SLIKE IZGUBLJENOG ZAVIČAJA (3)

Autor: dr. Anto Orlovac, Banja Luka - Trn, 2008.

Poglavlja: KRŠĆANSTVO U OVIM KRAJEVIMA PRIJE OSNUTKA ŽUPE TRN OSNUTAK ŽUPE U TRNU UNIŠTENJE MLADE ŽUPE SELA TRNSKE ŽUPE PRILOZI

---

Treće poglavlje

UNIŠTENJE MLADE ŽUPE

SADRŽAJ:

Godina 1991

Prvi napad na župu i župnika

Godina 1992

Novi napadi na župnu crkvu i kuću

Izravan napad na župnika fra Blaža Markovića

Serija napada na župnu crkvu i kuću

Godina 1993

Pohod papina izaslanika kardinala Etchegaraya župi Trn

Daljnje provokacije i napadi

Kronologija nasilja i zločina u trnskoj župi 1992. i 1993. godine

Godina 1994

Napadi na crkvu se nastavljaju

Posjet franjevačkog provincijala fra Petra Anđelovića

Daljnja zbivanja u župi

Noć strave i užasa: dvostruki napad na župnu kuću i osoblje iste noći

Zadnji tjedni 1994. godine

Godina 1995

Najteži i završni napad

Bogoslužje "seli" u Bukovicu

Život župe nakon velikoga izgona vjernika

Godina 1996

Kardinal Kuharić pohodio župu Trn

Godina 1997

Smjena župnika i daljnji život župe

Župnik opet stanuje u svojoj župi

Raščišćavanje ruševina crkve

Papa prošao kroz trnsku župu

Život teče dalje

Novi župnik gradi novu župnu crkvu u Trnu

Statistika krštenih, vjenčanih i umrlih trnske župe od 1980. do 2007

Bilješke

Godina 1991

Novom trnskom župniku fra Blažu Markoviću nije bilo suđeno u miru voditi svoju župu, koja je već imala izgrađenu i uglavnom uređenu župnu crkvu, zatim župnu kuću, u župi su bile i časne sestre; dakle, bili su stvoreni svi uvjeti da župa normalno živi. ⁷⁴ Svi osim jednoga. Naime već u ranu jesen 1991. započele su ratne provokacije i sukobi u susjednoj Hrvatskoj, što je imalo svoga tragičnog odjeka i na ovo područje. Već tada je vojska, tzv. JNA podijelila Srbima oružje kojim su se oni stali služiti kako bi zastrašivali domaće Hrvate i druge nesrbe. Započele su provokacije i pucnjava, osobito u večernje sate i noću, kolone tenkova odlazile su preko ovoga područja u Hrvatsku, a svi odrasli zdravi muškarci bili su primoravani ići u "rezervu", te su mnogi morali uzeti oružje protiv svoje volje ili trpjeti sva moguća zlostavljanja. O tim zbivanjima, jer su ona bitno označila njegovu župu, župnik je revno bilježio u župnoj kronici koja nosi naslov "Knjiga Spomenica Trn". Na temelju tih bilješki, od kojih su mnoge dokumentirane i fotografijama, radimo ovaj prikaz o stradanjima i gotovo posvemašnjem uništenju ove mlade župe. Ipak, Bog nije dopustio da bude posve uništena.
Prva žrtva iz trnske župe pala je već krajem rujna 1991. Naime župljanin Ilija Vrhovac (Perin) morao je poći kao rezervist tzv. JNA u zapadnu Slavoniju. Čini se da je bio prisiljen ići, budući da je jednom prije toga izbjegao otići. Poginuo je u Gređanima kod Okučana. Pokopan je 27. rujna. Župna kronika bilježi kako je pokojni Ilija prigovarao kad je vidio da vojska gađa katoličku crkvu Duha Svetoga u Gornjim Bogićevcima (koja je tada posve srušena a u međuvremenu napravljena nova), gdje je imao rodbine, što su suborci jako zamjerili.
Ipak, unatoč promijenjenim okolnostima, ni novi župnik nije odustajao od dovršenja radova na uređenju župne crkve. U to je doba postavio dvoja lijepo izrađena drvena vrata na sakristijskim ulazima u crkvu.

Prvi napad na župu i župnika

U mjesecu listopadu stanje je bilo napeto, bilo je različitih uznemiravanja, a narod je revno dolazio na listopadske pobožnosti. Kakvo je ozračje vladalo, vjerno pokazuju ove rečenice iz župne kronike: "Župa se moli, dolazi u svoju crkvu, žarče se stavlja pod zaštitu sv. Josipa i časti Gospu, dolazi na listopadske pobožnosti u večernjim satima, zavidna (tj. za dana - op. A. O.); mrak se izbjegava. Veću desetom mjesecu vrše se razni pritisci na crkve i nesrbe ovoga kraja." I župnik je to osobno osjetio na svojoj koži kada je "za dlaku" ostao živ, jer je pucano na župnu kuću u kojoj je bio on s dvjema časnim sestrama. Bilo je to 24. listopada 1991. navečer. O tome je on sljedećeg dana u pisanom obliku obavijestio Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci. Dopis nosi naslov: "Napad na župnu crkvu svetog Josipa i župnu kuću u Trnu". ⁷⁵ Ono što on tada nije ni slutio, jest da je to bio samo prvi napad i da je to početak jedne duge serije koja neće prestati dok sve ne bude uništeno. Evo glavnine toga dopisa:
"Sinoć, tj. dana 24. listopada 1991. godine između 22h i 22h i 10 min. izvršenje napad. Kako sam ga ja doživio i što sam zapazio? Nalazio sam se u spavaćoj sobi, svjetlo upaljeno, i vadio utikač iz utičnice. U tom trenutku čuo sam rafalnu paljbu iz neposredne blizine i lupu, izvadio sam utikač, ispravio se i osjetio peckanje na desnom uhu (koje mu je metak okrznuo - op. A. O.). U strahu i opreznosti legao sam na pod. Kada sam se malo pribrao, obavijestio sam kućno osoblje (časne sestre) dolje u prizemlju što se gore na katu dogodilo.."
Odmah je nazvao svoga gvardijana fra Duju Ljevara na Petrićevcu, te policiju. Nakon pola sata došla su petorica iz trnske policijske postaje i pregledali kuću i mjesto odakle se pucalo s puta prema Jablanu. Na tom su mjestu, udaljenom 20-tak metara pronašli šest čahura od automatskog oružja. Rekli su da će sutradan doći komisija iz Banje Luke. "Komisija je došla i ustanovila: 3 metka su pogodila toranj crkve iz blizine 5-10 metara, a 4 metka su pogodila crkvu iz blizine 8-15 metara. Zatim: 1 metak je pogodio prozor spavaće sobe kroz staklo, i 4 metka su prošla kroz prozor radne sobe, gdje je također bilo svijetlo i u koju sam ja htio prenijeti kabel. Ustanovljena su još 4 metka u zidu između dotičnih prozora. Komisija je slikala oštećenja na zidovima, prozorima, tornju i crkvi i mjesto sa čahurama (još dvije su nađene u travi) odakle se pucalo na kuću. Ovaj napad je jako teško pao susjedstvu oko crkve i posebno isprepadao sve, a najviše starce, žene i djecu, koji su ujutro dolazili zanimati se o događaju." O ovom napadu na župnika, crkvu i župnu kuću pisao je i banjolučki list koji je u među vremenu prozvan "Glas srpski " pod naslovom "Pucnji na župnika i crkvu" ⁷⁶

Crkva i župna kuća preživjele su više od 30 napada

U studenome 1991. župnik je sudjelovao na sastanku koji je organizirala općinska Vjerska komisija iz Laktaša o temi uvođenja vjeronauka u škole. Župnik je izjavio da njemu i katoličkoj djeci to posve odgovara. O tom je pitanju anketirao roditelje koji su to također rado prihvatili. Dotada je župnik vjeronauk imao u crkvi, a za djecu iz Bukovice kod kapelice na Vidovića brdu, kamo je dolazio i dio djece iz susjednih Barlovaca. Predbožićne priprave, ispovijed vjernika i pohod bolesnika obavljen je kao i obično, ali da se stanje promijenilo svjedoči i podatak da je župnik u razgovoru s članovima Župnoga pastoralnog vijeća dogovorio kako neće biti uobičajene božične ponoćke, nego će rano ujutro uzeti misu zornicu u šest sati. Božić je protekao mirno, iako provokacija nije manjkalo. Nakon Božića župnik je pohodio i blagoslovio sve obitelji u župi. Budući da je bio tek došao u župu, htio je osobno obići sve svoje vjernike, pa mu nisu pomagali drugi svećenici. Kroz 12 dana pohodio je ukupno 652 obitelji, od toga 329 u Trnu s 1.098 članova, 172 u Jablanu s 598, i 151 u Bukovici s 517 članova. U tome je trenutku župa imala 2.213 vjernika, uz župnikovu napomenu da se "par obitel j i sklonio "preko Save" u mjesta gdje nije bilo ratnih sukoba.

Godina 1992

Početkom te godine u Hrvatskoj bjesni rat. Banjolučki korpus u njemu igra istaknutu negativnu ulogu. Sve se to jako osjeća i u župi, jer je to udaljeno samo nešto više od tridesetak kilometara odavde. Napeto se prate sve vijesti koje otuda dolaze, jer su ljudi svjesni da se zlo i ovdje sprema, premda državni čelnici Bosne i Hercegovine guraju glavu u pijesak, misleći da će ih ratni sukobi mimoići.
Na zanimljivu je ideju župnik došao u korizmi. Budući da crkva još nije imala postaja križnoga puta, dao je da krizmanici i prvopričesnici budu "žive postaje". Njih 14 bi naime držalo u rukama odgovarajuću sliku Križnoga puta dok bi župnik s vjernicima obavljao tu omiljenu pobožnost na koju su se vjernici odazivali u velikom broju. Na Cvjetnicu je prvi put u povijesti župe bila pjevana muka Isusova koja je na sve ostavila dubok dojam. Evanđelista je "čvrsto i uživljeno" pjevao dječak četvrtog razreda pučke škole Erik Hodžić (Mirin) iz Jablana.
I patron župe sv. Josip proslavljen je u ratnom ozračju. Sv. misu je predvodio svećenik-prognanik fra Vlado Ljevar, dugogodišnji župnik u Barlovcima, kojega je ovaj narod dobro upamtio i zavolio. Njega su srpske okupacijske vlasti protjerale iz Okučana, gdje je bio župnikom, te je živio u matičnom samostanu na Petrićevcu. Proslavi blagdana prethodila je trodnevnica koju su predvodili župni vikari: fra Krešo Vukadin iz Ivanjske, fra Ivica Matić s Petrićevca i fra Anto Ivanović iz Barlovaca. Na samu svetkovinu okupilo se više svećenika i veliko mnoštvo vjernika. Za taj je blagdan crkva dobila razglas, dar župljana Ilije Delića i Franje Matoševića iz Trna koji su na tzv. privremenom radu u Njemačkoj. Župa matica Barlovci pokazala se ovaj put posebno organiziranim hodočašćem svetom Josipu u procesiji koju je predvodio župnik fra Juro Šalić.
U svibnju je postavljen pod od mramora u sakristiji te je uvedena voda. I tu su se iskazali župljani svojim darovima i besplatnim radom.
U to vrijeme već je rat buknuo i u Bosni i Hercegovini, unatoč tomu što su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija priznate i samostalne države. Hrvati i svi nesrbi ostaju bez posla, izbacuju ih iz stanova, prisiljavaju ih da idu u srpsku vojsku, što oni izbjegavaju, ali teško je pobjeći jer su u okruženju. Tako pod datumom 2. lipnja župnik bilježi u Spomenici kako su čak 263 osobe iz župe Trn otpuštene s radnog mjesta samo u zadnjih nekoliko mjeseci. U takvim okolnostima župa pokušava živjeti kako se uopće može. Sredinom svibnja (17. V.) umro je osnivač trnske župe biskup Alfred Pichler, koji je od 1989. kao umirovljenik živio u biskupskom domu u Banjoj Luci.
U lipnju je održana "Zlatna harfa", nastupi dječjih pjevačkih zborova u banjolučkoj katedrali, koju je predvodio biskup mons. dr. Franjo Komarica. Zbor trnske župe imao je zapažen nastup, ali, bilježi župnik "svima nam je nad glavama lebdjela neka napetost i neizvjesnost". I redovita misa s blagoslovom polja na Vidovića brdu u Bukovici protumačena je od zlonamjernih paravlasti kao okupljanje Hrvata "koji prave bunkere".

