine. Delivić je krizmao na dva mjesta u toj župi: najprije tri dana u selu Ojdanići ("in Villa Hoidanich"), a onda je otišao u Ivanjsku i tu je boravio dulje vrijeme. Nakon što je krizmao nekoliko dana, ozbiljno je obolio i tu je mjesec dana bolovao, te je čak primio i sakramente umirućih, ali se oporavio. Tu je krizmao i vjernike iz Bukovice i Trna, dok se Jablan u to vrijeme još ne spominje kao zaseban toponim.
U svom izvještaju u Rim donosi osnovne podatke o župi, te navodi broj vjernika po pojedinim selima. U selu Bukovica (Bukoviza) veli da ima 18 katoličkih kuća s 270 duša, od kojih je on krizmao 218. Valja imati na umu da su tada obitelji živjele u većim zadrugama, pa je otuda lako razumljivo što su katoličke kuće imale prosječno oko 15 članova. Imalo je to i praktičnog razloga, jer se porez Turcima plaćao po "dimovima", tj. ognjištima, tako da su braća i bliži rođaci živjeli u zadrugama, a obitelji je bilo više. U selu Trn ("Tern") ima 5 katoličkih kuća s 40 vjernika, navodi Delivić, a od toga ih je on u Ivanjskoj krizmao 31. ³⁵

Dva pohoda fra Pavla Dragičevića

Boraveći u ivaštanskoj župi, kako proizlazi iz popisa, apostolski vikar biskup fra Pavao Dragičević, kojega, prema župnim maticama, 1730. nalazimo kao župnika u Ivanjskoj, je dva dana krizmao i u Bukovici i to 16. i 17. siječnja 1742. Povoljna je okolnost što se opisuje gdje su te krizme bile. Nije to bilo ni na groblju niti u kakvoj kapelici, jer je tamo nije ni bilo, jer zašto bi usred zime biskup krizmao pod vedrim nebom da je bilo ikakvog zaklona. Doduše za prvu krizmu se izričito kaže da je krizmao u samoj kući ("in domo"), a za drugu kod kuće ("penes domum"). Važno je uočiti da tada krizma nije bila pod misom kad su svi krizmanici morali čekati do kraja mise i završnog blagoslova, nego su nakon što bi biskup odslužio sv. misu i propovijedao (tako nam se opisuje jedna krizma npr. na Crkvenama), krizmanici pojedinačno s kumovima pristupali i kad bi bili gotovi, mogli su ići kući. To je bilo tim potrebnije, kako bi se vjernici razišli u manjim skupinama ili pojedinačno, da se ne iritiraju Turci.
Prvi dan krizme u Bukovici bio je 16. siječnja i to "u selu Bukovica u kući Petra Bumbara", gdje je nakon svete mise biskup krizmao 32 krizmanika. Po svemu se čini da je biskup noćivao u selima u kojima je krizmao, jer je četiri dana krizmao u donjem dijelu župe, najprije dva dana u Ojdanićima, pa još dva u Bukovici, pa ne bi bilo moguće, niti bi to imalo smisla, u onim zimskim uvjetima i kad je kratak dan, vraćati se po mraku u Ivanjsku pa ponovno dolaziti. To znači da je u Bukovicu (koja je obuhvaćala i današnje Barlovce, kako je to očito iz popisa prezimena krizmanika i kumova) došao iz Ojdanića, vjerojatno već 15. siječnja navečer, nakon što je tamo završio krizmu, a svakako je konačio u Bukovici, pretpostavljam baš u kući Petra Bumbara u kojoj je sutradan krizmao.
Dragocjeni su nam podaci o krizmanicima i kumovima koje je unio u svoj izvještaj koji je poslao u Rim, a koji - koliko mi je poznato - do sada uopće nisu obrađivani, a sadrže brojna imena, godine, imena kumova, za neke čak i mjesto odakle su, itd. Pisan je latinski, a ja ovdje imena prevodim na hrvatski. Kod nekih imena moguće je više hrvatskih verzija, npr. Michael je: Mijat, Mijo, Mile, Mihovil. Budući da je u našem kraju u to doba najčešći oblik bio Mijat, ja ću ga uvijek tako prevoditi. Slijedi popis krizmanih 16. siječnja!
Biskup fra Pavao Dragičević pohodio je još jedanput župu Ivanjska u jesen 1761. godine, o čemu je poslao izvještaj u Rim sljedeće godine. U njemu, nažalost, ne navodi popisa vjerničkih obitelji niti imena krizmanika, čak ne navodi ni njihova broja. Spominje da je u toj župi krizmao na dva mjesta: najprije na groblju Crkvene 27. rujna 1761. kamo je došao iz župe Banja Luka, a zatim kod župne kuće u Ivanjskoj, gdje je krizmao 29. rujna na blagdan sv. Mihovila, te još neke malobrojne dan kasnije. Iz navedenih podataka saznajemo da je od posljednjeg njegova pohoda prije nepunih 20 godina u toj župi kršteno 631 dijete, umrlo je 389 vjernika, a vjenčana 104 para. Župa je u tome trenutku imala 377 katoličkih kuća i 3.642 vjernika. ³⁶ Možemo samo pretpostaviti da su vjernici iz Bukovice i Trna bili krizmani na Crkvenama, jer im je tamo puno bliže doći nego u Ivanjsku, a oni iz Bukovice su se u to vrijeme koristili tim grobljem kao svojim, a tamo su išli i na sv. misu.