Novi napadi na župnu crkvu i kuću

Da će se napadi na župnu crkvu i kuću nizati, moglo se i pretpostaviti. Drugi napad uslijedio je 27. svibnja 1992. oko 21 sat, kada je župnik, kako je sam izvijestio Biskupski ordinarijat, ⁷⁷ začuo pucnjavu u neposrednoj blizini župne kuće.

Spaljena kuća zakovana je do obnove da dalje ne propada

Kako su pucnjave u to doba bile uobičajene, župnik im nije pridavao veću pozornost. U mraku nije mogao puno vidjeti, ali je sutradan pronašao četiri mjesta na kući koja su pogodili metci iz automatske puške, te odbili nešto žbuke i betona, kao i komadiće drveta s grilja na kancelarijskom prozoru. O napadu je izvijestio policiju u Trnu, razočaran nedjelotvornošću istrage prvog napada iz prošle godine, unatoč župnikovu uvjerenju da se napadače "vrlo lako može identificirati".
U najtežem su položaju bili mlađi muškarci. Silom ih tjeraju u srpsku vojsku, a oni ne žele ići, pa su izloženi najgorim zlostavljanjima i moraju se skrivati. U lipnju je tako kod svoje kuće od strane srpske policije posve nedužan ubijen mladić Nikola Andrijević sin Ive iz Trna. Trebalo je to poslužiti kao povod da se nenaoružani Hrvati pobune, kako bi se s njima obračunato. Ali, priređen mu je veličanstven ispraćaj, a sve je prošlo u miru. Treba li uopće spominjati da nitko zbog toga nije odgovarao? U srpnju je još jedan župljanin Hrvat Zvonko Žilić (Markov) pao kao žrtva suludog rata koji je poginuo u srpskoj vojsci negdje kod Gradačca.
Kao zraka svjetla u mraku djelovale su dvije župne svečanosti. Najprije je bila Prva pričest koju je u lipnju primilo 26 djece u bjelini kao simbolu njihove nevinosti, dok je u srpnju biskup Franjo pohodio župu i podijelio sakrament Duha Svetoga za 50 krizmanika.
Na sljedeći napad na župnu crkvu nije trebalo dugo čekati. Uslijedio je 21. kolovoza 1992. kratko nakon 23 sata. "Nepoznati počinitelj" bacio je pod okriljem noći bombu na crkvu od koje su popucala stakla na osam prozora na crkvi. Policija je izišla, napravila zapisnik i na tome je ostalo, kako se tih mjeseci i inače događalo. O incidentu je župnik sutradan obavijestio Ordinarijat. ⁷⁸ Narod je već potrošio postojeće zalihe hrane i nastupila je kriza. Zaraditi se nigdje ne može. Hrvati ne žele na ratište. Ipak: "iznimke postoje iz Jablana i Trna neki; Bukovčani neće", bilježi župna kronika. U pomoć je priskočio biskupijski Caritas koji je uz velike poteškoće i napore uspijevao dopremiti hranu i drugu humanitarnu pomoć koja je dijeljena po župama.
Teroriziranje muškaraca mlađih od 60 godina se nastavlja. Svatko mora imati dozvolu za kretanje, a nju se može dobiti samo u vojnom odsjeku kada se prijavi na mobilizaciju u srpsku vojsku. Inače slijede premlaćivanja i zlostavljanja. Mnogi, osobito mladi, bježe, ostavljaju sve i nastoje se dokopati one strane Save. Na Malu Gospu skupilo se, unatoč svemu, puno vjernika na Vidovića brdu gdje se toga dana tradicionalno slavi sv. misa. Slavlje prolazi "s dosta primjetnom dozom straha da se i po nama ne zapuca", čitamo u župnoj kronici.

Izravan napad na župnika fra Blaža Markovića

Napadi su bili sve učestaliji i drskiji. Za sljedeći napad na župnika više nije trebalo čekati noć. Dogodio se on usred bijela dana, 29. kolovoza 1992. Prema župnikovu izvještaju napad se dogodio ovako:
"Dana 29. 8.1992. g. iza 15,30 h pred župnim uredom u Trnu zaustavila su se vojna kola, veliki džip sa 6 ili 7 različito uniformiranih vojnika (pola ih u svijetlo plavim uniformama, pola u maskirnim) srpske vojske, usred vozila postavljeno vatreno oružje, crno, vjerojatno mitraljez. Traže župnika. Župnik je pošao dolje prema ulazu kuće i usput sreo preplašenu časnu sestru Danicu Santro koja mu u zbunjenosti nije uspjela ni reći da ga traže (...) Župniku je jedan, predstavio se, kroz zube smrsio, Popović, u tamno plavim hlačama i svjetloplavoj košulji, odmah stao prijetiti: 'Još jedan pucanj iz ovoga kraja, valjda je mislio oko crkve, crkva će letjeti u vazduh, a tebe ćemo srediti, odvešćemo mi tebe, pokazaćemo mi tebi, sredićemo mi tebe'. Župnik ga je zaprepašteno gledao onako žuta, omalena i suhonjava i čekao da dođe do riječi. Kada je uspio doći do riječi pokušao je mirnim tonom: 'Ma ljudi, što je to, o čemu vi pričate, sjednimo pa da vidimo u čemu je stvar', taj što se predstavio kao Popović počeo je izbezumljenim glasom vikati: 'Još pričaš, nemaš šta da pričaš' i počeo otkapčati tašnicu s pištoljem i njega izvlačiti, idući unazad prema vozilu, a jedan u maskirnom odijelu mu dobaci: 'Šta još priča, pusti da ga ja odmah sredim', držeći u rukama automat. Sav ovaj 'razgovor', nazovimo ga razgovorom, bio je na stepenicama kuće; iza prijetnje onoga u maskirnom odijelu oni su u ušli u džip, a župnik brzo ušao u kuću, a oni otišli prema Trnu. Prijetnje onoga Popovića su čuli i susjedi koji su sjedili u hladovini svojih kuća." ⁷⁹
Zvuči paradoksalno da je, unatoč svim tim neprilikama, te školske godine i za katoličku djecu započeo fakultativni vjeronauk u školi, kojega nije bilo još od kraja Drugoga svjetskog rata. Za pravoslavnu djecu ga je držao mjesni paroh, a župnik fra Blaž za katoličku. Župnik bilježi da je od djece i direktora škole Laze Utržena bio veoma lijepo primljen, od ostalih "podnošljivo".
Iako su župljani dobili od Caritasa sjemensko žito i pogonsko gorivo i uspjeli posijati, mira u župi nije bilo. Uzrok su neprestane provokacije, zlostavljanja i prijetnje. Tako je jedan župljanin iz Trna 23. studenoga našao poruku na vratima svoje kuće: "Ustaše, u roku 15 dana selite ili vam kuća ode u zrak. Vaša kćerka nam treba za provod. Ne tražite je kad je odvedemo."
Drugi pak: "Ustaše, selite se, pobićemo vas!" Nekima su bacane bombe u dvorišta i na kuće. Prijetnje su pomalo djelovale, pa su pojedini župljani Hrvati, a kasnije njih sve veći broj, mijenjali svoje imanje za bilo kakvo sa Srbima iz Hrvatske i odlazili, samo da izbjegnu stalno zlostavljanje i prijetnje.

Serija napada na župnu crkvu i kuću

Na samu župnu crkvu i kuću napadi su učestali. Na kuću je pucano po danu (!) oko 15,30 sati 4. studenoga, kada su polupani prozori i oštećena jedna kupaonica. Dva dana prije toga trojica uniformiranih su pod okriljem mraka provocirala u župnom dvorištu, a sutradan je župnik vidio da su prerezali uže od zvona na crkvi. U prijavi policiji u Trnu župnik dodaje: "Zadnjih petnaest do dvadeset dana, za vrijeme policijskog sata, u par navrata nepoznata lica uznemiruju kućno osoblje lupajući na vrata". ⁸⁰
Još jedan napad na župnu crkvu i kuću bio je 1. prosinca 1992. kratko nakon 22 sata, kada je netko uz psovku i galamu pucao na crkvu i župnu kuću. Na crkvenim ulaznim vratima je razbijeno staklo, a metci ispaljeni na kuću oštetili su prozore. Neznanac je išao putom iz Trna u Jablan, i to u vrijeme policijskoga sata. O tome je župnik 2. prosinca izvijestio policiju u Trnu ⁸¹ i Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci. ⁸²
Napadi su postali sustavni. Noću 5/6. prosinca 1992. netko je pokušao zapaliti crkvu. Župnik je pronašao očite tragove toga pokušaja, koji na sreću ipak nije uspio. Samo u zadnjih pet dana to je bio već treći napad na crkvu, izvijestio je župnik policiju u Trnu, tražeći "energičniju zaštitu života i imovine". ⁸³ Od zahtjeva nije bilo nikakve koristi, kako svjedoče događaji koji su uskoro uslijedili. O njima je župnik ovako izvijestio Biskupski ordinarijat 21. prosinca:
"Dana 17.12. 1992. u noći nepoznate osobe su pucale na crkvu, razbile prozor na ulaznim vratima i stakla na par prozora na crkvi.
Dana 19. XII 1992. g. nepoznate osobe, čulo se govorenje, oko 21h, pucale su iz puškomitraljeza na crkvu; ulazna vrata su izrešetana i cigla oko vrata, polupana su stakla na prozorima bakelitna, oštećen oltar i mramor u prezbiteriju.
Dana 20. 12. 1992. g. u noći oko 21 i 30 sati (...) čula se jaka eksplozija blizu crkve, kasnije je otkriveno da su ulazna vrata, oboja, na crkvi jako oštećena, pod jedna (je) postavljen, valjda eksploziv i aktiviran, dosta oštećena, a na drugim pričinjena također šteta." ⁸⁴ Nakon ovog posljednjeg napada uviđaj je napravila civilna policija, a o prethodnom napadu obaviještena je vojna policija koja je 20. 12. patrolirala oko crkve, međutim kad su oni otišli dogodio se novi napad, upravo treći slučaj iz ovog izvještaja.
Sljedeći napad uslijedio je već drugi dan Božića. Ovaj put na meti je bila crkva. Župniku nije preostalo drugo nego uporno obavještavati policiju i svoga biskupa. Napad je bio u subotu 26. prosinca u 23,10 sati i to ručnim bacačem. O učinku napada župnik je izvijestio Biskupski ordinarijat u Banjoj Luci: "Ujutro je otkriveno da su na crkvi izbijena jedna vrata, kopelitno staklo iznad vrata kvadrature preko desetak metara se u potpunosti sasulo, a u neposrednoj blizini vrata rupa na zidu prouzročena, po mom laičkom procjenjivanju, od ručnog bacač;, dio tog projektila je ostalo na zemlji kod zida crkve. Od detonacije, valjda, popucala su stakla na kući jednog susjeda u blizini crkve." ⁸⁵ U župnoj Spomenici sve je dokumentirano fotografijama oštećenih mjesta na crkvi.
Iako je godina bila pri kraju, još nije bio kraj napadima. U isto doba kao i drugi dan Božića, tj. oko 23,10 sati, izvršen je napad i 30. prosinca. Na crkvu je ispaljena tromblonska mina koja je napravila znatnu štetu na zidu kraj vrata, oštetila sama vrata, te oštetila jedan nosivi stup u crkvi. Međutim, to nije bilo sve. Istovremeno je pucano i na župnu kuću i oštećeno pročelje kuće i polomljeno 14 crjepova na krovu. Izvješćujući o tome biskupa, župnik piše kako "zabrinjava učestalost ovakvih napada". ⁸⁶
Dakako da u takvom ozračju nije na Božić moglo biti uobičajene noćne mise, ni ponoćke ni zornice, nego su bile dvije dnevne sv. mise, u 8 i u 10,30 sati. Vjernici su ispunili crkvu, iako sa strahom i zebnjom.