Pohod fra Marijana Bogdanovića

Godine 1768. obišao je župe u Bosanskom apostolskom vikarijatu apostolski vikar biskup fra Marijan Bogdanović. O svom pohodu dostavio je u Rim sličan izvještaj kao i biskup Dragičević 1743. Izvještaj s popisom obitelji po selima svake pojedine župe je po biskupovu nalogu napravio njegov tajnik fra Josip Tomić u kreševskom franjevačkom samostanu Sv. Katarine 20. ožujka 1789. Popis je objavio naš ugledni povjesničar fra Dominik Mandić.
U ivaštanskoj župi je najveća promjena, ako usporedimo s Dragičevićevim izvještajem, nastalo upravo obzirom na selo Bukovicu. Ona se pod tim imenom uopće ne spominje, što veoma začuđuje. Međutim, spominje selo Lagumčije (Lagumgie) i Barlovce, kojih kod Dragičevića nema. Pregledom prezimena koja on navodi u tim Lagumčijama, iako su se dogodile velike promjene, ispada da on pod Lagumčijama podrazumijeva Bukovicu. Otkuda mu taj naziv, koji inače u poznatim povijesnim vrelima nigdje ne susrećemo, ne možemo odgovoriti. Valja samo napomenuti da po Dragičevićevu popisu tada u Bukovici živi samo jedna obitelj Lagumdžić (Lagumgich), ali se ni jedna obitelj s tim prezimenom ne spominje kod Bogdanovića. Također puno kasnije u današnjem Jablanu (koji Bogdanovićev kao ni Dragičevićev izvještaj uopće ne spominju) i Trnu susrećemo prezime Lagundžija i(li) Lagundžić. Ovdje donosim Bogdanovićev popis kako ga je Mandić objavio, s time što latinski popis prevodim na hrvatski. Prvi broj označava odrasle članove, a drugi djecu koja još nisu bila na prvoj pričesti, dakle mlađu od sedam godina.

Četiri pohoda fra Marka Dobretića

Apostolski vikar biskup fra Marko Dobretić četiri puta je pohodio ove krajeve između 1773. i 1782. godine. Nažalost, o prvom pohodu ne postoji objavljeni izvještaj, pa ne znamo nikakvih pojedinosti o njemu, jedino iz izvještaja koji je biskup poslao u Rim nakon drugog pohoda 12. srpnja 1777., a sačinio ga je po njegovu nalogu njegov tajnik fra Josip Valentić u Fojnici, znamo da je prvi pohod bio 10. rujna 1773. godine.
Drugi je Dobretićev pohod ivaštanskoj župi bio samo tri godine kasnije, u ljeto 1776. Iz izvještaja vidimo da je biskup pohodio više sela te ogromne župe. U župu je došao iz župe Vodičevo kod današnjeg Bosanskog Novog 14. kolovoza uvečer i tu je ostao do 22. kolovoza. Na Veliku je Gospu krizmao u Ivanjskoj, sutradan, na blagdan sv. Roka otišao je na Crkvene, udaljene dva sata i tamo slavio sv. misu i krizmao, a "kad se već dan naginjao kraju otišao u drugo selo iste župe, zvano Bukovica, udaljeno jedan sat hoda, u kojemu ima još jedna župna kućica" ³⁷ Tu je također slavio sv. misu 17. kolovoza. Nažalost u objavljenom dijelu ovog izvještaja koji donosi Jelenić ne navodi se je li tu također krizmao, ali to možemo s pravom pretpostaviti, budući da je to činio u svim drugim mjestima kamo je dolazio: u Ivanjskoj, Crkvenama, Topoli kod Dikevaca, Dolini na Savi. Osim toga upravo kod te Topole stoji da je "sve obavio kao i prošlih dana". ³⁸ Na Crkvenama je dijelio sv. krizmu još jedan dan, 24. kolovoza, na blagdan sv. Bartola apostola, kada je krizmao 58 vjernika. Izričito se kaže da je na Crkvene došlo vjernika iz oba dijela župe, gornjeg i donjeg, tj. ivaštanskog i dragočajskog. U prvom dolasku na Crkvene, 16. kolovoza, tu je krizmao 127 vjernika. Ukoliko u Bukovici ipak nije krizmao, onda pretpostavljam da su bukovački krizmanici uključeni u broj krizmanih na Crkvenama. Sveukupno je pri tom pohodu u župi Ivanjska biskup Dobretić krizmao 525 vjernika.
Uočljivo je da je župa brojčano brzo rasla. To ćemo vidjeti osobito ako usporedimo brojeve koje je donio biskup Dragičević kod svog drugog pohoda 1761. godine i ove Dobretićeve, jer on donosi statističke podatke od zadnjeg svoga pohoda. Sada je npr. kršteno više u tri godine, nego u vrijeme Dragičevića u 20 godina. Evo Dobretićevih podataka koji se odnose na razdoblje od 1773. do 1776. (nepune tri godine): krštenih je 633, vjenčanih parova 127, umrlih 148. U to vrijeme župa Ivanjska ima 439 katoličkih kuća u kojima živi 2445 odraslih vjernika i 1960 djece, što ukupno iznosi 4405 vjernika. ³⁹
Treći Dobretićev pohod župama Bosanskoga apostolskog vikarijata bio je 1779. godine, o čemu je poslao izvještaj u Rim iz Fojnice 20. lipnja 1780. ⁴⁰ Taj je pohod obavio kad je već imao 73 godine, a bio je i slaba zdravlja. Izvještaj je napravio biskupov tajnik fra Filip Šimić iz Jajca po biskupovu nalogu. U župu Ivanjska je došao iz Vodičeva. Krizmao je na dva mjesta: u Ivanjskoj i na Crkvenama. Na groblju Crkvene je na Gospu od anđela ili Porcijunkulu 2. kolovoza te godine krizmao 169 vjernika, a misu je služio na kamenom oltaru na ruševinama crkve sv. Vida, kao i tri godine ranije. O pobožnosti svijeta na Crkvenama stoji u izvještaju da su i biskup i svi nazočni svećenici imali pune ruke posla, jer je ispovijedi i pričesti bilo "bez broja", a nakon sv. mise i krizme svi su navalili biskupu poljubiti pastirski prsten. ⁴¹ Kad je završio krizmu i kanonski pohod u samoj Ivanjskoj, uputio se 4. kolovoza 1779. "u drugi dio iste župe, udaljen dva sata hoda, koji se zove Bukovica, u kojem mjestu isto tako postoji župna kućica". ⁴² Nažalost, u objavljenom izvještaju nema nikakvih pojedinosti koliko se tu zadržao i što je sve činio; u izvještaju slijedi samo da je 6. kolovoza krizmao tri vjernika, ali ne veli se gdje; moglo je to biti i u Ivanjskoj. Iz izvještaja je jedino sigurno da još i tada u Bukovici postoji skromna župna kuća, ali se ne navodi gdje je ona točno bila, niti se navodi razlog biskupova pohoda. Ako tu taj put nije dijelio sv. krizmu, je li tako daleko putovao samo da bi pregledao tu župnu kućicu? Mislim da je opravdano zaključiti da su vjernici iz Bukovice i Barlovaca, pa i Trna, koliko ih je bilo, pristupili sv. krizmi na Crkvenama. Valja uočiti da je u gornjem dijelu župe tj. u Ivanjskoj krizmao svega 136 vjernika, a na Crkvenama 169, što znači da je donji dio župe imao više vjernika. Inače, od zadnjeg biskupova pohoda prije tri godine bilo je u župi Ivanjska 728 krštenih, 401 umrlih i 131 vjenčanih parova. Vjernika je u cijeloj župi 1779. bilo 4696, od čega 2899 odraslih i 1797 nepričešćene djece. ⁴³
Četvrti i posljednji put je biskup Dobretić pohodio župu u Ivanjskoj 1782. godine, kada je pregledao župne matice, kako vidimo iz njegova potpisa i pečata. Nemamo nažalost podataka o krizmama i eventualnom pohodu Crkvenama ili Bukovici. Uza sve napore i opasnosti, on je župe svoga vikarijata revno pohađao i to svake treće godine. Pri svom četvrtom pohodu ovim krajevima imao je već 76 godina! Umro je 8. siječnja 1784. godine.