Godina 1993

Unatoč svemu, župnik je obavio redoviti pohod obiteljima i božični blagoslov kuća. Sa žalošću konstatira u Spomenici kako se župa smanjuje, budući da je 21 obitelj, od toga 18 iz Trna, tri iz Jablana i jedna iz Bukovice, zamijenila kuće i odselila u Hrvatsku. Napadi na crkvu postali su toliko redoviti da u siječnju župnik lakonski bilježi u Spomenici: "Sredinom ovoga mjeseca opet pucano po crkvi vjerojatno iz puške". Zamjene kuća i odlasci su učestali, a možda je upravo to bilo razlogom da su napadi na sjedište župe malo jenjali. Čini se da je glavni cilj napadača i bio zastrašiti župnika i župljane da odlaze. Zato se župnik u nedjelju 28. veljače, na kraju svete mise emotivnim govorom obratio župljanima smirujući ih da u tim uvjetima ne mijenjaju kuća i ne ostavljaju svojih očevina, niti svojih pokojnika na Suvajama i Bešlenici. I taj je govor ostavio u župnoj Spomenici.
Ožujak donosi blagdan zaštitnika župe koji je mirno i dostojanstveno proslavljen, iako rat u Bosni i Hercegovini bjesni. Glavnu sv. misu predvodio je fra Ivo Jakovljević s Petrićevca, a sudjelovalo je puno vjernika.
Da Hrvati i uopće katolici više tu nisu poželjni, govori i podatak da u drugom polugodištu te školske godine župnik nije više mogao imati vjeronauka u školi za rimokatoličku djecu, dok je on za pravoslavnu, pa čak i za grkokatoličku djecu redovito nastavljen. "Užasna napetost", konstatira župnik kratko u Spomenici. Koliko su se napadači osmjelili i postali drski, govori i napad kamenjem na crkvu za vrijeme obreda Velikoga petka. Jedna je vjernica izišla iz crkve i vidjela napadače: bili su to dječaci iz susjedstva. Djeca iz susjedstva napadaju crkvu u pol bijela dana, zna se čija su, i nikom ništa! Ipak su uskrsni blagdani prošli u razmjernom miru, kao i mise po grobljima s blagoslovom polja u svibnju. Međutim, odseljavanje i zamjene kuća se ne smanjuju, naprotiv sve ih je više.

Pohod papina izaslanika kardinala Etchegaraya župi Trn

U tim teškim vremenima župu je na blagdan Duhova, 30. svibnja 1993. pohodio najviši crkveni gost, jedan kardinal svete Rimske Crkve. To je bio papin izaslanik francuski kardinal Roger Etchegaray. Osim sjedišta biskupije u Banoj Luci, pohodio je i više župa u okolici. Došao je u papino ime donijeti svećenicima i vjernicima ohrabrenje i poticaj te im izraziti solidarnost u njihovu trpljenju. Bio je to "srdačan i kratak posjet", čitamo u župnoj Spomenici. Svakako je to bilo i prvi put da jedan kardinal posjećuje ovu mladu župu.
Lipanj je opet donio radosni dan Prve sv. pričesti koju je 20. lipnja primilo 23 djece. To je bio dan kada "za trenutak zaboravismo zlo stanje", bilježi župnik.

Daljnje provokacije i napadi

Noću 10. srpnja 1993. oko dva sata zapaljena je garaža uza župnu kuću. Vatra je brzo zahvatila gospodarske zgrade, hambar i košanu za kukuruze, a uhvatila je i krov kuće. Pozvani su vatrogasci i policija, a sletjeli su se i susjedi gasiti podmetnuti požar. To im je nakon sat i pol ili dva i uspjelo. Vatrogasci iz Banje Luke stigli su za 15-tak minuta dok oni iz bližih Laktaša stigoše na "otresanje kapa", kako bi rekao ovdašnji narod, tj. kad je sve već bilo gotovo. O požaru i šteti župnik je izvijestio Biskupski ordinarijat. Izgorjeli su:
"hambar i u njemu tona i pol kukuruza u zrnu, oko 300 kg. pšenice, nešto zobi, šrota, 4 gume za auto i sitnijih stvari;
košana pod kojom je bilo 25 kokoši, 20 ih je izgorjelo, i još 35 pilića;
garaža i u njoj župni auto 'reno 4' 1988. g.;
šupa i u njoj kaca, s njivskim alatom;
dvije šupe pune drva koja su velikim dijelom izgorjela;
dio krova župne kuće, par metara;
dva prozora na kući, jedan skroz, drugi manje;
svinjac s dvije svinje." ⁸⁷
Sutradan je došla policija, napravila zapisnik, komisija je izišla na uviđaj, i, kao i obično, na tome je ostalo. Ipak župljani su se organizirali i brzo popravili štetu na župnoj kući, izmijenili 7 rogova, letve i crijep. Kolika je bila zasljepljenost i mržnja velikosrpskih napadača govori i podatak da je pucano čak i na te župljane dok su popravljali krov. Jedan metak za dlaku je pogodio majstora Andriju Matoševića iz Bukovice. Ipak, posao je sretno priveden kraju. Župnik sa zahvalnošću bilježi imena odvažnih pomagača u župnoj Spomenici. Tijekom kolovoza obnovljen je i dio gospodarskih zgrada, barem provizorno.

Kronologija nasilja i zločina u trnskoj župi 1992. i 1993. godine

Osim napada na sjedište župe, na župno osoblje, na crkvu i kuću, nasilje je vršeno nad mnogim župljanima župe u sva tri sela: u Trnu, Bukovici i Jablanu. Župna Spomenica donosi popis nekih nedjela samo za devet mjeseci (drugu polovicu 1992. i prva tri mjeseca 1993. godine) na pune dvije stranice s konkretnim datumima i osobama koje su pretučene, opljačkane, na koje je pucano, o maltretiranju žena i djevojaka koje su išle u crkvu na molitvu sa strane srpske vojske, o bacanju bombi na kuće, o paljenju kuća, gospodarskih zgrada, stogova sijena, o pljački kioska, o prijetećim porukama pojedinim vjernicima, ranjavanjima, čak o izravnim ubojstvima. Predaleko bi nas odvelo da to sve pojedinačno navodimo. Katolički vjernici bili su posve nezaštićeni i predviđeni za odstrjel. Napadači su pak znali da nikome neće odgovarati za svoja nedjela i to ih je još hrabrilo u njima.
Nakon neprekinutog niza zločina, župnik je 23. srpnja 1993. posebnim dopisom obavijestio o tim nedjelima predsjednika i predsjedništvo općine Laktaši u kojem je kronološkim redom izvijestio o čak 22 napada na "župni centar (crkvu i župni stan, župno osoblje, svećenika i dvije časne sestre) Rimokatoličke župe Trn od 24.10. 1991. - 12. 7. 1993."
Svaki pasus o pojedinom napadu uglavnom završava istim refrenom, da je provedena istraga, ali da se ništa nije promijenilo niti su počinitelji otkriveni: "Istraga! Nikada ništa!". Izvještaj završava konstatacijom: "Slično se događa po katoličkim kućama, mnogima, moje župe Trn gdje sam svećenik, u zadnje vrijeme naročito u susjedstvu crkve". Dopis je dostavljen i Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, Ministarstvu vjera u Banjoj Luci i svim razinama franjevačkog poglavarstva. ⁸⁸
Provokacije ni nakon toga nisu prestajale. Događalo se da su naoružane osobe u uniformama pucnjavom zastrašivale vjernike kada bi došli po Caritasovu pomoć, i dalje je bilo bacanja kamenja na crkvu i drugih provokacija. Ni mrtve nisu ostavljali na miru; krali su mramorne ploče s nadgrobnih spomenika po katoličkim grobljima, a "kad su ta dobro okradena, čuje se, da kradljivci ni pravoslavna ne ostavljaju na miru", čitamo u župnoj Spomenici. Kad se jednom zlo pusti s uzde, teško ga je kasnije zauzdati.
Međutim, tadašnje vlasti su htjele istovremeno ostaviti dojam pred svjetskom javnošću da je sve u redu. Čak je u jesen 1993. vjeronauk uveden kao obvezan predmet u škole (do tada je bio samo fakultativan). Župnik je opet pošao u školu imati vjeronaučnu pouku "zbog dobra katoličke djece". U trnskoj školi je od 220 učenika 1991. godine broj spao na 130 te, 1993. godine. Od toga broja, 80 djece su katoličke vjere. Djeca iz Bukovice idu u školu izvan trnske župe u Barlovce ili na Zalužane (to su oni što su imali redoviti vjeronauk u kapelici na Vidovića brdu u Bukovici).
Župnik je sa župljanima razbijene prozore zatvorio plastičnom folijom, kako bi se crkva kako tako mogla koristiti za bogoslužje. Stakla nije bilo, niti bi ga koristilo postavljati da ga je i bilo, a na crkvi je 25 velikih prozora! Na blagdan Svih Svetih i Dušni dan bile su uobičajene sv. mise na grobljima, koja su devastirana, jer na mnogim grobovima nedostaju ukradene ploče. Provokacije su malo jenjale, pa je Božić te godine proveden mirno i dostojanstveno.

Godina 1994

Božični blagoslov kuća župnik je obavio s dvojakim raspoloženjem. S jedne strane tužno je, zato što, osobito u Trnu, više ne ide u mnoge kuće u koje je lani išao, jer su one promijenile gospodara, a s druge strane radostan je što primjećuje da unatoč svim stradanjima u katolika ne vidi mržnje, nego samo tešku patnju koju mirno podnose. Te je godine u Trnu blagoslovio 176 kuća (prije dvije godine 329!), u Jablanu 86 (prije dvije godine 172), a u Bukovici 133 (prije dvije godine 151). Usporedbom brojeva vidimo da je broj katolika u Jablanu u dvije godine smanjen točno za polovicu, u Trnu skoro jednako toliko, dok se Bukovica u to vrijeme još dobro držala. Iz nekih kuća su vjernici izbjegli, u većinu su se nasilno uselili Srbi, dok župnik bilježi i broj zamijenjenih kuća: u Trnu ih je zamijenjeno najviše - 96, u Jablanu 51, a u Bukovici 7.

Napadi na crkvu se nastavljaju

Prvi napad na crkvu u 1994. godini dogodio se 8. siječnja oko 17,30 sati kad je već bio pao mrak. Cijela skupina napadača različitog uzrasta upravo je kamenovala crkvu, polupala ostatke stakla na prozorima, a bačena je i eksplozivna naprava, koja na sreću nije eksplodirala. Napadane su i susjedne katoličke kuće, a kad se jedan od vjernika požalio na takve postupke kod susjeda pravoslavca odakle je kamenje bacano, sljedeće noći mu je bačena bomba pod prozor i dobio je prijetnju da će biti ubijen a kuća mu srušena.
Trinaestog siječnja u večernjim satima novi napad na župnu kuću. Napadači su pucali gađajući vanjsku žarulju na kući, kako bi mogli u mraku nesmetano vršiti svoje napade, a razbijeno je više crjepova.
Napadi se kontinuirano nastavljaju. Uvečer oko 20,15 sati 20. siječnja eksplodirala je eksplozivna naprava na središnjim ulaznim vratima na župnoj kući. Eksplozija je bila veoma snažna. Silina eksplozije izbila je glavna ulazna vrata koja su odbačena na župni auto marke golf u garaži i teško ga oštetila, izbijeno je još šest vrata na podrumu i u prizemlju, i više prozora. Izbijena su i jedna vrata na crkvi i ostatci prozora na strani crkve koja je okrenuta prema župnoj kući, a stradala su i stakla kod nekoliko susjeda. Eksplozija je bila vrlo bila snažna i čula se čak do Širnića i Ivanjske. A što je bilo sa župnikom i časnim sestrama koje su bili u kući? Neka to ispriča sam župnik (prepisujem iz Spomenice): "Župnik par minuta prije eksplozije povuče se u gornje odaje kuće; bio je uz prozor metar i pol udaljen, sestre dolje u blagovaonici plele džempere. U trenutku eksplozije i jedni i drugi mislili su, u strahu, što je s onim drugim. Župnik je sletio, strčao, dolje da vidi što je sa sestrama, one pošle gore da vide što je s njim. Hvala Bogu, kućno osoblje bi živo i zdravo, potpuno neozlijeđeno." A o ozračju u kojemu se sve to događalo svjedoči i daljnja bilješka u Spomenici, koja govori o ponašanju susjeda. Ispada kao da su katolici bili krvi što su na njih vršeni oružani napadi - o tempora o mores! - : "Neposredno nakon eksplozije komšija Srbin oženjen Hrvaticom, psuje svim Hrvatima ustašku majku, što se ne sele, on će ih iseliti, on će ih poklati, popaliti; čuli su tu galamu mnogi susjedi, čule su to i časne sestre što ih je posebno ožalostilo i uznemirilo." A kakva je bila zaštita nedužnih građana (čitaj: katolika) pokazuje ponašanje policije. Pozvana policija ne dolazi. Na ponovljeni poziv nakon sat-dva dobio je župnik odgovor: "Znate li vi da mi noću ne dolazimo, jedino ako je smrtni slučaj doći ćemo. Kako nitko nije poginuo, došao je samo jedan milicajac na uviđaj. Iza toga 'pojeo vuk magarca ". Župniku nije preostalo, nego u strahu bdjeti cijelu noć. Ali župljani ne ostavljaju svoga svećenika na cjedilu. Sutradan su se potrudili da ponovno postave vrata i prozore od kojih je još nešto ostalo, drugo su zakovali daskama, obložili plastičnim folijama i tako je kuća ipak bila kako tako zatvorena.
Čini se da još nije bila ispunjena "kvota" napada za mjesec siječanj. Na kraju mjeseca, 30. siječnja, opet je "nepoznati počinitelj" pucao po župnoj kući, srećom bez posljedica za njezine stanovnike.
Župnik je 31. siječnja s kancelarom biskupije mr. Ivicom Božinovićem i ministrom za vjere Republike Srpske Jovom Turanjaninom razgovarao s predsjednikom općine Laktaši Stevom Jovićem i požalio se na učestale napade i provokacije, koje nikako ne prestaju. Rezultat je bilo barem kratko primirje.
Ipak, ono nije potrajalo ni mjesec dana. Dana 25. veljače netko je ispalio granatu tzv. zolju na crkvu. Pogođeno je i oštećeno pročelje crkve, oštećenje strop i uništeni ostatci prozora, te razbijeno oko 50 crjepova na krovu crkve. Opet isti refren: policija, uviđaj, "poduzet ćemo mjere", i vjernici koji revno popraviše štetu, a daskama i folijama zatvoriše uništene prozore. Muškarce šalju na vojne obveze i prisilni rad, pa se mnogi skrivaju po šumama i kojekuda drugdje, kako tko zna i umije. Ali, bez provokacija ne ide. Župnik u travnju 1994. duhovito bilježi: "Povremeno, da se zna da su živi, provokatori bace kamenice na crkvu ili župnu kuću. Vidiš ih u mraku, ali ih prepoznati ne možeš."
Uskrs proteče mirno. I dalje se održava vjeronauk u školi u Trnu, ali s mukom, bilježi župna Spomenica. "Kažem s mukom zato što se vidi iz opće klime, vlasti bi najviše voljele da nema niti katoličke djece u školi niti njihova svećenika". Župnik, ipak, nije imao nekih neugodnosti u školi. U svibnju je obavio blagoslov polja na groblju Suvaje za Jablan, kod kapelice na Vidovića brdu za Bukovicu i na trnskom groblju Bešlenica za Trn. Bilo je lijepo vrijeme i sve je prošlo u miru.

Posjet franjevačkog provincijala fra Petra Anđelovića

Prvi put otkako je fra Blaž Marković u srpnju 1991. došao za župnika u Trn, župu je uspio pohoditi njegov redovnički poglavar provincijal "Bosne Srebrene" fra Petar Anđelović. Došao je na Spasovo 12. svibnja 1994. u pratnji profesora iz Sarajeva fra Mile Babica i gvardijana s Petrićevca fra Duje Ljevara. Naime, putovanje po Bosni i Hercegovini bilo je gotovo posve onemogućeno. Provincijal je pogledao crkvu i kuću te porazgovarao sa župnikom o stanju u župi. Župniku je taj susret bio veliko ohrabrenje i poticaj. Bilješku o pohodu župnik zaključuje: "Svi su poželjeli da se uz Božju pomoć preživi ovo ludo vrijeme". Četiri dana kasnije održan je samostanski skup zvani kapitul na Petrićevcu koji je predvodio provincijal koji je informirao braću o teškom stanju u cijeloj provinciji.

Daljnja zbivanja u župi

A dokaz za gornju tvrdnju o ludom vremenu potvrdio je već sljedeći dan. Neki provokator je 13. svibnja oko 23,40 sati preskočio ogradu, švrljao oko crkvenih vrata kao da postavlja eksploziv, ali eksplozija nije uslijedila. Desetak minuta kasnije opet je župnik začuo lavež svoga psa i vidio istog mladića kako čupa cvijeće iz posuda uz župnu kuću. Kad se župnik oglasio prosvjedom, neznanac je izvukao pištolj i ispalio nekoliko hitaca te se udaljio u pravcu sela Jablan.
Ipak, život župe i dalje je tekao svojim tokom, iako u otežanim uvjetima. Na svetkovinu Presvetog Trojstva 29. svibnja bila je svečanost Prve pričesti u župi, a 19. lipnja krizma. Generalni vikar Banjolučke biskupije dr. Anto Orlovac krizmao je toga dana 31 krizmanika ove župe. Te lijepe župne svečanosti protekle su u miru.
Župna Spomenica bilježi kao zanimljivost i smrt najstarije župljanke, stogodišnje Kaje Delić iz Trna, koja je umrla u srpnju, a rođena je prije ravno stotinu godina - daleke 1894.
U kolovozu je još jedan župljanin poginuo kao vojnik srpske vojske. To je Josip Matić (Ilijin), rođen 1973. godine.

Noć strave i užasa: dvostruki napad na župnu kuću i osoblje iste noći

Još jedan napad na župnu kuću, i to najteži do tada dogodio se 29. rujna. Kratko nakon ponoći je zapaljen župni auto, a zatim je postavljen eksploziv kod ulaznih vrata u župnu kuću. Od siline detonacije vrata su izbijena, prozorska stakla polupana, kutije Caritasove pomoći s dječjom hranom u podrumu razbacane i uništene. Pozvana policija došla je na uviđaj, pogledali su, a onda se dogodilo nešto znakovito i zanimljivo. U jednom trenutku je jedan od policajaca otišao do policijskog auta, a drugi je razgovarao sa župnikom. Župnik je čuo dio razgovora radiovezom onoga u autu: "Loše urađen posao! Nije dobro urađen posao". A kada je taj policajac primijetio da je to župnik čuo, smanjio je ton. Međutim, tek što je policija otišla, nakon samo 15-20 minuta župnik je primijetio da je krupan muškarac u maskirnoj uniformi s jablanske strane ušao u dvorište i da se šulja prema kući.

Od ljepotice - ruševina

Došao je do podrumskih vrata, koja su bila raznesena od prethodne eksplozije, kratko se zadržao i udaljio se brzo istim putom. Župnik je ponovno zvao policiju, oni su došli, napravili jedan krug autom i udaljili se.
A onda župna kronika bilježi dramatične trenutke (i sam opis je dramatičan, očito je župnik još jednom sve proživljavao dok je to unosio u kroniku): "Nisu možda ni do nadvožnjaka stigli (policajci - op. A. O.) kada je odjeknula strašna eksplozija. Kuća se stresla, ali zidovi ostadoše. Telefon je još radio. Župnik obavijesti policiju, laktašku, zovne časne, te potrči s kata dolje, dočeka ga jak dim i plamen iz podruma i moradne se vratiti na kat. Sve troje su gore u klopci, preostaju balkoni, najbolje ići sa unutrašnje strane kuće I na l sestarski balkon, ali visoko je preko pet metara. Dim iz podruma kulja po sobama; vrata prema hodniku gore. Telefon još radi. Župnik zovne susjeda Boru da ponese velike željezne ljestve (i prisloni ih - op. A. O.) na sestarski balkon; i časne i on već prate kako se Boro pati s Ijestvama (te ljestve inače trojica nose, teške su), priskače u pomoć Bori njegov brat Mišo, župnik liježe na balkon da dohvati vrh Ijestava; kada ljestve smjestiše, primijeti da sestre Danice nema. U dimu i mraku vratila se u svoju sobu, župnik je pronađe u mraku po kašlju. Kada se malo pribrala, provukla se uz pomoć župnika i s. Emanuele ispod balkonske ograde na ljestve. Sišla je za njom s. Emanuela, pa župnik. (...) Krov kuće u plamenu. Komšinica Anđ/elk/a zovnula je vatrogasce (...) Gasiti se ručno ne može."

Spaljena župna kuća

Obaviještena je i središnja uprava Banjolučke biskupije. Kancelar mr. Ivica Božinović i dr. Karlo Višaticki došli su u župu u noćno doba unatoč policijskom satu koji je bio na snazi. Mogli su samo ohrabriti nazočne i prenijeti informacije biskupu Komarici. Priskočili su u pomoć susjedi katolici, ali nije se moglo puno pomoći. Vatrogasci su došli tek nakon dva sata. Nisu uspjeli spasiti ono što je već zahvatio plamen, ali je zaustavljeno njegovo širenje. Zločinci su očitu tu noć bili odlučili uništiti župnu kuću skupa s njezinim stanovnicima. I eksplozija i požar podmetnuti su iste noći i to unatoč izlasku policije i barem kakvom takvom pokušaju zaštite. Ako se uzme u obzir "uhvaćeni" razgovor jednoga od policajaca koji je župnik čuo, veliko je pitanje, nije li njihov izlazak bio samo gluma, jer je očito da su oni znali što se tu radi i što se još sprema. Što nije uništila eksplozija, dokrajčio je požar. I to nam Spomenica potanko bilježi:
"Od sve /cijele/ kuće vatra nije uništila župnikovu spavaću i radnu sobu i banju; sestarske sobe je djelomično oštetila, prozori nagorjeli, gostinjska soba na katu djelomično je stradala, kuhinja, kancelarija, primaonica, blagovaonica, sve je djelomično stradalo, što od eksplozije, što od vatre. To je, može se reći, ostalo donekle čitavo od požara, ali što je moglo stradati od eksplozije, stradalo je. Naime, sva vrata i prozori su po kući što izgorjeli što izbijeni ili nakrenuti. U podrumu sve što je bilo, to je i izgorjelo, osim u jednoj prostoriji, drvarnici, gdje su ostale neke sitne stvarčice. Od krupnijih župnih stvari stradao je automobil 'golf dizel, sva (elektro)instalacija, hidrofor, pumpa za vodu, autoprikolica, župna hrana, rakija (...) da se ne nabraja; sva sreća pa se velik dio Caritasove pomoći podijelio, a dobar dio je stradao. Sve kada se sabere, štete na kući (izgorio krov, crijep rasut, izgorio tavan sa vrijednim stvarima: elektromaterijala, raznih peći par komada, štete na stotine tisuća njemačkih maraka; od eksplozije stradala i jedna vrata (bočna) na crkvi, od požara dosta oštećene košana i hambar, bunarska zgradica; sve to bijaše aY se živo osta, hvala Bogu."

Ovako je temeljito spaljena župna kuća

Ovom zadnjom rečenicom sve je rečeno: glavno je da je živa glava na ramenu u vrijeme kada je ljudski život bio tako jeftin. Bog je sačuvao i župnika i obje časne sestre žive i neozlijeđene. Spašena su još neka živa bića: susjedi su uspjeli spasiti tri svinje od vatre, nekoliko kokoši ali i župnikovog vjernog psa Bobija koji je lavežom sve ovo zlo i najavio. Bobijev lavež je upozorio župnika da se nešto sprema, te su ukućani budni dočekali ove bezdušne mučke napade, bez ikakva upozorenja.
U toku jutra na mjesto zločina stigao je biskup mons. Franjo Komarica, gvardijan s Petrićevca fra Dujo Ljevar i drugi susjedni svećenici. Neki su vjernici došli na jutarnju misu, ne znajući što se dogodilo. Župnik je pokazao svoju veliku duhovnu snagu, jer je i to jutro, unatoč svemu, pa i unatoč izbijenim crkvenim vratima i oštećenjima na crkvi, otišao u crkvu služiti sv. misu, jer je želio "da crkveni život ide svojim tokom", kako je zabilježio, a "tek kasnije su mu rekli da je bio garav". A sigurno je i Nebu i svojim župljanima to jutro bio ljepši nego da je bio fino izbrijan, začešljan i mirisao po mirisnim vodicama. Tada ostati pribran i miran i dalje vršiti svoje dužnosti, to može samo čovjek i svećenik izuzetno snažne vjere.