Pohodi biskupa Okića i Ilijića

Do kraja 18. stoljeća župu Ivanjska i ove krajeve pohodila su još dva biskupa, kako vidimo iz potpisa u ivaštanskim župnim maticama. Najprije je to učinio fra Augustin Okić (zovu ga još i Botoš-Okić) 19. kolovoza 1785., a punih 13 godina kasnije, 20. srpnja 1798. biskup koadjutor apostolskog vikara u Otomanskoj Bosni fra Grgo Ilijić. ⁴⁴ Kada je stigao upit iz Rima zašto ne obilazi svojih župa, Okićev odgovor je glasio "da je svako kretanje apostolskog vikara skopčano s velikim životnim opasnostima". ⁴⁵ Pod kraj njegova života dodijeljen mu je pomoćni biskup s pravom nasljedstva, spomenuti Ilijić. Međutim, kad je naslijedio Okića, on više nije pohodio župu Ivanjska, iako je poživio do 1813. godine.

Pohodi revnog biskupa fra Augustina Miletića

Biskup Ilijić dobio je koadjutora 1802. godine u osobi fra Augustina Miletića, rodom iz Fojnice. On je Ilijića i naslijedio 1813. i uzorno vodio svoj apostolski vikarijat do smrti 1831. Župu Ivanjska pohodio je ukupno sedam puta: triput kao koadjutor: 1805., 1808. i 1811., te četiri puta kao apostolski vikar: 1818., 1822., 1825. i 1829. Za sve te pohode imamo dokaz u potpisima župnih knjiga župe Ivanjska. Jedino nije pohađao župe 1814. ili 1815., kako bi po rasporedu trebalo biti, jer je u to vrijeme harala čak trogodišnja epidemija kuge (1813.-1816), koja je pomorila mnoštvo svijeta širom Bosne i dobrano prorijedila mnoge župe. Nažalost, nemamo podataka je li dolazio i u ove naše krajeve, prije svega u Bukovicu, ali smijemo pretpostaviti da jest, budući da bi u svakoj župi ostajao po tjedan dana, a znamo da je u to vrijeme, barem na početku, tu još postojala župna kuća. ⁴⁶

Pohodi ostalih biskupa do osnutka Banjolučke biskupije 1881.

Nakon Miletića župu Ivanjska, kamo je do 1876. pripadalo današnje područje župe Trn, zatim od 1876. do 1879. župi Petrićevac, a otada konačno novoosnovanoj župi Barlovci, pohađali su ovi biskupi: 1836. i 1840. apostolski vikar fra Rafo Barišić, zatim apostolski provikar fra Andrija Karačić 1853., te apostolski vikari fra Marijan Šunjić 1857., fra Sebastijan Franković 1864. i konačno triput fra Paškal Vuičić 1869. i 1874. i 1880., dok je župu 1868. pohodio njegov suvizitator fra Nikola Krilić koji, čini se, nije dijelio sv. krizmu, nego samo Vuičić slijedeće godine. Svi su ti pohodi zabilježeni u maticama ivaštanske župe. U vrijeme trećeg Vuičićeva apostolskog pohoda 1880. godine Barlovci su već samostalna župa. ⁴⁷

Epidemije kuge - uzrok smanjenja broja katolika

U Bosni je kroz stoljeća često harala pošast kuge i drugih bolesti. Bilo ih je u puno navrata, od 16. do 19. stoljeća, ali su neke epidemije ostavile osobito tragične posljedice. Epidemija kuge u Banjoj Luci spominje se još 1596. godine. Također je godine 1690. i osobito 1731.-1732. harala velika kuga u Banjoj Luci. Ove posljednje godine kronike bilježe da je od kuge u tom gradu pomrlo čak 7000 ljudi, ⁴⁸ cijeli jedan mali grad. Sigurno je da je epidemija obuhvaćala šire područje, pa je vrlo vjerojatno ta epidemija zahvatila i okolna sela, pa i ovo naše područje. Fra Nikola Lašvanin bilježi u svome Ljetopisu: "A kad nasta godište 1732. otrova se sva Bosna (misli se od kuge). Za upisati koliko gdi pomri, hotilo hi se mlogo karte i vrimena (...) Što od ove kuge pomr, mučno je znat broj. Ovo znam da u velikih misti kakono u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci... na dan hi se po trista mrtaca kopalo. I u svoj Bosni nit osta grad, varoš, ni selo, gdi ne pomori." ⁴⁹ Umrli su i neki franjevci koji su svetim sakramentima opremali kužne bolesnike. Tako je u Jeleču (Majdanu kod Mrkonjič Grada) umro fra Jero(nim) iz Kotora (Kotor Varoši), te mu se i danas vidi grob na majdanskom katoličkom groblju. Sigurno je kuga zahvatila i naše krajeve. Također je velika kuga harala krajem 18. stoljeća, 1780.-1783. i 1795.-1796., te opet početkom 19. stoljeća, od 1813. do 1816. godine, kada je neke obitelji posve istrijebila i dobrano prorijedila stanovništvo ovih krajeva. O tome svjedoče župne matice umrlih gdje su one sačuvane. Iz njih bi se mogli iščitati mnogi zanimljivi podatci. Fra Juro Šalić podatke o broju umrlih od epidemija kuge koje je prikupio iz ivaštanskih matica dok je i Bukovica pripadala toj župi. Među žrtvama kuge 1783. godine navodi i 9 žrtava s prezimenom Matošević i 7 s prezimenom Mačinković, pa možemo pretpostaviti da su svi ti ili barem najveći dio njih bili Bukovčani.
Posebno je pogubna po naše krajeve bila epidemija od 1813. do 1816. godine, ali je ona morila još dvije godine nakon toga, doduše smanjenim intenzitetom. U to je doba ogromna ivaštanska župa koja se pružala na sjever do Save, na istok do Vrbasa, na zapad do Prijedora, imala 4.185 vjernika, od kojih je kuga pomorila njih čak 1.397, što znači točno jednu trećinu svih župljana. ⁵⁰ Međutim, broj je sigurno bio još veći, budući da se sve pomrle nije moglo ni registrirati, što se posebno odnosi na udaljene krajeve župe, na djecu, ali i na slučajeve kad su pomrle cijele obitelji, pa nitko nije župniku ni javio sve smrtne slučajeve. Fra Juro Šalić je ispisao prezimena odnosno rodove iz kojih je kuga tih godina odnijela najviše života. Valjalo bi to detaljno istražiti, premda nisu svaki put iscrpni podatci, a ovdje prenosim ono što on donosi za ova naša tri sela o kojima je ovdje riječ. U Bukovici je umrlo 31 čeljade iz obitelji Vidović, 16 Lipovaca, (12 iz Bukovice, te još 4 iz Balaginaca što je dio Bukovice), 14 Matoševića (12 Bukovica i 2 Balaginci), 4 Josipovića. Matića je umrlo u Trnu 5, a u Jablanu 2, Vidovića po 1 čeljade u oba ta sela, Jurića 3 iz Trna, itd. ⁵¹ Koliki su razmjeri epidemije bili, govori i podatak da inače sveti i veoma revni biskup fra Augustin Miletić nije pohađao svoga apostolskog vikarijata u razdoblju od 1811. do 1818. godine, a inače je to redovito činio svake treće godine, unatoč drugim opasnostima. Jednostavno, nije se smjelo okupljati ljude, jer bi se time zaraza širila poput vatre.
Kako bi se što manje širila zaraza, umrli od kuge su pokopavani u kakvom šumarku nedaleko od kuća, da se ne bi morali nositi ili voziti na vrlo udaljena groblja. Stanovnici Bukovice su se dugo vremena kopali čak na groblju Crkvene, a i groblje Suvaje je većini stanovnika bilo dosta daleko. Jedno takvo "kužno groblje" bilo je u Bukovici na Cerovima, točnije u šumarku niže Cerova, prema rijeci Bukovici. Za njega ne znam iz drugih izvora osim iz predaje, ali se toponim "Kužno groblje" može naći i drugdje. Tako Arheološki leksikon BiH spominje lokalitet "Luke (Kužno groblje)" u Mahovljanima kod Laktaša, te drugi lokalitet "Ivanov grob (Kužni grob)" u Kulašima kod Prnjavora. ⁵²

Ratovi kao uzrok smanjenja broja katolika

Svakako je najteže, upravo katastrofalne posljedice za katolike imao veliki ili Bečki rat 1683.-1699. Evo što o tome kaže ugledni povjesničar Hamdija Kreševljaković: "Ovaj veliki rat bacio je Bosnu u nazadak, jer su njegove posljedice bile teške. Njih je naročito osjetila katolička crkva, jer je velik broj njenih vjernika prešao pod okrilje ćesara. Uslijed toga opustili su mnogi samostani i župe. Možda su posljedice ovog rata za katoličku crkvu teže no one nakon pada Bosne 1463." ⁵³ Za ove naše krajeve u Krajini između Une i Vrbasa, to je sigurno točna tvrdnja.
Drugi rat koji je ostavio duboko posljedice u ovim krajevima vodio se od 1736. do 1739., a završio je mirom u Beogradu. Glavna bitka vođena je 4. kolovoza 1737. pod Banjom Lukom, koju su Austrijanci izgubili. Kreševljaković veli da je austrijska vojska 22. srpnja 1737. stigla u Trn, na trnsko polje idući na Banju Luku. Njihov vojskovođa princ Hildburghausen je s neke uzvisine gledao dim od požara u predgrađu Banje Luke. Ta uzvisina mogla je biti ili u selu Bukovica, ili brežuljak u Kuljanima kod današnje vojarne blizu pruge, jer se jedino odatle iz tog pravca može vidjeti predgrađe Banje Luke, a nije predaleko od tog putnog pravca.
Za bolje razumijevanje zbivanja i promjene broja katolika valja imati na umu da je te godine austrijska vojska poražena pod Banjom Lukom, što je dovelo do gotovo posvemašnjeg uništenja banjolučke župe. Dio vjernika je pobjegao u obližnja sela, kako bi bili manje na udaru Turcima. Nemamo podataka da li je netko iz te župe stigao i do Bukovice, koja je bila dalje od putnih pravaca nego recimo Trn. Također valja imati na umu da je od 1718. do 1739. granica između Austrijskog i Turskog carstva bila ne na Savi, nego je išla bosanskom stranom u smjeru zapad-istok, kojih desetak kilometara južnije, tj. bliže našim krajevima, pa je bijeg katolika u kršćanske zemlje bio lakši preko suhe granice nego preko tolike rijeke.