Velika količina eksploziva i mržnje ostavila je prah i pepeo

U neko doba stigla je i policija iz Laktaša, ispitivala i pravila zapisnike i to se oteglo do poslije podne. Sjedili su u blagovaonici i bilježili, a župnik bilježi da je temperatura morala biti "sigurno preko četrdeset celzija", jer se iz podruma dizala silna vrelina, a nije bilo gdje drugdje sjesti i pisati. Nakon odlaska policije dolazili su župljani iz svih sela vidjeti što je bilo i što bi se dalo pomoći. Župnik ih je pozvao da sutradan dođu na akciju čišćenja požarišta, a već je pao dogovor i o popravku krova poslije nedjelje. Odmah su provizorno zatvorili vrata i prozore na kući. Međutim, nije više bilo uvjeta za stanovanje u njoj. Zato su časne sestre morale otići svojim susestrama na Petrićevac. Neka nam i to dočara župna Spomenica:
"Pred mrak časne su otišle na Petrićevac, župnik i Bobi /pas - op. A. O./ ostadoše sami kod kuće (...) U kući struje nema, vode nema, telefona nema, užasan miris paljevine, svi zidovi i u prostorijama gdje nije sve izgorjelo su crni od čađe."
Sutradan, u petak je počela akcija čišćenja na kojoj su župljani revno sudjelovali, sretni da župnik ostaje među njima. Do nedjelje sve je očišćeno i smeće odvezeno, iako ga je bilo jako puno. Ali, odazvao se velik broj župljana; svi su željeli pomoći. U ponedjeljak, 3. listopada, župnik je dobio iz biskupije građu, nabavio druge potrepštine za postavljanje krova, našao majstore potrebnih profila: tesare, limare, električare i druge, koji su u utorak krenuli s popravkom. Svi su radili punom parom, žene su spremale jelo i poslovi su izvrsno napredovali, tako da je za tri dana krov bio završen i postavljen. Bilo je to u četvrtak, samo osam dana nakon onog tragičnog miholjdanskog četvrtka, crijep je bio na krovu. Župa je i ovaj put pokazala izvanrednu slogu i spremnost pomoći; svatko je doprinio kako je najbolje znao i mogao.

Zločinci su ostavili "posjetnicu"; evo čime je crkva srušena

Nisu se dali zastrašiti ni zlobnim prijetnjama: "Samo vi, ustaše, gradite i dižite da imamo što rušiti", koje su usput morale slušati katoličke žene kad su išle u crkvu. U svom tom jadu nisu si vjernici dali uništiti ponosa. Nakon što je kuća pokrivena priređen je ručak za sve graditelje i radnike u sakristiji crkve. Veliko im je ohrabrenje bio pohod biskupa Komarice koji je došao među njih, te pohvalio i njih i župnika. Župnik bilježi u Spomenici imena majstora i zauzetih vjernika iz sva tri sela trnske župe koji su tih dana puno pomogli. Nažalost, nije nam ih ovdje moguće navoditi, jer bi to zauzelo doista puno prostora.
U župu su se ponovno vratile časne sestre, koje su u proteklih osam dana preko dana boravile i radile u župi, a navečer bi na spavanje odlazile svojim sestrama na Petrićevac ili u Budžak. Valjalo je opet obnavljati župnu kuću. Sve te radove župljani su radili volonterski; nitko nije ništa naplaćivao; za materijal su se snalazili na razne načine: iz donacija, korištenja svakog dostupnog već korištenog polovnog materijala do manjih nabavki za koje se nekako prikupio novac. Slogom i ljubavlju župljana župna je kuća opet bila osposobljena za stanovanje.

Zadnji tjedni 1994. godine

I mramorni oltar je uništen

Život u župi tekao je dalje opterećen radnim obvezama muškaraca, provokacijama žena koje su išle u crkvu, te katoličke djece u školi, ali i na putu. Vjeronauka u školi za katolike više nije bilo, ali ga je župnik držao u crkvi. Listopadska pobožnost privlači mnoge, osobito žene i djecu. Uz blagdan Svih svetih bile su redovite mise po grobljima. Na predbožićnom ispovijedanju osjetilo se da je župljana znatno manje nego prije. To se odnosi i na bolesnike koje je župnik obilazio po kućama kako bi ih ispovjedio i pripremio na Božić. Sami blagdan protekli su u miru, ali u ljude se uvukla neka zebnja, bilježi župnik.
Božični blagoslov kuća pokazao je razmjere odlaska vjernika iz župe. Župnik je blagoslovio ukupno 329 kuća, dok ih je 1991. bilo ukupno 653; dakle, gotovo točno polovica ih je otišlo. U Bukovici je ostalo 120 katoličkih kuća, u Trnu 141, u Jablanu 68. Ipak, župljana je ostalo manje od polovice, jer su pojedini članovi otišli i iz onih obitelji u kojima je još ponetko ostao. A da bi se otišlo, valjalo je sve ostaviti i još platiti po 2.200 njemačkih maraka za prijevoz u Mađarsku, gdje se moralo čekati ulazak u Hrvatsku. Živjelo se u strahu, osobito muškarci, jer su bile česte racije zbog odvođenja na prisilni rad, pa i na kopanje rovova na bojišnicama. Kretanje putom bilo je opasno, pa je svedeno na najmanju moguću mjeru. Na vjernike se i dalje vrši snažan pritisak da mijenjaju kuće i odlaze, a prijetnje su nerijetko popraćene noćnom pucnjavom ili bacanjem bombe pod prozor kuće. Unatoč svemu, župnik s radošću opaža kako kod vjernika nema nikakve mržnje prema napadačima. Sve nevolje samo ih još više privlače Bogu. U Spomenicu je zabilježio: "Nešto fenomenalno. Poput prvih kršćana i doba arena." Prelijepo svjedočanstvo o ponašanju katolika trnske župe na kraju 20. stoljeća! Trpjeli su jobovski strpljivo, ne dajući da ih zahvati mržnja, jer je upravo mržnja i dovela do tih teških stradanja. Katolici ovih krajeva, predvođeni svojim hrabrim biskupom i vjernim pastirima položili su s odlikom najteži ispit svoga života i svoje vjere.

Godina 1995.

Nova godina počela je slično kako je i prošla završila, u napetom miru. U veljači je nađena ubijena blizu svoje kuće starica župljanka iz Bukovice Mara Lipovac, rođ. 1914. godine, supruga Mate. Za patron župe sv. Josipa bila je uobičajena trodnevnica koja je bila dobro posjećena, a na sam blagdan sv. misu je slavio biskup Komarica. Padao je snijeg, ali je crkva bila puna vjernika. Slavlje je prošlo mirno, kao i uskrsni blagdani. Zadnje mirno crkveno slavlje bio je blagoslov polja na groblju Suvaje 30. travnja, a onda prođe i taj kakav-takav mir. Najavljenog blagoslova u Trnu 7. svibnja nije više moglo biti. Naime, upravo uoči te nedjelje započeli su završni akordi zla, ubojstava, rušenja i progona u banjolučkoj okolici. Pred zoru toga 7. svibnja 1995. minirana je monumentalna nova crkva sv. Ante na Petrićevcu, franjevački samostan zapaljen, osoblje zlostavljano i prognano, dok je od posljedica zlostavljanja preminuo fra Alojzije Atlija, starac od 80 godina, teški srčani bolesnik, kojemu redovnički subrat nije smio udijeliti ni odrješenje na samrti.

Još jedan pogled na spaljenu župnu kuću

Franjevci su s Petrićevca smješteni u biskupiji, a časne sestre u Budžaku. Stanje je postalo nepodnošljivo, jer su dolazili osvetnički raspoloženi Srbi iz zapadne Slavonije nakon akcije "Bljesak", ali su to iskoristili i domaći Srbi da izvrše još veći pritisak na preostale katolike. Koliko je stanje bilo ozbiljno govori i činjenica da je samo pet dana kasnije, 12. svibnja srušena i velebna crkva u Presnačama, župna kuća zapaljena, u kojoj su ubijeni i spaljeni župnik vlč. Filip Lukenda i katehistica sestra Cecilija Grgić. Bilo je samo pitanje dana, točnije noći, kada će i Trn opet biti na udaru.

Najteži i završni napad

Nije trebalo dugo čekati. Dogodilo se to noću 17/18. svibnja. Ipak, hvala Bogu, župnik fra Blaž Marković i s. Danica Santro koji su te noći bili u župnoj kući uspjeli su preživjeti. I opis tih zbivanja je prema župnoj Spomenici. U srijedu 17. svibnja popodne pohodile su župnika predstavnica Međunarodnog crvenog križa Švicarka Silvija Maag i Biljana Businovska, Srpkinja, prevoditeljica. Zadržale su se do blizu 17 sati, kada je bila sv. misa i uobičajena svibanjska pobožnost. Zatim je došao jedan srpski policajac zamoliti humanitarnu pomoć (Spomenica mu bilježi ime i prezime).

Mržnja je ostavila pustoš na svetome mjestu - minirana crkva

Čeka sumrak da ne bude viđen od drugih sunarodnjaka "zbog njegova imidža". Uto se na kapiji pojavljuju dvojica muškaraca u civilu i, pod izgovorom da trebaju "lijek za bolesnu ženu, makar protiv bolova, (župnik je imao nešto najpotrebnijih lijekova iz Caritasa koje bi dijelio po potrebi - op. A. O.) ulaze u kuću. Svezali su i zlostavljali župnika i časnu sestru Danicu Santro (s. Emanuela nije toga dana bila u Trnu), opljačkali neke stvari, tako npr. župnikov novčanik s dokumentima i stvari iz kancelarijskih ladica. Preko radioveze bili su u kontaktu s nekima izvana. Zovnuli su nekoga trećega koji je uskoro došao. Čulo se kako govore onima vani da "operacija dobro teče, kasnije neka dođu ostali". U jednom trenutku župnik i sestra su stali dozivati u pomoć, misleći tako otjerati nasilnike.

Minirana crkva - detalj

Dozivanje je čuo policajac u podrumu koji do tada nije uspio otići, te je pošao gore vidjeti što se zbiva. Čini se da je on zapucao iz pištolja i stvorio pometnju kod napadača. Zatim je uspio pobjeći autom, dok su napadači zapucali za njim, te su i sami otišli. Župnik i sestra su se nekako uspjeli odvezati i osloboditi i pozvati policiju. Budući da ona ni nakon četrdesetak minuta ne dolazi, župnik i sestra odlaze autom u samostan u Budžak, gdje su prenoćili.
Kako svjedoči mons. Ivica Božinović, koji je u to doba bio biskupijski kancelar, kratko nakon tri sata u noći 18. svibnja nazvala je biskupiju susjeda Anđelka Lukenda, Borina supruga i plačnim glasom javila što se dogodilo u njihovoj župi. Samo pola sata kasnije on je skupa s dr. Karlom Višatickim, riskirajući i osobne neugodnosti, jer je bio policijski sat, već bio na poprištu tragičnih zbivanja u Trnu. ⁸⁹