Bilješke austrijskog časnika Božića o ovim krajevima 1785. godine

Austrijski časnik i obavještajac, zastavnik brodske regimente Božić, boravio je od travnja do kraja studenoga 1785. u ovim krajevima i prikupljao obavještajne podatke. Najviše je putovao s biskupom Okićem, a znao se preoblačiti i u franjevačko ruho. Dulje je vremena boravio u Ivanjskoj kod župnika fra Marka Šimića. Zabilježio nam je danas dragocjen podatak da je tada u Bukovici bilo oko 20 katoličkih kuća, u Trnu 10-12, dok ih je u Ivanjskoj bilo 40-50. ⁵⁴ Božić je odsjeo kod župnika u Ivanjskoj fra Marka i odatle išao na izvide u razna mjesta. Bio je i u Bukovici i to čak triput. Prvi put je tamo bio 27. kolovoza, a za Bukovicu veli da je to "druga župa fra Marka". ⁵⁵ Znamo da u Bukovici nije bilo župe, ali je bila crkvena kuća kamo je župnik češće išao kada bi trebao obaviti neki pastoralni posao u tome kraju, a vjerojatno je tu služio i sv. mise, pa je austrijski časnik to protumačio kao da je tu bilo sjedište župe. Nažalost, ni on ne navodi preciznije gdje je bila ta kuća, što bi nas jako zanimalo. Možda je to moglo biti na Vidovića brdu. Bio je Božić u Bukovici i 31. kolovoza, ali ne kaže ništa potanje o tome. Ovo je još jedna potvrda da je u to vrijeme ivaštanski župnik išao u Bukovicu obavljati pastoralne poslove. Treći put je bio u Bukovici 22. studenoga 1785., kamo je došao iz Prnjavora i Lišnje preko Bakinaca, ali o samoj Bukovici ne veli ništa više. On veli da su Bukovica i Bakinci dva sela koja pripadaju fra Markovoj župi, tj. Ivanjskoj. Spominje tu i vodotok Bukovicu. ⁵⁶

Broj katolika u Bukovici, Trnu i Jablanu prema crkvenim shematizmima

Franjevački shematizam, izdan u Budimpešti 1856. godine, veli da selo Bukovica, koja tada pripada ivaštanskoj župi, ima 23 katoličke kuće s 280 članova. Trn tada ima 7 kuća i 75 članova, a Jablan 6 kuća i 33 člana. Shematizam iz 1864. donosi ovaj broj katolika u selima današnje trnske župe: u Bukovici ih je tada 24 obitelji s 243 člana, (za usporedbu: Barlovci tada imaju 18 obitelji i 234 člana), u Jablanu 6 obitelji i 54 člana, u Trnu 12 obitelji sa 107 članova, a u Jaruzi 8 obitelji s 30 članova. ⁵⁷ To znači da je te godine u Bukovici živjelo 50-tak katolika više nego u Trnu, Jaruzi i Jablanu zajedno.
Godine 1876. Bukovica, Jablan, Trn i Jaruga te još neka mjesta odvojena su od ivaštanske župe i pripojena petrićevačkoj. Dvije godine kasnije, 1878., dogodila se i jedna velika politička promjena: napokon je prestala turska vjekovna tiranija koja je od nekoć čisto katoličkih krajeva, kakvi su ovi naši bili, sada katolike svela na znatno manji broj, a doseljenjem pravoslavnih Vlaha i Srba s istoka, te islamizacijom dijela katolika, posve izmijenila narodni i vjerski sastav stanovništva ovih krajeva. Veća promjena od te dogodit će se puno kasnije, tj. 1995. kada je posvemašnjim izgonom katolika u interesu velikosrpske politike ovo područje ostalo gotovo posve bez katolika, ostadoše doista samo posljednji ostatci ostataka. Dogodila se i krupna promjena u crkvenom životu i upravi, jer je 5. srpnja 1881. utemeljena Banjolučka biskupija.
Franjevački shematizam iz 1877. godine, dakle odmah nakon pripojenja ovih sela Petrićevcu, piše da Bukovica ima 20 kuća s 244 člana, Trn-Jaruga 17 kuća s 151 članom, a Jablan 8 kuća s 90 članova. Iz toga vidimo da Bukovica uglavnom stagnira, a Trn blago napreduje; dok je u Bukovici za 12 godina broj katolika porastao samo za jednu osobu (!), dotle je Trn, koji je sada spojen s Jarugom i zovu se oba sela zajedničkim imenom Trn-Jaruga, porastao za 14 katolika, a Jablan je porastao za čak 36 katolika.
Taj se trend nastavio i kasnije, Bukovica je stagnirala i nazadovala u broju katolika, a druga su okolna sela rasla. Kad je 1879. uspostavljena župa, točnije lokalna kapelanija u Barlovcima, odvojena od Petrićevca, selo Barlovci je imalo 18 kuća i 216 članova, a Bukovica 22 kuće i 192 člana, dok je Jablan imao 7 kuća i 89 članova, a Trn 8 kuća sa 72 člana (Jaruga se više ne spominje, pa je ona vjerojatno uključena u pojam Trn). ⁵⁸ Dok je Jablan sačuvao svoj broj iz 1877., nije lako protumačiti zašto je u Bukovici za dvije godine broj katolika opao za čak 52 vjernika, a Trn (ako ga računamo zajedno s Jarugom) za čak 79, dakle više od polovice. Je li riječ samo o nepreciznim podatcima koji su dani za jedan od tih popisa ili se dogodio neki egzodus ili pošast, ovoga momenta mi nije moguće reći.
Prema podatcima iz godine 1883. Bukovica ima 211 katoličkih duša (broj kuća se ne navodi), a u selu nema ni pripadnika pravoslavlja ni islama. U to je doba sjedište barlovačke župe bilo kod groblja Bijeda. Jablan te godine ima 86 vjernika, a Trn-Jaruga 223. ⁵⁹ Fra Juro Šalić piše da Bukovica te godine ima 190 vjernika, Jablan 80, a Trn s Jarugom 156. ⁶⁰ Prema shematizmima Banjolučke biskupije broj katoličkih vjernika u ovim selima kretao se ovako:

Godina	1883.	1885.	1892.	1900.	1935.	1960.
Bukovica	190	216	213	209	555	698
Jablan	88	89	99	129	318	433
Trn	70	217	238	238	673	889
Jaruga	86	(s Trnom)	(s Trnom)	(s Trnom)	(nema spomena)	(nema spomena)

Fra Juro Šalić navodi i podatke popisa od 1. siječnja 1979. i veli da Bukovica tada ima 660 stanovnika, Jablan 928, a Trn čak 1476. ⁶¹ Ono što zapažamo jest da je Bukovica s vremenom od najjačeg sela spala na najslabije, a Trn je prošao baš obratan proces. No važno je zapaziti, što Šalić ne spominje da su i tada u Bukovici bili gotovo isključivo katolici (iznimke su mogle biti samo neke žene u mješovitim brakovima, najviše njih 5!), dok je Jablan napola pravoslavni, a Trn je bio katolički do iza Drugog svjetskog rata. Veći broj pravoslavnih u Trn se naselio nakon potresa 1969. godine i to najviše s Manjače. Također je šezdesetih i sedamdesetih godina veći broj bukovačkih obitelji kupio zemljište i napravio kuće na području Jablana i Trna i time Bukovicu oslabili a ta druga mjesta ojačali!

Tragovi bukovačkih i trnskih katolika u banjolučkim maticama iz 18. stoljeća

Katolici iz Bukovice i Trna (u to se doba Jablan još ne spominje kao poseban toponim) pripadali su u 18. stoljeću župi Ivanjska. Trn je krajnje selo na jugoistoku. Susjedna im je župa bila ona u Banjoj Luci, koja je osim u samom gradu imala neko vrijeme svoje sjedište u Rakovcu kod Petrićevca. Listajući najstarije sačuvane banjolučke župne matice iz razdoblja 1751-1812. pronašao sam ova prezimena iz Bukovice: godine 1765. Kovačević, kojih je u to doba bilo i u samoj Banjoj Luci, te Žuna, 1767. Lagumdžić, 1771. Blažević, 1772. Loparević, 1779. i 1791. Orlovac, 1785. Vidović, 1787. Marčinković, 1788. Matošević, 1790. Baščanović (Baschanovich), Vidović i Loparević, 1792. Adrovčević.
Iz Trna sam u tim maticama našao ova prezimena: 1781. Žitniković, 1785. i 1792. Matić. Međutim na Petrićevcu, selu banjolučke župe, susrećemo 1782. prezime Trnjančić Tarngnancich), pa bismo mogli zaključiti da je to prezime nastalo prema toponimu Trn, tj. da je to netko tko je tamo doselio iz Trna, pa dobio prezime po selu svoga porijekla.

Katolici i ostalo stanovništvo u Jablanu, Trnu i Bukovici potkraj 19. i u 20. stoljeću

Prema shematizmima Banjolučke biskupije broj katolika u Jablanu iznosio je krajem 19. stoljeća, tj. 1892. samo 99, 1900. 129, 1935. njih već 318, a 1960. - 433. K tomu je 1935. godine u Jablanu živjelo i 36 katolika istočnog obreda, grkokatoličkih Ukrajinaca, te 99 pravoslavaca. ⁶² Shematizam iz 1960. ne donosi nikakve specifikacije, nego samo ukupan broj katolika.
Prema službenom popisu pučanstva iz 1910. godine Jablan i ostala dva sela današnje trnske župe imali su kako slijedi (za usporedbu donosim i podatke za grad Banju Luku):

	Jablan	Trn	Bukovica	Banja Luka
kuća	45	72	52	2.396
osoba	313	486	338	16.274
od toga: muških	172	239	159	7.492
ženskih	141	247	179	7.308

Prema vjerskoj pripadnosti to je izgledalo ovako:

rimokatolika	176	412	333	3.930
grkokatolika	36	-	5	60
pravoslavnih	99	54	-	3.694
muslimana	-	-	-	6.588
evangelika	2	20	-	107 63

Za usporedbu: 1910. je u Laktašima živjelo 656 osoba, od toga 11 rimokatolika. ⁶⁴
Evo pregleda broja stanovnika za Jablan prema službenim popisima nakon Drugoga svjetskog rata:

godine	1948.	- 762
godine	1953.	- 807
godine	1961.	- 798
godine	1971.	- 928
godine	1981.	- 1123 (Hrvati 580, Srbi 386, Jugosloveni 92, ostali i nepoznato 65, Muslimana nema)
godine	1991.	- 1368 (Hrvati 597, Srbi 630, Jugosloveni 60, ostali i nepoznato 80, Musliman 1)

Godine 1991. stalno je u republici Hrvatskoj iz Jablana živjelo 66 stanovnika rodom iz Jablana, od toga Hrvata 41, Srba 14, Jugoslavena 6, ostalih i nepoznato 5. ⁶⁵
Selo Bukovica je imalo, prema istom izvoru: 1948. - 666 stanovnika, 1953. - 716,1961. - 692,1971. - 660,1981. - 623 (od toga su 568 Hrvati, 4 Srbi, 23 Jugoslaveni i 28 ostali i nepoznato), 1991. - 558 (od toga su 491 Hrvati, 12 Srbi, 7 Jugoslaveni, 48 ostali i nepoznato). Te posljednje godine je u Hrvatskoj bilo stalno nastanjeno 66 stanovnika rođenih u Bukovici (od toga 64 Hrvata, te po 1 Musliman i Jugoslaven). ⁶⁶ Iz navedenih podataka je očito da je broj stanovnika Bukovice bio najveći 1953., a otada se počeo smanjivati. U nekoć čisto hrvatsko selo stali su se pomalo doseljavati Srbi, najviše preko ženidbenih veza, a Hrvati su ga napuštali. Vidi se da ih je samo jedan dio odselio u Hrvatsku, ali je sigurno veći broj onih koji su otišli u druge europske zemlje i širom svijeta. Manji dio ih je kupio zemlju i naselio se bliže prometnicama, u Jablanu i Trnu. Katolici su teško dobivali zaposlenje, a pogotovo neko vodeće mjesto u bilo kakvu poslu; štoviše, selo je namjerno pušteno stagnirati: dugo nije dobilo struje, asfalt je dobilo tek kad su "podmirena" brojna druga sela gdje nisu živjeli Hrvati, a više nikada nije izgrađena ni škola koja je srušena u teškom potresu 1969. godine. Sve su to bili čimbenici, koji su ljude tjerali da napuštaju rodni kraj. Nažalost, popisi nakon Drugoga svjetskog rata nisu bilježili nacionalnu ni vjersku pripadnost stanovništva, pa je teško uspoređivati, ali kako sam u Bukovici rođen i odrastao, poznato mi je stanje i iz osobnog saznanja.
Selo pak Trn imalo je u promatranom razdoblju stalni rast broja stanovnika. Tomu je doprinosila činjenica što je kroz njega vodila važna prometnica, cesta Banja Luka-Bosanska Gradiška, a sav je ovaj kraj gravitirao Banjoj Luci: radnici su u grad išli na posao, a đaci viših škola na školovanje. Evo kretanja broja stanovnika u Trnu: 1948. -962, 1953. - 1.031, 1961. - 1.092, 1971. - 1.476, 1981. - 2.280 (od toga 901 Hrvat, 2 Muslimana, 936 Srba, 388 Jugoslavena, te 53 ostalih i nepoznato), 1991. - 3.554 (od toga 1.008 Hrvata, 8 Muslimana, 2.047 Srba, 333 Jugoslavena i 158 ostalih i nepoznato). U republici Hrvatskoj su 1991. stalno živjela ukupno 53 stanovnika iz Trna (manje nego iz Bukovice, iako je Trn tada bio višestruko veći od Bukovice!) - od toga 41 Hrvat, 3 Srbina, 6 Jugoslavena i 3 ostalih i nepoznato). ⁶⁷
U cijeloj laktaškoj općini je 1991. godine jedino Bukovica - iako je u to vrijeme spala od nekoć najvećeg na neusporedivo najmanje selo - imala apsolutnu većinu Hrvata, Jablan relativnu većinu Srba, a Trn apsolutnu većinu Srba. Ovi su brojevi sami po sebi veoma rječiti. Ono najgore po katolike ovih sela tek će uslijediti nakon 1991., a vrhunac doseći u gotovo posvemašnjem izgonu katolika i Hrvata 1995. godine.
Tako je cijela župa Trn 1991. imala 2.200 katolika, gotovo svi su bili Hrvati, a 1999. samo njih 215. Po selima je to izgledalo ovako (prvi broj se odnosi na 1991. godinu, a drugi na 1999., nakon izgona): Bukovica s 570 katolika je spala na 14; Jablan s 535 na 65, a Trn s 1.095 na 136! Katastrofalne posljedice zločinačkog izgona katolika iz ovih krajeva još se bolje može sagledati izraženo u postotcima: u Trnu i Jablanu ostalo je samo po 12% od predratnog broja katolika, dok je Bukovica gotovo posve iskorijenjena - ostalo je samo 2%! A ne treba zaboraviti da u ovim krajevima ratnih djelovanja uopće nije bilo!
Od povratka o kojemu se toliko dugo govorilo nije bilo gotovo ništa. Predugo je taj povratak od službenih vlasti priječen na različite načine, a u međuvremenu su se ljudi nekako snašli i započeli novi život u mjestima kamo su prognani ili iselili u tzv. treće zemlje. Dok je 2001. godine župa Trn imala 220 katolika, pet godina kasnije, tj. 2005. imala ih je 240. ⁶⁸