Unutrašnjost spaljene župne kuće

Dva sata kasnije susjed Borislav Lukenda naziva župnika Markovića i javlja mu: "Ujače, kuća gori, crkva srušena." Sve se događalo po sličnom scenariju kao i na Petrićevcu i u Presnačama, jedino što je Bog ovdje sačuvao živote župnika i časne sestre.
Unatoč onomu što je doživio večer prije, župnik s fra Antom Ivanovićem dolazi rano ujutro u Trn, zove policiju i vatrogasce sa susjedova telefona i pokušava s jednim župljaninom gasiti po kući što se još dade ugasiti. Nakon sat i pol ili dva stižu vatrogasci, policija, inspektori, komisije, ali zločinci su učinili što su namjeravali, organizirano i planski. Kuća nije posve izgorjela. Zabranili su ulaz civilima u župno dvorište. Od siline eksplozije kod rušenja crkve stradalo je 12 okolnih kuća, za čiju obnovu su Srbi dobili pomoć a katolici je nisu dobili. Župnik je ostao sam u svom dvorištu čekajući neku "završnu komisiju" koja je bila najavljena, ali ona nikako da stigne. Dan prolazi u tom uzaludnom čekanju. U dvorište ulaze pijani vojnici i uzimaju iz crkvene sakristije što im se svidi, prolaznici s puta, ali i neki susjedi Srbi dobacuju zlobne primjedbe, a župnik nemoćno čeka. Konačno je rečeno da će ta komisija doći tek sutra ujutro, a župnik može poći u Budžak, ali da sutra stigne prije komisije i dočeka je. Zaključane su kapije na dvorištu i ostavljen čuvar s puškom.
Kad je sutradan ujutro 19. svibnja stigao župnik s fra Antom Ivanovićem, primijetio je da mu je ukraden sportski bicikl. Uspjeli su iz napola srušenog svetohraništa u crkvi uzeti Presveti Sakrament, pronašli su župne matice i još neke sitnice. U međuvremenu dovode trojicu župljana iz Jablana na "radnu obvezu" koja se sastojala u tome da ruše ogradu oko župnog dvorišta. Župnik pokušava prosvjedovati neka se ne dira u ogradu, ali vojnik koji je doveo radnike oštro izjavljuje da ima takvu naredbu, pa se župnik morao povući. Jedan od te trojice ipak nije htio rušiti župnu ogradu. Župnik se povukao, otišao u biskupiju u Banjoj Luci i izvijestio o svemu što se dogodilo. Obaviješten je i zamjenik ministra za vjere u RS Jovo Turanjanin. On je nakon više telefonskih konzultacija rekao župniku da se ne vraća u Trn, jer da mu se ne može jamčiti za život! To znači da je prisilno udaljen iz svoje župe. Također mu je dao do znanja da je Krizni stožer iz Laktaša odlučio da se ruši crkvena ograda "i da župnik nema više što tamo tražiti". Umjesto da napadnutom župniku pruže zaštitu, vlasti ga jednostavno progone!

Ruševine crkve - znak ruševina u dušama rušitelja

To je značilo da je župniku od strane tadašnjih vlasti zabranjeno obavljati njegove svećeničke, župničke dužnosti. Zato u sljedeću nedjelju nije bilo svete mise u župi, prvi put otkako je župa osnovana. Župnik ipak nije izdržao da toga dana barem ne prođe kroz župu. Otišao je drugim putom: od Budžaka preko Kuljana i Lukenda, pa niz Bukovicu i Jablan do crkve. Kod crkve je vidio više traktora natovarenih stupovima od crkvene ograde i grupu muškaraca.

Evo što je ostalo od predivne crkve

Nakon desetak dana dobio je župnik rješenje od istražnog suca Osnovnog suda u Banjoj Luci koji je datiran 24. svibnja 1995. u kojemu se poziva da preuzme brigu za crkvenu i drugu imovinu, nakon njihova pregleda i uvida. Bilo je to nešto kao "vraćanje u posjed " crkvene imovine. Koje imovine? Crkva minirana i posve srušena, kuća spaljena, ograda srušena i odvezena, sve što se moglo opljačkati, opljačkano. Ali, barem neće moći prigovoriti vlastima da mu nisu pružile pravnu zaštitu. Župnik ipak nije htio to preuzeti sam, nego je došao s policijom iz Laktaša i s predstavnicima Međunarodnog crvenog križa (MCK). Sve je bilo uništeno i opljačkano. Zato je župnik u društvu predstavnice MCK Silvije Maag i njezine prevoditeljice Biljane otišao obavijestiti zapovjednika policije u Laktašima Milorada Jaćimovića. Usput je kroz prozor vidio stupove od crkvene ograde složene pod jednim orahom pred policijskom postajom. Župnik je sa sestrama napravio popis cjelokupne imovine koja je opljačkana, zapaljena ili uništena one večeri.
Župnik ipak u Spomenici smireno konstatira kako je najvažnije da su spašeni životi župnog osoblja, a od stvari spašene su župne matice i kartoteka.

Ni snijeg nije uspio pokriti tragove zločinačke mržnje

Kada mu je konačno od vlasti opet dopušteno ući u župno dvorište, župnik tu nije zatekao ništa "osim zvona na tornju i velikog raspela na polusrušenom oltarnom zidu crkve", kako je napisao u svom izvještaju Biskupskom ordinarijatu 11. listopada 1995. ⁹⁰ Tom je prigodom sastavio i veoma detaljan popis opljačkanih ili uništenih stvari u crkvi i župnoj kući, bilo da je vlasništvo župe, župnika osobno, Caritasa ili časnih sestara koje su tu živjele, na čak dvadesetak stranica. Popis je dostavljen i policiji u Laktašima uz zahtjev da se otuđene stvari pronađu i vrate. Taj je zahtjev više puta ponavljan, a rezultat je bio da je novom župniku fra Duji Ljevaru 6. kolovoza 1999. od nekoliko stotina stavki u popisu vraćeno ukupno pet (!) predmeta. Neka za povijest bude zabilježeno što vam velikodušno vrate kada vam - bez ratnih djelovanja - sruše novu posve opremljenu crkvu, novu veliku župnu kuću opljačkaju i zapale koja je i župni ured i stan jednog svećenika i dvije časne sestre, te skladište Caritasa, koji je - usputno rečeno - pomagao svima bez razlike, kako je to vidljivo iz policijske potvrde. Vraćeni su: "1) autoprikolica, 2) trofazno brojilo sa ukapčalicom, 3) univerzalni mlin sa cirkularom, 4) korito za furenje, 5) ložište za kazan; zaključno sa r. b. (5) pet"! ⁹¹ Svaki komentar je suvišan.

Bogoslužje "seli" u Bukovicu

Vjerni katolik može i bez kruha i bez puno toga, ali bez svete mise ne može. Crkva je miniranjem posve srušena, župna kuća spaljena i opljačkana i tu više nije bilo nikakvih uvjeta za slavljenje sv. mise. Nakon što je samo jedne nedjelje župa morala ostati bez mise, župnik je u dogovoru s vjernicima odlučio sv. misu ubuduće slaviti u Bukovici kod kapelice na Vidovića brdu. Vjernici su dakako bili u strahu, jer su se bojali novih napada, ali odustajali nisu. Iz tog vremena čitamo jednu simpatičnu zgodu u župnoj Spomenici: kada je župnik - u želji da "ispipa bilo" naroda hoće li se usuditi doći na sv. misu - upitao jednu vjernicu u Bukovici: "Kad ćemo opet imati misu?", ona je prostodušno odgovorila: "Nemojte, ujko, u devet, bolje u pola jedanaest!"
I počeše se tamo održavati nedjeljne sv. mise. Ta je kapelica postala novim župnim središtem. Tu je na blagdan Presvetoga Trojstva, 11. lipnja 1995., bila Prva pričest za devetero djece. Ta skromna ali lijepa svečanost donijela je veliku radost i djeci i roditeljima. Slavlje je prošlo bez ometanja. U lipnju je župnik počeo sv. misu slaviti i na trnskom groblju Bešlenica, pa je svake nedjelje imao sv. misu na dva mjesta: u Bukovici i u Trnu. Nezasitni pljačkaši, a neki su od njih susjedi, pljačkaju i dalje sve što se odnijeti može iz župnoga dvorišta: ostatke gospodarskih zgrada, ograde, elektroinstalaciju, doslovno sve. I susjedi katolici morali su napustiti svoje kuće koje su bile jako oštećene i potražiti si drugo sklonište kod rodbine i prijatelja.

Prva pričest 1995. bila je u Gospinoj kapelici u Bukovici jer je župna crkva srušena - župnik fra Blaž Marković, pok. s. Emanuela Tutić i 9 prvopričesnika

Stanje je postajalo sve napetije i nepodnošljivije. To je kulminiralo nakon akcije "01uja" u Hrvatskoj početkom kolovoza. Sve se prelamalo preko leđa ovdašnjeg nedužnog katoličkog naroda. U nedjelju 13. kolovoza na sv. misi u Bukovici bilo je samo stotinjak vjernika, dok ih je prijašnjih nedjelja znalo biti i do 300. Srbi izgone narod iz kuća i naseljavaju se u njima kao u svome. Dva dana kasnije, na blagdan Velike Gospe na sv. misu u Bukovici dođe samo 15 žena i to nešto njih iz Bukovice, a nekoliko iz susjednih Lukenda u Barlovcima. To je bila posljednja sv. misa u Bukovici. Nakon posvemašnjeg izgona vjernika iz ovih sela, koji je već sutradan uslijedio, župnik je s ostatkom ostataka svojih vjernika otada sv. misu imao samo u Trnu na groblju Bešlenica.

Život župe nakon velikoga izgona vjernika

Početkom rujna župnik je uspio prikupiti podatke o tim ostatcima ostataka svojih vjernika. Saznao je da ih je u Trnu ostalo 28 kuća sa 65 članova, u Bukovici 8 kuća s 15 članova, a u Jablanu 8 kuća s 25 članova, sveukupno 44 kuće i 105 članova. Eto što je ostalo od velike i lijepe župe!
Misa se otada svake nedjelje služila u 9 sati na groblju Bešlenica u Trnu. U listopadu se bijes i progoni malo smiruju. Na blagdan Svih svetih župnik je slavio sv. misu u Trnu s 40-tak vjernika, a popodne je pošao i na groblje Suvaje u Jablanu, gdje nije mogao slaviti sv. misu, ali je s okupljenim narodom, a i tu ih se skupilo jednako kao i u Trnu, izmolio molitve za mrtve, pa su se bez ometanja razišli. Župnik i časne sestre u to vrijeme stanuju u Budžaku, a vjernici Caritasovu pomoć dobivaju u prostorijama biskupije u Banjoj Luci.
Istovremeno su prognane i časne sestre iz svojih samostana u Bosanskom Aleksandrovcu, Novoj Topoli i Bosanskoj Gradiški. Otišla je i hrabra, kako je župnik nazva, s. Danica Santro, dok je s. Emanuela Tutić ostala u Budžaku, gdje je i dalje stanovao i župnik fra Blaž Marković. Za prognanim vjernicima otišli su i mnogi svećenici. Oni što otiđoše preko Save, otiđoše "možda u lakšu neizvjesnost", a ovi što ostadoše, "ostadoše i dalje na milost i nemilost onima oko sebe", bilježi župna Spomenica. Nakon što je potpisan Davtonski sporazum, stanje se polako smirivalo. Tako je župnik na Božić mogao slaviti sv. misu na groblju Bešlenica u Trnu s 40-tak misara, a i blagoslov obitelji je uspio obaviti nesmetano; istina, išao je u civilnoj odjeći i u pratnji jedne župljanke. Eto kako nužda zakon mijenja: inače župnika kod božičnog obilaska vjernika od starine prate crkveni odbornici zvani prakaraturi ili ministranti; sada nema ni jednih ni drugih, ali ima pobožnih vjernica!

Godina 1996.

Krizma u garaži župne kuće 1996.

Na Novu godinu na sv. misu je došlo svega deset vjernika. I sam je župnik jedva došao iz Budžaka, jer je bila velika poledica. Početkom godine župnik je evidentirao u župi 67 katoličkih obitelji sa 126 članova, te još 23 obitelji gdje je mješoviti brak s 84 člana, dakle ukupno 210 vjernika kojima je župnik blagoslovio kuće. I veljača mirno prođe, sa svetim misama na Bešlenici.

Dolazak biskupa u župu uvijek je radostan događaj - krizmanici s biskupom i kumovima

Trećeg ožujka župnik je organizirao čišćenje podruma župne kuće, kako bi tu opet mogli slaviti sv. misu. Koliko je župljanima bilo stalo do toga, pokazuje i to što ih se odazvalo oko 40 na tu akciju. Očistili su koliko je to u onim uvjetima bilo moguće, ali za blagdan zaštitnika župe sv. Josipa sv. misa se mogla opet slaviti u podrumu župne kuće, doduše s prozorima zakovanim daskama, no ipak je župljanima tu bilo lakše nego na groblju. Sv. misu na Josipovo predvodio je gvardijan s Petrićevca fra Dujo Ljevar, a okupilo se stotinjak vjernika.