Bilješke:

¹ V. SKARIĆ, "Banja Luka i njena okolina u davnini", u: Otadžbina, Banja Luka, 2 (1924), br. 31, str. 2.
² Nav. mj.
³ Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, sv. 2, str. 49, br. 03.33.
⁴ V. SKARIĆ, nav. mj., 2 (1924), br. 32, str. 3.
⁵ Arheološki leksikon BiH, sv. 2, str. 55, br. 03.145.
⁶ V. SKARIĆ, nav. mj., 2 (1924), br. 33, str. 2.
⁷ Kao zanimljivost navedimo da je u najnovije vrijeme upravo na tome mjestu, nekoliko stotina metara sjeverno od Velike ili Mahovljanske rijeke ili Lijevčanice, uz magistralnu cestu Banja Luka-Bosanska Gradiška, napravljen restoran s imenom Ad fines, što podsjeća na ta davna vremena, ali i na sklonost arheologiji i arheološko znanje njezina vlasnika.
⁸ Arheološki leksikon BiH, sv. 2, str. 52.
⁹ Arheološki leksikon BiH, sv. 2, str. 53, br. 03.110 i 03.111.
¹⁰ Arheološki leksikon BiH, sv. 2, str. 51.
¹¹ V. SKARIĆ, nav. mj., 2 (1924), br. 32, str. 3.
¹² V. SKARIĆ, nav. mj.
¹³ Arheološki leksikon BiH, svez. 2, str. 49, br. 03.33.
¹⁴ Otto BLAU, Reisen in Bosnien und der Herzegowina, Berlin, 1877., str. 130.
¹⁵ V. RADIMSKY, "Arheološke crtice", u: Glasnik Zemaljskog Muzeja, IV, 1892, str. 117-127; 221-222.
¹⁶ Arheološki leksikon BiH, sv. 1, str. 156.
¹⁷ V. SKARIĆ, "Župa Zemaljnik i stara nahija Zmijanje", u: Glasnik Zemaljskog muzeja, XLIX, Sarajevo, 1937, str. 37 sl., navod na str. 37-38.
¹⁸ Arheološki leksikon BiH, sv. 2, str. 50-51, br. 03.58.
¹⁹ E. PAŠALIĆ, Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1960, str. 25.
²⁰ Arheološki leksikon BiH, sv. 2, str. 55, br. 03.146. - Valja ovdje napomenuti da je u blizini pronađena i kamena ploča s dosta "primitivno ugraviranim ukrasom i glagoljskim natpisom", koji je stajao na nekom grobu, također iz kasnog srednjeg vijeka. Iako se službeno navodi da je taj nalaz iz obližnje Slatine (vidi nav. dj., str. 54 br. 03.123), prema nekim informacijama čini se da je on ipak otkriven bliže Trnu, negdje blizu granice Trna i Priječana.
²¹ Arheološki leksikon BiH, sv. 2, str. 54, br. 03.127.
²² B. GAVRANOVIĆ, "Povijest franjevačkog samostana Petrićevac i franjevačkih župa u Bosanskoj Krajini", u: Dobri Pastir (revija), Sarajevo 1959., str. 172. (tiskano i kao separat).
²³ A. ORLOVAC, Oko fra Vidova bunara, Mala monografija župe sv. Vida u Barlovcima, Banja Luka-Barlovci, 2005., str. 23.
²⁴ A. ORLOVAC, Učiteljica života, Prilozi iz povijesti Katoličke Crkve na području današnje Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2004., str. 38-39.
²⁵ J. ŠALIĆ, Sjeverozapadno od Banja Luke, Banja Luka, 1999., str. 8.
²⁶ J. MATASOVIĆ, Fojnička regesta, str. 157.
²⁷ J. MATASOVIĆ, nav. dj., str. 177, br. 629.
²⁸ J. MATASOVIĆ, nav. dj., str. 179, br. 648.
²⁹ K. DRAGANOVIĆ, "Izvješće fra Tome Ivkovića, biskupa skradinskog, iz godine 1630.", u: Croatia sacra, br. 7 (1934), str. 75-76.
³⁰ K. DRAGANOVIĆ, "Biskup fra Jeronim Lučić, njegovo doba i njegovo izvješće Svetoj Stolici o prilikama u Bosni i Slavoniji (1638)", u: Croatica christiana periodica, Zagreb, br. 10 (1982), str. 92.
³¹ Izvještaj je objavljen u Glasniku biskupija Bosanske i Srijemske, tečaj XV, Đakovo, 1877. pod naslovom: "Liber magnae considerationis et reflexionis uti videbitur intus"; podatke za spomenute župe vidi br. XII, str. 152.
³² Nav. mj., br. XIII, str. 161.
³³ "... cum magnopere tune pestis grassaretur in Civitate Bangnalucensi...", nav. mj., br. XII, str. 152.
³⁴ J. JELENIĆ, "Spomenici kulturnoga rada bosanskih Franjevaca (1437.-1878.)", u: Starine XXXVI, str. 136.
³⁵ J. JELENIĆ, Spomenici kulturnoga rada franjevaca Bosne Srebreničke, Mostar, 1927, str. 51-52.
³⁶ J. JELENIĆ, nav. dj., str. 142-143.
³⁷ "inclinata jam die processit ad aliam Villam ejusdem Parochiae, dictam Bukovicza, distantem spatio 1 horae, in qua extat etiam alia Parochialis domuncula", J. JELENIĆ, Spomenici, str. 212.; A. ORLOVAC, Oko fra Vidova bunara, str. 28.
³⁸ "omnia perfecit, sicut et praeteritis diebus", J. JELENIĆ, nav. dj., str. 212.
³⁹ J. JELENIĆ, nav. dj., str. 212.
⁴⁰ U samom izvještaju stoji da je on napisan (potpisan) 20. lipnja 1780., dok Jelenić u uvodnom dijelu navodi da je to bilo 2. lipnja. Ja sam se ipak držao onoga što stoji u samom izvještaju. Vidi. J. JELENIĆ, Spomenici, str. 235 i 287.
⁴¹ "celebravit idem Piaesul in Altari lapideo in ruderibus praefatae Ecclesiae", J. JELENIĆ, Spomenici, str. 264; usp. B. GAVRANOVIĆ, Petrićevac, str. 171.
⁴² J. JELENIĆ, Spomenici, str. 264.
⁴³ J. JELENIĆ, nav. dj., str. 264-265.
⁴⁴ A. ORLOVAC, Oko fra Vidova bunara, str. 29.
⁴⁵ A. BARUN, Svjedoci i učitelji, Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo- Zagreb, 2003., str. 229.
⁴⁶ A. ORLOVAC, Oko fra Vidova bunara, str. 29; usp. A. BARUN, Svjedoci i učitelji, str. 232-238. J. ŠALIĆ, Sjeverozapadno od Banja Luke, str. 128 piše da je ta kuća "vjerojatno prodana oko 1810. godine".
⁴⁷ A. ORLOVAC, Oko fra Vidova bunara, str. 29-30.
⁴⁸ J. ŠALIĆ, nav. dj., str. 142.
⁴⁹ Nikola LAŠVANIN, Ljetopis, Sarajevo, Zagreb, 2003., str. 205 i 207.
⁵⁰ J. ŠALIĆ, nav. dj., str. 145.
⁵¹ J. ŠALIĆ, nav. dj. str. 146-147.
⁵² Arheološki leksikon BiH, sv. 2, str. 51, br. 03.66 i str. 52, br. 03.88.
⁵³ H. KREŠEVLJAKOVIĆ, "Bitka pod Banjom Lukom", u: Izabrana djela, sv. IV, Veselin Masleša, (bez god. izdanja), str. 7.
⁵⁴ J. ŠALIĆ, Hod u vjeri, Banja Luka i okolica, Banja Luka, 1991., str. 109.
⁵⁵ "einer zweiten Pfarre des Fra Mario", KREŠEVLJAKOVIĆ-KAPIDŽIĆ, Vojno geografski opis Bosne pred Dubički rat od 1785. godine, Sarajevo 1957., str. 16. - Božić, čini se, krivo piše župnikovo ime: fra Mario umjesto fra Marko.
⁵⁶ Nav. dj., str. 43.
⁵⁷ J. ŠALIĆ, Hod u vjeri, str. 125.
⁵⁸ J. ŠALIĆ, nav. dj., str. 182.
⁵⁹ B GAVRANOVIĆ, Petričevac, str. 222.
⁶⁰ J. ŠALIĆ, "Katolici na prostoru župe Trn u prošlosti", u: Nova et Vetera, br. 1-2 (1985), str. 127.
⁶¹ J. ŠALIĆ, nav. mj.
⁶² Schematismus deri dioecesis Banjalucensis in Bosna pro anno Domini 1935, str. 29.
⁶³ U Banjoj Luci je od ukupnog broja evangelika njih 102 bilo augsburške konfesije, a 5 helvetske. Tu je također bilo 222 Židova sefarda (španjol.) i 199 drugih Židova. Od ukupnog tadašnjeg broja stanovnika u Banjoj Luci - 16.274 njih 14.800 su bile civilne osobe, a ostalo vojništvo (dakle 1.474).
⁶⁴ Rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hercegovini od 10. oktobra 1910., Sarajevo, 1912., str. 148-158.
⁶⁵ Statistički zavod Hrvatske, Stanovništvo Bosne i Hercegovine, Narodnosni sastav po naseljima, Zagreb, travanj 1995., str. 168-169.
⁶⁶ Nav. dj., str. 166-167.
⁶⁷ Nav. dj., str. 166-167.
⁶⁸ F. MARIĆ - A. ORLOVAC, Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006., Banja Luka, 2006., str. 157.

Sljedeće poglavlje >

1 [2] [3] [4] [5]

Za ispisivanje i pohranjivanje sugeriram pdf inačicu kompletne knjige, koja se može preuzeti ovdje.

---

Autor ovom prigodom ljubazno zamoljava sve čitatelje da obrate posebnu pozornost na spisak žrtava, te da sve ispravke i nadopune pošalju meni (Marinku Orlovac) preko linka "Kontakt" na ovoj stranici, a ja ću to sve proslijediti dr. Anti Orlovac. To nam je, dakako svima u zajedničkom interesu.

---

Prikladne stranice:

• Project Gutenberg

[^vrh]