Kardinal Kuharić pohodio župu Trn

Nakon što su uskrsni blagdani i blagoslovi polja na Bešlenici i Suvajama prošli mirno, župu Trn je 15. srpnja 1996. nakratko pohodio prvi čovjek Crkve u hrvatskom narodu zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Bio je to drugi kardinal koji pohodi ovu župu. On je predvodio misno slavlje u katedrali na svetkovinu zaštitnika biskupije sv. Bonaventuru, a u povratku je malo svratio i u Trn. Pogledao je podrumske prostorije u kojima se služi sv. misa "kao u katakombama, crno i garavo", ali je vidio i ohrabrujući znak obnove života, naime župnu kuću koja se iznova pokriva "uz donaciju biskupa Franje", tko bi znao koji to već put u manje od 15 godina. Posjet visokog i dragog gosta bio je veliko ohrabrenje za župnika i župljane.
Uskoro je iznova ograđeno i crkveno dvorište. Jedanaestog kolovoza župa je doživjela skromnu ali lijepu svečanost sv. krizme. Župu je pohodio biskup Franjo, predvodio misno slavlje u podrumu župne kuće i krizmao osmero krizmanika.
U rujnu je uz pomoć župljana obijena žbuka u podrumu, kako bi se on detaljno obnovio, iznova ožbukao i okrečio. Uvedena je i struja. To je dovršeno u sljedećem mjesecu. Osim tih radova, postavljena su željezna vrata i prozori, pa je taj prostor pristojno zatvoren i osposobljen za bogoslužje. Od paleta su napravili pod, kako bi bilo toplije u zimi koja je bila na vratima. Ti su poslovi dovršeni, unatoč oskudici, do Svih svetih. Uobičajene mise na grobljima u to vrijeme prošle su bez smetnji, kao i božični blagdani. Uz blagoslov kuća župnik bilježi i prve povratnike u župu. To su obitelji Ante Tomića (tri člana) i Vlade Vidovića (dva člana) iz Trna, te Ane Orlovac iz Jablana (dva člana). "To su prve laste", piše župnik u župnoj kronici.

Godina 1997.

Župnik i dalje, još od izgona u kolovozu 1995. stanuje u samostanu sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Budžaku. Župa je ostala bez crkve i župne kuće, bez dvorišta i bilo kakve imovine, a što je još gore, ostala je bez župljana. U tako drastično promijenjenim okolnostima časne sestre su silom prilika i službeno morale dokinuti svoju zajednicu u Trnu. Stanje u župi početkom 1997. opisano je sažeto u Spomenici ovako: "Župnik stanuje u Budžaku, župa u Trnu, pomoć Caritasa dijeli se u biskupijskom dvorištu, časne trnske više službeno nisu za Trn određene, liturgijski život župe odvija se u podrumu kuće; hvala Bogu, Srbi ne pometaju". Ulogu domaćina i brige za kuću i dvorište preuzeo je vjernik Vlado Orlovac iz susjedstva. Uoči sv. Josipa dvorište je temeljito očišćeno od ruševina, a odvezeno je preko 20 prikolica smeća. Patron je proslavljen uobičajeno, a samu svetkovinu predvodio je i propovijedao ravnatelj biskupijskog Caritasa mr. Pero Ivan Grgić iz Banje Luke. Župna Spomenica bilježi da je sv. misa počela po lijepom vremenu, a dok je ona trajala, počeo je intenzivno padati snijeg koji je do kraja sv. mise dobro zabijelio, kao da je sveti Josip htio bijelim plaštem pokriti sve ono ružno što se tu župniku, sestrama i vjernicima događalo.

Bogu se može moliti i u garaži! - Prva pričest 1997.

Malobrojni župljani su u travnju 1997. hodočastili u Sarajevo na susret s Papom Ivanom Pavlom II.

Život se pomalo normalizirao, ako se to uopće može tako reći. Najbolje to opet ocrtava župnik u Spomenici: "Naroda što ima deveri nekako, najhitnije mu je da ga nitko ne dira, ne tuče i istjeruje iz kuća; za sada je s tim zadovoljan". Uskoro se dogodio velik događaj za cijelu Bosnu i Hercegovinu: 12. i 13. travnja Sarajevo je pohodio papa Ivan Pavao II. Bila je to prilika da i malobrojni trnski katolički vjernici nakon punih pet godina opet mogu nekuda putovati.

Radost susreta s Papom na svakom licu

Iz Banje Luke, ali i iz cijeloga ovog područja išlo se organizirano, pod pratnjom policije, ali nikome to ne smeta; glavno je da se može ići. Iz župe Trn krenulo je dvadesetak župljana zajedno sa svojim župnikom. Putovalo se noću, kako bi se u nedjelju 13. travnja rano bilo u Sarajevu i na koševskom stadionu slavilo sv. misu s Papom. Iz banjolučkog kraja krenulo je sedam autobusa; svatko tko je ikako mogao, želio je vidjeti i čuti Papu. Bio je to nezaboravan doživljaj i znak nade da će se opet moći živjeti u miru i slobodi kretanja.
Blagoslov polja počinje u trnskoj župi po tradiciji u nedjelju nakon blagdana sv. Marka (25. travnja) i to na Suvajama, i to posljednjih godina i za Jablan i za Bukovicu zajedno, jer nema više blagoslova kod kapelice na Vidovića brdu u Bukovici, na koji se okupio razmjerno velik broj vjernika, a zabilježeno je da je bilo i pravoslavnih. I to je trebao biti znak normalizacije života. Slično je bilo sljedeće nedjelje u Trnu na groblju Bešlenica. Da je još daleko od normalnog života pokazaše oni kojima ni groblja nisu svetinja: nakon blagoslova polja na Suvajama oskvrnuto je više grobova i pokradene su grobne mramorne ploče.

Blagoslov polja na trnskom groblju 1997.

U lipnju (datum nije ubilježen) bila je svečanost Prve pričesti u župi. Župnik, koji upravlja i susjednom župom Mahovljani, objedinio je svečanost za obje župe u Trnu. Iz trnske je župe bilo petero prvopričesnika, a iz mahovljanske šestero. Bila je to radosna svečanost za obje župe. Želja za hodočašćima bila je velika, a rasla je kroz punih pet godina izolacije. Zato je oko 40 župljana hodočastilo sv. Ivi u Podmilačje za njegov blagdan 24. lipnja. Te se godine na blagdan sv. Bonaventure 15. srpnja opet mogla okupiti cijela biskupija u Banjoj Luci; prvi put nakon 1992. došli su i svećenici iz livanjskog i jajačkog kraja, a bilo je i više biskupa na čelu s domaćim sinom kardinalom Vinkom Puljićem, vrhbosanskim nadbiskupom.

Smjena župnika i daljnji život župe

Nakon šest, izuzetno teških i turbulentnih, godina župnikovanja Posavljaka fra Blaža Markovića, došlo je do redovite smjene župnika. Odredbom redovničkih poglavara fra Blaž je imenovan gvardijanom zavičajnog samostana Tolisa kod Orašja u Posavini, a za župnika u Trn opet je došao prvi župnik te župe fra Dujo Ljevar. Točnije, valja reći da je fra Blaž otišao iz Budžaka, jer od 1995. više nije mogao stanovati spaljenoj i uništenoj kući u Trnu, a i fra Dujo nije odmah mogao doseliti u Trn, nego je - slično kao i fra Blaž - u Trn dolazio iz samostana na Petrićevcu, gdje je i dalje stanovao. Smjena župnika uslijedila je u ljeto 1997. Župnik Ljevar zapisao je što je zatekao kad je ponovno preuzeo župu: "Zatekao sam kuću poslije mnogih požara i razaranja pokrivenu, ali neopremljenu. Međutim, fra Blaž je župu sačuvao iako malen broj vjernika, ali prisutnost svećenika je bila od velikog i prevažnog značenja." Lako je složiti se s tom tvrdnjom, što je posve očito iz svega što je gore izloženo.

Župnik opet stanuje u svojoj župi

Novi župnik svaki je dan dolazio u svoju župu i obavljao redovite poslove u otežanim uvjetima. U proljeće 1998. počeo je obnavljati kuću iznutra. Uz pomoć biskupa Komarice i biskupijskog Caritasa te dobročinitelja radovi su dobro napredovali. Župnik bilježi da je dobiveno i utrošeno 78.000 DM za obnovu te još 13.750 DM za namještaj. Tijekom proljeća i ljeta kuća je osposobljena za stanovanje, te je 30. rujna 1998., nakon gotovo tri i pol godine, župnik opet uselio u kuću i otada trajno boravi među svojim župljanima, kako je to uobičajeno i normalno širom svijeta. Župnik bilježi da nije imao nikakvih problema niti provokacija u svojoj župi. Fasada na kući je, opet uz pomoć biskupa i Caritasa, uređena sljedeće, 1999. godine.
U ljeto 1999. opet je bila svečanost Prve sv. pričesti u župi Trn, dakako u skromnim okvirima. Bilo je to 25. srpnja, a bilo je šestero prvopričesnika. Snažnom nadom odiše župnikova bilješka u župnoj Spomenici. "Važno je opstati i ostati, a Gospod će se za buduće pobrinuti". Dva mjeseca kasnije, 22. kolovoza, bila je u župi i svečanost sv. krizme, također za šestero krizmanika.

Još jedna krizma i pohod biskupa Franje 1999.

Krizmao ih je banjolučki biskup mons. Franjo Komarica. Opet bilježimo pogođen komentar župnika fra Duje: "Bez obzira koliki je broj djece - sv. Krizma je događaj za svaku župu, a posebno za one koji kušaju preživjeti i nastaviti živjeti". A župljana je zaista malo. Spomenica bilježi da se tijekom 1998. i 1999. godine vratilo iz progonstva samo 7 obitelji sa 16 duša! Živi se uglavnom od pomoći Caritasa i rada na vlastitim okućnicama, jer iz župe je zaposleno svega 9 župljana! U župi su, kao uostalom i u široj okolici, ostali mahom stariji ljudi. Mlađe obitelji su gotovo isključivo mješoviti brakovi, i oni "čine okosnicu župe", piše župnik. Župna zajednica nastavlja život u nadi da će uslijediti veći povratak prognanih. Župna kuća je obnovljena i u njoj je opet bilo moguće normalno živjeti i raditi. Međutim, sitnije provokacije još nisu posve prestale. Još jedan bombaški napad dogodio se u subotu 19. listopada 2001. godine. Čini se da većih posljedica nije bilo, jer ih župna kronika ne bilježi.

Ostatci ostatka prve crkve nakon miniranja

Međutim, godine su prolazile, a od povratka gotovo ništa. Župnik bilježi da je on samo simboličan. Egzaktni podatci govore da se od 1996. do ožujka 2003. u župu vratilo ukupno 39 obitelji sa samo 61 članom. I tu je riječ gotovo isključivo o starijim osobama. Sv. krizma nije bila svake godine, nego svake druge. Bila je i 12. kolovoza 2001. s neznatno povećanim brojem krizmanika: bilo ih je devet. U odnosu na prošlu krizmu, to je ipak veliko povećanje. Krizmu je podijelio biskup Komarica. Po običaju bio je to radostan događaj za župu.

Raščišćavanje ruševina crkve

Župa je živjela i bez crkve, ali s ruševinama minirane crkve u dvorištu. Valja istaknuti da je na dijelu zida iza oltara i dalje visjelo veliko raspelo, kao znak vjernicima da je Raspeti ostao s njima u svim njihovim patnjama. U to se nitko više nije usudio dirati. Raščišćavanje ruševina počelo je u jesen 2001. godine, šest i pol godina nakon njezina rušenja od zločinačke ruke. Rušenje je bilo teško i opasno, jer su na ostatcima zidova stršile teške betonske grede i prijetila je opasnost da netko nastrada. Posao rušenja pogođen je s jednim poduzetnikom iz Prijedora, a troškovi rušenja iznosili su 5.770 DM. Od toga je 2.500 platila biskupija, a ostalo je prikupio župnik "kakoje znao i umio". Kad su ruševine uklonjene, ustanovljeno je da temelji nisu oštećeni, što je davalo nadu u obnovu crkve. I toranj je uspio "preživjeti", iako oštećen. Međutim, mogao se sanirati, te je ostao na svome mjestu, "tako da bar toranj podsjeća na prošla vremena i pokazuje da je tu bila crkva. Dok on stoji, postoji i nada da će ponovno biti tu i crkva", bilježi župnik s ponosom i nadom. Biskup je već najavio gradnju crkve, ali još će puno vode proteći Vrbasom dok se to i ostvari.

Ruševine minirane crkve su uklonjene, a toranj s križem je ostao

Godine 2001. i 2002. ograđena su oba groblja u župi i popravljeni pristupni putovi da se može lakše do njih doći. Ograda je žičana mreža, dok su stupovi od betona, što bi trebalo osigurati njihovu trajnost. Slijedeće pak, 2003. godine župnik je napravio šupu za drva u produžetku garaže.

Papa prošao kroz trnsku župu

Godina 2003. donijela je jedan događaj za koji je teško bilo vjerovati da je moguć. Banju Luku pohodio je, naime, Sveti otac Ivan Pavao II. On je 22. lipnja sletio u zračnu luku u Mahovljanima i na putu prema Petrićevcu, gdje je slavio najveću banjolučku misu u povijesti i proglasio blaženim domaćega sina dr. Ivana Merza. Na putu prema Petrićevcu u prijepodnevnim satima, kao i na povratku u zračnu luku u predvečerje toga dana prošao je specijalnim vozilom, tzv. papamobilom i kroz Trn i trnsku župu, niti koju stotinu metara od sjedišta župe. S njime se vozio i banjolučki biskup koji je visokom gostu svakako pokazao toranj crkve sv. Josipa, kao svjedoka da je tu katolička župa, iako svedena na malen broj vjernika. A vjernici, svi koji su mogli, bili su taj dan na Petrićevcu s najdražim gostom, slavili s njime sv. misu i poslušali njegovu riječ ohrabrenja i utjehe, te dobili novu snagu za svoj vjernički život. Taj se dan ne zaboravlja!
Ipak, ni te godine župnik nije bio pošteđen od napada. Po običaju "nepoznate osobe" su 13. srpnja 2003. noću oko dva sata napali župnu kuću kamenjem te su "polupani prozori na župskoj kući i oštećena fasada kuće", kako je župnik izvijestio mjerodavnu policijsku postaju u Laktašima. ⁹²

Život teče dalje

Župnik fra Dujo je realan i u Spomenici župe trijezno bilježi: "U godini 2004. povratak je bio nikakav. Mislim da je on završen. Valja se brinuti o ovome ostatku ostataka i s njime računati." Te je godine obnovljena kapelica na groblju Bešlenica u Trnu. Na ulazu u kapelicu napravljen je natkriveni trijem sa stupovima, a jedan je Trnjanin koji više ne živi u Trnu napravio i poklonio željeznu kapiju na ulazu u groblje. Isto je tako iznutra obnovljena kapelica na groblju Suvaje u Jablanu, koja je sva od drveta. Župnik s ponosom ističe da su to učinili mladi župljani: "Pojavila se nova mladost, koja ne da starome propasti".

Novi župnik gradi novu župnu crkvu u Trnu

Budući da je posvuda po biskupiji puno srušenih crkava, valja posvuda graditi i obnavljati. Puno je učinjeno na različitim stranama. Budući da je u župi Trn postojao kakav-takav bogoslužni prostor, gradnja crkve je morala pričekati dulje nego što se u početku mislilo. Kad je konačno plan prihvaćen, dugo se čekalo na odabir izvođača. Konačno je 19. studenoga 2005. započeto ocrtavanje novih temelja župne crkve, budući da više nije bilo ni potrebe ni mogućnosti graditi onako veliku crkvu kakva je tu bila prije rušenja, kada je Trn bio brojna župa, nego je nacrt sveden na znatno manje dimenzije. Iskop temelja počeo je dva dana kasnije. Te je radove izvela tvrtka "Đurić" iz Banje Luke. Projekt crkve je izradio dipl. ing. građ. Isak Medić. Kako je bilo lijepo vrijeme, radovi su završeni i temelji izliveni tjedan dana prije Božića, 17. prosinca 2005.

Grkokatolička crkva sv. Nikole u Jablanu dugo je služila i rimokatolicima za sv. misu

Gradnja crkve pogođena je s građevinskom tvrtkom "Komotininvest" iz Jajca koja je već stekla dobra iskustva građenjem više crkava. Svoje priloge za obnovu crkve dali su i brojni trnski župljani koji sada žive izvan svoje župe.

Vjernici na polaganju kamena temeljca nove crkve u Trnu 2006

Pri redovitim promjenama u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj trnska je župa u ljeto 2006. dobila novoga župnika. Opet je za župnika došao sin ravne Posavine fra Ivo Brezović, dok je dotadašnji župnik fra Dujo Ljevar preuzeo župu Barlovce. Novi župnik je uz ostale pastoralne poslove nastavio i s izgradnjom crkve. Od 15. do 20. rujna 2006. izlivena je betonska ploča crkve na već udarenim temeljima. Blagoslov gradilišta obavio je banjolučki biskup mons. Franjo Komarica 23. rujna u nazočnosti desetak svećenika i većeg broja vjernika, kada je položen i kamen temeljac, koji je blagoslovio papa Ivan Pavao II. 22. lipnja 2003. prigodom posjeta Banjoj Luci.

Polaganje kamena temeljca obavio je biskup Franjo

Uz kamen temeljac stavljena je i uobičajena povelja u kojoj su navedena imena pape Benedikta XVI., biskupa Franje, župnika fra Ive, te tročlanog predsjedništva Bosne i Hercegovine: Sulejmana Tihića, Ive Mire Jovića i Borislava Paravca, predsjednika općine Laktaši Milovana Topolovića, te još jedna posebnost ove države, ime visokog predstavnika međunarodne zajednice Christiana Schwartz-Schillinga. Neka imena su već otišla u povijest, jer je u međuvremenu izabrano novo tročlano predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Kum crkve je postao vjernik Ilija Tutić.

Biskup Franjo, Župnik Brezović i kum crkve Ilija Tutić na polaganju kamena temeljca

Gradnju crkve vodi ekonomat Banjolučke biskupije, a veliki darovatelji su Vlada Republike Hrvatske koja je darovala materijal za gradnju, kao i određeni novčani iznos, te crkvena organizacija "Kirche in Not" iz Njemačke.

Već se vide i zidovi

Zidanje crkve ciglom započela je tvrtka "Komotininvest" 2. travnja 2007. i za nešto više od mjesec dana, 8. svibnja, zidanje je završeno i izlivena gornja ploča za kor. Tim povodom je župu pohodio biskup Komarica, a župnik je za radnike priredio malo slavlje. Gradnja crkve je nastavljena unatoč ekstremno vrelom ljetu, kada je bilo teško izdržati i u hladovini a kamoli graditi na suncu, te je ujesen te godine crkva već stavljena pod krov. U povodu pokrivanja crkve župnik Brezović priredio je lijepo slavlje s brojnim uzvanicima na koje su se uz veći broj svećenika odazvali i dopredsjednik RS-a Davor Čordaš s pratnjom i konzul Republike Hrvatske u Banjoj Luci Franjo Piplović. Skup je kratko pozdravio i mjesni biskup mons. Franjo Komarica koji je došao u pratnji nadbiskupa iz Freiburga u Njemačkoj mons. Roberta Zollitscha.

Tvrtka "Komotin-invest" iz Jajca užurbano je radila po projektu dipl. ing. Isaka Medica

Do zime su postavljeni prozori i vrata, tako da je za Božić mogla biti služena prva sv. misa u novoj crkvi. Božićnu ponoćku predvodio je domaći sin, autor ove knjige, uz suslavlje župnika fra Ive.

Statistika krštenih, vjenčanih i umrlih trnske župe od 1980. do 2007.

Donosimo ovdje i statističke podatke o kretanju broja krštenih, vjenčanih parova i umrlih trnske župe. Iz tablice se mogu iščitati mnogi podatci. Vidi se da je to bila solidna župa koja je po broju krštenja dosezala čak do 55 (1987. godine), da bi nakon gotovo posvemašnjeg izgona vjernika pala na ništicu (2001.). Vidi se utjecaj rata i njegovih pogubnih posljedica već od 1992. otkad župa živi u izvanrednom stanju. Najveći broj vjenčanja, 27, bio je 1990. godine, a toliko iznosi i najveći broj sprovoda (1986.). Vjenčanja nije bilo 1999., 2003. i 2006. godine. Evo cjelovitog pregleda!

godina	kržteni	vjenčani parovi	umrli
1981.	28	14	21
1982	27	13	13
1983	43	12	24
1984	46	18	18
1985	33	15	24
1986	41	19	27
1987	55	21	26
1988	44	15	21
1989	35	6	21
1990	52	27	18
1991	52	14	26
1992	30	9	25
1993	15	12	24
1994	16	3	23
1995	3	1	20
1996	4	2	9
1997	6	5	7
1998	1	1	6
1999	3	0	3
2000	2	3	10
2001	0	3	7
2002	4	1	8
2003	2	0	7
2004	1	1	7
2005	4	2	6
2006	2	0	9
2007	1	0	13

Nova crkva se gradi uz stari zvonik

Nova, iako manja, vjernicima vrlo draga crkva, pokrivena je u jesen 2007

Bilješke:

⁷⁴ Ovo poglavlje je rađeno, osim ako je drugačije navedeno, na temelju župne kronike koja nosi naslov "Knjiga Spomenica Trn", a čuva se u arhivu župe Trn.
⁷⁵ Dopis Župnog ureda Trn, br. 104/91 od 25. listopada 1991., u BABL-u.
⁷⁶ Glas srpski, Banja Luka, u broju od 30. listopada 1991., str. 8.
⁷⁷ Dopis Župnog ureda Trn br. 96/92 od 2. lipnja 1992., u BABL-u.
⁷⁸ Dopis Župnog ureda Trn br. 237/92. od 22. kolovoza 1992., u BABL-u.
⁷⁹ Dopis Župnog ureda Trn br. 245/92 od 1. rujna 1992., u BABL-u.
⁸⁰ Dopis Župnog ureda Trn br.315/92 od 5. studenoga 1992., kopija u arhivu Župnog ureda.
⁸¹ Dopis Župnog ureda Trn br. 345/92 od 2. prosinca 1992., kopija u arhivu Župnog ureda.
⁸² Dopis Župnog ureda Trn br. 346/92 od istoga dana, u BABL-u.
⁸³ Dopis Župnog ureda Trn br. 358/92 od 6.prosinca 1992., kopija u arhivu Župnog ureda.
⁸⁴ Dopis Župnog ureda Trn br. 372/92 od 21. prosinca 1992., u BABL-u.
⁸⁵ Dopis Župnog ureda Trn br. 375/92 od 27. prosinca 1992., u BABL-u.
⁸⁶ Dopis Župnog ureda Trn br. 381/92 od 31. prosinca 1992., u BABL-u.
⁸⁷ Dopis Župnog ureda Trn br. 271/93 od 10. srpnja 1993., u BABL-u.
⁸⁸ Dopis Župnog ureda Trn br. 276/93 od 23. srpnja 1993., u BABL-u.
⁸⁹ Mons. Božinovič je to više puta pripovijedao osobno autoru ovoga rada.
⁹⁰ Dopis župnog ureda Trn Biskupskom ordinarijatu Banja Luka br. 167/95 od nav. dat. u BABL-u.
⁹¹ "Potvrda o predaji predmeta" br. 10-05/02-sl/99 od 6. 8. 1999., s urednim pečatom "Stanice javne bezbjednosti, Stanice policije Laktaši" i potpisom službene osobe (nečitak) i župnika fra Duje Ljevara, u arhivu župe Trn.
⁹² Dopis župnog ureda Trn br. 24/2003. od 13. 7. 2003., kopija u arhivu župe.

< Prethodno poglavlje

Sljedeće poglavlje >

[1] [2] 3 [4] [5]

Za ispisivanje i pohranjivanje sugeriram pdf inačicu kompletne knjige, koja se može preuzeti ovdje.

---

Autor ovom prigodom ljubazno zamoljava sve čitatelje da obrate posebnu pozornost na spisak žrtava, te da sve ispravke i nadopune pošalju meni (Marinku Orlovac) preko linka "Kontakt" na ovoj stranici, a ja ću to sve proslijediti dr. Anti Orlovac. To nam je, dakako svima u zajedničkom interesu.

---

Prikladne stranice:

• Project Gutenberg

[^vrh]